Kineski politički kapitalizam i njegove kontradikcije

Objavljeno

Foto: Wikimedia Commons

Dok se govori o virusu koji je došao iz Kine i o laboratoriju u Wuhanu, svi pokušavaju naslutiti kako će se u budućnosti razvijati geopolitički i trgovački odnosi. Jer, očito je da će covid-19 utjecati na njih. Da biste o tome mogli informirano promišljati, jedan od vodećih hrvatskih eksperata za Kinu, Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu objašnjava što je to politički kapitalizam kao esencija kineskog modela

Ad
Ad

Kina kao zemlja paradoksa

 Kina je zemlja koja jednostavno obiluje paradoksima. Prvi veliki paradoks sastoji se u činjenici da Kinom danas upravlja najdugovječnija komunistička partija na svijetu, ali je Kina po svojim ključnim ekonomskim obilježjima ipak kapitalistička. Ovakvu situaciju najbolje opisuje formula 60/70/80/90 koja obuhvaća podatke za 2018. godinu: privatni sektor doprinosi ukupnom rastu sa 60%, generira 70% svih inovacija, zapošljava 80% svih zaposlenika u urbanim sredinama i stvara čak 90% novih radnih mjesta.

Drugi veliki paradoks odnosi se na koegzistenciju meritokracije i korupcije. Politologinja Yuen Ang Ang sa Sveučilišta Michigan u svojoj najnovijoj knjizi China’s Gilded Age Kinu naziva ‘korumpiranom meritokracijom’. Naime, partijski i državni službenici u Kini napreduju na temelju ispunjavanja objektivnih indikatora u vođenju administrativnih jedinica na čije čelo su imenovani, a koji primarno uključuju: povećanje stope ekonomskog rasta, povećanje zaposlenosti, povećanje javnih prihoda i održavanje socijalne stabilnosti. Ipak, recentno istraživanje spomenute profesorice također pokazuje da je čak 40% partijskih službenika koji su postali predmetom anti-korupcijskih istraga nakon dolaska Xi Jinpinga na čelo Kineske komunističke partije (KKP) 2012. godine bilo promovirano na više pozicije u prethodnih pet godina.

Ovakav nalaz potpuno je zbunjujući za sve koji stvari žele uokviriti pomoću jednostavnih klasifikacija. To se podjednako odnosi na tabor kojega predstavlja kontroverzni kanadski profesor Daniel A. Bell koji u Kini primarno vidi sustav političke meritokracije koji je superioran demokratskom principu ‘jedna osoba, jedan glas’, baš kao i na tabor koji u kineskoj korupciji vidi razlog skorog i nadolazećeg sloma Partije.

Promišljanja potonjeg tabora najbolje utjelovljuju analize Minxin Peia, kineskog profesora s američkom adresom. Ipak, koncept ‘korumpirane meritokracije’ ne bi trebao zbunjivati vanjske promatrače nakon što uoče kako je kineski politički sustav hiperkompetitivan unatoč odsustvu demokracije, kao i da Partija na direktan ili indirektan način kontrolira  pristup ekonomskim resursima. Političko napredovanje, pogotovo u najviše ešalone vlasti (Centralni komitet i Politbiro) nije moguće bez predočenja ekonomskih rezultata. Ipak, imperativ mobilizacije ekonomskih resursa u kontekstu sveprisutne državne kontrole dovodi do pojave trgovanja političkom moći u zamjenu za ostvarenje profita između partijskih čelnika i ‘crvenih kapitalista’.

Kasnije u tekstu posvetit ćemo se još detaljnijoj analizi utjecaja tog procesa na ekonomski rast i političku stabilnost Kine. No, već u ovom uvodnom dijelu moguće je vidjeti koliko je Kina kompleksna i koliko njezina trajektorija razvoja prkosi postojećim dijadama ‘kapitalizam + liberalna demokracija’ ili ‘kapitalizam + čista vladavina’. Ipak, unatoč svoj kompleksnosti i fluidnosti suvremene Kine valja se zapitati što čini esenciju kineskog modela i opisati njezine ključne karakteristike.

Što je u pozadini kineskog uspjeha, tržište ili država?

