Protekli tjedan smrdi po kiselim krastavcima prema ustaljenoj ljetnoj shemi. Ne mislite valjda da je odabir savjetnika za INA-u ili natezanje HDZ-ostatak HNS-a neka vijest. Događajem tjedna proglasit ću Šajatovićev poziv liberalima da osnuju stranku i izađu na izbore. Šajatovića je na ovaj poziv motivirala želja da se u Hrvatskoj konačno iznjedre politike koje će ubrzati gospodarski i društveni razvoj. To je primjer pozitivnog odnosa prema, uvjetno rečeno, jednoj novoj ideji na tržištu.
Navikavanje na liberalizam
Neki drugi, uplašeni ili zbunjeni, iskazuju drukčije raspoloženje. Novinar Jurica Pavičić je Lipinu aktivnost protiv poreza na nekretnine etiketirao kao liberalni lenjinizam, a sam liberalizam izjednačio s mržnjom prema porezu kao takvom (JL, 13.8.). Željko Ivanković Polšekovu i moju kritiku elemenata njegove obrade slučaja Agrokor (zanemarivanje osobne odgovornosti donositelja odluka i traženje opravdanja u sustavu odnosno državi, osobito kada je riječ o trošku financiranja te kompanije) sučeljava s kritikama iz Radničke fronte. Odgovor prati ilustracijom u kojoj se krajnje lijevo nalaze srp i čekić, a krajnje desno kukasti križ. Valjda poručuje tko kamo spada (što bi inače takva ilustracija radila u tekstu o Agrokoru?).
Primjeri nerazumijevanja liberalnih ideja mogu se pronaći i među liberalima i libertarijancima. Ima ih koji misle da je sve što podrazumijeva neku ulogu države prerušeni komunizam.
Sve to nije čudno. Liberalizam je dugo bio nepoznata ideja na ovim prostorima. Na nju se društvo tek treba naviknuti. O ekonomskom liberalizmu da i ne govorimo. To je tek intelektualni labirint. Zašto je to tako?
Bez liberalnog naslijeđa
Hrvatska je zemlja bez osobitog liberalnog nasljeđa. Seljačke zadruge, kasno opismenjavanje širokih slojeva populacije, slabi doticaji sa Zapadom izvan Austrougarske, kasna industrijalizacija i urbanizacija. London oko 1800. ima gotovo milijun stanovnika, Beč 300,000, a Zagreb u to vrijeme ima oko 700 zgrada i 7,000 stanovnika. To je važno, jer liberalizam nastaje i širi se samo u gradovima u jako dugim vremenskim razdobljima.
Mijo Mirković u svom njemačkom doktoratu iz 1923. piše o potpunoj nepoznatosti liberalnih ideja među Hrvatima. To se napose odnosi na rad Adama Smitha. Piše Mirković da je u Hrvatskoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća mnogo jači utjecaj ideja s istoka. Primjećuje konvergenciju socijalističkih i panslavističkih ideja koja traje još od 19. stoljeća.
NDH i komunistički pokret najblaže rečeno nisu bili nimalo plodno tlo za širenje liberalnih ideja. Ipak, od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo javljaju se prvi proboji koji će obilježiti razvoj liberalizma u Hrvatskoj.
Liberalizam i otpor komunističkom režimu
Prvi proboj je povezan s otporom vlasti. Vlado Gotovac i Dražen Budiša, kasnije među osnivačima HSLS-a, hrvatski nacionalizam uklapaju u liberalnu tradiciju. Ekonomija u tome nije presudna, svjetonazorska pitanja ipak su važnija. Ekonomski liberalizam se nekako podrazumijeva, jer se nacionalna sloboda izvodi iz dublje ideje individualne slobode. Te će ideje, u programskom smislu, uvijek karakterizirati HSLS. Ovdje ne govorim o njihovoj političkoj izvedbi, nego o programima. Ne smije se smetnuti s uma niti činjenica da je ta stranka osvojila 20% glasova u samostalnom nastupu na izborima 1992.
