Nedugo nakon što su kineske vlasti praktički najavile pobjedu nad širenjem virusa u njegovu žarištu u Wuhanu te najavile normalizaciju ekonomskog života, diljem svijeta krenule su žestoke rasprave o novoj ulozi Kine u globalnom ekonomskom oporavku. S obzirom da ostatak svijeta još uvijek ulaže značajne epidemiološke napore s ciljem spuštanja dnevne krivulje umrlih od virusa na prihvatljivo nisku razinu, ubrzo se nametnuo narativ prema kojemu će Kina predstavljati novu lokomotivu globalnog rasta u eri nakon korona krize.
Osim toga, druga teza koja se usko nadovezuje na prvu jest kinesko korištenje početno slabe krizne reakcije zapadnih liberalnih demokracija na širenje pandemije za učvršćivanje svoje centralnosti u globalnoj ekonomiji. Na tragu takve rasprave ne treba čuditi da je sljedeći korak bio prelazak na teren politike, pa su mnogi komentatori sa zebnjom ili ushićenjem, ovisno o tome gdje se politički pozicioniraju, počeli govoriti o prodoru kineskog autoritarizma i posljedičnom slabljenju zapadnih liberalnih demokracija.
Ovaj tekst pokazat će da je Kina snažna sila, ali je puno krhkija u odnosu na dominantnu percepciju izvana. Upravo u tim krhkostima koje izviru iz konteksta kineske političke ekonomije koji je bio detaljno opisan u prvom nastavku ove serije leže razlozi zbog kojih Kina nije u dobroj startnoj poziciji da politički i ekonomski predvodi svijet nakon korona krize unatoč značajnoj šteti koju su pretrpjele druge države.
Može li Kina ponovno biti lokomotiva svjetskog rasta u eri nakon korone?
U raspravama koje se vode oko kapaciteta Kine da promptno odgovori na strmoglav pad ekonomske aktivnosti često se koristi analogija zadnje krize iz 2008. godine. Nakon kraha investicijske banke Lehman Brothers u rujnu iste godine partijska centrala u Pekingu nije gubila na vremenu. Najavila je fiskalni stimulans u vrtoglavom iznosu od čak 12.5% BDP-a, koji je zauzimao čak tri puta veći postotni udio u kineskom BDP-u u odnosu na ekvivalentan američki paket. Ukoliko se tome pribroji i povećanje kreditne aktivnosti koju je Peking propisao bankama koje su u većinskom državom vlasništvu, politiku koju su kasnije počele imitirati i banke u privatnom vlasništvu, ukupan stimulans iznosio je nevjerojatnih 27% BDP-a.
Uz pomoć spomenute financijske bazuke Kina je tada prva uspjela izbjeći posljedice globalnog financijskog tsunamija.Stopa rasta u prvom kvartalu 2008. u odnosu na prvi kvartal 2007. iznosila je 11,5%, dok je rast u prvom kvartalu 2009. godine u odnosu na isti period prethodne godine iznosio 6,4%. Za usporedbu, rast u prvom kvartalu 2019. iznosio je 6,4% dok je u odnosu na to razdoblje prvi kvartal 2020. završio s padom od -6,8%, što ujedno predstavlja i najgori pad u suvremenoj kineskoj povijesti.
Mnogi će na ove podatke odmahnuti rukom i istaknuti da će oštar pad BDP-a imati efekt analogan napinjanju strune na gitari; što je veći pad ili trzaj, brže će se ostvariti oporavak i rast. Ipak, ovo je još jedan u nebrojenom nizu slučajeva koji pokazuje kako su analogije često vrlo nepouzdan način zaključivanja.
Za razliku od 2008. godine, Kina više nema toliko impresivan financijski arsenal za borbu protiv recesije. Takvo stanje najbolje predočuje Slika 1 koja pokazuje kako je nakon 2008. godine ukupna zaduženost kineskog ne-financijskog sektora porasla sa 140 na gotovo 260 % BDP-a, pri čemu je premašila ukupnu zaduženost ne-financijskog sektora SAD-a.