Definiranje kineskog modela često podsjeća na lovljenje fatamorgane. Konfuzija proizlazi iz toga što promatrači u kineskom razvoju traže potvrdu svojih unaprijed formiranih stavova i preferencija oko poželjne organizacije ekonomskog i političkog života. Oni koji glorificiraju postojanje navodnog ‘Pekinškog konsenzusa’ kineski uspjeh primarno pripisuju zadržavanju snažnih alata državne intervencije u rukama partije, pogotovo prilikom korištenja državnih poduzeća kao poluga za intervenciju. Također, oni među faktorima uspjeha ističu državno skrojenu industrijsku politiku i politiku financijske represije kojom država određuje poželjnu razinu deviznog tečaja i kamatnih stopa. S druge strane, oni koji se identificiraju s postulatima Washingtonskog konsenzusa smatraju da je kineski rast isključivo rezultat uvažavanja zaštite privatnog vlasništva, programa privatizacije i liberalizacije cijena. No, priča je puno zamršenija od ove jednostavne dihotomije. U pozadini kineskog uspona kriju se oba narativa u različitoj mjeri, ovisno o prostornom i vremenskom kontekstu.

Ranije spomenuta politologinja Yuen Ang Ang u svojoj knjizi How China Escaped The Poverty Trap? ističe kako kinesku ekonomsku transformaciju koju je započeo Deng Xiaoping najbolje opisuje koncept ‘upravljane improvizacije’. Pri tome, Deng kao arhitekt ekonomskih reformi nije ostavio nikakve dileme oko pitanja političke transformacije Kine. Kinom mora vladati Komunistička partija. Njegova metafora ‘ptice u kavezu’ odlično simbolizira zamišljeni odnos između privatnog sektora i Partije. Ukoliko je kavez otvoren, ptica će odletjeti (čitaj: odigrati ulogu koju su trgovci i industrijalci imali na Zapadu u prelasku proto-kapitalističkih tvorevina u liberalne demokracije s tržišnim ekonomijama). S druge strane, ukoliko je kavez premalen, ptica će se ugušiti.

Neovisno o određenim aberacijama u kineskom političkom i ekonomskom sustavu, o kojima ćemo govoriti u sljedećem tekstu, kineski uspjeh u rapidnom smanjivanju siromaštva i osiguranju strelovitog rasta sastoji se prvenstveno u želji za eksperimentiranjem i preuzimanjem lokalne inicijative. Takav pragmatičan pristup utjelovljuje Dengov aforizam ‘prelaska rijeke laganim opipavanjem kamenja ispod nogu’ ili izjavom ‘kako nije važno da li je mačka crna ili bijela dok lovi miševe’. Istraživanje profesorice Yuen pokazuje kako su mnoge kineske provincije i gradovi s vremenom mijenjali podjelu poslova između partijskih organa i državnih organa s jedne i privatnog sektora s druge strane, te time prolazili i po nekoliko transformacija u posljednjih četiri desetljeća. Kina je zapravo tijekom najvećeg dijela svoje post-maovske povijesti sve do dolaska Xi Jinpinga na čelo Partije i države imitirala određene elemente koje obično nalazimo u demokracijama, te ih prilagodila autoritarnom političkom sustavu. To se primarno odnosi na poticanje konkurencije, odgovornosti i razvoj instrumenata dijeljenja i prijenosa moći.

Na samom početku Dengovih reformi krenulo se od maksime da jedino Partija može osigurati jedinstvo i stabilnost Kine te da je to moguće postići isključivo održavanjem striktne političke centralizacije i izbjegavanjem višestranačkih izbora. Ipak, Dengove reforme predvidjele su snažnu ekonomsku decentralizaciju koja je tijekom zadnjih nekoliko desetljeća snažno poticala međusobnu konkurenciju različitih provincija i gradova. Imati višu stopu rasta od susjedne provincije nije bila samo individualna računica jednoga partijskoga sekretara, već je takav pristup internaliziran kao socijalna norma u širim društvenim krugovima. Unatoč pojavi negativnih eksternalija poput velikog zagađenja okoliša i periodičkih valova socijalnih protesta potaknutih uzurpacijom prava na korištenje zemljišta tijekom procesa urbanizacije, model ekonomski decentraliziranog autoritarizma polučio je enorman rast. Govoreći o elementu odgovornosti, nepostojanje odgovornosti prema biračkoj bazi između izbornih ciklusa pokušavala se kompenzirati odgovornošću prema partijskim centralama na višoj razini koje su stavljale naglasak na opipljive rezultate. Konačno, instrumenti dijeljenja i prijenosa moći trebali su spriječiti pojavu novog Maoa, svemoćnog pojedinca koji može ponoviti društvene katastrofe poput Velikog skoka naprijed i Kulturne revolucije.

