Tekstom koji je objavljen na sindikalnom portalu Ideje.hr, pa iz nepoznatog razloga maknut, objavljena je prva, recimo to tako, „frontalna“ kritika Polšekove i moje knjige.
Ime kritičara ne spominjem iz razloga što je moguće da je autor tražio povlačenje teksta, a to treba uvažiti, osobito ako je u zadnji trenutak osvijestio svoje promašaje. Međutim, tekst mi je ranije dostavljen na uvid, a bio je i objavljen, pa ga smatram dovoljno javnom stvari za odgovor na ključne teze. Nadam se da će izvornik jednom biti objavljen kako bi i čitatelji mogli dobiti cjelovit uvid. Ključne teze iz kritike korisno je raspraviti iako teksta službeno više nema, jer radi se o svojevrsnim klišejima kritičkih obrazaca koji se (ponekad) upućuju političkom i ekonomskom liberalizmu.
A klišeji postoje zato da ih razotkrijemo. U kritici se mogu pronaći tri:
- Navodno smo pobrkali korelaciju i uzročnost. Kritičar piše: to što je (prosječni) očekivani životni vijek u zemljama Nove Europe stagnirao 1970.-1990., a potom vrlo brzo rastao, moglo je nastati uslijed niza utjecaja (a ne samo zbog političke i ekonomske liberalizacije). Osim toga, ako početni pad očekivanog životnog vijeka na Baltiku (do 1994.) ne pripisujemo političkoj i ekonomskoj liberalizaciji, onda radimo „cherry picking“ – uključujemo liberalizam kao objašnjenje kada nam ishod odgovara, a ne uključujemo kada nam društveni ishod (pad očekivanog životnog vijeka na Baltiku 1990.-1993.) ne odgovara.
Autor je propustio uočiti dvije bitne stvari. Prvo, politički i ekonomski liberalizam ne uključuju se (a socijalizam se ne isključuje) s 1989. ili 1990. godinom kao struja na prekidaču. Socijalističke institucije nastavljaju funkcionirati, a posljedice njihova funkcioniranja traju još neko vrijeme nakon 1989./90. U knjizi postoji tablica s kvantifikacijom intenziteta liberalnih politika koje su u početku postsocijalističke transformacije bile slabe i sporadične. Kada su primijenjene (i tamo gdje su ozbiljnije primijenjene – npr. Češka, Estonija), obnovljen je gospodarski rast i pojavio se rast očekivanog životnog vijeka. Drugo, slučaj Baltika posebno je opisan u knjizi. Spominje se rotacija / iseljavanje starih elita i utjecaj ove pojave na očekivani životni vijek. Ta napomena je ušla u knjigu jer je bilo lako predvidjeti ovu vrstu kritike. Literatura je puna histerije o Baltiku početkom 1990.: eto dokaza do čega dovodi neoliberalizam! Kritika je to koja upozorenjem na navodno brkanje korelacije i uzročnosti pokušava prikriti vlastiti ahistoricizam – činjenicu ignoriranja stvarnih povijesnih okolnosti raspada socijalizma i specifičnih okolnosti pojedinih zemalja koje su, poput zemalja ex YU, inicijalno bilježile dramatičan pad. Štoviše, kritika skriva stvarnu povijest, bježi od nje ne bi li ostala u „čistom“ logičko-metodološkom prostoru u kojem se ništa ne može dokazati, a metodološke kritike (poput ove spomenute o brkanju korelacije i uzročnosti) s lakoćom ostaju lebdjeti u prostoru bez empirijskih / historijskih sidrišta. U tom apstraktnom, ahistorijskom svijetu, sve je moguće, uključujući i to da smo mi pogriješili. U krajnjoj liniji, moguće je i to da je raspad socijalizma također bio nečija „pogreška“. Svu pogrešnost takvog postavljanja stvari shvatit ćemo tek ako se iz prostora čiste teorije vratimo u realno povijesno vrijeme i događaje. Kako mnogi mladi ljudi o spomenutom razdoblju ne znaju ništa, a i ne trude se saznati više od toga, vrijedi podsjetiti na to kakav je post-socijalistički kaos s minimumom mogućnosti za provedbu liberalnih politika vladao na Baltiku još 1992. Bilo je to, dakle, još uvijek vrijeme početnog pada očekivanog životnog vijeka. Moguće je da danas studente uče kako su u to vrijeme uznapredovale privatizacije, tržišne slobode, rasle su nejednakosti i sl., ali evo odabranih dijelova intervjua koji je estonski reformator Maart Laar dao Viktoru Vresniku sada već davne 2006.: „Tek smo stekli samostalnost ali još nije bila provedena nijedna reforma. Te 1992. inflacija je bila iznad 1000 posto godišnje, ekonomija je bila čvrsto povezana s Rusijom, tako da je 94 posto trgovine bilo s Rusijom. Procijenjena nezaposlenost kretala se između 30 i 40 posto … Industrija je bila u padu jednako kao i poljoprivreda. Hrana se kupovala na karte, nije bilo benzina za automobile… Takva nam je bila stvarnost.