Ovih dana izlazimo iz klinča u kojem smo se nalazili u proteklih mjesec dana. Tri teške teme idu prema raspletu.
Prvo smo imali euforiju oko odobrenja cjepiva. Euforija je prešla u depresiju kada su se pokazali problemi s proizvodnjom i distribucijom. Sada je izgledna normalizacija. Sve upućuje na to da će procijepljenost do kraja travnja dosegnuti razmjere koji će značajno usporiti širenje SARS-Cov-2 i, što je najvažnije, osjetno umanjiti posljedice bolesti.
Drugo, panika zbog novih sojeva jenjava. Iako ljudi koji se doktrinarno bave promocijom straha (Rudan, Đikić i ostali koji su zaokupili mainstream medije) ne posustaju, sve je više dokaza da su cjepiva učinkovita i protiv novih sojeva, a tamo gdje ih ima, ne vide se promjene trendova. Iako nitko pametan ne može posve isključiti „treći val“, jer dio razloga za ne odveć opasne nove sojeve u zemljama s relativno malim brojem umrlih leži i u mjerama, velika je vjerojatnost da bi kombinacija ojačanog imuniteta (prirodnog i/ili zbog cijepljenja) s dolaskom proljeća mogla taj val, ako ga uopće bude, učiniti neusporedivo slabijim od jesensko-zimskog vala.
Treća teška tema koja ide prema raspletu odnosi se na briznu jenjavanja drugog vala. I najveće nevjerne tome – zagovornici lockdowna – koji su se još pred mjesec dana čudili brojkama („kako je sve manje zaraženih i umrlih, a nismo se zatvorili kao Austrijanci ili Slovenci?“), prestali su se čuditi. Hrvatske brojke sada su objektivno dobre (kao u Njemačkoj, ali bez sličnih restrikcija koje su tamo produžene do 7. ožujka). Hrvatske brojke su toliko dobre da se rijetko tko protivi blagoj i razumnoj relaksaciji mjera, osim maloga broja ljudi koji strahu pristupaju doktrinarno, uvijek primjenjujući maksimu better safe than sorry. Njihov san je svijet bez rizika (iako svođenje jednog rizika na nulu predstavlja najveći rizik).
Sa ili bez (blažeg) „trećeg vala“, znače li ova tri raspleta nešto dobro za neposrednu ekonomsku budućnost? Prvo ćemo prikazati tri razloga za odgovor „da“, a onda ćemo raspraviti glavni faktor smetnje koji relativizira takav odgovor – mogućnost da su se strah, panika i povjerenje u mudrost moćne države toliko uvukli ljudima u kosti, da će netko vrlo brzo ponovo pokrenuti lavinu koja će paralizirati ljude.
Očekivanja: o razlozima za optimizam
Europska komisija je prošli tjedan revidirala svoje ekonomske prognoze. Nove brojke za Hrvatsku sada glase: pad BDP-a 8,9% 2020. i rast 5,3% 2021. Radi o nevelikoj reviziji u odnosu na jesenske prognoze. Međutim, na djelu su barem četiri razloga zbog kojih bi brojke mogle biti bolje i od Komisijinih očekivanja. Pad je, naime, vjerojatno bio nešto manji od spomenute procjene, a rast 2021. svjedno bi mogao biti na razini Komisijinih očekivanja ili nešto veći.
Prvo, dostupni podaci ukazuju na solidnu gospodarsku aktivnost u zadnjem tromjesečju 2020. Ivica Brkljača je već pisao o osobnoj potrošnji, a u međuvremenu su stigli podaci o izvozu i uvozu koji su ugodno iznenadili. U četvrtom tromjesečju 2020. robni izvoz je bio gotovo 7% veći (iskazan u eurima) u odnosu na isto razdoblje 2019. (ovdje je detaljniji prikaz strukturnih razloga za dugoročni oporavak robnog izvoza). Uvoz je ostao u minusu u odnosu na Q4 2019 (-1,5%), no prilično je „trznuo“ prema gore u prošlom kvartalu u odnosu na prethodni dio godine. To ukazuje na oporavak potrošnje i investicija, bez obzira što je potrošnja zaškripala u prosincu nakon uvođenja restrikcija. Prema tome, očekivani rast BDP-a u EU 2021./2020. trebao bi nastaviti vući robni izvoz prema gore.