S tom namjerom Deng je postavio ograničenja na visinu trajanja mandata generalnog sekretara Partije i njegovog tima u izvršnoj vlasti (kojega na dva uzastopna mandata po pet godina bira Centralni komitet koji se sastoji od 205 članova), postavio dob za umirovljenje partijskih dužnosnika (stariji od 68 tako ne bi mogli obnašati dužnost) i težište odlučivanja prenio na Politbiro kao kolektivno tijelo s ciljem da generalni sekretar bude primus inter pares, te da različite frakcije unutar Partije moraju uskladiti suprotstavljena stajališta prilikom donošenja odluka.

Unutar tako definiranog konteksta često je dolazilo do pomaka na kontinuumu centralizacija-decentralizacija te posljedičnog jačanja i slabljenja utjecaja političkog pokroviteljstva i sustava ko-optacije. Naime, Kina od demokracija nije posudila samo mehanizme odgovornosti i natjecanja, već je iz demokratskog udžbenika također preuzela i one manje funkcionalne elemente, pogotovo iz manje razvijenih i stabilnih demokracija. Unutar Partije, pojedine elite težile su i teže proširivanju vlastite mreže moći i očuvanju socijalnog mira imenovanjem klijenata i pripadnika etničkih manjina na važne položaje. Stoga je deklarativni cilj Partije o važnosti racionalizacije birokratskih struktura često bio u napetosti s ko-optacijom elita te izgradnjom i održavanjem jake interesne mreže.

Kada su u tako posloženom sustavu partijski sekretari pojedinih provincija pretjerali s korupcijom, povećanjem udjela loših zajmova u bankovnim bilancama i ekološkim katastrofama, Partijska centrala u Pekingu pritegnula je uzde moći organizacijom anti-korupcijskih istraga i procesa te aktiviranjem intervencionističkih alata. Nakon kontrole i sanacije štete, kontrola je ponovno olabavljena i stvari su mogle krenuti svojim uobičajenim tokom, uz sve veće oslanjanje na tržišne mehanizme i povećanje udjela privatnog sektora u nacionalnoj proizvodnji, sve dok taj proces ne počinje nagrizati temelje Partijske moći.

Sve što je do sada izrečeno još jednom podcrtava kako se kineski uspon  u periodu otvaranja i reformi nakon 1978. godine ne može nikako tumačiti kao linearni put koji je u konačnici trebao dovesti do pune političke liberalizacije na krilima ekonomske liberalizacije. Ekonomsko klatno se stalno pomicalo između intervencionističkih i tržišnih alata. U pojedinim  periodima i prostornim kontekstima postojalo je više tržišnih reformi i manje korupcije, a u drugo vrijeme i na drugom mjestu dominirao je ne-efikasni etatizam i proliferacija koruptivnih radnji. Ponekad su dominirali tržišni podbačaji poput brojnih prijevara i prehrambenih skandala, a još češće državni podbačaji poput zanemarivanja zaštite okoliša i radničkih prava. Također, država je uspješno rješavala tržišne podbačaje pružanjem javnih dobara poput prvoklasne prometne infrastrukture, a gotovo potpuna liberalizacija cijena i masovna privatizacija probudili su uspavane duhove tržišta. Ipak, unatoč enormnoj adaptivnosti i rastezljivosti sustava koje smo spomenuli do sada, u Kini postoje određene konstante. S ciljem da se izbjegne situacija koja otvara daleko više pitanja nego daje konkretnih odgovora oslanjanjem na koncept ‘upravljanje improvizacije’, sljedeći odjeljak će se fokusirati na koncept političkog kapitalizma koji najbolje opisuje što današnja Kina jest, a što ona nije.

Politički kapitalizam kao esencija kineskog modela

Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine kapitalizam je postao jedina igra u globalnom selu. Cijeli svijet počeo je u većem ili manjem stupnju organizirati proizvodnju pomoću četiri temeljna organizacijska principa kapitalizma: sve izraženije oslanjanje na privatno vlasništvo nad kapitalom kao sredstvom proizvodnje, dobrovoljnu razmjenu plaćenog rada na tržištu rada koje je sve više postajalo globalno, proizvodnju koja se oslanja na decentraliziranu koordinaciju i motivirana je stjecanjem profita. Unatoč brojnim inačicama kapitalizma koji se proučavaju unutar posebnog pravca političke ekonomije pod nazivom varijante kapitalizma, poznati srpsko-američki ekonomist Branko Milanović smatra da je nakon okončanja Hladnog rata na globanoj razini došlo do bifurkacije na dvije ideal-tipske inačice kapitalizma.

