Naslov Grdešićevog teksta – Fokusom na siromaštvo umjesto na nejednakost stvaramo građane višeg i nižeg reda, ljude dijelimo i stigmatiziramo – teksta u kojem se osvrće na moj tekst Borite se protiv siromaštva, ne protiv nejednakosti – govori o autorovoj namjeri da dokaže kako borba protiv siromaštva umjesto protiv nejednakosti vodi moralno upitnim ishodima. Grdešić sugerira ono što je istaknuto u podnaslovu njegove kritike: navodno sugeriram kako su siromašni osiromašili jer su donijeli mnogo krivih odluka koje su ih dovele u tu situaciju. On to efektno naziva «viktorijanskim diskursom».
Imputiranje «viktorijanskog diskursa»
Niti to mislim, niti sam to napisao. Stoput sam pisao i govorio o ulozi sreće u životu. Da je Grdešić na dan kada je portal Ideje objavio njegov tekst kojim slučajem gledao moj nastup u Studiju 4 HRT-a, mogao me čuti kako govorim da ljudi u nevolje poput blokada računa dolaze iz jako različitih razloga koje treba striktno razlikovati. Ne može biti isto ako je netko bio neodgovorno rastrošan i ako se netko razbolio ili ostao bez posla.
Nemam čvrste podatke o tome, ali sam prilično uvjeren da velika većina ljudi upada u materijalne probleme zbog toga što nisu imali sreće. Smatram ovu temu vrijednom društvenog interesa, solidarnosti i vladine intervencije. Naravno, društvo se dužno baviti i (vjerojatno) manjinom koja se svojim pogrešnim odlukama dovela u tešku situaciju, jer svatko ima pravo na novi početak, a nemaju svi jednaka znanja i snagu za kretanje ispočetka.
Ali, zašto uopće voditi ovu moralističku raspravu? Zašto trošiti energiju na dokazivanje očitog – da u tekstu ne piše i da ja ne mislim ono što mi Grdešić prišiva? Osim nužnog demantija, ovaj je odgovor neophodan i radi dublje raščlambe ključnih pogrešaka u Grdešićevu tekstu
Što je liberalizam
Moj kritičar očito ima ideološki cementirana uvjerenja o tome što je liberalizam (nešto moralno prilično gadno) pa mu je podmetanje teze o tome što mislim o uzrocima siromaštva neophodno ne bi li pokazao duboku nehumanost liberalnih ideja koje vode dijeljenju ljudi, odnosno stigmi.
Grdešić štoviše smatra da se siromaštvom ne bismo smjeli baviti na vidljive načine kako se siromašni ne bi loše osjećali. To smanjuje društvenu koheziju i solidarnost. Ako su ljudi donosili loše financijske odluke u životu ne treba ih financijski obrazovati jer ih je nevolja natjerala da se sami nauče financijski snalaziti. A ako se ljudima nešto daje, onda treba davati svima jednako (npr. besplatni udžbenici, subvencionirane stambene rente za sve – ovo su moji primjeri). Tako se ne vidi tko je siromašan, država se ne bavi pitanjem imovinskog cenzusa koje je uvredljivo jer segmentira ljude, a opet bismo kao društvo bili solidarni. Na kraju ćemo se vratiti ovim vezama između ideoloških polazišta i politika, nakon što u narednim odjeljcima prođemo kroz ključne Grdešićeve argumente.
O problemu mjerenja
Tehnički dio Grdešićeve kritike počinje kritikom Gini koeficijenta nejednakosti koji sam koristio u radu. Taj koeficijent mjeri zakrivljenost cijele distribucije dohotka i ne pokazuje u kojem se dijelu distribucije događaju promjene. Kritika je promašena, jer moj i raniji Brkljačin tekst prikazuju cijelu distribuciju po decilima i jasno ukazuju na to da se Gini smanjuje zbog bržeg rasta pragova donjih nego gornjih decila distribucije dohotka. To je odgovor na prigovor: točno se vidi o kojim razlozima promjene ukupne nejednakosti govorimo. Iz istog razloga otpada kritika da nije korišten omjer kvintila 80/20. Omjer je koristio Brkljača, pri čemu u mojem tekstu postoji link na to.
