Porezna reforma i «rasterećenja» nisu ono za što ih se politički prodaje. Do sada je napravljeno jako malo: tek je zaustavljen (neodrživ i po gospodarsku aktivnost vjerojatno devastirajući) rast opterećenja gospodarstva i pojavile su se prve naznake mogućnosti nekog ozbiljnijeg rasterećenja. Unatoč tome, ostajemo mnogo više opterećeni davanjima državi nego prije krize. To ćemo pokazati jednom slikom i detaljnim objašnjenjem koje slijedi.
Prije toga treba primijetiti da zahvaljujući komunikacijskim aspektima ove priče ljudi vjerojatno misle da se stvarno događa neko veliko rasterećenje. Nakon početka 2017. povećavan je neoporezivi dio dohotka. Povećan je i donji prag za obračun više stope poreza na dohodak od 36%, uvedene su dvije stope i spuštene prema dolje. Sada su na stolovima u Saboru i novi prijedlozi koje sam opisao u ranijim tekstovima.
Bilo je i nekih kompenzacijskih mjera kao što je uvođenje (pola) doprinosa na autorske honorare ili ove minimalne osnovice u direktorskim plaćama o kojima se sada raspravlja. Unatoč tome, stjecao se dojam da su kompenzacije koje će vlastima povećati prihode bile slabije od efekata rasterećenja. Vlada spominje da će se ona u tri kruga reforme popeti na više od 6 milijardi kuna.
Porezna reforma i «rasterećenja» su veoma mudro razvučeni kroz dugi niz godina. Prva faza 2017., druga faza 2018., sada će Sabor raspravljati o trećoj fazi koja bi trebala nastupiti od 2019., a u njoj su i mjere koje će stupiti na snagu 2020. (smanjenje stope PDV-a s 25% na 24%). Cijeli mandat jedne vlade će se govoriti o rasterećenjima.
Međutim, ništa tako veliko se ne događa. Kada se prihodi od svih vrsta poreza i doprinosa na razini opće države (tako da svi proračuni i svi lokalni porezi budu obuhvaćeni) zbroje i stave u odnos prema BDP-u, dobije se donja slika.
Velika slika stvarnog poreznog i sličnog opterećenja (uži obuhvat) građana i poduzetnika u Hrvatskoj 2005.-2018.
Izvor: Ministarstvo financija, DZS, autorovi izračuni
Prosječno ovako mjereno opterećenje u dugom razdoblju 2005.-2013. iznosilo je 34,2% BDP-a. I tada je bilo mnogo veće nego u zemljama na usporedivom stupnju razvoja, ali sada je nakon dva kruga «reformi» i «rasterećenja» stabilizirano na unatno viših 36,5%. Jedino što su Marićeve reforme napravile je da su zaustavile neodrživ, samoubilački rast opterećenja koji je trajao do kraja Milanovićevog mandata.
Slika pokazuje da se u Marićevo vrijeme zapravo ne radi o velikoj reformi i rasterećenju, nego o blagoj korekciji vrha jedne neodržive ranije politike. U pogledu na povijest naših političkih ludosti, i to je nešto – kada netko pokušava zaustaviti ludilo. No, brojke su brojke: onih 6 i nešto milijardi ukupnih rasterećenja planiranih 2017.-2020. ne znače da će poduzetnici i građani plaćati za toliko manje, nego znači da bi im država uzela približno toliko više da su ostali porezi kakve je Marić naslijedio od Lalovca, a to je jedna sasvim druga priča. Žednom konju i kap znači mnogo pa budimo zahvalni da nam nije gore.
U svjetlu naše centralne slike postavlja se nekoliko važnih pitanja:
- Kako smo do ovdje došli?
- Nije li dio rasta 2014.-2015. povezan i s uvođenjem veće porezne discipline?
- Ima li dio ovih kretanja ciklički karakter (jesu li najvažnije promjene koje vidimo na slici vođene gospodarskim rastom)?
- Je li ova slika za gledanje ili poziv na akciju?
Kako smo do ovdje došli
Prva velika nova opterećenja uvedena su 2009. (Kosor-Šuker). Stopa PDV-a je povećana s 22% na 23% i uveden je «harač» (dodatni porez na dohodak za koji su se, navodno, “izborili” sindikati javnog sektora). Pred izbore 2011. taj porez je ukinut. Što zbog toga, a što zbog recesije, omjer na slici je u toku 2011. (Kosor-Dalić) pao do minimuma od 33%. Milanović i Linić na to brzo reagiraju (deficit se jako širi) i umjesto da uštedama u javnom sektoru eliminiraju “salo” kojeg ima na pretek, kreću s povećanjem raznih opterećenja među kojima se najviše pamti povećanje opće stope PDV-a s 23% na 25%. Linija se, logično, oporavlja i zatim brzo slijedi eksperiment s doprinosom za zdravstvo. Prvo se nakratko smanjuje (linija pada 2013.), ali kako se zdravstvo opire reformirati i traži svoje, doprinos se vraća. Osim toga, 2013. imamo jedan prijelaz u pogledu tehnike naplate PDV-a nakon ulaska u EU, zbog čega je došlo do vremenske preraspodjele prihoda pa tek 2014. i 2015. počinje oporavak omjera prihoda od poreza i doprinosa i BDP-a. Tada kumulativni efekt svih promjena u poreznom sustavu dovodi do eksplozije prihoda, sve do maksimuma iznad 37% BDP-a. Zatim dolazi spomenuti Zdravko Marić i zaobljuje vrhunac ove krivulje.