Drugo, u nekoliko navrata pisao sam o tome da je građevinarstvo među rijetkim industrijama (uz energetiku, zdravstvo, obrazovanje, IT i poljoprivredu) koje u koronakrizi bilježe rast zaposlenosti. Nalaz se potvrđuje iz mjeseca u mjesec (zadnji podatak za prosinac: čak 4,5% više zaposlenih u građevinarstvu nego u prosincu 2019.!). Ulazak u sezonu građenja tek predstoji, a kada se tome pridoda učinak obnove nakon dva potresa i zahuktavanje državnih investicija financiranih iz EU fondova, graditeljstvo se očito nalazi na početku investicijskog ciklusa koji bi mogao biti jači od očekivanja.
Treće, EU fondovi su poznata priča, ali premalo se zna o stvarnom tempu priljeva i potencijalima. Ovih dana čitamo o neizvjesnostima koje su vezane uz početak povlačenja sredstava, projekte i iznose sredstava iz pompozno najavljenog programa Iduća generacija EU. Slično (ništa se još ne zna) vrijedi za sredstva iz sljedećeg Višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027. Međutim, manje je poznato da je oko 6 milijardi eura ostalo za povući iz prethodnog okvira (2014.-2020.) i da će se taj novac uglavnom povući do kraja 2023. Štoviše, isplate tek uzimaju maha. Praćenje isplaćenih sredstava korisnicima pokazuje da se prosječni mjesečni tempo isplata povećao s oko 130 na oko 180 milijuna eura i dalje raste, što znači da će ove godine vjerojatno prijeći 200 milijuna na mjesec tj. minimalno 2,5 milijarde eura na godišnjoj razini, a to je više od 5% BDP-a. I to bez sredstava iz sljedećeg europskog proračuna i Iduće generacije, kojih će ipak (pomalo) biti. Najveći priljev iz tih izvora tek slijedi od 2022. No, i bez tih sredstava, radi se o iznosima koji već sada značajno doprinose rastu domaće potražnje.
Turizam i neizvjesnost
Četvrto, turizam. Turizam je nepoznanica nad nepoznanicama u ovom trenutku. Najviše zavisi o mjesečnim kolebanjima ukupnog ambijenta vezanog uz COVID-19. A sve ne zavisi samo o nama. Naravno, važno je ostati zemlja u kojoj se COVID-19 ne širi ubrzanim tempom, a mjere distance i higijene se primjenjuju. Suprotan scenarij može odvratiti turiste; i zbog straha, i zbog mogućeg upozorenja ili izravnih restrikcija vlada emitivnih zemalja. Osim toga, čak i idealan lokalni scenarij nije jamstvo dobre sezone. Puno toga će zavisiti o stanju u domicilnim zemljama iz kojih nam dolaze turisti, i to na dva načina.
Prvo, neke su vlade s mjerama dotjerale tako daleko da više nije nezamislivo uvođenje zabrane putovanja svojim građanima ili uvođenje restrikcija koje će potpuno obeshrabriti putovanja iz čiste predostrožnosti (dovoljno je pogledati kako su se ponašale vlade u Australiji i na Novom Zelandu i kakve su se sve perverzne ideje o lockdownu pojavljivale kod nas poput puštanja ljudi iz kuća po adresama par-nepar – danas je sve moguće). Drugo, možemo zamisliti da u nekoj važnoj emitivnoj zemlji (npr. Njemačka, UK) na proljeće dođe do „trećeg vala“, pa se restrikcije nametnu s naše strane kako bi se zabranom putovanja iz ugrožene zemlje primirio strah turista koji planiraju doći iz zemalja u kojima se virus ne širi.
Dakle, „repovi“ pandemije u ovom času još uvijek koče optimizam. Ipak iz iskustva znamo da se takve stvari mogu promijeniti u nekoliko tjedana.
Prošle godine u svibnju (sjetite se: relaksacija mjera počela je tek tada!) nitko nije mogao ni sanjati da će broj noćenja samo tri mjeseca kasnije u kolovozu dosegnuti 60% razine rekordne 2019. A mi smo sada tek na polovici veljače.