Afirmacija liberalizma kroz otpor komunističkom režimu mimo linije koja vodi do HSLS-a bila je vrlo slaba. Drugi dio oporbe režimu, osobito za vrijeme i nakon Proljeća (npr. Hrvoje Šošić, Šime Đodan) naglašava državni okvir gospodarstva. U prvom planu su država i nacija kao motivi, kontrolori, pa i vlasnici i upravljači ekonomskih resursa. Iako je o tome teško suditi u ovako kratkim crtama, a pišem na temelju sjećanja na neke davne tekstove (pa će me netko ispraviti ako griješim), ekonomskog liberalizma kod njih ima samo u kontroliranim tragovima.
Liberalne ideje unutar režima
Druga linija afirmacije liberalnih ideja je režimska. Što se visoke politike tiče, partijsko vodstvo Hrvatskog proljeća (Savka, Tripalo) ne radi iskorak u odnosu na liberalizacijske ekonomske tendencije koje su tada zahvatile cijelu bivšu Jugoslaviju (SFRJ se po tome bitno razlikovala od komandnih ekonomija Sovjetskoga bloka). Hrvatsko partijsko vodstvo više se bavi redefiniranjem odnosa moći među republičkim partijama (čitaj: republikama SFRJ) nego uvođenjem individualnih i ekonomskih sloboda. Sam socijalizam ni u jednom trenutku nije bio upitan.
Nije to bila nametnuta nužnost kako se Beogradu ne bi dalo povoda za dodatni udar na nacionalno osviješteno komunističko vodstvo u Hrvatskoj. Bio je to njihov ideološki odabir. Miko Tripalo će do kraja, i nakon 1990., ostati vjeran socijalističkoj ideji. Savka će dalje evoluirati te će dvadesetak godina kasnije kroz HNS afirmirati neke liberalnije ekonomske ideje. Ali, kao da je stari kolektivistički DNK prenesen u tu stranku, HNS će zauvijek ostati zatočena u rukama političkih pragmatika spremnih na fleksibilnu interpretaciju ekonomskog liberalizma i na vladanje ne radi reforme, nego radi kontrole i korištenja instrumenata velike, široke i duboke države (Čačić, Vrdoljak).
Na sveučilištima se u socijalističkom razdoblju prevode knjige i tekstovi zapadnoeuropskih liberalnih mislilaca. Neupućeni promatrači najčešće se iz ideoloških razloga trude prikazati SRH figurativno kao rusku pokrajinu s komandnom ekonomijom iza Željezne zavjese. Međutim, socijalizam u Hrvatskoj nakon reformi sredinom 60-ih i pada Rankovića u gospodarstvu je dopuštao sve više elemenata tržišta, a u intelektualnoj sferi neke elemente slobode mišljenja. Naravno, postojale su granice koje se nije smjelo prijeći, osobito kada je bila riječ o nacionalnom pitanju.
Međutim (a sada govorim samo o ekonomskim stvarima jer njih dobro poznajem), u knjižnici Ekonomskog instituta u Zagrebu mogli ste prelistavati American Economic Review, a da vas nitko ne optuži za potkopavanje režima. Hodnicima su hodali danas zaboravljeni ekonomisti poput Marijana Korošića, koji su rano zagovarali potpunu tržišnu transformaciju socijalizma, uključujući i onu vlasničku. Vojmir Franičević ga je pozivao da kao gost održi predavanje studentima na kolegiju Politička ekonomija, a Ivo Bićanić mi je u svojem kabinetu na Kennedyevom trgu 1987. rekao da na društvenom planiranju neću ništa naučiti i uručio primjerak knjige The Road to Serfdom Friedricha Hayeka.