Slika 1
Izvor: Bank for International Settlements; obrada autora
Danas je aktiva kineskog bankarskog sektora gotovo 5 puta veća u odnosu na 2008. godinu i ona čini čak polovicu svjetskog BDP-a. Kina je u današnjim okolnostima najzaduženija brzorastuća ekonomija, dug se povećava značajno brže od ekonomske aktivnosti, ali prema analizi Rhodium Groupa, to dodatno povećanje duga u sustavu primarno služi za otplatu kamata na dug koji je nastao nakon 2008. godine. Dodatan izazov za održivost dugova krije se u poražavajućem razvoju inkrementalnog kapitalnog koeficijenta (ICOR) koji pokazuje omjer stope investicija i stope rasta. Prije izbijanja globalne financijske krize 2008. ICOR se kretao ispod 4, da bi u zadnjem desetljeću počeo bilježiti brzi rast, i od 2016. on se kreće između 6 i 7. U prijevodu, to znači da je kineskom gospodarstvu potrebno 6-7 jedinica investicija kako bi se generirala jedna jedinica BDP-a. U tom pogledu kineski problem nije u tome što je 2008. otvorila kreditne slavine, već u tome što ih nije znala ili bolje rečeno, nije ih htjela zatvoriti.
Nakon što je Xi Jinping preuzeo kontrolu nad Partijom 2012. godine kontinuirano možemo pratiti jačanje svih atributa političkog ili državnog kapitalizma. Ukoliko je nakon ulaska Kine u WTO 2001. godine i velike privatizacije u režiji bivšeg premijera Zhu Rongjia Kina sve više prostora ustupala razvoju privatnog poduzetništva i privatnim ulaganjima kao pokretaču rasta, zadnjih nekoliko godina dolazi do velikog preokreta. Kineska državna poduzeća počela su dobivati sve veći pristup kreditima u okviru ukupnih kreditnih plasmana i to unatoč činjenici da su privatna poduzeća s vremenom postajala sve uspješnija na temelju RoE (povrata na vlastiti kapital) i RoA (povrata na aktivu) kao standardnih metrika poslovne uspješnosti. Istovremeno se u zadnjih 10-ak godina RoE državnih poduzeća skoro prepolovio. Ovakav razvoj događaja ulovio je na krivoj nozi i mnoge vrsne proučavatelje Kine poput Nicholasa R. Lardyja s Peterson Institute for International Economics koji je 2014. izdao knjigu Markets Over Mao. U toj knjizi pokazuje kako su tržišne sile ključan faktor u pozadini kineskog uspjeha i da se on nikako ne može svesti na državnu kontrolu ‘komandnih visina ekonomije’. Osim toga, pokazao je kako u desetljeću vladavine Hu Jintaoa i Wen Jiabaoa nije došlo do jačanja uloge državnih poduzeća u ekonomskom procesu.
No, Lardy je samo pet godina nakon objave spomenute knjige napisao novu knjigu pod naslovom The State Strikes Back. U njoj navodi kako je ključan razlog kineskog ekonomskog usporavanja zadnjih nekoliko godina izostanak liberalizacije i privatizacije u sektorima u kojima posluju državna poduzeća. Osim toga, njihov ionako čvrsti zagrljaj nad kineskom ekonomijom dodatno je ojačao. Ovakav trend zapravo narušava konvencionalnu sliku političkog kapitalizma prema kojoj stanovnici Kine dobrovoljno prihvaćaju visoke stope rasta u zamjenu za odustajanje od političkih sloboda i prihvaćanje autoritarnog sustava. Iz dosadašnjih poteza Xi Jinpinga vidljivo je da rast više nije ključan prioritet kineskog vodstva već je ultimativan cilj maksimizacija stupnja političke kontrole. U tom smislu ne bi se moglo tvrditi kako Xi Jinping nije svjestan prednosti implementacije strukturnih reformi i privatizacije, već ima posve drugačiju agendu. Njegov naglasak na kontrolu umjesto natjecanja dovodi do politika koje su suboptimalne u ekonomskom smislu poput centralizacije političke moći, jačanja ne-efikasnih državnih poduzeća i kontrole interneta. Ovakav pristup paradoksalno usporava proces odlučivanja u velikom i kompleksnom sustavu kao što je kineski, smanjuje stopu rasta u kratkom roku, ali se svejedno tolerira i promiče zbog želje aktualnog kineskog vodstva da strateškim ulaganjima, neovisnima o ekonomskoj logici, poveća stupanj političke kontrole.