Tehnički dio kritike završava prigovorom da se radi o anketnim podacima koji navodno nisu pouzdani. To je prigovor koji se uvijek može reći o anketama, iako ih statistički uredi poput Eurostata svejedno rabe iskustveno ih smatrajući dovoljno pouzdanim orijentirima.
Nejednakost je u svakom slučaju teška za mjerenje. Bez obzira o kojoj mjeri i izvoru govorimo. To se posebno odnosi na Pikettyeve mjere nejednakosti koje moj kritičar uzima kao superiorne. Čitatelji moraju znati da je ta tema otvorena i da o njoj nema konačnih zaključaka. Na primjer, evo jedne kritike koja je otkrila nedostatke u Pikettyevim podacima, a evo i Pikettyevog odgovora. Ovdje je i jedna zanimljiva rasprava iz Indije, da se odmaknemo malo iz našeg kulturnog, ekonomskog i statističkog kruga. Poanta, koju ni sam Piketty ne spori, je da su pogreške mjerenja velike pa se pri mjerenju treba služiti grubim aproksimacijama odnosno onime što on naziva considered choices. Dvojbe o mjerenju u svim oblicima, dakle, uvijek postoje.
Grdešić nije čitao sve što je trebao pročitati prije pisanja kritike
Grdešić je, stekao sam dojam, jako osjetljiv na moje uplitanje Pikettya u razmatranje odnosa nejednakosti i siromaštva. Misli da mi je nešto odgovorio time što me svrstao u provincijalne kritizere koje nitko ne zarezuje («… kad se kod nas napada Pikettyja onda si ljudi daju oduška jer se unaprijed zna da Piketty neće odgovoriti”). Iako nemam ni ambiciju ni očekivanja da Piketty pročita makar i riječ od onoga što napišem, očekujem pažljivo čitanje od onih koji bi polemizirali. A Grdešić se u tome ipak preračunao propustivši zabilježiti (iako mu je link stajao u mom tekstu) da je prva rasprava o Kapitalu u XXI stoljeću objavljena u Hrvatskoj upravo moja rasprava iz časopisa Privredna kretanja i ekonomska politika (evo ponavljam link, možda će sada pročitati). Da je pročitao tu raspravu, ne bi se toliko upinjao konfrontirati moju interpretaciju Pikettya s porezima na nasljedstvo misleći da sam protiv njih. Mogao je pročitati da nisam baš neki veliki protivnik te vrste poreza ako imaju dovoljan neoporeziv dio i kasniju progresivnost, premda je taj porez u historijskoj perspektivi deplasiran u zemlji u kojoj je socijalistička nacionalizacija drakonski i neoprostivo kriminalno «riješila» naslijeđe nejednakosti iz ranijih razdoblja (zato nije isto pričati o porezu na nasljedstvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i Hrvatskoj).
Grdešićeva konstrukcija liberalizma
Svi promašaji ove rasprave potječu otud što Grdešić nije kritizirao moj tekst nakon što se potrudio shvatiti ga, već je vodio rat s «viktorijanskom logikom», ničim izazvan pripisavši ju – meni. Jasno, to pripisivanje, namjerom ili zabunom, nije učinio slučajno. Za njega liberalizam jest – viktorijanska logika. Ljevičari poput Grdešića, naime, čim namirišu nešto što im malo smrdi na liberalno, odmah vide: (a) darviniste bez trunke socijalne empatije, (b) moralne bogalje koji nisu u stanju pojmiti sve dubine koncepta društvene solidarnosti, (c) socijalne kriple koji toleriraju svaki oblik nejednakosti, a za (d) siromaštvo smatraju da je «zasluženo» pa je (e) svatko sam odgovoran da se od njega spasi, dok (f) za solidarnost i pomaganje smatraju da slabe socijalne selekcijske mehanizme.
