Hrvatska nije više najzaduženija država u srednjoj i istočnoj Europi. Nakon eksplozije javnog duga u razdoblju 2008.-2013., kada smo pretekli tradicionalno najviše zaduženu Mađarsku, Hrvatska je devet godina imala najveći omjer javnog duga i BDP-a u srednjoj i istočnoj Europi.
Kada je omjer javnog duga i BDP-a dosegnuo 84% 2014. tema je postala i društveno interesantna. Udruga poreznih obveznika Lipa uspjela je senzibilizirati javnost i afirmirati traženje fiskalne odgovornosti. Svi su odjednom postali zabrinuti zbog grude javnog duga koji guramo pred sobom i potencijalno ostavljamo na teret budućim (malobrojnijim) generacijama. Sve češće se moglo čuti i pitanje: prijeti li Hrvatskoj grčki scenarij?
S dolaskom Zdravka Marića 2015. godine, a nedugo za njim i Andreja Plenkovića 2016. (sjetimo se da je Marić stigao ranije s Oreškovićem i Karamarkom), Hrvatska je zaustavila eksplozivnu putanju omjera javnog duga. Dijelom je to bio rezultat autohotone želje da se spriječi fiskalni kolaps grčkoga tipa koji je tada rezonirao u javnoj percepciji. Drugim dijelom, tome su pogodovale okolnosti – najniže kamatne stope u povijesti, koje su tada diktirale vodeće svjetske središnje banke.
Pad omjera javnog duga 2015.-2019. bio je polagan, kao i oporavak od šestogodišnje krize. Omjer javnog duga i BDP-a smanjio se na 71% do 2019.. Tada je to još uvijek bilo osjetno više nego u Mađarskoj i Sloveniji gdje su omjeri prije pandemije iznosili 65%. S drugim zemljama srednje i istočne Europe nismo se mogli uspoređivati. Tamo su omjeri 2019. bili neusporedivo niži: od 8,5% u Estoniji do 46-8% u Poljskoj i Slovačkoj.
Pandemijsko zaključavanje 2020. posvuda je dovelo do eksplozije fiskalnog deficita i javnog duga. A zatim su se stvari za Hrvatsku promijenile iz temelja. Četiri procesa počela su raditi u korist Hrvatske 2021.-2022.:
- Hrvatska se od lockdown-recesije 2020. počela oporavljati brže od većine drugih članica EU.
- Gospodarski oporavak je u Hrvatskoj bio brži iako je fiskalni poticaj 2021. bio slabiji nego drugdje u EU: opća država je u Hrvatskoj 2021. zabilježila deficit od 2,6% BDP-a, dok je deficit na razini EU iznosio puno većih 4,6% BDP-a (prošli petak su objavljeni ti revidirani podaci za prošlu godinu).
- Dodirom povijesne sreće, višegodišnji proces pristupanja europodručju završava upravo ovih dana, što Hrvatsku čuva od kamatnog šoka koji proživljavaju zemlje izvan europodručja. Na primjer, prinosi na 10-godišnje državne obveznice u Hrvatskoj trenutno se kreću između 4 i 4,5%, a u Mađarskoj su blizu 10% što otežava fiskalnu prlagodbu.
- Inflacija je s jedne strane počela doprinositi boljem punjenju proračuna, a s druge je napuhala nazivnik (BDP), što je dodatno smanjilo omjer javnog duga i BDP-a.
Rezultat vidimo na slici. Eurostat je u petak objavio revidirane podatke o deficitu i javnom dugu za 2021. godinu kao i procjene za prvu polovicu 2022. Iz njih vidimo da je Mađarska od Hrvatske preuzela štafetu najzaduženije srednjoeuropske države članice EU. Hrvatska je na dobrom putu da do kraja ove godine zabilježi i niži omjer javnog duga od Slovenije. Vlada je u četvrtak objavila da očekuje omjer javnog duga od 71,3% na kraju 2022. i nastavak pada omjera javnog duga na 69% do kraja 2023.
Izvor: Eurostat
Da takav razvoj događaja nije samo lijepa želja, barem kada je riječ o ovoj godini, svjedoči i činjenica da se u 2022. očekuje manji fiskalni deficit nego prošle godine (1,5% BDP-a), a inflacija će i dalje napuhavati nazivnik (BDP). To će automatski utjecati na smanjenje omjera javnog duga.
Doduše, deficit će iduće godine biti nešto veći (vlada planira 2,3% BDP-a), no u isto vrijeme očekuje da će inflacija nastaviti „pomagati“ poreznim prihodima i uvećavati nominalni BDP. Stoga bi se prema vladinim planovima omjer javnog duga mogao nastaviti smanjivati do spomenutih 69% BDP-a.