Lardyjeva analiza podcrtava takav zaključak izračunom prema kojemu bi rast kineskog BDP-a bio veći za barem dva postotna boda ukoliko bi došlo do liberalizacije i privatizacije u sektorima u kojima dominiraju državna poduzeća (energetika, telekomunikacije, bankarstvo, brodogradnja). Slika 2 otkriva kako Japan i Južna Koreja, kao jedine velike ne-Zapadne ekonomije koje su uspjele izbjeći zamku srednjeg dohotka, niti u jednom trenutku svojeg strelovitog razvoja nisu imale takvu razinu investicija kao Kina u zadnjih 15 godina. Slika 3 pokazuje zakon opadajućih prinosa koji proizlazi iz takvog pristupa. Ukupna faktorska produktivnost (dio rasta koji se ne može objasniti isključivo povećavanjem inputa poput rada i kapitala) značajno zaostaje za najrazvijenijim ekonomijama u svijetu i u zadnjih se nekoliko godina smanjuje.
Slika 2
Izvor: Worldwide Development Indicators; obrada autora
Slika 3
Izvor: Penn World Table 9.1.; obrada autora
S obzirom na veliku zaduženost i zakon opadajućih prinosa u korištenju ekstenzivne investicijske strategije Kina se ponovno nalazi pred velikom dilemom. Da li u kratkom roku stabilizirati sustav snažnim paketom monetarnog i fiskalnog stimulansa koji će na duge staze produbiti postojeće makroekonomske neravnoteže, ili u kratkom roku žrtvovati visoke stope rasta s ciljem provođenja strategije razduživanja koja će voditi nižim, ali dugoročno održivijim stopama rasta?
U kontekstu već spomenutog ekonomskog pada Partiji će biti teško othrvati se prvom pristupu koji je analogan ‘ispijanju otrova kako bi se utažila žeđ’, ali koji omogućava zadržavanje visokog stupnja političke kontrole. Za sada je izostala reakcija po uzoru na 2008. godinu i najavljeni fiskalni stimulans krajem veljače iznosio je tek 1,2 % BDP-a, dok je Kineska središnja banka (PBOC) smanjila svoju kamatnu stopu za samo 30 baznih bodova od početka godine. Kako bilo, koju god strategiju Kina odabrala, postojeće neravnoteže izražene prvenstveno u razini dugova i niskoj efikasnosti investicija bitno joj sužavaju manevarski prostor i osujećuju njezinu ambiciju da zauzme centralnu poziciju u svjetskoj ekonomiji. Osim toga, takav pothvat ne suočava se prvenstveno sa ekonomskim ograničenjima, već s političkim ograničenjima koji proizlaze iz kineske političke ekonomije reformi, o čemu će biti više riječi u narednom odjeljku.
Eksterne i interne neravnoteže u kineskom modelu rasta
Nakon globalne financijske krize Kina je smanjila svoju eksternu neravnotežu u vidu enormnih suficita na tekućem računu bilance plaćanja koje je generirala uz pomoć agresivne merkantilističke politike (kontrola deviznog tečaja, kamatnih stopa i cijene rada) u periodu od 2004. – 2009. godine (Slika 4). Nakon nekoliko uzastopnih godina tako pogonjenog rasta ostatak svijeta jednostavno više nije mogao absorbirati sve veće suficite ogromne brzorastuće ekonomije i Kina se morala osloniti na nove izvore rasta. Spomenutu transformaciju dodatno je ubrzala globalna financijska kriza i Trumpova protekcionistička politika. Ipak, unatoč proklamiranoj namjeri sve većeg oslanjanja na razvoj domaćeg tržišta koju je počelo naglašavati i prijašnje partijsko vodstvo (Hu Jintao i Wen Jiabao) i to nakon što je javno ustvrdilo kako je kineski rast ‘neuravnotežen, nekoordiniran, nestabilan i neodrživ’, takav razvoj događaja se ipak nije dogodio. Dakle, paralelno sa smanjenjem eksterne neravnoteže postupno je dolazilo do sve većeg povećanja internih neravnoteža u sklopu ekstenzivne investicijske strategije koju smo već objasnili.
