Sudeći po nebrojenim, netom objavljenim knjigama o smrti demokracije, o propasti nacija, o društvenom kolapsu, o kraju kapitalizma, Zapada, znanosti, prirode i čega-li-sve-ne, antropolog upravo pristigao s Marsa zasigurno bi zaključio kako je kataklizmičko proročanstvo Maya o sudbini naše uglavnom bezopasne planete promašilo samo za nekoliko godina. Čak i ako ne vjeruje u proročanstva, on će sigurno primijetiti da stanovnici naše planete odnedavno borave u bipolarnom svijetu, svijetu nazbilj i svijetu nahvao (jedna od brojnih mogućih interpretacija ove Držićeve dihotomije glasi da su ljudi nazbilj dobri koje su zaposjeli utopisti, nahvao; op. ur.): i dok jedni tvrde da nam je bitno bolje negoli nam se čini, drugima svijet izgleda mnogo gore negoli se čini. A ostali, poput navijača u tom kognitivno-disonantnome svijetu, učvršćuju retoričku utrku u naoružanju.
Ali nazbilj!
Steven Levitsky i Danel Ziblatt, profesori političke filozofije s Harvarda, početkom ove godine objavili su knjigu Kako umiru demokracije. Što povijest otkriva o našoj budućnosti. Autori pripadaju klanu „nahvao“: za njih je svijet postao bitno lošiji negoli nam se to na prvi pogled čini. Zlo u svijetu koje autori pokušavaju spriječiti jest upravo ocrtana slika sve intenzivnije polarizacije političkog života u demokratskome svijetu, i posebno u SAD-u, domovini autora.
Naslov njihove knjige obećava više negoli može isporučiti, ali njezin sadržaj sadrži brojne pouke i predostrožnosti za velike i male.
Demokracije, pišu Levitsky i Ziblatt, ne umiru isključivo zbog tenkova, čvrstorukaša i diktatora, generala, pučista i revolucionara (koje su autori zaboravili spomenuti). One često odumiru voljom naroda, demokratskim izborima, uz tihu eroziju demokratskih normi, pod utjecajem uglavnom nedobronamjernih ali demokratski izabranih vladara, naoko neosjetno, bez mnogo trzaja i pompe. „Namještanjem sudaca, kupovinom nejakih protivnika, prekrajanjem pravila igre, izabrani predstavnici mogu stvoriti odlučnu i stalnu nadmoć nad svojim protivnicima. Te se promjene izvode postupno, s primjesom legalnosti, pa otklon prema autoritarizmu rijetko pokreće zvona za uzbunu. A građani sporo uviđaju da se demokracija razgrađuje – čak i kada se to zbiva pred njihovim očima.“
Lakmus test erozije demokracije
Premda je donedavno broj demokratskih zemalja bio u porastu, posljednjih nekoliko godina svjedočimo trendu njegova pada. Izbor Donalda Trumpa za predsjednika predstavljao je za autore svojevrsnu „točku prevrata“. Sada više ne možemo biti slijepi prema tom novom trendu. „Pod Donaldom Trumpom,“ pišu Levitsky i Ziblatt, „čini se da Sjedinjene Države, po prvi puta nakon hladnoga rata, napuštaju svoju ulogu promotora demokracije. Administracija predsjednika Trumpa najnedemokratičnija je administracija od vremena Nixona. Štoviše, Amerika više nije model demokracije. Zemlja u kojoj predsjednik napada tisak, prijeti da će uhapsiti svog protivnika i javno tvrdi da neće prihvatiti rezultate izbora, ne može biti iskren branitelj demokracije. Postojeći i potencijalni autokrati bit će ohrabreni Trumpovim dolaskom u Bijelu kuću. Stoga, ako je ideja o globalnoj demokratskoj recesiji prije 2016. uglavnom bila mit, Trumpov izbor, zajedno s krizom EU, usponom Kine i sve većom agresivnošću Rusije, taj mit sve više pretvara u zbilju.“