Zanimljivo, jer na njegovoj katedri su šefovi i predavači društvenog planiranja bili istaknuti dužnosnici hrvatske partije. Hayeka se dijelilo pred nosom Ive Družića i Jakova Sirotkovića, a možda i oni sami ne bi imali ništa protiv toga, ne znam. Uostalom (ovo kao ilustracija šireg ambijenta), u Zagrebu je u to doba izlazio magazin Izbor u kojem su se objavljivali prijevodi odabranih tekstova iz zapadne štampe, Time-a, Newsweek-a. Sve je to bilo kontrolirano, ali bitno drugačije nego u Moskvi ili u Istočnom Berlinu. Tamo su u to doba djecu plašili karikiranim posterima Iron Maidena na kojima su članovi benda nacrtani kao monstrumi. Ne ulazeći u glazbene ukuse koji bi kod nekih i opravdali takvu karikaturu, činjenica je da su u Zagrebu približno u isto vrijeme prašili Queen i Stonesi. To nije bio samo trik vlasti radi bolje kontrole političkoga stada; bila je to materijalna, politička i duhovna razlika u odnosu na zonu sovjetskog utjecaja.
Naravno, komunistički mainstream imao je svoju usku ideološku naraciju. Jasno da je liberalizam bio dopušten tj. toleriran ispod tezge, onoliko koliko su vladajući procjenjivali da se može uklopiti u njihove zadane ideološke okvire. Već pri odabiru teza za doktorate i u obradi tema kao i u odabiru naslova koji će biti objavljeni pazilo se da se ne prijeđe imaginarna ali zadana ideološka linija.
Socijalisti su oduvijek pretendirali na «oslobođenje» čovjeka i njegovih potencijala i vjerovali u neke humanističke ideale emancipacije. Tako su i neke liberalne ideje pokušali prisvojiti kao svoje (iako im povijest ideja za to daje mnogo manje osnova nego što misle). To što su cilj naumili ostvariti pogrešnim instrumentima, kako gospodarskim, tako i državnim, za ovu je priču manje važno. Važno je da su se hrvatski socijalisti-komunisti postupno i pragmatično pomicali u pravcu liberalizacije. I zbog toga je osamdesetih među intelektualcima mogla proći i neka ozbiljnija «kritika sistema», u knjižarama pokoja dobra knjiga, a u gospodarstvu je mogla prevladati ona famozna tehno-menadžerska struja koju je simbolizirao zadnji premijer SFRJ Ante Marković, a u Hrvatskoj treći premijer Franjo Gregurić (1991.-1992.).
Ti ljudi su dakle bili produkt šire društvene klime i ekonomskih odnosa. Da ne bi bilo zabune, nije njih vodila liberalna ideja. Bila je to kombinacija interesa i pragmatičnih zaključaka o nužnim reformama, do kojih je došao svatko tko se u ono vrijeme ozbiljno bavio gospodarstvom.
Liberalizam se i inače ne može svesti na ekonomski liberalizam. Stvari su mnogo dublje. Ali, može se zaključiti da je ekonomski liberalizam od Smitha preko Ricarda do marginalista i austrijske škole imao važnu ulogu u infiltraciji liberalnih ideja u hrvatsku politiku i intelektualnu scenu prije kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prijevod Schumpeterove Povijesti ekonomske misli mogli ste kupiti u svakoj boljoj knjižari u vrijeme socijalizma. Liberalne ideje bile su tu, oko nas, ne u središtu, ali na marginama života svakako. Poanta: bila je to velika razlika u odnosu na vrijeme kada je Mirković pisao svoj doktorat 1923.
Prijelaz i sraz
Devedesete su donijele sraz s jedne strane dviju linija afirmacije liberalnih ideja, a s druge strane Šošić-Đodanovskog ekonomskog etatizma preobučenog iz komunističkog u nacionalističko ruho. To je u samom početku hrvatske tranzicije dovelo do paradoksa. Bilo kakva podjela dionica i snažnije formiranje tržišta kapitala nisu dolazili u obzir. Počela je pretvorba, šlampavo i sporo. Dio onih tehno-menadžera iz 80-ih počinje snalažljivo plivati u tome. Njima više nije bilo bitno kakav je odnos između države i tržišta, bitno je da se bolje zarađuje. Nekima su rat, hiperinflacija i političke veze omogućili jako dobre zarade i startne položaje u novom sustavu, pa opet zarade. Tek vrlo mali broj ljudi tada uopće razmišlja o tome kako funkcionira sustav, kakvu ekonomsku politiku voditi. Prema mojim sjećanjima, zakone koji su uvodili ono što se zvalo tržišne reforme u to je doba oporbeni SDP podržavao jednako kao vladajući HDZ, s time da prvi to nije morao činiti, a drugi je to činio zbog stranačke discipline nakon što je netko (od 1993. to su bili Valentić i Škegro, a nakon 1995. uglavnom samo Škegro) uvjerio Tuđmana da nešto treba napraviti.