Ukoliko u ovom trenutku kinesko vodstvo ponovno pokuša krenuti u suprotnom smjeru s ciljem da se interne neravnoteže smanje većim izvozom, takav pristup bit će ograničen ekonomskim problemima u ostatku svijeta koji se još uvijek bori protiv pandemije. Čak je i u razdoblju prije korona krize postalo evidentno da je Kina jednostavno prevelika za ostatak svijeta, te da se ne može osloniti na rast pogonjen izvozom poput Japana, Južne Koreje i Tajvana u zlatnom razdoblju njihove ekonomske transformacije. Nakon smirivanja pandemije pokretanje industrijske proizvodnje u Kini ne znači mnogo ukoliko ne postoji jaka globalna ili domaća potražnja, a o čemu će biti više riječi u narednim retcima. Osim toga, Kina će se po okončanju pandemijske krize također naći pred sve većim političkim otporima u ostatku svijeta, pogotovo nakon što je povjerenje u njezine domaće institucije i dobre namjere značajno poljuljano agresivnom vanjskom politikom te manje ili više otvorenim prijetnjama prema državama koje zastupaju stavove suprotne od službenih stavova Pekinga.
Slika 4
Izvor: Worldwide Development Indicators; obrada autora
Kineske interne neravnoteže ne sastoje se isključivo u brzom porastu ukupne zaduženosti, niskoj efikasnosti investicija i pogrešnoj alokaciji kapitala. Na primjer, Kina danas ima daleko veći broj stambenih kvadrata po glavi stanovnika u odnosu na većinu razvijenih država, više od četvrtine svih kvadrata nije u upotrebi, a sektor nekretnina i građevina čine između 12 i 15% BDP-a. Prethodno spomenute neravnoteže samo su zrcalna slika izostanka razvoja domaće osobne potrošnje. Slika 5 pokazuje koliko je potrošnja kućanstava kao komponenta kineskog BDP-a niska u odnosu na svjetski prosjek, a razlika je još veća ukoliko se u usporedbu uzmu razvijene ekonomije. Inverznu sliku niske razine potrošnje kućanstva predstavlja visoka stopa nacionalne štednje koja od početka novog milenija nikad nije činila manje od 45% BDP-a. Pri tome se više od polovice štednje odnosi se na štednju sektora kućanstva. Razlozi za takvu štednju su dvojaki. S jedne strane nalazimo štednju iz opreza, a s druge strane demografske promjene.