“ Vrijedi ponoviti: 1992., inflacija 1000 posto, niti jedna reforma, rusija 94% trgovine, bonovi! Sve pršti, posebno od ekonomskog liberalizma, kako da ne … Postoje brojna svjedočanstva u zemljama koje su inicijalno „upale u rupu“ (što se odnosi i na prostor ex YU, primarno zbog rata) koje našoj tablici s kvantificiranim politikama (a koja pokazuje da liberalnih politika u početku nije bilo), daju vjerodostojnost. Cherry picking, dakle, zapravo ide obratnim smjerom: kritičari liberalizma svaki loš ishod nakon 1989. pripisuju liberalizmu, čak i tamo gdje ga nije bilo (i kada ga nije bilo). Čak se i posljedice fiskalnog i koruptivnog kaosa mađarske socijalističke vlade (2002. – 2010.) koje su dovele do uspona Viktora Orbana pokušavaju prišiti liberalizmu! Valjda se svaki događaj nakon 9.11.1989. nekim dekretom ima nazvati – liberalizmom, bez obzira na nevjerojatnu složenost odnosa, politika, ishoda i razlika u okolnostima u pojedinim zemljama u tom razdoblju. Povijest je, izgleda, majka svih znanja.
- Kritičar je „udaljavanjem političkog i ekonomskog liberalizma“ nazvao navodni problem koji smo previdjeli, a što nas je navelo napisati „možda teorijski najsporniji dio knjige, onaj gdje se uporno ponavlja kako postoji čvrsta veza između ekonomskog i političkog liberalizma te kako procesi jednoga idu prirodno uz procese drugoga“.
Ovdje je riječ o vrlo slabom čitanju naše knjige. Naime, središnja teza drugog dijela knjige je da standardna teorija modernizacije, po kojoj politički liberalizam nužno slijedi iz ekonomskog – ne vrijedi. Točnije, ne vrijedi u ovom desetljeću; to je činjenica. U knjizi se spominju kulturne norme zbog kojih interakcija između ekonomskog i političkog prostora postaje izvanredno složena. Spominju se i autonomni prostor ideja koji može oblikovati svijet, te iznenadni, ponekad nasumični događaji, koji imaju sličnu moć. Čini se da je autor pobrkao naše zalaganje (jer mi doista vjerujemo da su politički i ekonomski liberalizam najbolja rješenja koja je ljudska povijest ponudila za materijalni i ljudski razvitak) s našom analizom. Jer, analiza, čiji je dio prikazan u knjizi, doista ukazuje na brojna odstupanja od „prirodne“ veze između političkog i ekonomskog liberalizma (iako se proučavanjem povijesti Zapada ta veza nekome može učiniti „prirodnom“). Naš kritičar se u ovome dijelu poziva na navodnu suprotstavljenost političkog pluralizma, koji može dovesti do pojačanog djelovanja sindikata u političkom životu, i ekonomskog liberalizma. No, o toj temi u našoj knjizi nema niti riječi. Ako se mene pita o sindikatima, mimo knjige, prvi ću reći da ne vidim nikakvu apriornu suprotstavljenost između sindikalnog djelovanja i ekonomskog liberalizma. Sindikati, kao i poduzetnici, političari i drugi akteri u demokratskom društvu, mogu biti dobri i loši, pametni i glupi. Može ih se prosuđivati samo u konkretnom, a nikako ne u nekome načelnom okviru. Jedino u čemu je kritičar u pravu je kada primjećuje da konkretne historijske situacije mogu dovesti do suprotstavljenosti liberalizma i demokracije (ponekad doista mogu – i mi razglabamo o tome u knjizi). Liberalizam često ne daje jasne „naputke“ za djelovanje u takvim okolnostima, to je točno. No, koja to visokoartikulirana ideja daje suvisla rješenja u iznimno teškim i konkretnim povijesnim okolnostima kada na scenu stupaju karakteri i fundamentalna moralnost koji se pretvaraju u odluke i akciju u specifičnim okolnostima?