Zašto Grdešić vidi ovu ideološku karikaturu tamo gdje je nema ni u tragovima? Vjerojatno zato da bi monopol na humanističke ideje ostao rezerviran za njega i njegove istomišljenike. Kada nema moralnog monopola, tog zova etičkih visina, onda se gubi ona ugoda javnog nastupa kada se nastupa s pijedestala moralne superiornosti gdje sugovornik i oponent nisu samo oni koji drugačije misle, nego su iz lijeve perspektive ljudi na različitim skalama moralne hijerarhije jer , eto, jedni «segregiraju», «dijele». Ovi pojmovi zvuče malo ljepše nego da su na idejama napisali da sam socijalni rasist, a zapravo i ne vidim zašto to nije rečeno, jer nismo morali biti odveć fini – Grdešićev tekst ionako nije neka akademska rasprava, već prvenstveno imputiranje bez argumenata i ideološki obračun, ovako ga je samo zapakirao u celofan.
Politike
Dosadašnja rasprava fokusirana je na mjere, koncepte, teorije, ideje, dakle, vrlo je apstraktna. No, među nama postoje dvije vrlo konkretne razlike o kojima na kraju treba nešto reći – jedna se tiče progresivnog oporezivanja, a druga se tiče politika za borbu protiv siromaštva ili nejednakosti.
Prvo, postoji jedno konkretno razlikovanje koje je očito – ja sam očito za manju progresivnost oporezivanja dohotka nego Grdešić i to je ok, neka slika o toj razlici ostane. Grdešić smatra da je moguća mnogo veća progresivnost u oporezivanju koja neće izazvati ekonomske probleme. Štoviše, moj kritičar ima ekonomsku teoriju koja mu omogućava takvo očekivanje. Polazi od toga da niska stopa poreza na dohodak nagrađuje birokrate u privatnom sektoru (sic!) što potiče birokrate iz javnog da prijeđu u privatni sektor, čime se oslabljuje vladin sektor. Dakle, što veća progresivnost je neophodna kako bi se zadržala konkurentnost plaća u državnom sektoru radi čuvanja broja birokrata i sposobnosti u njemu i na taj način će se, smatra moj kritičar, sačuvati i javni sektor i sposobnost za razvoj. Privatni će sve to uredno platiti.
Na tome mjestu Grdešić ponovo podvaljuje zahvaljujući slabom razumijevanju ekonomskih i financijskih tema. On naime tvrdi da ukupan iznos ovrha građana raste unatoč gospodarskom rastu što je navodno potvrda da rast ne rješava problem siromaštva. Mome kritičaru bi bilo bolje da se drži svoje struke, jer je iz ovoga očito da: (a) ne razlikuje kratkoročne i dugoročne (strukturne) odnose u gospodarstvu (što je elementarno), (b) ne zna da je izlazak iz krize prepolovio broj građana s ovrhama računa do godine dana (što je velika stvar) i (c) ne zna (jer je bio lijen pročitati u studiji koju navodi) da se smanjuju i takozvani mali dugovi stariji od godine dana (pa je rast ukupnoga iznosa koncentiran u vrlo malobrojnom vrhu piramide dugovanja gdje se velikim dijelom nalaze poduzetnički dugovi).
Drugo konkretno razlikovanje između Grdešića i mene odnosi se na politike protiv siromaštva. Grdešić smatra da tih politika ne smije biti kako se ljudi ne bi dijelili, «segregirali» (o ovome je već bilo riječi pri početku). Besplatni udžbenici i subvencionirane komunalne naknade trebale bi se dati i mojoj i Grdešićevoj djeci i djeci potrebitih! Iskreno, ponekad imam simpatija za ljevicu u njenim idejama o «besplatnome» (pri čemu ne koristim taj termin jer ništa nije besplatno, osim za onoga koji to dobije bez plaćanja, jer uvijek postoji onaj bezimeni koji to na kraju plati). Međutim, kako živimo u svijetu limitiranih resursa, ne možemo izbjeći razumne odluke o tome koje ćemo stvari davati, a koje nećemo. Možemo biti najveći utopisti i idealisti i sanjati o svijetu u kojem će mnogo dobara biti jednako raspodijeljeno, ali na kraju nas uvijek čeka (težak) politički i moralni odabir koji ima i svoju ekonomsku reperkusiju, i netko taj odabir mora donijeti. Najvažnija razlika između mene i Grdešića je u tome što ja to znam, a on ne i što sam ja fokusiran na (težnju ka) jednakosti šansi, a on na jednakost ishoda, a čitatelji će prosuditi čiji argumenti imaju više smisla.