Gledamo li učinak porezne discipline
Slavko Linić je bio majstor naplate. Nemojmo se zavaravati: zbog toga je jedno vrijeme bio najomiljeniji ministar u Milanovićevoj vladi (toliko o željama Hrvata da se «rasterete»).
«Uvođenje reda» bilo je službena politička mantra, a «fiskalizacija» koristan financijski i još korisniji politički instrument da se, po načelu zavadi pa vladaj, stvori atmosfera kao da su poduzetnici lopovi koji ne plaćaju poreze. Međutim, fiskalizacija je krenula cijelu godinu prije nego što će linija slici krenuti prema gore. Uza sve moguće probleme oko uhodavanja, s obzirom na obuhvat fiskalizacije, teško je pretpostaviti da na slici gledamo dramatičan efekt povećanja porezne discipline.
Da u ovoj liniji od 2014. nadalje ipak ima traga poboljšane naplate, što bi bilo za pohvalu u pogledu jednakosti građana i poduzetnika pred zakonom, zaključak bi opet morao biti dvojak. S jedne je strane dobro da ima manje prevaranata, no s druge strane, tek sada vidimo koliko je stvarno opterećenje – mnogo veće nego što smo ranije mislili.
Kako utječe poslovni ciklus
I bez ekonometrijske analize, tj. samo na temelju pogleda na sliku, vidi se korelacija omjera i stope rasta (stopa rasta nije prikazana na slici, ali tumači se u nastavku). Omjer blago raste u vrijeme ubrzanja rasta prije krize, zatim pada s ulaskom u krizu 2009. i oporavlja se kada i gospodarstvo, od 2014. Međutim, ciklički efekti vjerojatno nisu veliki, jer je linija sada na višoj razini nego prije krize, kada je rast bio još brži. Da je ciklus dominantan, linija prije krize trebala bi biti veća nego sada, s dolinom između.
Ekonomski vrlo zanimljivu analizu cikličkih učinaka, koliko mi je poznato, nitko do sada nije proveo. A bilo bi ju zaista zanimljivo provesti. Trebalo bi ju provesti odvojeno za sve porezne oblike, imajući u vidu i promjene u poreznim propisima. Prilično sam siguran da bismo otkrili značajne cikličke efekte, ali oni ni izbliza ne bi objasnili cijelu promjenu koju gledamo na slici.
Ova je slika zasad za gledanje
Za kraj, dakle, je li ova slika za gledanje, ili poziv na akciju?
Vlada nas uvjerava da snažno djeluje. Uz to se ponekad čuje da Hrvatska nema osobit problem s ukupnim opterećenjem i veličinom državnog sektora, nego da samo treba smanjiti opterećenje rada i kompenzirati to povećanjem opterećenja imovine. Mišljenja u javnom prostoru o tome kako djeluju porezi se razlikuju, iako postoje ozbiljne indicije o kojima sam neki dan pisao i ovdje.
Sve sliči situaciji u kojoj imamo pacijenta kojem se stalno vraća visoka temperatura, u zadnje vrijeme je izgubio 20kg iako normalno jede, ali u liječničkom konziliju još uvijek ima onih koji misle da pacijent nije ozbiljnije bolestan i da bi trebao redovitije upražnjavati tjelovježbu i smanjiti unos alkohola.
Takva konfuzija jako odgovara politici koja uvijek može reći «Vi ekonomisti se ni oko čega ne možete dogovoriti». Naravno, to je prevara. Ni meteorolozi se ne mogu dogovoriti oko toga hoće li 18. ožujka sljedeće godine u Zagrebu padati kiša, ali bez obzira na to, prognoze ne daju prodavači jagoda, autolakireri i profesori informatike, nego meteorolozi.
Želim reći da nam i indicije u nekom trenutku moraju dati dovoljan stupanj sigurnosti da zaključimo: istražimo ovo dublje, shvatimo pojavu bolje, a ako treba, izvedimo i eksperiment – povucimo potez (jače smanjimo poreze i doprinose) – pa da vidimo rezultat.
No, takav zaključak nikome moćnome nije u interesu. Kada bi takav eksperiment uspio, iz temelja bi narušio postojeće odnose moći u društvu. Zato će ova slika do daljnjega ostati samo za gledanje.
Politika trenutno živi mokri san i nema te sile koja će bilo kog čovjeka odvratiti od ostvarenja sna: prihodi rastu dovoljno da mogu financirati ugodan rast javnih rashoda podebljan snažno rastućim izvorima iz EU fondova, a saldo proračuna se pritom poboljšava i javni dug naspram BDP-a smanjuje. Ako je suditi po mainstream medijima, od TV reklama do konferencija, država je vjerojatno ponovo najveći klijent medijske industrije i dobar dio toga se financira upravo iz EU fondova.
To je obećani svijet. Ne treba ga kvariti podsjećanjem na bolnu činjenicu: da nemamo tuđe novce (EU fondove) i da nije bilo ovoga skoka na slici, mi danas ne bi imali suficit u proračunu, nego deficit od gotovo 4%. Javni dug bi bio valjda na 90% BDP-a, država bi možda plaćala 4%-5% na 10 godina i čekali bismo neku sljedeću krizu da postanemo mala Grčka. Pesimisti će primijetiti da bi nam se i u ovom scenariju, ako se stvari u svijetu jednoga dana jako nepovoljno razviju (npr. kao 2008.), još uvijek moglo dogoditi.