Prva inačica odnosi se na liberalno-meritokratski kapitalizam kojega utjelovljuju Sjedinjene Američke Države, Japan, Kanada, Australija i Europska unija. Njega u većoj ili manjoj mjeri povezuje koncentracija ogromnog dijela proizvodnje u okviru dinamičnog privatnog sektora, slobodni višestranački izbori i naglasak na poštivanju ljudskih prava te omogućavanje uspona talentiranim pojedincima putem što inkluzivnijeg pristupa obrazovanju i tržišne valorizacije njihovih vanserijskih rezultata.

Nasuprot liberalno-meritokratskom kapitalizmu stoji  politički kapitalizam predvođen Narodnom Republikom Kinom, a kojega u nekoj od lokalnih inačica primjenjuju i Rusija, Vijetnam, Mijanmar, Alžir, Etiopija, itd. Zajedničko obilježje prethodno navedenih država svakako je naglasak na visokim stopama ekonomskog rasta, neovisno o dugoročnim posljedicama često neuravnoteženog rasta, značajno ograničavanje građanskih i političkih prava njihovih stanovnika te generalno niža razina institucionalnog razvoja (vidi Sliku 1i Sliku 2).

Slika 1

Napomena: Razlike među linijama treba shvatiti kao ilustrativne statističke činjenice, ne i kao mjere uspješnosti, s obzirom da se više stope rasta očekuju među niže razvijenim zemljama.
Izvor: World Development Indicators; obrada autora

Slika 2

Izvor: Worldwide Governance Indicators; obrada autora

Naravno, najmoćnija i najučinkovitija inkarnacija političkog kapitalizma danas u svijetu upravo je Narodna Republika Kina. Politički kapitalizam u Kini ima tri obilježja:

1) Relativnu autonomiju državnih i partijskih struktura od pritisaka biznisa i građanskog društva koja zbog imperativa učinkovitosti i ekspeditivnosti često ignorira potrebu postojanja pravnih i moralnih ograničenja, te postizanja demokratskog kompromisa

2) Nepostojanje vladavine prava koja vladajućim elitama omogućava selektivnu primjenu prava, pogotovo protiv rivalskih frakcija i političkih protivnika

3) Kompetentnu i učinkovitu birokraciju koja svoju legitimnost duguje generiranju visokih stopa ekonomskog rasta

Unatoč već spomenutim i impozantnim postignućima kineskog modela političkog kapitalizma poput guranja desetaka milijuna ljudi prema statusu globalne srednje klase i dizanja stotinjak milijuna ljudi iz ekstremnog siromaštva, u sustav su ugrađene dvije temeljne kontradikcije. Prvo, napetost između prvog i drugog obilježja sustava – između tehnokratski orijentirane birokracije i labave primjene prava – kreira enormnu korupciju koja je ugrađena u DNK kod političkog kapitalizma. Takva napetost dodatno je izražena u Kini s obzirom da se moderna država pojavila puno prije pojave građanskog društva u odnosu na trajektoriju razvoja države na Zapadu. U takvom okruženju trgovci i poduzetnici nikada nisu mogli presudno utjecati na političke odluke, već se njihova pojava tolerirala sve dok njihovo djelovanje nije ugrožavalo politički primat cara, a danas Komunističke partije Kine.

Drugo, korupcija povećava ekonomsku i političku nejednakost i često dovodi do ne-efikasne alokacije resursa. Korupcija u okviru kineskog političkog kapitalizma omogućava trgovanje političkom moći u zamjenu za ostvarenje profita na relaciji partijski dužnosnici i poduzetnici. Takav scenarij uz odgovarajuće poticaje može poticati investicije i rast ukoliko dolazi do produktivnog korištenja oskudnih resursa. No, on također predstavlja ozbiljan rizik po ekonomsku i političku stabilnost, pogotovo ukoliko izostane rast i dođe do značajnog povećanja korupcije, što je kad tad neizbježno u sustavu s diskrecijskim korištenjem moći državne birokracije i partijskih organa koji kontroliraju pristup ekonomskim resursima.[1]

S druge strane, da bi sustav zadržao legitimnost upravo mu je potrebno da ograničava nekontroliran porast nejednakosti. Poznati ekonomist Albert Hirschman pisao je o mijenjajućoj toleranciji spram rasta dohodovne nejednakost tijekom različitih etapa ekonomskog razvoja. U ranoj fazi razvoja postoji velika tolerancija za porast nejednakost između različitih skupina, sektora i regija zbog toga što postoji rašireno očekivanje među ljudima da će se dispariteti jednog dana smanjiti njima u korist. Takav pristup pragmatično utjelovljuje Dengova maksima ‘Neka se pojedini ljudi prvi obogate’.

