Utipkate li i u Google generičku frazu „chinese economy to surpass usa“, na ekranu će vam se ukazati konsenzus horde analitičara koji preko različitih medija uglas poručuju kako će Kina veličinom uskoro nadmašiti američku ekonomiju. Razlike su tek u nijansama, jer čini se prilično izvjesnim kako će Kina, krajem ovog ili najkasnije početkom idućeg desetljeća, ostvariti ono što se još početkom stoljeća činilo nezamislivim i popeti se na najvišu globalnu stepenicu, ovjenčana statusom najveće svjetske ekonomije.
Optimistične prognoze vs tmurna realnost
A onda opet, naizgled kolosalan uspjeh partijskih planera, začinjen hvalospjevima impresioniranih promatrača, prilično je varljiv. Ako ništa drugo, prognoze s početka priče temelje se na samo na jednoj brojci; već prema kriteriju BDP per capita, Kina je u najboljem slučaju zasad tek middle income država – američki dohodak po stanovniku trenutno je veći pet ili šest puta (ovisno o izvoru) od kineskog.
A to je tek početak; ako ste svakodnevno ukopčani na globalni newsfeed, sigurno vam nije promakla recentna poplava negativno intoniranih vijesti iz Kine. Poput, recimo, vijesti kako je u travnju, po prvi puta nakon više od šest godina, cijena novih stambenih jedinica na godišnjoj razini zabilježila – pad. Makar se pad naizgled čini posve benignim, travanj je iznjedrio i pad broja (i vrijednosti!) novih stambenih jedinica u izgradnji, a s njima i značajnu kontrakciju stambenih kredita. U istom je mjesecu obujam trgovine u maloprodaji smanjen za čak 11,1%, dok je industrijska proizvodnja pala za 2,9% (sve na godišnjoj razini), a negativno intoniranih vijesti u posljednje vrijeme ima doista napretek.
Informacije o značajnom padu cijena nekretnina (i slabijem interesu kupaca), anemičnoj aktivnosti u segmentu transporta, inertnim potrošačima (kućni pritvor za milijune njih teško može djelovati stimulativno), ogromnim listama čekanja na ukrcaj robe u domaćim lukama, navodnim nestašicama hrane, sve češćim provalama nezadovoljstva koje dežurni cenzori na domaćim društvenim mrežama ne stižu promptno neutralizirati, intenzivnijoj emigraciji … To je tek mali djelić slagalice sazdane od aktualnih zbivanja u Kini koja možete pratiti u medijima ili na društvenim mrežama (threadovi poput ovoga na Twitteru u posljednje vrijeme sve češće niču).
Uzimajući u obzir veličinu i značaj Kine u globalnim okvirima, vijesti zapravo i dalje pristižu na kapaljku, ali nude bitno drukčije sliku od nekoć uvriježene teze prema kojoj državni planeri čvrsto drže stvari pod kontrolom. I lako je moguće da su loše vijesti po svoj prilici tek najava ozbiljnije krize koja se pomalja iza brda. Ili zida, onog čvrstog, doslovnog, ali i metaforičkog, informacijskog, sazdanog za posvemašnjoj državnoj cenzuri.
Simptomi krize: domaća valuta …
U jeku rasprave o financijskim sankcijama povodom invazije na Ukrajinu koje, navodno, ugrožavaju globalnu dominaciju američke valute (dok autokrati širom svijeta uče na ruskom iskustvu), najlakše je početi sa zbivanjima na deviznom tržištu, jer kao jedan od najozbiljnijih konkurenata dolaru navodi se upravo – kineski yuan. No njegova izvedba u travnju i svibnju bila je daleko od uvjerljive; intenzivnu eroziju vrijednosti moguće je uočiti čak i na grafikonu koji obuhvaća cijelo jedno desetljeće.