Osnovne ideje knjige bitno nadilaze „trumpološke studije“. Prvi dio autori posvećuju pitanju kako prepoznati autokrate među političarima – i među nama. Kao lakmus-papir autoritarizma autori nude Linzov „obrazac“ autoritarnog ponašanja (autora Juana Linza iz knjige Slom demokratskih režima tiskane 1978.). Prvo, prihvaćaju li političari (i ljudi) demokratska pravila igre? Odbacuju li ustav ili izražavaju namjeru da to učine? Sugeriraju li potrebu za antidemokratskim mjerama, ukidanjem izbora, suspendiranjem ustava, zabranom određenih organizacija, ili ograničenje osnovnih građanskih prava? Nude li izvan ustavna sredstva za promjenu vlasti, poput vojnih udara, nasilnih prevrata i masovnih protesta? Pokušavaju li potkopati legitimnost izbora, primjerice time što neće prihvatiti rezultate izbora? Drugo, poriču li legitimnost svojih političkih protivnika: opisuju li svoje protivnike kao subverzivne, ili kao one koji ugrožavaju ustavni poredak? Tvrde li oni, autoritarci, da njihovi protivnici predstavljaju egzistencijalnu opasnost po nacionalnu sigurnost ili vladajući način života? Zovu li protivnike kriminalcima ili kršiteljima zakona koje bi trebalo izbaciti iz političke arene? Tvrde li da su protivnici strani agenti koji tajno rade u dosluhu sa stranim, obično neprijateljskim vladama? Treće: toleriraju li ili potiču nasilje: imaju li veze s naoružanim bandama, paramilitarističkim snagama, milicijama? Jesu li oni i njihovi partneri sponzorirali i poticali rulju na nasilje protiv svojih protivnika? Jesu li neizravno podržavali nasilje svojih pristaša time što ga nisu nedvosmisleno osuđivali i kažnjavali? Jesu li hvalili ili odbili osuditi akte političkog nasilja, u prošlosti ili drugdje u svijetu? I četvrto, jesu li spremni ograničiti građanske slobode suparnicima, uključujući i medije, primjerice zakonodavstvom ili politikom koja će proširiti područje uvrede i klevete, zakonima kojima će se ograničiti protesti, kritike vlasti ili građanskih i političkih organizacija? Jesu li prijetili da će koristiti pravna sredstva i druge kaznene akcije protiv kritičara (i drugih stranaka, udruga ili medija)? Jesu li hvalili represivne mjere koje su poduzimale druge vlade?
Primjenom spomenutog „lakmus testa“ na američke administracije, autori pokazuju kako je postojeća administracija jedna od najautoritarnijih. Međutim, Linzov „obrazac“ vrlo je koristan i čitateljima izvan Amerike, kao općenito sredstvo procjene „odumiranja demokracije“ odnosno kao niz demarkacija čije bi prekoračenje trebalo upaliti crvene lampice i zazvoniti za uzbunu.
Kako je sve počelo: opet migracije?