Slika 5
Izvor: Worldwide Development Indicators; obrada autora
Koliko god ta dva objašnjenja djelovala suprotstavljeno, ona su ipak komplementarna jer su oba ukorijenjena u vrlo rudimentarni sustav kineskih socijalnih transfera. Takav sustav snažno motivira kućanstva na osiguranje od rizika poput narušenog zdravlja, ozljede, starosti ili nezaposlenosti. To je naročito vidljivo u iznimno niskoj razini izdataka za javno zdravstvo koji u Kini čine manje od 2,5% BDP-a dok je prosjek OECD ekonomija veći od 6,5%. O nedostacima kineskog zdravstvenog sustava koji spaja najgore elemente privatnog i javnog dovoljno govori kako Kina prema podacima WHO-a u odnosu na SAD gubi 40% više godina produtivnog života na 1000 stanovnika zbog dijabetesa, ozljeda, nervnih i kardiovaskularnih bolesti. Govoreći o kineskom mirovinskom sustavu, važno je istaknuti kako je sustav iznimno fragmentiran prema provincijama pa izostanak homogenog i snažnog nacionalnog mirovinskog sustava izuzetno otežava nošenje s rizikom starenja, koji će u narednim desetljećima biti sve veći imajući u vidu izrazito negativne demografske trendove (Slika 6).[1]
Slika 6
Izvor: UN World Population Prospects; obrada autora
Paradoksalna koegzistencija potrebe jačanja i slabljenja uloge države u Kini
Problematičan izostanak socijalnih transfera proizlazi iz porezne strukture koja je iznimno regresivna, pogotovo za najsiromašnije Kineze. Prema izračunima MMF-a, donjih 50% kineske populacije plaća porez na dohodak prema stopi višoj od svih ostalih kategorija populacije, izuzev 5% onih koji zarađuju najviše. Osim toga, fiksni nominalni iznos socijalnih doprinosa posebno opterećuje siromašnija kućanstva s obzirom da se efektivna porezna stopa po toj osnovi kreće iznad 40%. Dakle, za razliku od prosjeka od 25% u državama članicama OECD-a, porez na dohodak u Kini čini svega 6% proračunskih prihoda. Uz dodatno odsustvo poreza na nekretnine koji bi smanjio izgradnju prekomjernog kapaciteta, porezni sustav se primarno oslanja na porez na dodanu vrijednost i socijalne doprinose koji crpe kupovnu moć većine građana.
Dohodovna nejednakost koja je uvjetovana korupcijom, regresivnim poreznim sustavom i rudimentarnim socijalnim transferima suviše povećava štednju kućanstava i ograničava rast domaće potražnje. Tako gornjih 10% populacije u distribuciji dohotka štedi 50% vlastitog dohotka, dok donjih 10% štedi 20% dohotka, a što je opet daleko više od prosjeka u ekonomijama OECD-a. Takvo stanje potvrđuje tezu da u potonjim ekonomijama postoje značajni socijalni transferi koji održavaju veću potrošnju i kod siromašnijih kohorti populacije.
Prema svemu sudeći, fiskalna politika u Kini imala je vrlo ograničenu ulogu u smanjenju dohovne nejednakosti, a to se događa prvenstveno zbog izostanka redistributivnih efekata reformi koje bi Kinu gurnule na održiviju putanju rasta. Visoka razina kineske dohodovne nejednakosti ograničava potencijalni rast, dok ekstremna nejednakost u raspodjeli bogatstva nosi sa sobom sjeme financijske nestabilnosti (Slika 7i 8).[2] Unatoč određenim poboljšanjima poput usporavanja dohodovne i imovinske nejednakosti na koje ukazuju podaci World Inequality Databasea u periodu od 2008. – 2015., najnoviji podaci koji nejednakost analiziraju na temelju kretanja Gini koeficijenta govore o ponovnom preokretu silaznih trendova.[3]
Slika 7
Izvor: World Inequality Database; obrada autora
Slika 8
Izvor: World Inequality Database; obrada autora
Reforma kineskog poreznog sustava i sustava javne potrošnje, uz reformu državnih poduzeća, bila bi ogroman katalizator kineskog i globalnog rasta. Takav scenarij bio bi klasičan win-win za Kinu i ostatak svijeta. No, takva reforma podrazumijeva paralelno jačanje i slabljenje uloge države i to u njezinim različitim funkcijama. Jačanje kineskog fiskalnog kapaciteta i povećanje javne potrošnje na javna i meritorna dobra ojačala bi distribucijsku i stabilizacijsku funkciju fiskalne politike (pogotovo na dugi rok). S druge strane, liberalizacija i privatizacija u sektorima u kojima dominiraju državna poduzeća smanjile bi njezinu dugoročnu alokacijsku kao i kratkoročnu stabilizacijsku funkciju fiskalne politike, pogotovo u područjima u kojima je dotična uloga štetna i kontraproduktivna. Ipak, ovakva situacija precizno oslikava kako i u slučaju navodno dalekovidnog i vrlo discipliniranog autoritarnog sustava dolazi do ignoriranja prvog zakona ekonomije koji postulira oskudnost resursa jer se primat daje prvom zakonu politike koji svjesno zanemaruje prvi zakon ekonomije. Zaključno, kinesku transformaciju otežavaju i sprječavaju potezi vodstva koje želi maksimizirati političku kontrolu u sustavu kao i pristaše statusa quo koji svrstavanjem uz aktualno vodstvo žele zadržati postojeće ekonomske i političke rente.