Vrijednosti na grafikonu su okrenute naopako, kako bi lakše vizualirali uspone i padove kineske valute, a njih tijekom proteklih desetak godina očito nije nedostajalo. Razlika je u brzini, odnosno intenzitetu kojim yuan sada rapidno gubi na vrijednosti u iznimno kratkom vremenskom razdoblju (u razmaku od svega nekoliko tjedana). Travanj je tako iznjedrio najveći mjesečni pad tečaja još od davne 2005. godine, kada je Kina formalno obustavila praksu fiksiranja domaće valute u odnosu na dolar (i potonji zamijenila košaricom valuta). Da ne bi bilo zabune: prikazano posrtanje događa se u uvjetima strogo kontroliranih oscilacija (tečaja) na koje i dalje budno pazi središnja banka (dopušteni su dnevni pomaci unutar ±2% raspona), iako grafikon koji nam pobliže ocrtava trenutna zbivanja upućuje na posve drukčiji zaključak:
U kontekstu rasprava o reputaciji (i atraktivnosti) dolara i yuana, odnosno kompoziciji deviznih pričuva širom svijeta, slabljenje kineske valute posve je nebitno, ali je u ovoj priči od krucijalne važnosti. Kina, naime, doista jest osjetljiva na fluktuacije domaće valute (između ostaloga i zbog reputacije), no aktualno je posrtanje intenzitetom već nadmašilo jednokratnu devalvaciju iz 2015. godine (tada je intervencijama na tržištu sprženo gotovo bilijun dolara deviznih pričuva), te korekciju iz 2018. godine, izazvanu potezima Bijele kuće i razbuktavanjem trgovinskog rata. Ovoga je puta okidač za deprecijaciju bio masovniji odljev kapitala u režiji inozemnih investitora, a potonji bježe iz istog onog razloga zbog kojeg su ranije trčali u Kinu. Energičnim zaokretom u američkoj monetarnoj politici kamatni diferencijal nakon dugo vremena sada preteže na stranu dolara (iz perspektive yuana poprima negativan predznak, kako je to prikazano na grafikonu):
… dionice i obveznice
Istini za volju, dio investitora dao je petama vjetra puno ranije, kada je partijska vrhuška odlučila tajkunima jasno dati do znanja tko u zemlji vodi glavnu riječ. Sjećate se, sve je zapravo počelo bizarnom epizodom kada je Jack Ma, osnivač Alibabe, na neko vrijeme netragom nestao iz javnosti. Udar na hi-tech segment korporativnog sektora zatekao je inozemne ulagače, no kineske su obveznice tada još nudile atraktivne prinose, a i dionice su napredovale na krilima rasprostranjenog optimizma. Ali ne zadugo. Već više od godinu dana traje duboka korekcija kineskih dionica; ako bazu fiksiramo na početak 2020. godine, kada ostatak svijeta još nije ni slutio što se kuha u Wuhanu, razmjeri korekcije doista su – zastrašujući.
Lako za S&P 500; u tom je razdoblju čak i CROBEX ugrabio pozitivan predznak (pa makar i za skromnih 5%), ali S&P China Select ADR, koji predstavlja nakupinu kineskih dionica izlistanih u New Yorku, i dalje tone sve dublje.
Vlasti pokušavaju pokrpati krhko povjerenje ulagača intervencijama: bilo verbalnim (ohrabrujući uobičajenim floskulama i obećanjima), bilo izravnim, putem financijskih institucija pod državnom kontrolom ili posredno, sugerirajući domaćim kompanijama kako su dobrodošli izdašni programi otkupa vlastitih dionica i/ili isplate jednokratnih dividendi. Cijeli niz kompanija, uključujući i velike igrače kao što su Alibaba, Tencent, Xiaomi i CNOOC shvatio je mig i donekle razbudio tržište agresivnijim stock buyback programima, priželjkujući zauzvrat naklonost državne administracije. Pa ipak, za dobar dio stranaca koji najzad počinju shvaćati mentalni model po kojem stvari funkcioniraju u komunizmu (privid je najčešće važniji od stvarnog stanja!), činjenica da se korporativni sektor spremno povinovao željama vlastodržaca nipošto nije signal optimizma, već – znak slabosti.
O interesu investitora za korporativne obveznice ne treba trošiti previše riječi; stvari su kolapsom Evergrandea nepovratno otišle nizbrdo, a računovodstvene smicalice kojima se kompanije nerijetko služe skrivajući kojekakve obveze izvan bilance, dramatično su podigle prinose i na tržištu zadržale tek rijetke avanturiste.
