U nepuna zadnja dva mjeseca S&P 500 je uspio namaknuti 7% rasta vrijednosti; otkako je dotaknuo dno (za prošlu godinu), znamo već, na Wall Streetu se nije dogodilo ništa bitno; FED je nastavio s već ranije zacrtanim kursom zaoštravanja monetarne politike opetovano podcrtavajući inflaciju kao najveću prijetnju (makro)ekonomskoj stabilnosti, čime je u značajnoj mjeri (u)gušio entuzijazam ulagača. Na tom tragu je bio i prvi radni dan nove godine, zaključen u opreznom tonu s negativnim predznakom (u SAD-u), gurajući u prvi plan neizvjesnost i strah kao ključne determinante raspoloženja investitora.
Stoga rast s početka priče zasad još uvijek figurira tek kao pozitivno intoniran bljesak unutar dugoročno negativnog trenda. I nije, naravno, nikakva rijetkost; sličnu smo pojavu imali prilike vidjeti na tržištima kapitala širom svijeta. U Europi je, primjerice, taj skok konačne rezultate za prošlu godinu sveo u bitno podnošljivije okvire (na stranu rijetke iznimke koje su u specifičnim okolnostima uspjele namaknuti pozitivnu izvedbu na godišnjoj razini):
Sličnu sliku nude brojke i s obje strane Pacifika, ilustrirajući razmjere i rasprostranjenost negativnog trenda koji je obilježio proteklu godinu (opet, uz pokoju iznimku koja valjda potvrđuje pravilo).
Čak i za površne promatrače zbivanja na financijskim tržištima minusi nisu nikakva novost. A onda opet, postoji još jedan razlog koji tih nekoliko mjeseci čini bitnim za ovu priču; vezan je uz radikalan zaokret na koji se odlučio Xi Jinping, prethodno osiguravši novi petogodišnji mandat na vrhu Komunističke partije. U pitanu je „zero covid“ strategija čija je implementacija tijekom prošle godine Kinu lišila više stope gospodarskog rasta, isprovociravši na globalnoj razini najprije značajan rast cijena (zbog kaosa u globalnim lancima opskrbe), a potom i izraženu korekciju cijena roba (koja je onda pridonijela postupnog usporavanju rasta cijena na izmaku prošle godine). No, napuštanjem koncepta lockdowna koji je dugo vremena slovio kao jedino učinkovito sredstvo borbe protiv pandemije kineski predsjednik je, kako se čini, domaći zdravstveni sustav (barem privremeno) gurnuo u kaos, ali je zato itekako oraspoložio investitore koji očekuju intenziviranje ekonomske aktivnosti u Kini.
Na krilima nagle provale optimizma kineske dionice su postale bitno traženija roba, osobito na Wall Streetu. I dok je kineski CSI 300 indeks upriličio rast (od najniže točke) od 10% u dva zadnja mjeseca prošle godine, njegov američki pandan tu je razliku bitno podebljao: od druge polovice listopada do početka godine S&P/BNY Mellon China Select ADR ubilježio je rast vrijednosti od čak 58%. Za razliku od minornog pada vrijednosti za S&P 500 prvog radnog dana nove godine, kineska inačica je porasla za čak 4,2%.
Ulagače pritom nisu zasmetale niti sve agresivnije manifestacije trgovinskog rata koji Bijela kuća vodi protiv Kine, a još manje autoritaran potpis pod promjenama dosadašnje zdravstvene politike koja se jednako tako, običnim potezom pera, može preko noći nanovo promijeniti.
Ohrabrujući zaokret u Kini ima i šire implikacije na globalnoj razini. Upravo su ranije vijesti o drastičnom usporavanju gospodarskog rasta u Kini izazvale intenzivniju korekciju na tržištima roba; cijena sirove nafte dočekala je kraj 2022. godine s minornim rastom, a cijene brojnih drugih sirovina u međuvremenu su skliznule na negativan teritorij. Takav razvoj događaja otvorio je podosta manevarskog prostora monetarnim vlastima čime su u konačnici profitirali i ulagači. Ili se barem tako činilo zahvaljujući (limitiranom) oporavku cijena dionica i obveznica. U tom kontekstu svojevrsni comeback koji kineska vrhuška pokušava isprovocirati nije osobito dobra vijest, jer to znači i veću potražnju za željezom, čelikom, naftom i inim sirovinama, a onda, ako hoćete, i veću konkurenciju na tržištu prirodnog plina koji plovi morima širom svijeta (u LNG formatu). Ovo potonje bi, naravno, u najvećoj mjeri pogodilo europske zemlje i bitno zakompliciralo stvari.