SDP će kasnije postupno napuštati tu početnu ekonomsko-liberalnu aberaciju i zajedno sa Stjepanom Mesićem prijeći u frontalni napad na sve privatno i privatizacijsko (podvala koju će kasnije «kupiti» i dio HDZ-a). No, ostat će SDP-u nešto od tog Blair-Schroederovskog trećeg puta na kojem socijal-demokracija prihvaća ekonomski liberalizam, barem dok je Račan još bio živ. Račanova vlada 2000.-2003. provodi neke važne reforme (tržište rada, mirovinska reforma, dovršetak privatizacije banaka). Već Milanovićeva (samo osam godina kasnije) mnogo više luta, bez neke jasne niti vodilje, izgubljena u brutalnom političkom pragmatizmu i vremenu krize u kojem je i inače teško biti suvisao.
Liberalnih silnica iz prošlosti u politici više nema
Obje ne odveć jake linije prijenosa liberalnih ideja koje su krenule oko 1970. prema našim danima u međuvremenu su nestale odnosno oslabile do razine na kojoj više nisu relevantne.
Prvo, zgasnula je ona režimska linija koja je djelovala kroz preživljavanje liberalnih ideja unutar SDP-a i HNS-a. SDP-ova i HNS-ova zamorna lutanja između ljevice, centra i klijentelizma uzgojenog na velikoj i dubokoj državi rezultirala su sve manje jasnim profilima ovih stranaka. Uslijedilo je njihovo slabljenje i podjela odgovornosti s HDZ-om za razvoj hrvatske inačice klijentelizma (jer ju nisu reformirali dok su imali vlast u rukama).
Druga režimska linija, ona tehno-menadžerska, također je prihvatila veliku i duboku državu koja gaji specifičan hrvatski tip klijentelizma (tek se u tome snašla i dobrim dijelom pomogla kreirati tu državu). Uglavnom se priklonila HDZ-u. Tako su se okviru te stranke nastavile složene i često ne do kraja jasne interakcije dviju ekonomskih filozofija. Danas taj sukob ili unutarnju ravnotežu između ekonomskih liberala i etatista simboliziraju M. Dalić i G. Marić. To jest drugi generacijski iskaz fundamentalnih idejnih razilaženja, no danas unutar te stranke sve više prevladava pragmatična konvergencija umjesto sukoba, jer današnji akteri nemaju političku težinu i utjecaj kakve su imali akteri iz devedesetih.
Treća, oporbena linija, nestala je s nestankom HSLS-a. Ta stranka u smislu političkog djelovanja nikada nije značila mnogo osim u trenutku formiranja Račanove koalicije, ali je imala jako dobre dokumente za hrvatske standarde, a njihovi su čelnici znali dati poneku razumnu ekonomsku izjavu na tragu ekonomskog liberalizma.
Dakle, liberalno danas više ne postoji u političkom mainstreamu. Most i Živi zid još su dalje od toga nego mainstream stranke, pa ih neću dalje ni spominjati.
