Uzbudljiv tjedan je za nama. Teško je reći je li Todorićev bijeg pred kamerama bio važniji od nepriznavanja Sber-ovih potraživanja od Agrokora ili objave arbitražne presude iz Ženeve.
Tjedan poraza hrvatskih institucija
U svakom slučaju, bio je to tjedan u kojem je niz poraza i najdobronamjernijima dokazao da živimo u banana državi.
Rasprava o ekstradiciji građanina Todorića u Londonu je zakazana za (sic!) pet mjeseci. Mogu sada kamermani trčati za Todorićem koliko hoće, ali činjenica je da je ekstradicijski sud u Londonu odlučio ne žuriti s izručenjem iako je ova država u zahtjevu vjerojatno jasno dala do znanja o kakvim se razmjerima problema s tim čovjekom radi.
Dok jedna interpretacija glasi da Englezi ne žure kako bi se pred tamošnjim sudovima riješili drugi pokrenuti procesi (Sberbank je tužio Torodića u Londonu) te podsjeća da Brexit i tradicionalna sklonost zaštiti financijskih bjegunaca igraju neku ulogu, druga interpretacija polazi od katastrofalne reputacije naših institucija i moguće uvjerljivosti (u očima engleskog suda) Todorićeve teze da je na djelu politički inspiriran progon.
Teško je znati logički slijed u glavi britanskoga suca, no politička inspiracija pravosudnih odluka je naročito zanimljiva tema nakon objave prošlogodišnje presude UN-ovog arbitražnog suda u Ženevi u sporu hrvatske vlade protiv MOL-a. Iz sadržaja koji prenose mediji je jasno da je sud ocijenio kako nema dovoljno dokaza da je ugovor iz 2009. utemeljen na korupciji. Sudu je neobična sama presuda, ponašanje suca Turudića, svjedok (Ježić koji je od optuženika naglo postao svjedok) je ocijenjen kao nepouzdan, a bolje nije prošao ni slavni «filmić» iz Marcellina. Na koncu, i naš Ustavni sud je taj postupak vratio na početak.
Čuđenje je, dakle, za naivne. Stvari se zapravo razvijaju na prilično logičan način. I to je ono što brine. Nad glavom ove države odnosno njenih poreznih obveznika visi nekoliko ozbiljnih arbitražnih postupaka («Švicarac», City Express, Gavrilović…), a novi se ne mogu isključiti. Nepriznavanje potraživanja Sberbank (više od 8 milijardi kuna) u masu Agrokorovih dugova na tragu je pretvaranja tog dijela postupka oko Agrokora u spor između ruske banke i naše države.
Stvari nisu crno-bijele s nepriznavanjem dugova prema Sberbank
Doduše, odluka o nepriznavanju Sberovih potraživanja pravno-laički gledano nije bez temelja. Sberu je poslana jasna poruka da se uvijek može vratiti pod okrilje lex Agrokora (koji je u međuvremenu priznat i u Londonu, tako da nisu baš sve nedavne britanske odluke loše za hrvatske institucije). S obzirom da je Sber pokrenuo niz postupaka protiv Agrokora u različitim državama radi prisilne naplate potraživanja mimo lex Agrokora, vjerojatno nije imalo smisla formalno priznati Sberovih osam i nešto milijardi u okviru lexa, dok se banka pokušava naplatiti drugim pravnim putevima.
Formalno priznanje bi značilo da dolazi do dupliranja postupaka naplate. Ako odustane od naplate naokolo, Sberu će se potraživanja priznati i ući će u naplatu iz onoga što figurativno možemo nazvati Agrokorovom «stečajnom masom». Lopta je, dakle, u nogama Rusa: ili natrag pod lexov kišobran, ili naprijed u bitku protiv hrvatske države na nekoj novoj epohalnoj arbitraži.
Zajednički nazivnik poraza
Promislimo što je zajedničko svim ovim sudskim postupcima – kako onima koji su u tijeku (INA-MOL) tako i onima koji su pred početkom («Švicarac») i onima koji bi se tek mogli dogoditi (Agrokor). Svi polaze od modaliteta državne intervencije koji izlaze izvan okvira uobičajenog poslovanja i funkcioniranja pravnog sustava. I svi su bili praćeni političkim i medijskim kampanjama u kojima je stvaran ambijent jedne istine i gotovoga čina.