Koje su ključne političke zapreke na putu održivijeg, stabilnijeg i uravnoteženijeg kineskog rasta? Tko su dobitnici, tko gubitnici stvaranja održivijeg modela kineskog rasta?
U prethodnom odjeljku detaljno smo elaborirali neuravnoteženu strukturu kineske potražnje, koju je prema profesoru Michaelu Pettisu sa Sveučilišta Tsinghua jedino moguće održavati povećanjem zaduženosti ili povećanjem socijalnih transfera i transfera državne imovine prema kućanstvima, ukoliko se želi izbjeći eskalacija problema nezaposlenosti. A potonji scenarij sigurno nije opcija za režim koji stavlja premiju na cilj socijalne stabilnosti. U očima ekonomista odabir je vrlo jednostavan, ali u očima partije izuzetno težak i pun proturječnosti između ekonomske i političke logike. Kineski politički sustav unatoč enormnoj koncentraciji političke moći u rukama Xi Jinpinga možemo i dalje opisati ‘fragmentiranim autoritarizmom’. Državna poduzeća, lokalne vlasti i dobro umrežena privatna poduzeća čine snažnu i razgranatu mrežu interesa kojom je nemoguće potpuno upravljati iz jedinstvenog centra zbog same kompleksnosti i veličine sustava. Posebne interesne skupine koje niču unutar takve mreže nemoguće je eliminirati, ali je u određenoj mjeri moguće smanjiti njihov manevarski prostor i povećati vlastiti.[4] U tom pogledu možemo reći kako je Xi Jinping uspio značajno zategnuti kontrolu nad sustavom u odnosu na svoje prethodnike, prvenstveno s ciljem maksimizacije vlastite moći, ali stečenu moć nije želio u potpunosti iskoristiti za provođenje potrebnih reformi jer bi time riskirao stvaranje moćnih neprijatelja unutar vlastitih partijskih redova.[5]
Ilustracije radi, u 2019. godini stotinjak najvećih državnih ne-financijskih poduzeća uplatilo je samo 2,4% vlastite neto-dobiti u državni proračun i to unatoč činjenici da je još od 2013. godine istaknut službeni cilj prema kojemu su državna poduzeća obvezna u državni proračun uplatiti 30% neto-dobiti.[6] Ovaj podatak potkrepljuje tezu Eswara Prasada, profesora ekonomije sa Sveučilišta Cornell, prema kojoj su kineska državna poduzeća postala kanal za bogaćenje ekonomske i političke elite. Dakle, ovakva situacija je dvostruko štetna. Ne samo da državna poduzeća djeluju kao uteg na ekonomski rast zbog raširene korupcije i stvaranja visokih ekonomskih renti, već također ostvarenu dobit ne uplaćuju u proračun s ciljem stvaranja održivije i uravnoteženije politekonomske strukture koja će se uklopiti u službenu viziju ‘harmoničnog društva’ ili ‘kineskog sna’.