S obzirom na dugi ciklus buđenja i smiraja prvog vala liberalizma u Hrvata cca. 1970.-2010., možemo zaključiti da su se te ideje pojavile, širile, ali nisu imale neku važniju ulogu u političkom i intelektualnom mainstreamu. Rat je imao presudnu ulogu u gušenju njihovog ozbiljnijeg razvoja. Zagovornici i korisnici velike duboke države u ratnim su i poratnim uvjetima lakše usisali i disciplinirali svaku smetnju svojoj progresiji. Protagonisti su raspolagali tolikim koncentratom svih oblika političke i gospodarske moći, da se tome nitko nije mogao uspješnije suprotstaviti. Pravo je čudo kako se uspjelo spriječiti da ovladaju i bankarskim sustavom, jer tada bi imali sve – i vladin sektor i poduzeća i financijski sustav. Ovako se velika duboka država morala zadovoljiti samo velikim vladinim sektorom i kontrolom nad sektorom poduzeća. Rezultat: država kroz proračune i državne tvrtke kontrolira oko 60% BDP-a, a u preostalih 40% guši, presuđuje ili bitno utječe na tokove lošom, skupom i nepredvidivom regulacijom, raznim poticajima i nabavkama od privatnih tvrtki (ono što je Vizek nazvala para-privatni sektor). Tako je jedno veliko poglavlje završeno epohalnim porazom liberalnih ideja u Hrvatskoj.
Izdanci nove scene i početak novog dugog ciklusa razvoja liberalizma u Hrvatskoj (2015.- )
Iako je hrvatsko gospodarstvo u osnovi ostalo državno i u njemu politika presuđuje (gotovo) svemu, koloplet interesa, neznanja i zapjenjenih ideologa uspio je nametnuti naraciju o divljem tržištu, pohlepnim strancima, uvoznim lobijima, nesputanom neoliberalizmu i ekonomskom darvinizmu koji su upropastili naše gospodarstvo. Iako je riječ o rubnoj naraciji koja spada na ekstremističke portale, u govore neznalica i amatera, kafane i fejsbuk komentare, u nas je ta naracija dio političkog, medijskog i mainstreama katoličke crkve.
Dva pritiska su dakle na djelu. Prvi je onaj realni, gospodarski, koji se materijalizira kroz visoke poreze i druga davanja te ključnu ulogu javnog sektora u svim oblastima ne samo gospodarskog života. Drugi je onaj intelektualni i medijski, koji je strategijom odvraćanja pažnje nastojao oslabiti svijest o prvom pritisku i kreirati ambijent u kojem će se odgovornost za gospodarski neuspjeh pripisati idejama ili politikama koje su navodno omogućile divljanje nesputanog tržišta. Diktatura tržišta – kako bi rekao nadbiskup Bozanić, koji je i crkvu na tragu kršćanskog socijalnog konzervativizma Pape Franje uspio uplesti u to ideološko kolo.
Iz takvog povijesnog i ideološkog kaosa, u kojem velika većina ljudi uopće nije svjesna prirode velike duboke države u kojoj živi, i taman kad su mnogi zadovoljno pomislili da je ovdje nikad rođen liberalizam nepovratno abortiran, jedno novo liberalno stvorenje pojavilo se niotkuda. Svi ga primjećuju. I Mišo Šajatović ga je primijetio.
Doduše, teško je govoriti o jednini, jer mnogo je aktera u igri. Baš nikome, pa ni autoru ovih redaka, nije jasno što je to što povezuje Huićevu Lipu, mlado-poduzetnike poput Cvetojevića koji bez zadrške progovaraju o bitnim društvenim pitanjima izvan njihove poslovne domene, samo-stvorene investitore koji kroz filantropiju i javno djelovanje pokušavaju utjecati poput Bakića, ili one mlade i ambiciozne autore koji pišu političku ekonomiju lako i zanimljivo poput Vuka Vukovića (isprika svima koje nisam spomenuo, ali ovo nije enciklopedija liberalnih ideja u Hrvatskoj). Uza sve to, tu je još i provala energije na internetskoj stranici Liberal.hr koja se iscrpljuje u svakodnevnoj borbi protiv fantoma socijalizma i komunizma. Vjerujem da dosadašnji dio teksta pokazuje zašto mislim da su stvari složenije i zašto je anti-komunizam ili anti-socijalizam nedovoljan kao platforma, odnosno promašen kao primarna tema za afirmaciju liberalizma. Komunista odavno više nema, postoje samo akteri velike duboke države. Premda, treba reći, Liberal.hr nudi širok spektar ideja; od povremenih pogodaka u ekonomsku sridu, do eskapada o slobodi nošenja oružja u Hrvata.
