Sve nesavršenosti Europske unije blijede pred činjenicom da je EU demokratski okvir za mir i prosperitet koji traje dulje od sedam desetljeća. Predsjednik Trump i njegovi ljudi to znaju. Zbog toga treba odbaciti pomisao da iritantno bockanje institucija EU nastaje kao plod američke političke arogancije ili nepoznavanja povijesti. Iako se potpredsjednik Pence pri prvom posjetu Europi priklonio mirnijoj retorici, retoriku izaslanika Mallocha ne treba umanjiti. Treba ju tumačiti u racionalnijem političkom okviru. A taj okvir je određen jednom od popularnijih uzrečica među američkim ekonomistima: «It’s the economy, stupid!». Od nje treba krenuti kako bi se proniknulo u pozadinu nove američke taktike prema institucijama EU. Jer, moguće je da iza svega stanuje američki strah koji je nastao iz ekonomskih razloga. Nije li Trumpov slogan Make America Great Again i politike koje izrastaju iz njega kompenzacija za moguće neuspjehe na gospodarskom planu kojim su Amerikanci do jučer suvereno vladali? Ne znači li taj slogan da Amerika stvarno više nije velika?
Međunarodna ekonomija kao igra s nultom sumom
Zašto bi se SAD u ekonomskom smislu trebale bojati EU? Takva je pomisao apsurdna u svjetlu raširene teze da su SAD poduzetne i produktivne, dok je gospodarstvo EU zastarjelo i zahrđalo. Međutim, razlog za strah mogao bi biti ideološki, dakle dijelom iracionalan. Ako Trump i dio njegovih savjetnika tumači globalne gospodarske odnose u kontekstu igre nulte sume i odnosa snaga, onda se iz te duboko pogrešne slike svijeta rađa ideja da je svaki dobitak nečiji gubitak. To je posve suprotno logici uzajamnih dobitaka od trgovine i povijesnom iskustvu na Zapadu. No, za sada ne treba isključiti mogućnost da dobar dio savjetnika, a moguće i sam američki Predsjednik, eventualne ekonomske dobitke EU-a shvaća kao gubitke SAD-a.
Merkantilistički mindset gubi iz vida činjenicu da razmjena u najvećem broju slučajeva pogoduje obostranom povećanju proizvodnje i životnog standarda. Ako se zanemari ta jednostavna činjenica, razmjena se prikazuje kao problem raspodjele u kojoj dobiva jači. No, tko je jači u ekonomskim odnosima među državama; kako se određuje tko pobjeđuje u tim odnosima?
S ove strane Atlantika nastaje veliki blok s više od 500 milijuna stanovnika (SAD ima malo više od 300 milijuna). Grandomanima s druge strane to bi moglo izgledati opasno. U njihovim očima možda raste neka fiktivna gravitacijska masa koja će na europsku stranu privući neke druge gospodarske mase (nove poslove, ulaganja, možda ona kineska, ruska?).
Iako bi strah od fizičke veličine gospodarstva EU mogao imati neku ulogu, taj strah se doima iracionalnim u svjetlu uobičajene naracije o uspjehu američkog gospodarstva. Amerikanci imaju Google, Apple i Facebook, dok EU nema ništa slično. U SAD-u je tržište navodno slobodno, u Europi hiper-regulirano. U SAD-u cvate poduzetništvo, dok se Europljanima navodno ne da poduzimati. SAD brzo rastu, a EU se jedva čupa iz krize. SAD su demografski mlađe i dinamične i imaju Sillicon Walley, a EU je stara dama koja još uvijek ne nudi ništa bolje od bavaraskih tvornica automobila, kobasica i piva. Dolar funkcionira sjajno i svi ga traže, dok EU ima euro koji počiva na razvalinama grčke financijske drame.
Naracija o uspješnoj Americi i neuspješnoj Europi postala je široko prihvaćena mnogo prije izbora Trumpa za američkoga predsjednika. U prilog tezi o uspjehu govorila je i činjenica da se Amerika već godinama nije uzbuđivala zbog jačanja dolara. Kotao rastuće produktivnosti navodno nije imao problema s kompenziranjem učinaka jačanja dolara. Takozvani Balassa-Samuelson efekt ukazuje da valuta jača zbog rasta produktivnosti.
Međutim, suprotno uvjerenju o gospodarski svemoćnoj Americi, jedna od prvih poruka nove administracije Njemačkoj glasila je da je euro valuta koja je preslaba za Njemačku, a prejaka za Italiju i Grčku. Time su odškrinuta vrata označavanju Njemačke prikrivenim globalnim valutnim manipulatorom iza zastora eura. Peter Navarro, čelnik Trumpova Nacionalnog vijeća za trgovinu, otvoreno je kazao da Njemačka preko eura eksploatira Ameriku. Govori se o mogućnosti nametanja carina na uvoz automobila europskih proizvođača iz njihovih pogona u Meksiku. Ni pristojan prvi susret Trumpa i Merkel nije otklonio mogućnost izbijanja trgovinskoga rata.
Navarro je otišao i korak dalje te među žrtvama navodne njemačke eksploatacije spomenuo je i druge članice Euro područja. Očito je kalkulirao da europski jug, a moguće i sama Francuska, što je veoma bitno u kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora, može imati simpatije prema takvom stavu nove administracije. Nije slučajno da je izlazak Francuske iz Euro područja na vrhu prioriteta predstojeće predsjedničke izborne kampanje Marine Le Pen.
Do sada se novi odnos američke administracije prema institucijama EU nije tumačio u kontekstu mogućih ekonomskih slabosti, odnosno nemoći ili nespremnosti SAD-a da kroz rast produktivnosti kompenzira jačanje dolara. Komentatori su novi odnos tumačili pomoću dvije političke teorije. Jedna glasi da je Washingtonu u globalnim stvarima važnije partnerstvo s Rusijom nego s EU (valjda zbog Bliskog Istoka). Druga je da SAD iz povijesnih razloga želi ograničiti moć Njemačke kao stožerne države Unije. Međutim, za sada ni za jednu ni za drugu političku teoriju nema osobito čvrstih dokaza. Zato vrijedi pažljivije promisliti o tome postoje li dokazi hipoteze o prikrivenim ekonomskim slabostima SAD-a koji Amerikance okreću ka protekcioznizmu?
Houston, we may have a problem
Američki BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći veći je od prosjeka EU za 45%. Taj pokazatelj naizgled potvrđuje standardnu priču o tome da su SAD neprikosnoveni svjetski vladar produktivnosti. Međutim, u Americi radi relativno veći dio populacije u radnoj dobi (barem kada je riječ o službeno registriranom stanovništvu), a oni koji rade, rade više nego Europljani. I radnička prava su slabije zaštićena nego u EU. Zbog toga prava mjera produktivnosti – proizvodnja po satu rada – pokazuje da američka prednost u produktivnosti pred ostatkom svijeta nije velika kao nekad. Štoviše, Njemačka kao i većina najrazvijenijih država članica EU ima produktivnije gospodarstvo od SAD-a mjereno učinkom po satu rada. Ovdje je izvrsna Bloombergova debata o tome, iako treba imati na umu da postoje mnoga otvorena pitanja u pogledu mjerenja produktivnosti. Ukupna produktivnost faktora proizvodnje u SAD-u i dalje raste brže nego u EU (Anderton i dr., 2014).
Prema podacima Eurostata, prednost SAD-a prema EU mjerena realnim BDP-om po stanovniku se smanjuje (slika 1). Os x je jednaka 100 za prosjek EU. Prema njoj se pozicioniraju linije realnog BDP-a po stanovniku za SAD i Japan u postotku od europskoga prosjeka. Japan je prema ovom pokazatelju početkom ovoga stoljeća bio oko 10% razvijeniji od EU (prednost je iznosila oko 40% pred tridesetak godina), a sada je pao ispod europskoga prosjeka (zadnji podatak je 99%). SAD su početkom stoljeća bile oko 60% razvijenije od EU, a sada razvojna prednost iznosi oko 45%. Međutim, odnosi su se stabilizirali nakon izbijanja krize 2008./09. Kriza je, izgleda, veliki ujednačavatelj.
Izvor: Eurostat
Podaci prikazani na slici ne osporavaju da su Sjedinjene Američke Države i dalje vodeća kapitalistička tvornica svijeta. Međutim, polagani gubitak primata u produktivnosti (ili barem prve sumnje u to) i kineska prijetnja možda potiču američku nelagodu. Robert Gordon u knjizi The Rise and Fall of American Growth koja je detaljno prikazana u tekstu Uspon i pad Amerike na našim stranicama, lansira tezu da SAD proizvode sve manje inovacija koje utječu na rast životnog standarda. Njegova teza je sporna, jer mjerenje proizvodnje i životnog standarda u novoj ekonomiji koja funkcionira na informacijski pogon nije jednostavno kao nekada, kada su se brojale tone čelika i žita. Ipak, nelagoda ostaje i čini se raste.
Je li New York za Missisipi isto što je Njemačka za Grčku
Drugi mogući izvor američke nelagode su nejednakosti. Najviše se govori o nejednakostima u raspodjeli dohotka i bogatstva, osobito nakon što je Piketty lansirao globalni bestseller parafrazirajući naslov Marxova Kapitala. Međutim, manje se govori o razvojnim nejednakostima u prostoru, čije je razumijevanje ključno u kontekstu Navarrova podmetanja Europljanima odnosno Nijemcima.
Naime, njemački BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći veći je od grčkog za 82%, dok je realni BDP po stanovniku pete najbogatije američke države New York oko 104% veći od dohotka najsiromašnije države Mississippi. Ako je euro luđačka košulja za Grčku, dolar istom logikom još više ograničava razvoj Mississippija. Zašto se Europljani ne bave odnosima među američkim državama, dok se američki dužnosnici intenzivno bave odnosima među europskim državama?
Osim naslijeđenih odnosa moći (u svačijoj svijesti ili podsvjesti stanuje činjenica da su Amerikanci 1945. ginuli radi oslobođenja Europe od nacista i djelomično financirali poslijeratni oporavak) i razlika unutarnjih političkih ustroja, jedan od razloga leži u besmislenosti Navarrove logike. Nikome u Europi nije palo na pamet optužiti New York da eksploatira Mississippi, jer je to očito glupo.
Pitanja o optimalnosti nekoga valutnog područja uključuju puno složenije ekonomske i političke kriterije od puke usporebe razina produktivnosti dvaju teritorija. Da nije tako, zajedničku bi valutu imala samo područja s istom produktivnošću. A to nije slučaj ni u Crnoj Gori ili Lihtenštajnu i Hrvatskoj, pa ni u jednoj duljoj ulici, a kamoli na tako velikim teritorijima kao što su SAD ili EU.
Prema tome, merkantilstičko uvjerenje o tečaju kao središnjem instrumentu međunarodne preraspodjele tek je površno grebanje po površini puno složenije priče o optimalnim valutnim područjima. Taj dio ispod površine – dio koji se ne vidi na prvi pogled – mogao bi jako iznenaditi Amerikance. Jer dolar više nije kralj.
Dolar (ni)je kralj
Navarro nije izrekao ništa novo kritizirajući Njemačku zbog njezine produktivnosti. Euru je od uvođenja naovamo puno više kritika upućeno iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva (naročito sa stranica Wall Sreet Journala i Financial Timesa), nego iz EU. Sve te kritike replicirale istu tečajnu mantru o preproduktivnoj Njemačkoj koja bi trebala imati jaču valutu ili o nedovoljno produktivnom jugu koji bi trebao imati slabiju valutu. Akademske perjanice pohoda na euro poput Josepha Stiglitza pri tome su zaboravljale da je dolaru trebalo više od stoljeća da postane valuta na teritoriju koji prema ekonomskim kriterijima približno možemo zvati optimalnim. Zaključno pitanje stoga glasi: kako se dogodilo da se američka ljevica (koju u ovom slučaju simbolički predstavljaju nobelovci Stiglitz i Krugman) i desnica (Navarro i dr.) nađu na istoj strani kada je riječ o napadima ili kritikama na račun EU institucija i samoga eura?
S jedne strane, riječ je o spletu okolnosti u kojem se miješaju različiti poticaji; od dobronamjernih i utemeljenih kritika, do nepoznavanja europske politike i povijesti. S druge strane, mogla bi biti riječ i o strahu od konkurencije neprikosnovenoj globalnoj ulozi najvažnijeg američkog izvoznog proizvoda – dolara.
Izdavanje svjetske valute donosi brojne prednosti državi-izdavatelju. Globalno pružanje usluge likvidnosti i zaštite od rizika omogućava jeftinije financiranje države na dva načina. Prvo, visina kamatnih stopa na državne obveznice u pravilu je niža nego što bi bila da valuta nije toliko tražena. Drugo, središnja banka koja izdaje široko prihvaćenu valutu uživa više stupnjeva slobode pri kreiranju likvidnih obaveza u vidu novca na računima banaka (primarna emisija). Ta sloboda osigurava veću dobit od nacionalne valute (engl. seigniorage), koja se prenosi u državni proračun.
Slika 2 pokazuje kako se kretao gotov novac koji izdaju američki FED i europski ECB. Iako je gospodarstvo EU već dulje vrijeme veće od gospodarstva SAD-a (zbog većega broja ljudi), globalna supremacija dolara završila je 2006. Euro keš je od tada mnogo traženiji od dolarske gotovine. Pri tome treba imati na umu da potražnja za gotovinom predstavlja tek mali djelić potražnje za financijskim imovinama od čije valutne denominacije izdavatelj novca ima koristi. Dakle, euro bi mogao amerikancima biti trn u oku zbog dolara.
Izvor: FED, ECB
Umjesto zaključka: bumerang
Nasuprot političkih objašnjenja provokativnog odnosa nove američke administracije prema institucijama EU (važnost odnosa s Rusijom i/ili povijesni animozitet prema središnjoj ulozi Njemačke u EU), ovaj je tekst ponudio dva ekonomska objašnjenja koja ne isključuju, nego dopunjuju politička tumačenja. Prema prvome, SAD pomalo gubi konkurentske prednosti i ne želi jači dolar, a prema drugome, Amerikanci se plaše za globalnu supremaciju dolara kao rezervne svjetske valute.
Slabija EU naizgled odgovara SAD-u, jer nestabilnost EU i eura može osnažiti dolar, a ako dođe do raspada Euro područja, nova njemačka valuta (i valuta njenih tradicionalnih monetarnih satelita poput Austrije, Danske i Nizozemske) i ako bude jača, neće biti globalno važna.
Međutim, takva računica pati od ozbiljnog nedostatka. Igra na malo vjerojatan scenarij raspada Euro područja zanemaruje činjenicu da se eventualni raspad vjerojatno neće dogoditi kao big bang, nego kao proces u kojem će euro slabiti prema dolaru. A upravo to je ono što Navarro i drugi žele izbjeći – slabiji euro učinit će europske proizvode konkurentnijima u Americi. To je jedan od mehanizama kroz koje bi se aktivno podrivanje temeljnih institucija EU amerikancima moglo vratiti kao bumerang. Stoga je najvjerojatnije da će, kada nakon predizbornog adrenalina u miru pozbrajaju sve pluseve i minuse, Amerikanci zaključiti da im je najpamentije stati na loptu.