U knjizi The Myth of Chinese Capitalism: The Worker, the Factory, and the Future of the World Dexter Robertson ističe kako postojeća kineska srednja klasa koja prema procjenama konzultantske kuće McKinsey broji oko 300 milijuna Kineza ne može trošiti puno više u odnosu na svoju sadašnju potrošnju. Stoga je za dinamiziranje kineskog rasta potrebno proširiti sastav srednje klase, a za to je potrebno olabaviti partijsku kontrolu nad velikim urbanim metropolama i ruralnim dijelovima zemlje. Takav razvoj događaja prvenstveno bi označio ukidanje hukoua ili sustava registracije kućanstva koji onemogućava stotinjak milijuna kineskih migranata iz ruralnih sredina da postanu građani kineskih metropola. One bi prema tome morale preuzeti obavezu pružanja socijalnih usluga poput obrazovanja djece i ograničene zdravstvene skrbi sve većem broju punopravnih stanovnika, a što implicira veće troškove i potrebu da postojeći rezidenti pristanu na dijeljenje tih usluga s nongmingong ili pridošlicama.[7] Osim želje da se troškovi javnih usluga i dalje eksternaliziraju prema siromašnijim ruralnim i urbanim sredinama u kojima migranti imaju službeno prebivalište, Partija nezadiranjem u anakroni sustav iz 1950-ih također zadržava najmoćniji alat socijalne kontrole, mogućnost da određuje gdje će živjeti čak polovica kineske populacije. S druge strane, druga važna reforma u smjeru stvaranja brojnije i bogatije srednje klase jest omogućavanje ruralnim žiteljima da iskoriste svoje posjedovanje i ustupanje prava na korištenje komunalnog zemljišta za vlastito ekonomsko osnaživanje. Naime, prema kineskom zakonu ne postoji privatno vlasništvo nad zemljom, već samo državno i komunalno. Ipak, za razliku od gradskog stanovništva koje može prodati nekretnine, ruralno stanovništvo ne može prodati svoje zemljišne posjede u ne-poljoprivredne svrhe. U takvoj situaciji jedino lokalne vlade u ruralnim područjima mogu u komercijalne svrhe prodati ili dati u najam komunalno zemljište.[8]
Ukoliko prethodno navedenim anomalijama u radu državnih poduzeća i problematičnom obliku teritorijalne organizacije zemlje pridodamo snagu i brojnost ‘crvenih kapitalista’ koji su prema podacima Credit Suissea posebno zastupljeni među 4,4 milijuna kineskih dolarskih milijunaša, te koji gotovo da nisu postojali početkom novog milenija, onda su nam sve jasnije konture sustava u kojemu je politički iznimno teško i skupo provesti pro-tržišne reforme koje bi povećale dugoročni potencijal rasta. A ono što posebno zbunjuje manje informirane vanjske promatrače jest nemogućnost uvođenja progresivnijeg poreznog sustava i socijalnih transfera, čak i kada sustavom upravlja komunistička partija s iznimno moćnim pojedincem za kormilom i tobože zaogrnuta plaštem marksizma.[9]
Detaljniji pregled dobitnika i gubitnika pro-tržišnih reformi vidljiv je u Tablicama 1 i 2. Liberalizacija kamatnih stopa, povećanje konkurencije u financijskom sektoru, liberalizacija tečajne politike koja će sigurno dovesti do aprecijacijskih pritisaka na yuan, privatizacija državnih poduzeća i komunalnog zemljišta, kao i uvođenje socijalne sigurnosne mreže; koraci su koji podrazumijevaju enormne distributivne efekte i narušavaju postojeću političku ravnotežu.
Iz svih do sada navedenih primjera i činjenica jasno je kako Kina nije spremna biti prava lokomotiva rasta u eri nakon korona krize. Prepuštanje primata tržišnoj alokaciji resursa uvijek je predstavljao dijalektički izazov za samu partiju. Prema njemu, partija ne može zadržati potpunu kontrolu nad sustavom niti bez, a niti s proširenom i ojačanom ulogom tržišta iza kojega stoji sve brojnija i prosperitenija srednja klasa. Upravo se u ovoj fundamentalnoj kontradikciji krije nemogućnost izvoza autoritarnog političkog sustava i vlastite inačice političkog kapitalizma u ostatak svijeta. Unatoč nekim novim i nepovoljnim vjetrovima, ‘dionice’ zapadnih liberalnih demokracija stoje puno bolje nego što se ovih dana obično misli. Upravo će tome biti posvećen zadnji nastavak u ovoj trilogiji o Kini i svijetu u eri nakon korona krize.
Tablica 1
Tablica 2
[1]Rizici povezani sa starenjem bit će sve izraženiji u budućnosti jer će prema projekcijama UN-a 2055. godine udio kineskog stanovništva starijeg od 65 godina iznositi gotovo 30% (410 milijuna), dok će SAD zadržati ovaj udio na 20%. Takav trend će povećati eroziju ljudskog kapitala u slučaju Kine, što će se negativno odraziti na buduću produktivnost uz već navedene izazove u zdravstvenom sustavu.