Pojavila se i stranka Pametno koja nije uspjela postati parlamentarna ali je za nju glasalo oko 40,000 ljudi. U Zagrebu se kandidirala i imala važnu ulogu Sandra Švaljek koju su podržali i ostaci ostataka HSLS-a. Važno ih je spomenuti jer baštine neke liberalne ideje, ali još više ih treba spomenuti zbog toga što oni međusobno, a napose u odnosu prema ranije spomenutim akterima (i ti akteri prema njima), nisu u stanju voditi dijalog. Razlozi leže u kombinaciji gomilice ega, političkog neiskustva, političke isključivosti (neki koji naginju libertarijanizmu vide komunistu ili uhljeba ispod svakog kamena koji podignu), a i objektivno postoji pitanje mogu li Šavaljek i/ili Pametno s obzirom na javno-sektorski background shvatiti svu dubinu problema velike i duboke države, a kamoli da bi se upustili u njezinu demontažu. Oni prirodno privlače glasače vezane uz javni sektor što im u očima liberalno orijentiranih glasača vezanih uz privatni sektor umanjuje kredibilitet.
Taj društveni amalgam, koji neki nazivaju liberalnim, mnogima izgleda kao «projekt». I doista, kada bi se sve gore nabrojano stavilo na kup, odnijelo bi to bez problema 15% na izborima. Međutim, teoretičari zavjere i ljudi s mnogo mašte misle da netko svime time upravlja (čime pokazuju da ne razumiju kako u reakciji na preveliki pritisak nastaje spontana i decentrlizirana reakcija). “To” ne postoji kao nekakav realni ili potencijalni entitet.
Šajatovićev bi prijedlog dakle imao smisla ako bi se zanemarila geneza i trenutno stanje stvari. Jer tu scenu o kojoj govorimo ne povezuje baš ništa. Maknemo li Pametno i Švaljek po strani, ovaj fejsbuk dio ekipe ne povezuje ništa osim reakcije na jednu golu empirijsku činjenicu – na taj dinosaurus od javnog sektora. Postavite u tom liberalnom amalgamu neko iole teže pitanje iz područja energetike, politike znanosti, ili financija i bankarstva, on će se raspasti na mikro-dijelove, vjerojatno u vrlo oštroj svađi. Jer, tamo ima dio ljudi kojima je sama ideja neke politike u energetici, znanosti i financijama i bankarstvu odiozna. To je i skriveni razlog zašto već postojeći novi politički projekti koji baštine neke liberalne elemente (Švaljek i Pametno) ne mogu strukturirano komunicirati s velikim dijelom nove liberalne scene. Ona i međusobno teško komunicira, čim se izađe izvan generalnih ideoloških tema i priče o velikoj državi.
Ne znam koliko godina treba proći da se ove stvari malo raščiste, da ljudi ideološki i politički sazriju, da se ideje izbruse, a ega omekšaju. Uostalom, to nije ni bitno. Bitno je da sam odgovorio Šajatoviću, a da je onim novinarima-ideolozima s početka teksta odaslana druga vrsta poruke: spontana reakcija na državnu klijentelističku ekonomiju ne počiva na nekoj ideološkoj impregnaciji beskrajnom vjerom u tržište i «mržnjom» prema javnom (ili porezima), kao što podmeću. Radi se o pukom ukazivanju na to kako stvarno stoje stvari. I o generalnom traženju uvođenja razmjera u ono što država uzima i radi, spram onoga što ljudima pruža. To je zajednički nazivnik na početku novog dugog ciklusa liberalizma. Problem je što je ta baza preuska za bilo kakvo suvislije djelovanje od ovoga kojem trenutno svjedočimo.