Korijene trenutne političke polarizacije u Americi autori pronalaze u „huškačkoj politici“ republikanaca devedesetih godina, u politici Newta Gingricha i drugih, koji su terminologiju političkih protivnika zamijenili terminologijom „neprijatelja“. Takva je intencija od inače fer-utakmice i raznolike distribucije biračkoga tijela stranaka stvorila rovovsku bitku, pa su se dotadašnji politički i socijalni sukobi pretvorili u frontalno i rovovsko ratovanje, u gotovo stvarni „građanski rat“ kakvog ocrtava posljednja sezona TV serije Homeland. Jedan od uzroka radikalizacije republikanske stranke po autorima jest demografija, odnosno sve manji udio bjelačkog stanovništva za koje republikanci smatraju da predstavlja nositelja izvorne američke ideje o zemlji slobodnih i domovini hrabrih. „Početkom ’60ih godina, Sjedinjene države doživjele su golem val imigracije, prvo iz Latinske Amerike, a potom iz Azije, koji je dramatično promijenio demografsku kartu zemlje. Godine 1950. ne-bijelci su tvorili jedva 10% američke populacije. Godine 2014. oni su tvorili 38%, a Statistički zavod Sjedinjenih država predviđa da će većinsko stanovništvo postati nebjelačko do godine 2044.“
Ta opredijeljenost za „ideale bijelaca“ (s uporištima na jugu) postupno je stvorila sve veću ideološku okoštalost i socijalnu nefleksibilnost, pa se republikancima sve češće čini da u obrani tih ideala nisu potrebne skrupule. Uobičajene metode borbe protiv neumoljive „demografije“ jesu sve češća upotreba gerrymanderinga, prekrajanja izbornih jedinica uglavnom prema rasnom kriteriju, ili uvođenje izbornih pravila (na razini saveznih država) koje će jednome dijelu izbornoga tijela onemogućiti izlazak na birališta. Tipične republikanske intervencije kojima se oni štite od demografskog poraza jesu nova pravila da se prilikom glasanja građani moraju koristiti identifikacijskim dokumentom sa slikom njihova nositelja. „Suočeni s izazovom (demografske raznovrsnosti), neki republikanski vođe reagirali su mjerama koje evociraju sjećanja na vremena rasističkih i segregacijskih zakona“, pišu autori. „Stvori prepreke kojima će siromašniji građani i manjine rjeđe glasati… To će se postići krutim zakonima o identifikaciji glasača, kojima će se tražiti da glasači pri dolasku na glasačko mjesto pokažu valjanu vozačku dozvolu ili neki drugi dokument sa slikom.“ Mi, čitatelji iz male i mlade demokratske zemlje, možemo se samo čuditi kako se u najvećoj i najslavnijoj demokratskoj zemlji dosad garantirala legalnost izbora ako ne predočenjem identifikacijskog dokumenta, i upitati se – zašto ta inače uobičajena mjera demokratske predostrožnosti zaziva rasistička vremena?
Demokracije ne umiru isključivo zbog tenkova, čvrstorukaša i diktatora, generala, pučista i revolucionara. One često odumiru voljom naroda
Ustav kao pravila uličnog hakla
Najvažniji ili najpoučniji dio knjige tvori analiza „demokratskih skrupula“ i nepisanih pravila igre, bez kojih demokracija ne bi postojala. „Središnja lekcija knjige je sljedeća: Kada je američka demokracija funkcionirala, ona je počivala na dvjema normama koje često smatramo samorazumljivima – na uzajamnoj toleranciji i na institucionalnom suzdržavanju. Tretiranje rivala kao legitimnih suparnika za moć, i sustezanje od institucijskih prerogativa u duhu fair igre, nisu zapisani u američkom ustavu. No bez njih naš sustav demokratske kontrole ne bi mogao funkcionirati kako to želimo.“ Američki je ustav poput pravila „haklanja“ (ulične košarke), kažu na jednome mjestu autori, i kada ga se „hakleri“ ne bi pridržavali, igra ne bi imala smisla. Isto vrijedi i za politički život koji je prepun takvih ograda na putevima. Kongres, primjerice, ne mora odobriti proračun predsjednika, pa može zaprijetiti zatvaranjem (shutdown) vlade, što se nedavno i dogodilo. Senat može beskonačno otezati s donošenjem zakona. Kongres, kao što se također nedavno dogodilo, može zaustaviti realizaciju ustavnog prava predsjednika da izabere „svojeg“ suca Vrhovnoga suda, a može se dogoditi i obrnuto, da to ustavno pravo predsjednik (kada ima parlamentarnu većinu) prekorači time što će „popuniti“ (packing) Vrhovni sud i većim brojem„svojih“ sudaca od uobičajenog, jer ustav ne određuje broj sudaca Vrhovnog suda. Niz prerogativa koje američki ustav ne propisuje, u vremenima kada je demokracija dobro funkcionirala, razni oblici vlasti (izvršna, zakonodavna i sudska) nisu zloupotrebljavali, jer se smatralo da bi prekoračenje tih nepisanih pravila dovelo u sumnju ideju pravednosti i pravde. U vremenima polarizacije kakvo je na djelu danas, stranke se, naprotiv „ustavno prepucavaju“ (igraju constitutional hardball) i svoje postupke određuju isključivo prema slovu ustava, a ne na temelju važnih „nepisanih pravila“. Do polarizacije birača i njihovih stranačkih predstavnika došlo je u trenutku kada stranke više nisu obraćale pozornost na ta „nepisana pravila“, nego kada su se počele pozivati isključivo na „slovo Ustava“. Obično se misli da je američka demokracija povijest linearnog napretka, ali autori pokazuju da je u njoj bilo mnogo primjera radikalizacije, prekoračenja ovlasti ili neprimjerenih kršenja nepisanih pravila, kada je Amerika mogla kliznuti u autoritarizam, te da su upravo nepisana pravila spriječila odumiranje demokracije.