No, ukoliko na pomičnim stubama postoji jedna brza i ekskluzivna traka i ona druga namijenjena svima ostalima, a koja ne radi, stupanj tolerancije spram postojećeg dispariteta radikalno će se smanjiti. Nije na odmet spomenuti da se danas bogatstvo 153 najbogatija člana kineskog Nacionalnog kongresa procjenjuje na preko 650 milijardi američkih dolara. Želeći izbjeći takav nepoželjan i po Partiju opasan scenarij, sustav je redovito organizirao anti-korupcijske kampanje s ciljem da se održi delikatna ravnoteža između korupcije i rasta. Osim toga, u tom procesu nije smjelo doći do narušavanja osnovnih postavki sustava kao što je sustav kolektivnog odlučivanja i urednog prijenosa vlasti čije je nepostojanje do dana današnjeg presudilo brojnim autoritarnim režimima. Takav sustav Kinu nije nužno predestinirao da igra ulogu globalnog hegemona i bude najrazvijenija država na svijetu, ali ju je svakako učinio iznimno jakim globalnim igračem.

Xi Jinping kao predvodnik Treće kineske revolucije – regresija u digitalni autoritarizam

Nakon dolaska Xi Jinpinga na čelo Partije 2012. godine ekonomsko i političko klatno u Kini pomaklo se u smjeru rigidnog političkog kapitalizma i jačanja autoritarizma bez presedana u razdoblju post-maovske Kine. Ukoliko dolazak Kineske komunističke partije predstavlja prvu revoluciju, Dengove reforme otvaranja i liberalizacije drugu u sklopu koje se svemoćna i totalitarna država počela gradualno povlačiti iz društvene sfere, Xi Jinpingova treća revolucija predstavlja namjeru sveobuhvatne kontrole društva od strane invazivne države. Takav smjer događaja generalno je moguć uz rašireno korištenje sofisticiranih tehnologija digitalnog nadzora i raspoznavanja lica, enormnog povećanja uloge države u ekonomskom procesu i inzistiranjem na predanosti populacije narativu ‘Kineskog sna’, a koji treba pomiriti rast osobnog prosperiteta s budućom ulogom Kine kao globalnog lidera.

Prije Xi Jinpingove ere, unatoč svih svojim nesavršenostima poput korupcije i spomenutih negativnih eksternalija, kineski režim pronalazio je dovoljno prostora za ideološku fleksibilnost i politički pragmatizam. To je bilo moguće temeljem već elaboriranog konsenzualnog ili kolektivnog modela odlučivanja te stavljanjem ograničenja na ekstremnu koncentraciju politike moći u sustavu. Xi Jinping zamijenio je takav sustav potpunom centralizacijom političkog odlučivanja i ukidanjem svih nepisanih i pisanih pravila o uređivanju prijenosa moći poput 10-godišnjeg ograničenja na trajanje mandata generalnog sekretara. Naime, Xi je svoju političku agendu ispočetka mogao kamuflirati iza anti-korupcijskih istraga koje su trebale stabilizirati sustav, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je sve očitijom postala Xiova revolucionarna agenda te želja za eliminacijom političkih suparnika.

Ovakva transformacija imala je paradoksalan učinak na donošenje odluka kao što je vidljivo i iz ranog stadija širenja korona virusa. U sustavu u kojemu su sve oči uprte u moćnog lidera i u kojemu se službenici na nižoj razini boje donošenja odluka koje bi mogle izazvati njegovu odmazdu, često dolazi do uskog grla u odlučivanju jer i najmoćniji i najpromoćurniji lider djeluje u uvjetima ograničene racionalnosti i ograničenog vremena.