To nas dovodi do ključnog pitanja: što ako inflacija iznenadi, ovoga puta u suprotnu stranu (prema dolje), tj. ako prestane pomagati fiskalnoj prilagodbi?
Vlada očekuje da će prosječna inflacija sljedeće godine iznositi 5,7% nakon 10,4% ove godine. Kako Hrvatska ima vrlo visok udjel PDV-a u proračunskim prihodima, inflacija izrazito pogoduje prihodima proračuna. To znači da građani – potrošači, pored izglasanog (pravog) poreza, plaćaju i dodatni, neizglasani inflacijski porez. Inflacijski porez je prilično kompleksna kategorija te ga nije moguće izračunati na razini ovakvoga uratka. No, logika je jasna i može se sažeti u jednoj rečenici:
Pozitivan trend smanjenja omjera javnog duga jednim je dijelom nastao kao rezultat inflacijskih okolnosti na koje sami u najvećoj mjeri nismo mogli utjecati, te bi se, slijedom iste logike, u slučaju promijenjenih okolnosti, trend mogao promijeniti.
Za sada i dalje prevladava strah od inflacije. Gotovo nitko ne razmišlja o mogućnosti da se već početkom 2023. nađemo u drugačijem ambijentu. Inflacija se doima i tumači se kao rigidna, intertna pojava („otela se kontroli“), sa značajnim uplivom inflacijskih očekivanja i cjenovnih spekulacija. Centralni bankari su zbog toga i dalje nabrijani kontra inflacije. Ne treba sumnjati u to da će središnje banke u sljedećih tjedan dana donijeti nove odluke o povećanju kamatnih stopa praćene agresivnom anti-inflacijskom retorikom.
Međutim, recesiji koja se potkrada u SAD-u i u EU ne treba više od nekoliko mjeseci da radikalno ohladi inflacijska očekivanja (uz uvjet da ne bude novih poremećaja cijena energenata i roba poput onih s proljeća ove godine). U takvom ambijentu, oni koji su proteklih tjedana „napucavali“ cijene u očekivanju da će se vibrantna potražnja nastaviti, mogli bi se preko noći naći u situaciji ozbiljnog pada potražnje – prisiljeni da zaustave cijene i promisle o popustima i drugim trikovima ne bi li razbudili oprezne i recesijom ustrašene potrošače. Ponašanje potrošača bit će odlučujuće u smislu stvaranja pritiska na zaustavljanje inflacije krajem ove i početkom sljedeće godine.
Poanta je da i prihodi proračuna i nazivnik omjera javnog duga i BDP-a zavise o nominalnom BDP-u koji predstavlja umnožak stope rasta realnog BDP-a i stope inflacije. Što se tiče rasta realnog BDP-a, ministar Primorac je prošli tjedan najavio da u planiranje proračuna ide s konzervativnom pretpostavkom o rastu BDP-a od 0,7% za 2023. godinu. To se čini kao razumno polazište. Čak i službeno očekivana inflacija od 5,7% zapravo uključuje pretpostavku zalijevanja inflacijske vatre vodom. Naime, u najvećoj mjeri je riječ o efektu prijenosa veće razine cijena potkraj ove godine u sljedeću, a ne o novoj inflaciji koja bi tek trebala doći iduće godine. Uz prosječnu inflaciju od 5,7% pretpostavka je da nove inflacije iduće godine vjerojatno neće biti.
HNB je već izašao s nešto višom očekivanom inflacijom (od 6,7%), što znači da ministarstvo financija ima konzervativnije očekivanje inflacije od središnje banke. Isto je s rastom realnog BDP-a – HNB očekuje 1% naspram 0,7% koliko očekuje vlada. To je dobro, jer konzervativnije procjene znače opreznije planiranje proračuna. Zadnje što Hrvatskoj u ovom trenutku treba je preambiciozna vlada koja bi “nabrijala” plan proračuna na bazi nerealnih očekivanja prihoda za iduću godinu, a koji bi se već za koji mjesec trebali revidirati rebalansom.
U svakom slučaju, inflacija je kategorija uz koju se već neko vrijeme veže najviše rizika i neizvjesnosti. Tako će ostati još neko vrijeme. Samo ne treba smetnuti s uma da rizici svake prognoze imaju dvije strane. Prognoza ponekad podbaci, a ponekad prebaci u odnosu na stvarnost. Točnije, stvarnost uvijek iznenadi – u jednu ili drugu stranu.
