Prošli tjedan je objavljeno da je inflacija u studenome iznosila 4,8% (stopa rasta opće razine cijena u odnosu na studeni 2020.), a ovaj tjedan je objavljeno da je prosječna neto plaća za listopad (isplaćena u studenom) iznosila 7,140 kuna, što je 5,7% više nego u studenom (isplata za listopad) 2020. Prema Državnom zavodu za statistiku ovi podaci znače da je plaća za listopad isplaćena u studenom bila realno 1,8% veća nego u istom mjesecu prošle godine.
Međutim, realna prosječna neto plaća, tj. životni standard, već se neko vrijeme zbog inflacije zapravo nalazi – u padu.
Slika zorno pokazuje zašto se isti podatak može prikazati kao rast ili pad ovisno o vremenskom okviru usporedbe. Od kolovoza ove godine cijene rastu brže od prosječne plaće, tako da se realna prosječna plaća nalazi u padu. Kako se plaće isplaćuju u toku mjeseca za prošli mjesec, cijene iz studenoga služe za deflacioniranje plaća za listopad koje su isplaćene u studenom. Isto tako, cijene iz listopada služe za deflacioniranje plaća za rujan koje su isplaćene u listopadu, i tako dalje unatrag. Ovako definirana realna prosječna neto plaća smanjila se za 3,3% u četiri mjeseca od kolovoza do studenog. No, u odnosu na iste mjesece 2020., realne plaće su još uvijek u plusu kao što to pokazuju službeni podaci. Taj rast se javlja zbog akumuliranoga rasta do sredine ove godine. Međutim, od tada je zbog djelovanja inflacije započeo pad realne prosječne neto plaće, koji vidimo desno na kaju grafikona.
Realna prosječna neto plaća iskazana u cijenama iz siječnja 2015.
Izvor: DZS, vlastiti izračun.
Riječ je o prosjecima. Individualne plaće se kreću različito od prosjeka. Individualnim iskustvima ćemo se (malo) približiti ako pogledamo kako je rast nominalnih plaća raspoređen među sektorima. Ukupan prosjek (za listopad, isplate u studenom) je rastao 5,7% u odnosu na isti mjesec 2020. Približno polovina djelatnosti imala je brži rast od prosjeka. Najbrži rast zabilježen je u turizmu, što je logično s obzirom da je riječ o sektoru koji je prošle godine bio najjače pogođen krizom, a u ovoj je zabilježio snažan rast praćen pojavom nedostatka radne snage. Jedina druga djelatnost koja bilježi rast po stopi iznad 8% je, očekivano, ICT. Sljedeće po redu su zdravstvo, financije, trgovina, obrazovanje, javna uprava i obrana itd.
Prosječne neto plaće po djelatnostima: prosjek 2020., plaće za listopad 2021. i stopa rasta neto plaća za listopad 2021. u odnosu na isti mjesec 2020.
Izvor: DZS, vlastiti izračuni.
Ključno pitanje glasi hoće li se pad realnih plaća i životnog standarda koji smo zabilježili od kolovoza naovamo nastaviti. Odgovor zavisi o dvije stvari: (1) o inflaciji koja određuje tempo obezvrijeđena nominalnih plaća i (2) o pregovorima o plaćama između poslodavaca i radnika.
Položaj radnika u pregovorima o plaćama sve je bolji jer nezaposlenih ima sve manje. Ta teza se ponekad spominje, ali još uvijek nismo vidjeli stvarnu pregovaračku moć radnika koja postaje uistinu snažna kada stopa nezaposlenosti dosegne 2-3%, koliko trenutno iznosi u Češkoj, Njemačkoj i Poljskoj. U 2021.-u smo ušli sa stopom nezaposlenosti oko 10% zbog prošlogodišnje recesije, u trećem tromjesečju ove godine – zbog brzog gospodarskog oporavka – stopa nezaposlenosti je pala na 6,3%, no ona sada stagnira zbog sezonskih čimbenika, te bismo tek na proljeće sljedeće godine mogli imati sljedeći val smanjenja nezaposlenosti i pritisaka na tržištu rada, koji bi stopu rasta plaća mogli dalje pogurati prema gore.
Taj „poguranac“ će zavisiti i o dinamici inflacije. Ako se ona nastavi dosadašnjim tempom, očekivanja cijena i plaća će se podići. A ako se inflacija počne smirivati, pritisci bi mogli biti blaži. Puno toga će zavisiti o kretanju inflacije sljedećih mjeseci, a to nas vraća na pitanje je li umjerena inflacija, kakvu registriramo zadnjih mjeseci, prolazan ili trajan fenomen.
Inflacija je do prošlog mjeseca bila u velikoj mjeri vođena cijenama energenata koje su snažno poskočile nakon otvaranja i izlaska iz recesije 2020. No, u studenom je primat među silnicama koje vode proces inflacije prešao na cijene hrane. Porast opće razine cijena za 0,7% u studenom je s 27% uvjetovan cijenama hrane i bezalkoholnih pića koje su rasle čak 1,5%. To je jako puno za jedan mjesec, tako se oko polovine ukupnog rasta cijena objašnjava ovim uzročnikom na koji Hrvatska ne može puno utjecati jer su svjetske cijene korelirane, te je FAO-ov indeks svjetskih cijena hraneu istom mjesecu zabilježio povećanje za 1,2% (27,3% u odnosu na studeni 2020.).
Sada je vrlo teško razlikovati dio rasta cijena hrane pod utjecajem odgođenog djelovanja naraslih cijena energenata (cost push) od rasta koji s time nema veze jer je uvjetovan drugim faktorima oporavka potražnje (demand pull). U svakom slučaju, iz mjeseca u mjesec koji su pred nama učinak cijena energenata će slabiti, jer je dojam da prolazimo kroz trajniju stabilizaciju cijene nafte koja se već dva mjeseca kreće uvjerljivo ispod maksimuma od gotovo 85$ za barel što je zabilježeno potkraj listopada. Zbog toga i dalje vrijede izgledi da će se inflacija nakon eskalacije kroz koju upravo prolazimo primiriti prema sredini iduće godine. Tada bi spomenuti pritisci na tržištu rada trebali osigurati daljnji rast nominalnih plaća. Uz nižu inflaciju, rast realnih plaća bi se u toku iduće godine trebao vratiti prema otprije rastućemu trendu koji je prikazan na prvoj slici.