Prema tome, i optimisti trebaju biti oprezni, ali sveukupan ambijent je ipak takav da ne isključuje i jako pozitivan scenarij za hrvatski turizam u 2021. Ne govorim o povratku na razine iz 2019., ali dostizanje 60-80% turističke aktivnosti 2019. nije izvan raspona mogućih ishoda. A onda je i stopa rasta od 6% ove godine dohvatljiva.
Kamo pokazuje kazaljka realnosti?
Na kraju, treba još jednom podsjetiti na to da je proteklih mjeseci došlo do račvanja strategija borbe protiv COVID-19 na dva rukavca. Radi jasnoće u jednom ranijem tekstu označio sam ih kao čekić-ples-čekić-cjepivo (npr. Njemačka) i čekić-ples-ples-kraj (cjepivo – npr. Hrvatska) (detaljan prikaz račvanja strategija pronaći ćete ovdje). To je bitna razlika u odnosu na proljeće 2020. kada su europske zemlje bile na istoj strateškoj stazi. Prvo su pokušale oponašati kineski pristup, a onda su brzo relaksirale mjere oponašajući jedna drugu.
Za sada je prerano za zaključak koja je strategija bolja, jer ishod prve zavisi o učinkovitosti procesa cijepljenja i samoga cjepiva, a ishod druge o složenim interakcijama rasta imuniteta prirodnim putem i kroz procijepljenost. Izrael je jedina zemlja iz prve grupe koja je pokazala da se pandemija može relativno brzo suzbiti, no oni su pokazali fascinantan kapacitet i organizaciju kada je riječ o organizaciji cijepljenja. Zavide im i šampioni organizacije Nijemci.
Preostale dileme će se rasplesti najdalje za dva mjeseca i 2021. će do tada postati razvidna. Čak i bez turističkoga Uskrsa postoji prostor za optimizam jer, ne zaboravimo, u ožujku i travnju u Hrvatskoj se ukupno ostvari noćenja kao u svibnju, a to je mnogo manje nego u rujnu. Jedan dobar rujan i dio listopada lako nadoknade cijeli pandemijski ožujak i travanj, tako da mnogi sada kalkuliraju sa scenarijem u kojem bi sezona počela 30-45 dana kasnije nego što je uobičajeno, ali bi bila produljena. Ljudi su željni putovanja i odmora, posvuda je vrlo malo ljudi ostalo bez posla, izdašne državne pomoći osigurale su dosta novca na računima (koji stoji i čeka), i sve što je potrebno za dobar scenarij je razboritost dok proljeće ne zagrije i cijepljenje, makar najranjivijih, što bi prema onome što sada znamo trebalo osigurati relativan mir potkraj ljeta i u ranu jesen. Pandemija do tada sigurno neće biti zaboravljena, ali se možemo nadati da ćemo u međuvremenu o njoj naučiti još i više, te postati racionalniji u pogledu načina kako najbolje uravnotežiti zdravlje, sigurnost i slobodu.
U suprotnom, nastavit ćemo živjeti u distopiji straha. Ni to nije nezamislivo. Da se zemlje zatvaraju, letovi i događaju otkazuju, granični režimi mijenjaju, da ljudi u strahu počnu zazirati jedni od drugih, da djeca ne znaju hoće li sutra ići u školu jer je pronađen novi dokaz da ipak masovno prenose virus, da ljudima postane nezamislivo sjediti jedni kraj drugih u kinu ili kazalištu, da se sve to i još mnogo toga drugoga događa na svaku pojavu 2 ili 8 virusa, jer sad će eksponencijalno a i Struka poziva na oprez. Danas imamo dokaze da su neki političari (ne naši) naručivali strah, moguće iz humanističkih pobuda, ali u igri su vrh policije i znanstvenici (to je slično kao kod nas) pa vrijedi još jednom ponoviti onu otrcanu i svima poznatu, da je put u pakao popločen najboljlim željama. Stoga, ako ovo potraje u glavama ljudi, možemo li zamisliti da će se ljudi i društvo trajno promijeniti? Da će digitalna krv početi kolati našim žilama, a oni stari načini druženja i putovanja ostati, kao u vrijeme prvog lockdowna, tek luksuz a privilegirane? Odlučio sam biti optimist koji je jednim okom budan – jer bojim se mogućnosti za ovaj drugi rasplet.