Ozbiljna rasprava o rizicima krajnjih ishoda u takvim uvjetima nije dolazila u obzir (ovo zadnje oko Agrokora je u tom pogledu ipak iznimka, otvorena javna rasprava je malo napredovala). Razlog vjerojatno leži u tome što se država tj. vlast poima od strane najmoćnijih sudionika i velikog dijela javnosti kao krajnji arbitar. Ne kao uključena strana, već kao krajnji sud – što znači da se politička moć poima kao ultimativna i ničim ograničena.
Međutim, to nije baš tako. Hrvatska je i ranije gubila velike arbitražne postupke: Astaldi (tko se toga još sjeća), Slavonska banka – Hypo i PIF-ovi (privatizacijski investicijski fondovi). Nije da se o tim ne baš malim slučajevima nije raspravljalo u javnosti, no zajednički su im bili iznosi gubitaka koje je državni proračun mogao podnijeti bez značajnog utjecaja na ukupnu fiskalnu poziciju.
Nove slučajeve u odnosu na stare razlikuje to što se radi o puno ozbiljnijim iznosima čija se potencijalna vrijednost mjeri postocima BDP-a. Figurativno milijardama, bez obzira jesu li vam draže kune ili euri.
Nije mi na kraj pameti prognozirati poteze uključenih strana i ishode. Možda naša vlada sve dobije i teret za proračun bude nula. No rizici su tu i sada su jako ozbiljni. Stoga treba raspravljati o tome zašto se takve stvari događaju.
Zašto se porazi događaju
Upitan zašto redovito gubimo arbitraže poput one s MOL-om u Ženevi (kasnije je i švicarski sud odbacio hrvatsku žalbu), potpredsjednik vlade koja je pokrenula taj arbitražni postupak, Branko Grčić, izjavio je za jednu TV postaju da ne znamo lobirati.
Takav je stav na tragu teorije o ultimativnoj političkoj moći koja se samo projicira u domenu međunarodnoga prava. Iz te perspektive nema razlike između međunarodnih arbitraža i FIFA-e Seppa Blattera (koja je ultimativna međunarodna organizacija). Samo treba poznavati «prave ljude», biti «umrežen» i valjda poslati uokolo dovoljno «ljudi u crnom» s torbama punim keša (ne mislim da Grčić tako misli, samo nastojim argumentaciju logički izvesti do krajnosti kako bih pokazao u čemu je problem s takvim stavom): možda su sve te međunarodne arbitraže i londonski sudovi na neki način korumpirani ili barem podložni «jačima»?
Ako međunarodno pravo tako funkcionira, perspektive su mračne. «Veliki» će u toj igri uvijek biti jači od «malih». Prije ili kasnije nametnut će se zaključak (i u političkoj će se areni sigurno pojaviti neki mudrac koji će zagovarati takve stavove) da se treba povući iz takvog groznog svijeta, izaći iz međunarodnih ugovora i asocijacija u kojima velike ribe jedu male, pa makar ovdje jeli travu, barem će ona biti naša. I onda ćemo zajedno i zaštićeni uživati plodove lokalne državne pravde koju će u rukama čvrsto držati naši ljudi.
Takva bi ideja mogla biti vrlo popularna. Sjetimo se samo koliko je bilo čuđenja u javnosti kada se saznalo da je za Agrokorov roll-up kredit ugovorena nadležnost inozemnoga prava (a nitko se nije čudio kada je Todorić ugovarao istu klauzulu za dugove dok je koncern još imao neku perspektivu s njim na čelu). Ljudi, pa i oni vrlo informirani, državu intuitivno doživljavaju kao moćan i isključiv okvir, nešto što nas uspješnije suprotstavlja «strancima». Naravno, ima i onih koji tu tezu guraju iz pukog interesa jer je «lobiranjem» mnogo lakše i jeftinije kontrolirati postupke i odluke lokalnih nego međunarodnih institucija.
Suprotstavljena interpretacija kaže da počinjemo «uživati plodove» apsolutističkog poimanja države. Iako je Hrvatska formalno demokracija, apsolutistički politički DNK naših tzv. političkih elita očituje se u načinu donošenja odluka. Impresija je u svakom trenutnom dnevno-političkom ambijentu mnogo važnija od svih pravnih, ekonomskih i financijskih analiza i procjena rizika, jer se duboko vjeruje u neograničenu moć vlasti i reagira prema dnevno-političkim odnosima snaga, a ne prema javnom interesu u dugom roku. I oni političari koji su svjesni da se za tri ili pet godina može izgubiti neka arbitraža ne brinu mnogo o tome. Ne samo zbog limitiranih mandata, nego i zbog logike lako ćemo – moćna će država valjda pronaći načina da ublaži ili odgodi izvršenje.