[2]Ekstreman porast nejednakosti u bogatstvu sadržan je u podacima profesora Li Shija s Beijing Normal Universityjakoje je još prije nekoliko godina autor ovoga teksta dobio u međusobnoj korespondenciji. U periodu od 2002. – 2010. godine Ginijev koeficijent za ovu vrstu nejednakosti porastao je s 0,537 na 0,758. Prilikom dezagregiranja podataka po sektorima, vidljivo je da se 97% povećanja imovinske nejednakosti može pripisati sektoru nekretnina i financijama. Pozitivna veza između rasta imovinske nejednakosti i porasta financijske poluge uslijed porasta vrijednosti financijske imovine kao kolaterala za novo kreditiranje svakako predstavlja ozbiljan rizik po kinesku financijsku stabilnost.
[3]Prema podacima Statiste Gini koeficijent (0 – potpuna jednakost, 1 potpuna nejednakost) povećao se u Kini s 46.2 u 2015. godini na 46.8 u 2018. godini, a što se uklapa u već opisane mehanizme internih neravnoteža koje se zadnjih godina povećavaju, te o čemu je bilo riječi u prethodnim redcima.
[4]Partija i državna poduzeća su u simbiotskom odnosu, ali ih to ne lišava potrebe rješavanja periodičkih sukoba kada im interesi nisu do kraja usklađeni. Partija na najvišoj razini vlasti osigurava povoljnu državnu regulativu i financiranje, ali inzistira na kontroli kadroviranja unutar državnih poduzeća. S druge strane, državna poduzeća dobivaju značajnu autonomiju u razvoju poslovnih planova, pri čemu također dolazi do rasta korupcije i ne-efikasnosti u kontekstu mekog budžetskog ograničenja, pojava koje se obično toleriraju sve dok menadžeri državnih poduzeća zastupaju službenu partijsku liniju te njihovo djelovanje ne prijeti legitimnosti partije i slabljenju političke kontrole.
[5]Osim ostvarenja vlastitih političkih ambicija, takav potez omogućava mu i veću fleksibilnost u upravljanju ekonomijom u kratkom roku, što je naročito izraženo nakon sloma na šangajskoj burzi 2015. godine i posljedičnog odljeva kapitala, to unatoč postojanju jakog sustava kapitalnih kontrola.
[6]Kineske državne banke su za razliku od ne-financijskih državnih poduzeća pod direktnom kontrolom Ministarstva financija kao njihovog većinskog vlasnika pa su u istoj godini bile obvezne u proračun uplatiti čak polovicu svoje dobiti. S druge strane, ne-financijska poduzeća kontrolira moćan državni holding SASAC koji se opire većim transferima prema državnom proračunu pod krinkom stvaranja značajnog investicijskog potencijala kao zamašnjaka razvoja.
[7]O ‘harmoničnosti’ među kineskom populacijom već puno govori označavanje migranata iz ruralnih sredina pogrdnim nazivom Waidiren i pronalaženje u njima žrtvenog jarca za većinu urbanih problema.
[8]Lokalne vlade zbog specifičnog pristupa fiskalnoj decentralizaciji imaju prevelik teret na rashodovnoj strani proračuna zbog toga što im je središnja država delegirala previše ovlasti, dok im istovremeno nije ustupila odgovarajuće porezne prihode. U tim uvjetima lokalne vlade su posebno ovisne o prodaji komunalnog zemljišta developerimakao dominantnom izvoru prihoda, a što dodatno napuhava mjehur na tržištu nekretnina uz to što korisnicima zemljišta uskraćuje direktan izvor prihoda.
[9]Xi Jinping je iznimno moćan, ali sigurno nije u stanju ignorirati više od 80 milijuna članova Partije koji imaju često heterogene interese, ukoliko izuzmemo ultimativni cilje preživljavanja jednopartijskog sustava.
Kristijan Kotarski je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu