Vjerojatno bi na kraju rekonstrukcijskoga tjedna trebalo nešto reći o samoj rekonstrukciji, to jest o trećoj Plenkovićevoj vladi. Ali, što reći o vladi HDZ-ova podmlatka?
Dinastičke strukture (novoimenovani ministri su krvno ili na druge načine usko vertikalno povezani s prethodnom generacijom utjecajnih članova stranke) uobičajene su u politici. Možda ne treba ići dalje od podsjećanja na Roosevelte, Kennedye i Busheve, no nama su bliži eklatantni primjeri iz Grčke– Karamanlisi, Mitsotakisi i Papandreouovi.
Ne, ne želim vući bilo kakve usporedbe jer je riječ o posve različitim razinama. Samo ilustriram: s obzirom na trajnost HDZ-a u prostoru hrvatske demokratske politike, te imajući u vidu našu kulturu te tradiciju, očekivano je signaliziranje povjerenja i „ispravnosti“ fundamentalnih vrijednosnih stavova uz pomoć obiteljskoga naslijeđa.
Sama tehnologija uspona uz javnosektorske ljestvice oslanja se na strukturiranu ulogu političkih mentora koju simbolizira najpoznatiji odnos Šeks-Resler. Sada je to prošireno, jer se vidi kako je riječ o vrlo raširenom političkom modelu napredovanja koji je dobio svoju nacionalnu vidljivost u ovoj eri premijera Plenkovića.
Općenito (to jest, u prosjeku), što je demokracija razvijenija, dinastičke strukture rjeđe su i slabije utjecajne, ali i najrazvijenije demokracije nisu imune na političke dinastije (npr. Weiszackeroviu Njemačkoj ili Le Penovi u Francuskoj). Toga ima još više na lokalnim razinama, gdje su obiteljske tradicije snažnije, a politička konkurencija slaba. Političke dinastije, dakle, nisu nužno suprotstavljene demokraciji iako ukazuju na slabu političku konkurenciju i mobilnost.
No, kakva je stvarna važnost ministara koji se povremeno i na kraća razdoblja laćaju ministarskih poslova?
Od sljedećih izbora dijeli nas 12-15 mjeseci. Jasno je kako ni mnogo iskusniji set ministara ne bi mogao puno toga napraviti u tako kratkom razdoblju. Ozbiljnije aktivnosti zaustavljaju se znatno prije izbora kada se sve podređuje pridobivanju glasova. Uz to, premijer će u prvoj polovici sljedeće godine biti zauzet predsjedanjem EU-om, a sveobuhvatne pripreme za to počinju čim minu ove vrućine.
Zbog toga su stvari do kraja 2020./početka 2021. sada vrlo čvrsto zadane. Premijeru je bilo bitno dobiti podmazan stroj koji će vojnički poslušno slijediti instrukcije s vrha, jer rizici tipa zaigranih Kuščevića ili Žalac nedopustivi su prije izbora kada odnose glasove. Određeni prostor kreacije u novom timu imat će samo Zdravko Marić koji će izboksati još malo poreznih i inih rasterećenja za što će imati čvrstu političku potporu jer je to popularno. Nešto će se raditi po pitanju pristupanja Europskom tečajnom mehanizmu, i to je, uglavnom, to.
Nikoga ne bi trebalo čuditi što je, na kraju dana, «to» – jako malo. 12-15 mjeseci veoma je kratko vrijeme u širem poretku stvari. Ministarski mandati takvog trajanja nalik su životima vinskih mušica ako se sagledavaju u kontekstu razvojnih rezultata jedne zemlje.
Razmislite o tome koliko se od stotinjak hrvatskih ministara uopće sjećate.
Ako se zbroje svi hrvatski ministri i premijeri od sredine devedesetih do danas, govorimo o malo manje od stotinjak ljudi. Ali, kada bi vas netko upitao za doista bitne poteze koji su presudno utjecali na razvoj zemlje u dugom roku, vjerojatno biste imali ozbiljan problem s identifikacijom više od 6-7 imena za koje biste mogli dati ruku u vatru da su učinili nešto ozbiljno dobro ili loše, što je odredilo razvojnu putanju zemlje kroz desetljeća.