Pred konačnim odabirom: euro kao katalizator?
Prema tome, ovo što se sada događa i što će se događati u sljedećih nekoliko godina vodi ka kristaliziranju konačnog odabira. Hrvatska će se ili povući iz takvog Svijeta u neki svoj politički ambis (s tragičnim posljedicama), što možda čak i nije moguće, ili će izvući pouke o tome da dnevno-politička moć nije neograničena i da ništa ne može zamijeniti dužnu pažnju, stručnost i sagledavanje javnog interesa u dugom roku. Jer, samo se tako mogu cementirati argumenti koji će pomoći pri rješavanju naknadnih problema koji se uvijek mogu pojaviti (arbitraže su jedan od njih).
Naša kultura i povijest ogrezle su u apsolutizmu, iz totalitarizma su rođene, pa valja stalno podsjećati da je moć sporenja protiv države pred neovisnim sudovima jednako važan temelj demokracije kao i slobodni izbori. Međunarodna sudišta dobro dođu kad lokalna nisu dovoljno dobra.
Dvojba o tome hoće li Hrvatska ići dalje s europskom internacionalizacijom ili će se zaustaviti u limbu u kojem se sada nalazi, ovdje je prikazana kroz prizmu trenutno zapaljivih tema o arbitražama. No suštinski ista dilema leži u korijenu naših fiskalnih problema i pitanja o uvođenju eura.
U prošloga tjedna objavljenoj jesenskoj prognozi, Europska komisija ističe da se hrvatska proračunska pozicija unatoč površinski solidnim brojkama strukturno pogoršava. Isti je nalaz ranije komunicirao MMF. Radi se o tome da bi Hrvatska u uvjetima gospodarskog rasta morala puno brže smanjivati deficit i javni dug ako želi povećati svoj fiskalni kapacitet – sposobnost da u nekoj sljedećoj krizi reagira fiskalnom ekspanzijom, a da to ne dovede do eksplozije prinosa na državne obveznice kao u zadnjoj krizi.
Ovo je važno zbog deklarirane težnje za uvođenjem eura. Uvođenje eura pojačava zahtjev za fiskalnom disciplinom jer ona je preduvjet ekstrakcije jedne od najvažnijih koristi od uvođenja eura – potencijalno nižih kamatnih stopa od onih koje bi prevladale da u nedogled zadržimo kunu.
Međutim, čini se da naša vlada nije svjesna neusklađenosti trenutne fiskalne politike i strateškog cilja eura koji je pred sebe postavila. Nada se da će se provući tako što će manji deificit i padajući javni dug u dobrim vremenima, kad se proračun po logici inercije bolje puni, prikazati kao neku strukturno važnu promjenu. Isto tako, nada se da sve ove posljedice impresionističkog intervencionizma i pravno-financijskih improvizacija (koje su za sada u mnogo većoj mjeri obilježje ranijih vlada!) nemaju nikakve veze s položajem Hrvatske u EU i izgledima za postizanje novih nacionalnih strateških ciljeva.
Međutim, takve stvari signaliziraju općenito loše politike i slabe institucije. To odbija nove investitore. I dok država s relativno slabim institucijama, neprivlačna za ulaganja, još nekako prolazi u EU, u euro području se na tu vrstu slabosti gleda mnogo strože.
Stoga je Plenkovićevo optimistično isticanje da Hrvatska gotovo pa zadovoljava kriterije iz Maastrichta za uvođenje eura nalik pipkanju po vrhu sante pod kojim se kriju tone debeloga leda. U mogućem postupku pristupanja europodručju otvorit će se brojna pitanja o tome kakve se politike u ovoj zemlji vode i kakve su nam institucije.
Čak i impresije o tim stvarima mogu utjecati na to hoće li za koju godinu svih 19 ministara financija odnosno vlada članica europodručja dignuti ruku za to da se Hrvatska priključi monetarnoj uniji.
Dakle, kada se do kraja osvijesti da je za uvođenje eura potrebno mnogo više od pet matematičko-ekonomskih kriterija, bit će to konačna katarza za ovu zemlju. Počet će traženje odgovora na ultimativno pitanje: uvela Hrvatska euro ili ne u prvoj polovici sljedećega desetljeća, žele li građani (točnije: glasači) u ovoj zemlji uređenu državu solidnih, nepristranih institucija i vladavine prava, ili im je u ovom kraljevstvu improvizacije dovoljno dobro čak i kad nas s neke arbitraže sustigne rep davnih, u međuvremenu zaboravljenih političkih gluposti?