- Kritičar zaključuje da je naša metoda marksistička – obrnuti materijalni determinizam. Nejasno je čemu pridjev obrnut, jer autor smatra da mi mislimo kako „proizvođenje materijalnog života ljudi, predstavlja bazu nad kojom se uzdiže politička, kulturna, pravna i ideološka nadgradnja.“ Dakle, sve kao kod Marxa, ništa obrnuto: Polšek i Šonje su (makar metodološki) – marksisti!
Nakon svega ranije rečenog, a što je u dijametralnoj opreci s kritikom (3), otisnuo sam se u potragu za motivima koji su autora mogli nagnati na tako pogrešno čitanje naših ideja. Ono je posebno problematično s obzirom na Polšekovo zapažanje da sama ekonomska propast socijalizma nije bila dovoljna – morala se pretvoriti (prožeti sa) nekim dubljim motivom, idejom za prevrat – idejom o slobodi. Pronašao sam samo taj pasus o Poljskoj: tamo se naš kritičar čudi zašto nemamo odgovor na pitanje o uzrocima neliberalne (klerikarne) transformacije poljskoga društva, kada tvrdimo da iza toga ne leže ekonomski razlozi (s obzirom na to da je poljsko gospodarstvo kontinuirano raslo godinama prije izbora 2015.). Autor kritike nije zapazio da je u knjizi opisana podudarnost migrantskog vala 2015. i poljskih izbora. Migrantski val 2015. bio je jedan od transformacijskih europskih događaja, koji je po svojim političkim posljedicama vrlo vjerojatno bio mnogo jači od ekonomske krize 2008./2009. Doduše, slijedom logike razlikovanja (dubljih) razloga i povoda, spomenuti događaj mogao bi se označiti kao povod, te bi se moglo postaviti pitanje (dubljih) razloga poljske neliberalne transformacije. No, svakome tko je ikada pisao knjigu trebalo bi biti jasno da se u jednoj knjizi ne može reći sve, a to pogotovo nije moguće kada je riječ o Poljskoj – zemlji koja zaslužuje tomove knjiga. Da bi se shvatilo zašto Poljska nosi spomenuti neliberalni potencijal, kao uostalom i mnoge druge zemlje, trebalo bi ići duboko u povijest, a tome uradak poput našeg nije dorastao. Ipak, možda ova naznaka potrebe promišljanja o povijesnim dubinama, traumama i povijesti nasilja u toj zemlji, iz kojih će još dugo izrastati neliberalne ideje i pokreti, te rezerva koju ću zadržati prema davanju daljnjih lakih objašnjenja, navede našeg kritičara na razmišljanje o tome nije li lijepljenjem etikete marksističke metode (baza-nadragdnja) na Polšekovo i moje čelo ipak samo podlegao onoj jeftinoj intelektualnoj propagandi koja, budimo realni, izvire iz najobičnije intelektualne lijenosti. Naslušali smo se te propagande već stotinu puta, pa ću ju ponoviti s onim osjećajem kiselosti, jedva suspregnutog gađenja, koji prati slušanje stoput ispričanog, izraubanog vica. Upuštam se u taj vid mazohizma kako bih naglasio plitkost ideje koja kaže: liberalizam je utopija kao i komunizam/socijalizam; idejama liberalizma i komunizma/socijalizma slično je i to što materijalnu bazu pretpostavljaju nadgradnji (drugo slijedi iz prvog). Beskrajnim ponavljanjem bez argumenata ovo je postao vic nevrijedan slušanja, a kamoli pričanja. Zašto? Čuvam odgovor za nastavak, ako vam kojim slučajem samo po sebi nije jasno.