Nama, građanima jedne mlade i male demokracije, k tome s njemačkom tradicijom pretjerivanja u regulaciji i normiranju, ovakav opis političkoga života Amerike nalik je na Alisinu zemlju čuda. Kako je Amerika uopće mogla opstati s „haklerskim“ ustavnim normama? Još je veće čudo kako je uz njih mogla postati tako uspješna, pa smo Hamletovu analizu „nešto je trulo…“ i uspon Trumpa, upravo suprotno autorima knjige, skloni pripisati baš „haklerskim“ pravilima njihova ustava.
Može li strpljenje u politici biti osnova za optimizam
Pa ipak, Levitsky-Ziblattovu poantu o „nepisanim“ pravilima tolerancije i sustezanja za političke stranke možemo primijeniti i u demokracijama s drukčijim tradicijama. Primjerice, na području koje autori ovlaš spominju: na području javnog života. Možda su pretjerane reakcije opozicije Trumpu dale vjetar u leđa? Je li stalna usporedba Trumpa s Hitlerom korisna? (Autori spominju i tu mogućnost!) Moramo li odmah organizirati nasilne protestne mitinge kada nismo suglasni s nekom odlukom vlade? Ili kada premijer građane lapsusom proglasi građevinama? Koliko nam je jako načelo predostrožnosti potrebno, i koliko lampica treba zasvijetliti na gorespomenutom displayu autoritarizma? Najnoviji primjer u američkoj javnosti su burne reakcije na članak poznatog američkog pravnika Cassa Sunsteina, koji je nedavno napisao kako se „Hitler može dogoditi i nama“.
Autori demokratima predlažu da ne slijede republikanske metode ustavnog hardballinga, jer bi im se ona mogla vratiti kao bumerang. Možda nepisano pravilo tolerancije vrijedi i za javni život? Možda je pjesnik Miljković bio u pravu svojim stihom „Ubi me prejaka reč“? Možda će poslovična „hrvatska šutnja“ prije ugasiti buku radikalnijih tamburaša? Ali primjeri Rusije, Turske, Venezuele, Perua, Mađarske, Poljske, primjeri zemalja koje su prema autorima već kliznule u autoritarizam, ne daju mnogo razloga za optimizam šutnje i strpljenja. Prava zanimljivost današnjeg političkog trenutka (a možda i svakog?) leži u tome što Levitsky-Ziblattova dijagnostička špranca za autoritarizama ne nudi učinkovitu makjavelističku terapiju.
U valu sve masovnijih „trumpoloških studija“, knjiga Kako umiru demokracije ipak predstavlja važan kamen. Zasigurno je bolje spriječiti nego liječiti. I zbog toga je knjiga Levitskog i Ziblatta važna. Da: neke su se crvene žaruljice upalile. Ali nadajmo se da još uvijek nije toliko loše da bismo se morali prisjećati Tukididovog neslavnog trenutka demokracije koji je uslijedio nakon atenske pouke Meljanima: „Jaki rade što žele, a slabi podnose ono što moraju.“
Tekst je objavljen i u novom Globusu
Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)
Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek)
Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)