Ovaj je tjedan bio prepun važnih događaja (iako još nije gotov) pa ćemo protrčati kroz njih i prokomentirati njihove odraze na dvama ključnim tržištima – državnih obveznica i energenata.
Za nas je svakako najvažnija odluka o pristupanju europodručju koja je donesena u utorak 12. srpnja. Potom je uslijedila objava agencije Fitch o dodjeli investicijskog rejtinga BBB+ Hrvatskoj sa stabilnim izgledima. Time je i treća vodeća agencija za kreditni rejting potvrdila investicijski status naše zemlje. Zaustavljen je rast prinosa na (10 godišnje) državne obveznice čiji je maksimum od 3,5% zabilježen 28. lipnja. Zadnje jučerašnje trgovanje bilo je po 3,18%. No, tržište naših obveznica je slabo likvidno, pa ćemo tek s vremenskim odmakom zbrajati razne utjecaje (neki su prema dolje, a neki prema gore, o čemu više dalje u tekstu). Zasad je zanimljivo spomenuti da Marićeva ostavka nije ostavila nikakav vidljiv trag na obvezničkim prinosima.
Zanimljivo je i to da je usprkos Draghijevoj ostavci pao i talijanski prinos. Od 28. lipnja do dana prije ostavke pao je s 3,75% na 3,23%, a sama ostavka je, s obzirom na karizmu i političku važnost talijanskog premijera koja prelazi talijanske okvire, ostavila tek mali trag. Jučerašnji dan je zaključen s prinosom od 3,38%. Tržišta zasad ne očekuju najlošiji scenarij (novi izbori) jer je predsjednik Mattarella odbio Draghijevu ostavku (talijanski predsjednik ima velike ovlasti pri sastavljanju vlade), pa slijedi glasovanje u parlamentu idući tjedan. U Italiji su već počele svađe na temu „tko ovdje radi uslugu Putinu“ (Draghija ruši dio bivšeg populističkog pokreta Pet zvijezda koji se raskolio), pa čak i ako Draghi ostane još neko vrijeme, Italija (po tko zna koji put) ulazi u turbulentno razdoblje jer su parlamentarni izbori ionako dogodine.
Glavni razlog zašto nema eskalacije obvezničkih prinosa je generalni pritisak na kamatne stope u smjeru pada. Njemački 10-godišnji prinos pao je s 1,65% na 1,16% od 28. lipnja do jučer, što treba povezati s očekivanjem recesije. Više o tome na kraju ove tjedne priče.
Kako se kod nas u pučkoj predaji ponekad slavi monetarna suverenost Mađarske, Poljske, Češke i Rumunjske, pogledajte koliko su jučer iznosili prinosi na njihove 10-godišnje obveznice i usporedite ih sa ranije spomenutim hrvatskim i talijanskim prinosima: Mađarska 9,08%, Rumunjska 9,17%, Poljska 6,78% i Češka 4,46%. Pritom im te bitno više kamatne stope ne pomažu zaustaviti inflaciju.
Doista je neobično da se u uvjetima opće panike zbog inflacije i najave ECB-ova podizanja kamatnih stopa očituje pad dugoročnih kamatnih stopa na obveznice. I smjer i razina prinosa sugeriraju da tržišta u duljoj vremenskoj perspektivi očekuju vrlo nisku inflaciju. Dakle da, ako pitate sve one tisuće vlasnika državnih obveznica po Europi koji svojim potezima otkrivaju kolektivno mišljenje, ono i dalje glasi da je inflacija prolazna. Zapravo je riječ o tome da tržišta očekuju recesiju, a razlog je dobro poznat: neizvjesnost u pogledu količina i cijena energenata u Europi sljedeće zime.
I ptice na grani pjevaju priču o turbini za plinovod Sjeverni tok I koju je Kanada, gdje je bila na remontu, jedva prepustila Njemačkoj (a ova će ju poslati Rusiji), a kada završi montaža (predviđeni je datum bio 21. srpnja), veliko je pitanje hoće li plin ponovo poteći prema Njemačkoj – hoće li ga Putin „pustiti“? Izvjesno je da će Rusija ići na kratkoročno zaoštravanje – već su se pojavile neke najave u tom smjeru uz uobičajeno pozivanje na očekivane tehničke poteškoće. A što će se događati kroz mjesec dana nitko se ne usudi prognozirati. Osim što znamo da Putin udara kadgod osjeti meki trbuh protivnika.
Što tržišta o tome misle? Cijena prirodnog plina u EU eskalirala je zbog najnovije energetske napetosti još 7. srpnja, te se od tada se zadržava na toj razini. Ta razina je niža nego krajem prošle godine i u prvim danima nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, no donji graf se nikako ne može tumačiti kao dobra vijest; raspleta nema na vidiku, a kada nastupi, vjerojatno neće biti ugodan.
Europska komisija je u takvom neveslom ambijentu objavila svoje ljetne ekonomske prognoze. Manje su optimistične nego proljetos, ali recesija još uvijek nije glavni scenarij iako se ističu, kako se to obično kaže, „rizici prema dolje“. Očekuje se rast gospodarstva EU po stopi od 2,7% ove i 1,5% sljedeće godine. Očekivane stope za Njemačku su skromnih 1,4% i 1,3%, a za Hrvatsku 3,4% ove i 2,9% iduće godine. HNB je gotovo u isto vrijeme izašao sa svojom procjenom koja je optimističnija od Komisijine prognoze za ovu godinu (5,5%) i pesimističnija za iduću (2,5%). Uz takav rast inflacija bi mogla još malo potrajati, premda po sniženim stopama (4,3% u europodručju i 3,6% u Hrvatskoj sljedeće godine). No, jasno je da će stope inflacije biti niže ako rast bude sporiji ili nastupi recesija, za što, kako smo ranije rekli, vjerojatnost nije mala.