Umjesto ideološke fleksibilnosti poput postupne kooptacije poduzetnika u redove Partije (tj. nastanak crvenih kapitalista) koja je nastupila u eri partijskog sekretara Jiang Zemina, u Xijevoj eri zavladala je potpuna ideološka rigidnost. Stoga je dotadašnji trend ulaska poduzetnika u Partiju zamijenjen trendom ulaska Partije u sama poduzeća. 2012. godine samo nekolicina poduzeća izlistanih na burzama u Šangaju i Shenzenu imala su korporativne statute koji su predviđali formiranje partijskih ćelija unutar poduzeća i mogućnost utjecaja tih ćelija na odluke menadžmenta. Krajem 2017. godine više od 300 od 3314 poduzeća učinilo je promjene u tom smjeru. U istom periodu do izražaja su došle masovne kampanje prisilne indoktrinacije i sve brutalnija represija nad pripadnicima etničkih manjina i političkim neistomišljenicima. Sve čvršću kontrolu nad društvom ne simbolizira samo namjera potpune primjene nacionalnog sustava socijalnog bodovanja koji će rangirati populaciju prema poželjnom ponašanju za koje se osim naglaska na poštivanju ugovornih obaveza bodovi dobivaju i za proučavanje marksističko-lenjinističke misli, a gube nepoštivanjem prometnih pravila i ‘neosnovanom’ kritikom smjera Partije (puna primjena digitalnog autoritarizma). Trend rastuće kontrole Partije nad društvom također pokazuje broj registriranih partijskih ćelija diljem Kine. U 2013. godini bilo ih je 4,3 milijuna, a krajem 2018. 4,6 milijuna.

Na vanjsko-političkom planu Dengova mantra ‘Krij vlastitu snagu i čekaj priliku’ zamijenjena je agresivnom vanjskom politikom prema susjedima i državama koje nisu kineski istomišljenici. Nije ni čudo da je u novim okolnostima kineski nacionalizam naročito ojačao i počeo se sve intenzivnije koristiti kao sredstvo legitimacije vladajućeg režima. U to se uklapa i Xijeva ključna vanjskopolitička inicijativa ‘Jedna cesta, jedan pojas’ započeta 2013. godine koja među ostalim ima za cilj pridobiti sve više država diljem svijeta u kinesku interesnu orbitu.

Zaključno, unatoč svim ranije naglašenim nedostacima kineskog političkog kapitalizma prije Xi Jinpingove ere, Kina je bila na putu postupne političke i ekonomske liberalizacije, premda ni u jednom scenariju Partija nije pomišljala na slobodne i kompetitivne izbore. Može se slobodno konstatirati kako se Kina kretala prema nekoj nesavršenoj verziji singapurskog modela koji podrazumijeva postojanje političkog monopola vladajuće stranke u okvirima prosperitetnog i ograničeno slobodnog kapitalističkog društva. Ipak, evidentno je da se Kina zbog svoje veličine tijekom cijelog perioda otvaranja nikako nije mogla suočiti s izazovom korupcije na singapurski način, pa je korupcijski virus, ugrađen u kineski politički kapitalizam, onemogućavao puni razvoj kineskih potencijala. Nažalost, u zadnjih sedam godina Xijeve vladavine Kina je u kvalitativnom smislu postala potpuno drugačiji režim u odnosu na svoje post-maovsko razdoblje. Time je režim izgubio svoja bitna svojstva anti-krhkosti o kojima piše Nassim Nicholas Taleb i dugoročno postao sve manje stabilan. Konačno, jačanje uloge države u ekonomskom procesu umjesto očekivane i najavljene liberalizacije 2013. godine dodatno će naglasiti kineske kontradikcije koje se kriju u već opisanom konceptu ‘korumpirane meritokracije’. Unatoč proklamiranoj borbi protiv korupcije, a koja se do sada instrumentalizirala za konsolidaciju političke moći Xi Jinpinga, povećanje državne kontrole potencijalno će otvoriti vrata još većoj korupciji. U takvom scenariju lako je zamisliti novi ciklus političke centralizacije pod egidom anti-korupcijske borbe, što će režim učiniti još krhkijim. Zbog tog trenda, kao i zbog dodatnih ekonomskih i političkih ograničenja o kojima će biti riječi u sljedećem tekstu, Kina neće biti u poziciji ekonomski i politički predvoditi svijet nakon korona krize.


[1]Na primjer, investicije koje su primarno financirane velikim zaduživanjem uz postojanje ‘mekih budžetskih ograničenja’ dovode do ne-efikasne alokacije resursa i nižeg rasta u benignijem scenariju ili ozbiljno produbljuju rizik izbijanja snažne financijske krize u onom najgorem.