Možda biste se sjetili da je Sanaderov koncept razgranatih državnih infrastrukturnih investicija preuzet od Čačića, koji je to afirmirao još u Račanovoj vladi, ali su korupcija, neefikanost i katastrofalno nepovoljni modeli financiranja kroz cijelo desetljeće koje je uslijedilo dolazili na naplatu i gušili gospodarski oporavak.
Možda biste ustvrdili kako su Kosor-Šuker i nešto kasnije Milanović-Linić bili sišli s uma kada su usred teške krize povećavali porezna opterećenja.
No, već bi potraga za trećom takvom teorijom ekonomske politike mogla naići na poteškoće: čega se vrijedi sjetiti, koga izabrati? Osim toga, precizna kvantifikacija utjecaja dva spomenuta mehanizma učinaka ekonomskih politika suočava se s problemom. Danas ne možemo s razumnim stupnjem sigurnosti svakoj od spomenutih pogrešaka pripisati neki broj; na primjer, toliko i toliko postotnih bodova BDP-a izgubljeno je zbog toga i toga. I mi ekonomisti ne slažemo se baš oko svega, što često uzrujava zbunjenu javnost koja očekuje istu vremensku prognozu na sva tri glavna TV kanala.
Drugim riječima, dugoročan razvoj je velika tajna, iako ga znamo mjeriti. Pogledajmo stoga kako su se mandati većine hrvatskih ministara, većinu kojih nitko više ne pamti, utopili u širu povijesnu priču o hrvatskom (relativnom) zaostajanju.
Ovdje treba naglasiti riječ relativno: ne mjerimo apsolutni rast BDP-a ili životnog standarda, već odnos prema prosjeku EU. Taj odnos gledamo kroz brzinu kojom je Hrvatska hvatala priključak s europskim prosjekom u odnosu na brzinu kojom su to postizale druge slične zemlje koje su na slici grupirane u tri skupine: (a) Baltik: Estonija, Latvija, Litva, (b) CE (centralna Europa): Hrvatskoj u startu najsličnija skupina koja obuhvaća Poljsku, Češku, Sloveniju, Slovačku i Mađarsku i (c) Bugarska i Rumunjska, pri čemu treba imati na umu da prosjek te dvije zemlje na slici još uvijek zaostaje za Hrvatskom zbog Bugarske; Rumunjska je Hrvatsku već sustigla i upravo ju pretječe prema prikazanom kriteriju.
CE – Poljska, Češka, Slovenija, Slovačka, Mađarska
Izvor: Eurostat
Ova slika podržava pet čvrstih zaključaka:
- Hrvatska 2008. nije bila ništa dalje od skupine CE nego 1995., što znači da je ostvarila značajnu konvergenciju – približavanje prosjeku EU – slično kao skupina najsličnijih srednjoeuropskih zemalja u tih četrnaest godina.
- Položaj Hrvatske se do 2008. nije bitno promijenio u odnosu na Rumunjsku i Bugarsku koje su imale ozbiljan problem (relativno su zaostajale) sve do početka ovog stoljeća.
- Jedino su nas države Baltika stigle do 2008., što je spektakularan rezultat s obzirom da su startale približno s razine na kojoj su se 1995. nalazile Rumunjska i Bugarska. No, baltičke države su jednako tako sustizale i srednju Europu. Zaključak: Baltik je poseban, što se vidi po njegovom sustizanju najrazvijenijih nakon krize.
- Hrvatska je akumulirala svoju «zalihu zaostajanja» od 2009. do 2015., kada su druge zemlje «konvergirale» prema europskom prosjeku.
- Hrvatska od 2016. ponovo „konvergira“, ali sporije nego druge zemlje članice iz srednje i istočne Europe.