Politički diktat s vrha počinje s obrazovanjem i informacijama
Pesimizam na financijskim tržištima zapravo je tek simptom kaosa koji, u onom najgorem scenariju, prijeti spektakularnom implozijom. Gledajući stvari u tom, bitno širem kontekstu (i na nešto duži rok), likvidacija desetina milijardi dolara vrijedne aktive u režiji inozemnih investitora (isprovociranih nepovoljnim okolnostima) samo je vrh ledene sante. Ali ujedno može poslužiti i kao primjer impotentnosti partijske nomenklature, kojoj, čini se, polako sviće da nominalno moćni kineski ekonomski stroj opasno posustaje.
Teško je uopće razmrsiti pravo klupko problema koji već duže vremena tište Kinu; urednik teksta vjerojatno priželjkuje pedantnu podjelu na cikličke i strukturne faktore, ali u ovom slučaju vjerojatno je najbolje krenuti od – vrha. Ishodište aktualnog zapleta ionako leži u činjenici da se aktualni lider Xi Jinping, u velikoj mjeri raskrstivši s ostavštinom nekadašnjeg idola Deng Xiaopinga (pa i u kontekstu ograničenog mandata na vlasti), na partijskom kongresu u studenome sprema ugrabiti treći mandat. I time preuzeti na svoja leđa najveću odgovornost za posrtanje.
Kako bi osvojio treći mandat i zacementirao svoju poziciju u povijesnim knjigama, Xi Jinping je djelovao na dva kolosijeka: politikom čvrste ruke rješavao se (potencijalnih) političkih protivnika koncentrirajući vlast u svojim rukama, ali je pritom bio prilično široke ruke u svojim obećanjima, pokušavajući uvjeriti većinu (najprije partijskih aparatčika, a onda i običnog puka) kako bolje alternative od njega – nema. Ambicija je prvotno upakirana u celofan pod nazivom „politika zajedničkog prosperiteta“ (posljednjih mjeseci zvučna sintagma jedva da se i spominje!), a obuhvaćala je energičan udar na tajkune (ograničavanje rasta i nerijetko brutalnu preraspodjelu zamamnog kolača), ali i niz mjera koje su imale za cilj usporiti rast zaduživanja.
Sada mu se to obija o glavu, pa već možemo raspravljati i o reperkusijama političkog zapleta. Za početak, Xi Jinping je proizvoljnim odabirom neprijatelja iz redova korporativne elite u značajnoj mjeri obeshrabrio inozemne ulagače. Na tapeti se najprije našao sektor edukacije – procjenjuje se kako je ta akcija izbrisala stotinjak milijardi dolara tržišne kapitalizacije kompanija koje su praktički preko noći ostale bez tržišta. Potom su na red došli hi-tech divovi (najčešće pod izlikom državne sigurnosti), koji (osim na otkup vlastitih dionica) sada troše milijarde i na darežljive programe filantropije kako bi osigurali milost vladajućih struktura. I to nakon što su izgubili desetine milijardi tržišne kapitalizacije i razvijanjem ovisnosti o dobroj volji Partije putem pali u nemilost investitora. Čak je i Charlie Munger (s investicijskim horizontom koji se mjeri u desetljećima!) potpisao kapitulaciju, a njegov Daily Journal, unatoč zamjetnim gubicima, drastično smanjio izloženost dionicama Alibabe, unatoč iznimno povoljnoj (jeftinoj) valuaciji i silnim hvalospjevima na račun kineskog e-commerce giganta. Tko bi uopće želio ovisiti o mušicama velikog vođe?
Nakon toga je došao red i na ogromno tržište nekretnina koje u Kini, slično kao i u Hrvatskoj, u velikoj mjeri funkcionira kao primarni kanal za plasiranje štednje građana. Potpuno nesvjestan uloge koju nekretnine generiraju i time čine vrlo važan kotačić ekonomske aktivnosti, Xi Jinping je odobrio koncept „tri crvene granice“ (teme smo se dotakli u srpnju prošle godine) i time zapravo gurnuo Evergrade u propast, a poveći broj rivala na rub bankrota. Unatoč neugodnim paralelama, Evegrande nije postao američki Lehman Brothers, no jeku tog kraha još je uvijek moguće čuti (kako odzvanja financijskim sustavom). I što je još važnije, nemoguće ju je u kratkom roku anulirati.