Prema istraživanju Financial Timesa objavljenom u prosincu, čak 80% anketiranih ekonomista vjerovalo je kako će kamatne stope Europske središnje banke vrhunac dosegnuti već u prvoj polovici ove godine; dvije trećine njih već je u idućoj (2024.) godini očekivalo snižavanje kamatnih stopa s očitim ciljem poticanja gospodarskog rasta. Nemoguće je predvidjeti kako će ta kompleksna slagalica izgledati za šest ili dvanaest mjeseci, ali je, barem u teoriji, stimulativnu monetarnu politiku s jedne, i novi rast cijena roba s druge strane, teško spojiti.
Takav razvoj događaja mogao bi zakomplicirati život i američkim kreatorima monetarne politike koji su odmakli puno dalje od svojih europskih kolega i rezolutnim povećanjem kamatnih stopa iskamčili zamjeno nižu stopu inflacije posljednjih mjeseci. Optimisti na Wall Streetu stoga se nadaju da kampanja podizanja kamatnih stopa neće još dugo potrajati, no uz latentnu prijetnju inflacije koju bi Kina mogla podgrijavati FED sigurno neće žuriti s popuštanjem. Uostalom, nakon serije sastanaka koji su, barem iz perspektive ulagača, monetarnu politiku učinili prilično restriktivnom, realne kamatne stope još su uvijek – negativne. A time se FED teško može zadovoljiti (bez obzira na rasplet u Kini); prije manje od mjesec dana Jerome Powell je to vrlo jasno verbalizirao. Odala ga je sljedeća formulacija: „Ne mislim da ćemo raspravljati o smanjenju kamatnih stopa sve dok nismo prilično sigurni da se stopa inflacije sigurno primiče ciljanoj razini od 2%.“
Pesimisti bi svemu tome dodali i mogući cirkus koji bi se lako mogao dogoditi u Kongresu prilikom glasanja o formalnom povećanju limita zaduživanja koji je svojedobno iznjedrio simboličnu negativnu reviziju američkog kreditnog rejtinga. Konzervativnija frakcija Republikanaca mogla bi iskoristiti tu prigodu za jačanje svojih pozicija (i vlastitu promociju), no financijska tržišta vjerojatno nemaju previše razumijevanja za te detalje.
Sve navedeno je, naravno, još uvijek isključivo u sferi nagađanja. Kao svojevrsno upozorenje može poslužiti popis 16 analitičara ponajvećih američkih banaka koji su 12 mjeseci ranije pokušali pogoditi vrijednost S&P 500 indeksa na kraju godine; najbliži je bio onaj iz Morgan Stanleya, koji je očekivao skroman pad (na 4.400 bodova). Indeks je godinu zaključio ispod 3.900 bodova, pokazujući još jednom koliko je izlišno prognozirati budućnost na tržištima kapitala. Čak i kada je riječ o renomiranim financijskim institucijama.
Istodobno, tržište ima običaj kažnjavati apstinenciju. Kako ste često mogli pročitati na stranicama Ekonomskog laba, dionice su kategorija aktive koja na dulji rok naprosto nema alternativu, a pesimizam usidren na procjenama i prognozama sigurno nije dovoljno opipljiv faktor na kojem bi trebalo temeljiti strukturu portfelja. Ali … negativan je trend još uvijek aktualan, a oporavak neizvjestan. O razmjerima neizvjesnosti možda najviše govori nova serija prognoza za ovu godinu; kako navodi Bloomberg, disperzija aktualnih procjena najveća je još od početka 2009. godine kada je svijet upao u veliku financijsku krizu.
Ali to nije jedina sličnost Velike recesije s aktualnim zbivanjima; ostaje nam još i grafički prikaz aktualne konsolidacije tržišta koji neodoljivo podsjeća na godine duboke krize 2008.-2009., što može, ali i ne mora biti indikativno. Ali, u ovome trenutku, teško može poslužiti kao povod za optimizam.
