Prema prvoj procjeni, sezonski prilagođeni BDP Sjedinjenih Američkih Država pao je 0,9% u drugom u odnosu na prvo tromjesečje kada je BDP također pao u odnosu na zadnje tromjesečje 2021. Time je Amerika ušla u „tehničku recesiju“. Zašto „tehničku“? Zato što se presuda o nastupanju recesije ne donosi samo na temelju podatka o dva kvartala zaredom kada je realni BDP pao.
SAD desetljećima primjenjuje sofisticiranu proceduru službenog proglašenja recesije. To je posao Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (NBER) koji osim BDP-a uzima u obzir spektar drugih pokazatelja. Prva polovica 2022. teško će biti proglašena recesijom jer je tržište rada sa stopom nezaposlenosti od 3,6%, koja je na najnižim razinama u povijesti, u vrlo dobrom stanju.
Međutim, to ne znači da je opasnost prošla. Naprotiv, može značiti da opasnost tek dolazi. Indeksi pouzdanja ne izgledaju dobro. Prinosi na dugoročne državne obveznice su u padu na razinama ispod kratkoročnih prinosa. To je u prošlosti bio signal nadolazeće recesije. Korporativne zarade za drugi kvartal (osim retailera) zasad nisu u zoni recesije, no oni koji se plaše recesije ionako već dulje vrijeme najavljuju pravi pad zarada u trećem i četvrtom kvartalu.
U istom pravcu se kladi i glavni strateg Morgan Stanleya Mark Wilson. Optimizam na Wall Streetu koji se probudio nakon jučerašnje Powellove najave da bi FED mogao malo usporiti s dizanjem kamatnih stopa (i koji je toliko potaknuo optimiste da su potpuno ignorirali jučerašnju objavu pada BDP-a) Wilson je nazvao zamkom, a rizik srednjoročnog pada spram potencijala da se rast dionica, pogonjen izjavama iz FED-a, pretvori u izlazak iz medvjeđeg tržišta iskazao je omjerom 10:1. S razine S&P500 od 4,000 bodova Wilson prognozira korekciju od minimalno 10%, a u slučaju nastupanja ozbiljnije recesije ne isključuje ni minuse 20-25%.
Službeni Washington stvari vidi drugačije. Ministrica financija Janet Yellen smatra da je riječ o prijelazu u fazu umjerenog, održivog rasta s i dalje vibrantnim tržištem rada, osobnom potrošnjom i vjerojatno i dalje pozitivnim doprinosom neto izvoza. Tvrdnje Yellen osnažene su objavom Amazona nakon zatvaranja tržišta u četvrtak. Zarade su u drugom kvartalu bile iznad očekivanja, a najava za treći je podignuta.
Amerika će se još neko vrijeme nastaviti ljuljati na rubu s nejasnim ishodom, a što s Europskom unijom? Ta tema je za nas puno važnija.
Statistike u EU su početkom godine izgledale bolje nego u SAD-u (EU je još bilježila rast). Sada se čeka objava za drugi kvartal koji također neće biti bajan (premda neće biti katastrofa). No, kada je o Europi riječ, nitko više ne mari za podatke koji se odnose na prošlost. Sve će zavisiti o državama koje bi mogle imati problema s nabavkom plina ove zime. A ako još imaju i značajan dio industrije čiji pogoni zavise o plinu poput Njemačke, jasno je u kom grmu leži zec. Ključna je strateška igra odnosno plinski rat koji je najtočnije označiti kao sukob Berlina i Moskve (oko Ukrajine). Očekuje se da bi zaoštravanje plinskog rata do maksimuma izazvalo recesiju bez obzira što pokažu podaci za drugi kvartal.
Prognoze za EU i utjecaje na Hrvatsku u tom kontekstu istražuje Ivica Brkljača, a tekst izlazi u prvom dijelu sljedećeg tjedna.
Kao uvod u temu, podsjetimo kratko na plinsku dramu: isporuke kroz Sjeverni tok I zastale su zbog redovitog remonta turbina. Rusi su ipak smanjili isporuke više i ranije nego što je bilo očekivano na temelju ranijih iskustava iz razdoblja remonta. Zatim se nije znalo hoće li Kanada, gdje su uređaji bili na remontu, zbog sankcija turbine vratiti Gazpromu. Nakon njemačkog pritiska ipak su vraćene preko Njemačke. Isporuke su malo potekle, čak se prošli tjedan spekuliralo da je postignut tajni sporazum Berlina i Moskve, no pokazalo se da Moskva ipak (očekivano) jako koči Sjeverni tok pod izlikom tehničkih problema, tako da su isporuke sada na oko 20-25% od normale. Berlin optužuje Moskvu za ucjenu, a Amerikanci žure s povećanim isporukama LNG-a Europi kako bi se tankovi napunili prije ozbiljnije zime u kojoj se ne isključuju i redukcije odnosno kontrole potrošnje plina uz primjenu neke ipak dogovorene formule europske solidarnosti. Međutim, nije do kraja jasno kako će formula biti implementirana jer uključuje i derogacije, pa će na kraju sve ipak zavisiti o političkoj volji kad krene sezona grijanja. Procjene su da, u slučaju maksimalnog zaoštravanja, EU treba smanjiti ukupnu potrošnju plina za oko 15% u odnosu na višegodišnji prosjek.
Tržišne cijene uvijek najbolje govore o stvarnosti – više od riječi. Vidimo kako su se stvari zaoštrile krajem lipnja i početkom srpnja: cijena je eksplodirala. Onda se blago korigirala prema 150 eura kada se počelo šuškati o nekom dogovoru ispod stola, da bi sada ponovo uzletjela kada se pokazalo da dogovora ipak nema. Međutim, jučer je rast zaustavljen ispod razine od oko 225 eura, što je maksimum koji je dostignut na početku ožujka.
Izvor: Tradingeconomics
Nastavak kretanja cijene plina u EU zavisit će o puno varijabli koje nije moguće predviđati: tempo rasta odnosno pada europskog gospodarstva (potražnja), tempo američkih isporuka i punjenja spremišta, te „šuškanja“ i strateške procjene o tome koliko je Kremlj spreman ići daleko u odmazdi zbog podrške EU Ukrajini i sankcija. Putin nema puno vremena da uz pomoć plinske ucjene pokuša politički destabilizirati Europsku uniju. On pokušava proći kroz ušicu igle: s jedne strane želi postići željenu političku (i ekonomsku) destabilizaciju Unije, a s druge strane je racionalno ipak ne provocirati ubrzanje strateškog odmicanja Unije od ruskih energenata (ono je nakon svega neminovno, ali je pitanje brzine, tehnologije i cijene). I Kremlj mora voditi računa o održavanju funkcionalnosti vlastitih pogona za proizvodnju i distribuciju te zadržavanju izgleda da još koju godinu ipak zarađuje na isporukama svom najvećem kupcu (plin se ne može preko noći poslati negdje drugdje u istim količinama, jer nema toliko plinovoda). Nekako se čini da nismo još došli do kraja ove priče. Još ne možemo zaključiti da je velika plinska kriza (i duboka recesija) neminovna.