DZS danas objavljuje inflaciju za lipanj i ona će se vjerojatno naći u zoni oko 11% mjereno prema lipnju prošle godine. Ako se rast cijena energenata zaustavi bit će to maksimum, no već smo rekli da nitko ne može predvidjeti što će se događati s cijenama energenata koje su sada do kraja politizirane, barem što se tiče cijena plina u EU.
Lipanj je donio eskalaciju, pa smirenje, na svjetskom tržištu nafte i naftnih derivata. Ono uglavnom varira pod utjecajem stanja i očekivanja potražnje u najvećem svjetskom gospodarstvu SAD-u (Kina ionako ozbiljno usporava), ali na cijenu utječu i stanje i očekivanja na strani proizvodnje. Što se tiče potražnje, odnosno njezine destrukcije (što bi trebalo primiriti cijene), recesijska očekivanja šire se američkim gospodarstvom. 10-godišnji prinosi na američke državne obveznice proteklih su dana ponovo pali ispod 3%, niži su od kratkoročnih (ekonomisti znaju što znači inverzija krivulje prinosa), a spekulira se da će FED na sljedećem sastanku krajem mjeseca podići kamatne stope za čak 1% (što bi potvrdilo potpunu posvećenost FED-a strategiji destrukcije potražnje, čitaj namjernog guranja gospodarstva u recesiju kako bi se suzbila inflacija). Biden u subotu putuje u Saudijsku Arabiju (državu koju je u kampanji i nakon imenovanja predsjednikom zvao državom-parijom), ne bi li osigurao povećanje proizvodnje nafte. Pred izbore za Kongres u studenome jako mu treba još niža cijena goriva, a bilo kakav dogovor s Iranom je otpao pa je i parija sada dobra. Biden želi udobrovoljiti američke potrošače – glasače, no većina promatrača misli da će to biti još jedna demonstracija vanjskopolitičke nemoći ove administracije.
Doista, terminske cijene nafte (prikazujemo londonski benchmark Brent) našle su se u ozbiljnom padu, što poništava zabrinutost da bi jačanje dolara, koji se našao paritetu s eurom, preko cijene nafte koja se plaća u dolarima moglo pogurati europsku inflaciju dalje prema gore. Primijetite na slici da bi daljnji pad značio povratak cijene ispod razina prije početka ruske agresije na Ukrajinu. U slučaju izbijanja istovremene recesije u SAD-u i EU, uz ionako anemičnu Kinu koja nastavlja pucati vlastitom gospodarstvu u noge mjestimičnom zero-covid politikom, spekulira se o mogućoj cijeni nafte od 60 dolara za barel. To bi značilo da bi do proljeća sljedeće godine ovaj inflacijski ciklus definitivno bio pospremljen u povijest.
Za to bi mogla biti plaćena visoka cijena recesije, druge u tri godine. No, što to konkretno znači – „recesija“? Kolika bi mogla biti konkretna društvena cijena te recesije?
Većina ljudi misli da se cijeli svijet nalazi u teškoj krizi koja će se recesijom dodatno produbiti. Inflacija uistinu „jede“ plaće, pa se realne plaće (kupovna moć) cijelu ovu godinu nalazi u padu. Međutim, mnogi se iznenade kada shvate da SAD ponovo ima jednu od najnižih stopa nezaposlenosti u povijesti, EU više zaposlenih no ikad, a slično stanje tržišta rada vidi se i u Hrvatskoj, kao što je Tomislav Globan lijepo opisao u jučerašnjem tekstu na Labu. Amerikanci (konkretno, FED) spekuliraju o tome da bi visoku inflaciju mogli „ubiti“ blagim porastom stope nezaposlenosti na oko 4,5% (izjava jednog od najvećih jastrebova FED-a, Bullarda), što je prihvatljiva društvena cijena ako se na taj način mogu stvoriti pretpostavke za novi ciklus rasta životnog standarda velike većine građana. Stoga pravo pitanje, barem u Americi, a o kojoj cijeli svijet zavisi, ne glasi može li se kroz ovo proći bez recesije (vjerojatno ne, barem ne bez tehničke recesije koju definiramo kao dva kvartala uzastopnog pada gospodarske aktivnosti), nego može li se kroz recesijski prolaz koji gasi inflacijski požar proći na kontroliran način.
Je li kontrolirani recesijski prolaz koji gasi inflaciju tehnokratska iluzija ili stvarna mogućnost? Kolike su opasnosti od „Lehman momenta“ koji se Americi dogodio u rujnu 2008. poremetivši tadašnje planove o mekom prizemljenju? Vidjet ćemo. Previše je nepoznanica u igri. Pogotovo s ove naše strane oceana. Uglavnom, s obzirom da su lockdowni 2020. bili stvarni pokretači rollercoastera na kojem se već dvije i po godine vozimo sa želucem u grlu, prostor za tehnokratske iluzije u svijetu s većim brojem nepoznanica i manjim brojem jednadžbi sve je manji.