Sljedeća slika sažima rezultat u tri razdoblja. Položaj Hrvatske sličan je i u razdoblju nazadovanja (2009.-2015.) i u razdoblju rasta (2016.-2018.): Hrvatska je dakle na začelju prema kriteriju brzine konvergencije. Nasuprot tome, od 1995. do 2008. bila je druga iza Baltika koji je apsolutni historijski pobjednik u sva tri razdoblja:
Izvor: Eurostat
Što dakle znači ministar ili nekoliko ministara u prikazanom širem poretku stvari? Ništa, pogotovo ako je politički sustav postavljen tako da umanji individualnu kreaciju odgovornih ljudi i posluži jednom čovjeku. Dugoročni razvoj je, kao što smo rekli, velika tajna. Na njegovu putanju utječu mnoge stvarii. Neke od njih, među njima i one vrlo važne, pojedinim su ministrima pa i čitavim vladama zadane. Na primjer, Andrej Plenković ima beskrajnu povijesnu sreću što je uskočio na jureći vlak koji je vukla europska lokomotiva, a Kosor i Milanović imali su nesreću da se ukrcaju na vlak koji je jurio prema provaliji. Karte ne biramo; u ovoj igri one se dijele.
Ovo ne umanjuje historijsku odgovornost nekolicine političkih magova koji doista kreiraju povijest u zemlji u kojoj se većina ostalih političkih sudionika kao vojska postrojavaju iza vođe. No, čak i kod prosudbe njihovih uloga, ne može se smetnuti s uma da prikazani odnosi zavise o funkcioniranju institucija, sposobnosti za stvaranje i slijeđenje tehnološkog napretka, obrazovanosti populacije i kulturi, povijesti, geopolitičkim okolnostima i sreći, ukratko, o brojnim faktorima na koje pojedini ministri – bili oni tek kotačići ili nešto više od toga – nemaju nikakav utjecaj, osobito kad su im mandati kratki.
I hrvatske političke elite i hrvatska javnost slabo razumiju ove odnose. Uronjeni u političku svakodnevicu, prečesto pretpostavljaju uzročno-posljedične veze koje ne postoje; sve se doima važnije no što stvarno jest, teško je priznati (i sebi, a pogotovo biračima) da nema čarobnog štapića i svaki trud da se pronikne u uzroke stvari i što nam je činiti da otklonimo prikazano (relativno) zaostajanje, u tom se kontekstu čini nepotreban ili uzaludan.
Jer, problem doista jest težak: zašto se povijest od 1995. naovamo odigrala ovako kako je prikazano, i kako uopće pojmiti uzročno-posljedične odnose ako su u dobrom razdoblju prije 2009. akumulirani problemi koji objašnjavaju dio dramatičnog pada u godinama krize 2009.-2014.?
Lekcije nisu naučene. Ne shvaćamo što nam se događalo. Još manje zašto se događalo. Kako onda dalje?
Za kraj, evo jedne konstruktivne teze, tek toliko da tekst ne završi upitnikom. Često se može čuti da se hrvatsko relativno zaostajanje objašnjava ratom i kasnim ulaskom u EU. Međutim, problem s ovom tezom je dvojak. Prvo, 1995. rat je bio završen, Hrvatska je u njemu odnijela pobjedu i započela je poslijeratna obnova koja po prirodi stvari ubrzava gospodarski rast. Naš grafikon počinje 1995. i utoliko nije osjetljiv na sam rat. Može biti osjetljiv samo na njegove kasnije posljedice, no iz iskustava drugih zemalja znamo da poslijeratna razdoblja donose brži, a ne sporiji rast od dugoročnog prosjeka. Hrvatska je poslije rata doista jako ubrzala rast. Drugo, Hrvatska je u razdoblju 2016.-2018. već nekoliko godina u EU, od čega je imala evidentne koristi i uspjela je ući u fazu oporavka, no rast je svejedno sporiji nego u drugim sličnim zemljama.
Prema tome, objašnjenje leži negdje drugdje.