I sve bi to nekako bilo podnošljivo da nije zero-covid politike koju Xi Jinping, kako bi sačuvao obraz (i osigurao re-izbor), uporno provodi. U takvim okolnostima, i unatoč sasvim solidnih 4,8% gospodarskog rasta u prvom kvartalu, usporavanje ekonomske aktivnosti u ovoj godini naprosto se čini neminovnim.
Ekonomija u okovima politike
Jer Xi Jinping je sam sebi drastično suzio prostor za manevar i zatvorio začarani krug iz kojeg je teško naći izlaz. S jedne strane, provedba rigidnog lockdowna diljem zemlje sigurno će rezultirati padom prihoda korporativnog sektora koji ionako ne uživa povjerenje inozemnih investitora. Slabiju ekonomsku aktivnost već je moguće detektirati u pojedinim segmentima tržišta roba. Na našu žalost, odnos ponude i potražnje na tržištu nafte odveć je nategnut da bi se aktualni problemi u Kini u značajnijoj mjeri odrazili na kretanje cijena crnog zlata premda su u travnju kineske rafinerije preradile čak 11% manje količine sirove nafte (u odnosu na godinu ranije), signalizirajući slabiju potražnju domaćih potrošača.
No zato je bakar, relativno pouzdan indikator ekonomske aktivnosti, početkom svibnja skliznuo na negativan teritorij, signalizirajući slabije stope gospodarskog rasta na globalnoj razini. A to naprosto mora imati veze s Kinom.
Nitko ozbiljan više ne vjeruje kako je ovogodišnji plan od 5,5% gospodarskog rasta ostvariv. Osim, naravno, predsjednika, koji u najboljoj maniri prosvijećenog apsolutista zasad ne odstupa od proklamiranog cilja. Posljedice njegove politike vidljive su na svakom koraku, a zapravo ih je najlakše sažeti tek jednim, uistinu alarmantnim podatkom: zahvaljujući zero-covid strategiji, u Šangaju, metropoli s gotovo 25 milijuna stanovnika, u travnju je prodano – nula automobila!
Frapantna brojka zorno oslikava razmjere katastrofe koja nameće potrebu implementacije interventnih mjera. Ali na ekspanzivnu monetarnu politiku vjerojatno možemo zaboraviti: umjesto smanjenja kamatnih stopa, koje otvara mogućnost daljnje (i nadasve nepoželjne) deprecijacije yuana (a onda i veće inflacije iz uvoza, te na kraju rast troškova života), državni vrh tek pokušava potaknuti banke na agilniju kreditnu aktivnost. Zasad bez uspjeha.
U teoriji, slabija bi valuta mogla poslužiti kao vrijedan stimulans izvozu, ali … zategnuti politički odnosi sa zapadnim rivalima ne djeluju ohrabrujuće. O napetim se odnosima Pekinga i Washingtona pisalo naveliko, a hlade se i odnosi sa zemljama Starog kontinenta. Samit održan početkom travnja, koji je trebao približiti stavove dvaju blokova, najbolje je sažeo Josep Borrell, okarakteriziravši ga kao – „dijalog gluhih“ (na tom tragu je i fascinantan intervjuu kojem je o trenutnim zbivanjima detaljno govorio Joerg Wuttke, predstavnik Gospodarske komore Europske unije u Kini).
Prostora za značajniju ekspanziju izvoza nema, a Partija istodobno nema snage raskrstiti s dosadašnjim modelom rasta i okrenuti se pre-raspodjeli koja bi mogla ojačati domaću potrošnju (poskupljujući trošak rada za izvoznike). Zato se (opet!) najavljuje rješenje u obliku fiskalnog stimulansa, koji dodatno povećava zaduženost i što je još važnije, nakon niza realiziranih ambicioznih infrastrukturnih projekata, daje sve slabije rezultate. I sve teže može opravdati ulogu Kine kao generatora ekonomske aktivnosti na globalnoj razini.
Aktualna zbivanja u Kini nemoguće je sažeti u nekoliko kartica teksta, no sve je jasnije kako stabilnost moćne ekonomske sile trenutno počiva na vrlo klimavim temeljima što je bitno drukčije od uvriježene percepcije pasivnih promatrača. U situaciji kada se razvijene zemlje suočavaju s ozbiljnom prijetnjom recesije uvjetovane pokušajem monetarnih vlasti da suzbiju rastuće inflacijske pritiske, zadnje što svijetu treba je ozbiljna kriza u Kini.