Hrvatska je 74. po konkurentnosti u svijetu. Tek toliko da je bolja od susjednih zemalja bivše Jugoslavije. Ovaj rezultat Svjetskog izvješća o konkurentnosti 2016.-2017. Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) potvrđuje poznate rezultate za Hrvatsku, zemlju koja zaostaje.
U međuvremenu se počela sustavno provoditi reforma poslovne klime usmjerena na administrativna rasterećenja. Rezultati reformi na međunarodnim ljestvicama konkurentnosti mogu se očitati tek u srednjem roku. Čak i tada, ako se postigne određeni napredak, reforma može značiti veći skor, ali ne nužno i uspon na ljestvici. Ako su druge zemlje napredovale brže, logika konkurentnosti je sasvim jasna: zemlja koja (sporo) napreduje može pasti na rang listi. Zbog toga, povećanje konkurentnosti zahtijeva daleko veću razinu ambicija od puke želje da se napravi umjereni napredak. U pitanju je motivacija da se velikim ambicijama i ozbiljnim reformama preskaču druge zemlje i stvaraju konkurentske prednosti.
Zašto je do sada takva želja i ambicija u Hrvatskoj izostala? Zašto relevantne međunarodne usporedbe, poput OECD-ovog pokazatelja regulacije tržišta, tzv. Product Market Regulation, Doing Business izvještaja Svjetske banke, WEF-ovog indeksa globalne konkurentnosti, pa i one javnosti poznatije usporedbe realnih dohodaka po stanovniku koje pokazuju da nas je sustigla i Rumunjska, samo nakratko okupiraju pažnju javnosti i politike? Odgovor bi mogao ležati u nerazumijevanju smisla i logike konkurentnosti te političkih i vrijednosnih elemenata koji ju određuju.
Cilj ovoga teksta je upozoriti na dramatično hrvatsko zaostajanje u pogledu međunarodne konkurentnosti kao i na vrijednosne elemente koji uzrokuju zaostajanje. Pokazat će se da je konkurentnost u uskoj vezi s ekonomskim slobodama. Zbog troga povećanje ekonomskih sloboda predstavlja neizostavni sadržaj reformi.
Kako se mjere konkurentnost i ekonomska sloboda
Prema metodologiji Svjetskog gospodarskog foruma, pokazatelji se pretvaraju u skor pomoću ocjena od 1 do 7. Nekome se može učiniti da 135. mjesto Hrvatske u svijetu (od 138 zemalja za koje se provodi mjerenje) prema razini tereta državne regulacije predstavlja pretjerano strogu ocjenu. Međutim, iskustvo i raspoložive statistike ukazuju da ocjena 2/7 nije daleko od istine. Čak i da se Hrvatska našla malo ispod 100. mjesta u svijetu prema teretu državne regulacije, odgovornost bi nas i dalje trebala poticati da prihvatimo izazovnu istinu o tome gdje se nalazimo u usporedbi s drugim zemljama. To bi trebao biti poticaj za nacionalni konsenzus u pogledu promjena u javnom menadžmentu.
Teret države tek je jedan u mnoštvu pokazatelja ekonomskog i društvenog razvoja pomoću kojih Svjetski gospodarski forum definira konkurentnost kao “set institucija, javnih politika i faktora koji određuju razinu produktivnosti zemlje”. Produktivnost doprinosi povratu uloženog kapitala, dugoročnom gospodarskom rastu i prosperitetu. Sasvim je jasno kako poduzetnička inicijativa može biti produktivnija u stvaranju tržišne vrijednosti ukoliko ima niži trošak poreza, regulacija i ostalih tereta neučinkovitih segmenata države. Zato su institucionalne reforme ključne.
I dok Indeks globalne konkurentnosti mjeri niz indikatora iz različitih područja (vidjeti izvadak u tablici 1), američki think tank Heritage Foundation (kao i kanadski Fraser Institute) na sličan način pokušava mjeriti ekonomske slobode (tablica2).
Izvor: Svjetski gospodarski forum, 2017
Tablica 2. Konkurentnost i ekonomske slobode usko su povezane: mjesto na svjetskoj rang-listi
| Zemlja | Konkurentnost | Ekonomska sloboda |
| Švicarska | 1. | 4. |
| Singapur | 2. | 2. |
| Sjedinjene Države | 3. | 17. |
| Nizozemska | 4. | 15. |
| Švedska | 6. | 19. |
| Ujedinjena Kraljevina | 7. | 12. |
| Estonija | 30. | 6. |
Izvori: Svjetski gospodarski forum (WEF) i HeritageFoundation, 2017.
Naravno, postoje i drugi indikatori i faktori koji utječu na konkurentnost zemalja. Isti objašnjavaju odstupanja u usporednim brojkama u tablici 2. Primjerice, zemlje poput Švedske mogu imati deficit ekonomske slobode zbog visokog udjela javne potrošnje i poreza u BDP-u (19. mjesto), ali slabosti se mogu kompenzirati kroz druge javne politike – vladavinu prava, zaštitu vlasničkih prava, efikasnost javne uprave i sl. što bitno poboljšava položaj na ljestvici konkurentnosti (6. mjesto). Ipak, prikazana odstupanja u rankingu prema konkurentnosti i ekonomskim slobodama nisu velika te je razumno zaključiti da je ekonomska sloboda bitan faktor koji utječe na konkurentnost.
U tom smislu, javne politike usmjerene povećanju ekonomske slobode kroz sniženje udjela poreza, javnog duga i javne potrošnje u BDP-u, sniženje graničnih stopa oporezivanja dohotka, dobiti i potrošnje, deregulaciju tržišta i olakšanje regulacije poslovanja (pogotovo kod pokretanja i zatvaranja posla te ishođenja dozvola) i slične mjere sigurno mogu utjecati na konkurentnost.
Kako povećati konkurentnost
Iako korelacija ne znači uzročnost, može se pretpostaviti da veće ekonomske slobode dovode to povećanja konkurentnosti. Pregledom indikatora konkurentnosti u tablici 1 mogu se identificirati ključne javne politike koje vode i do veće ekonomske slobode i rasta konkurentnosti:
- Unaprjeđenje zaštite vlasničkih prava
- Uspostava neovisnog pravosuđa – da sudstvo bude nepristrano i pravedno prema svakome
- Povećanje efikasnosti pravosuđa – da sudovi budu brži
- Povećanje efikasnosti sustava u preispitivanju regulative – da se vrše provjere ustavnosti propisa (npr. da se poštuje članak 49. Ustava koji propisuje slobodu poduzetništva) i da se redovito provode procjene učinaka propisa
- Smanjenje proračunske rastrošnosti – da se nužna državna potrošnja razlikuje od pretjerane koju treba rezati u svim ključnim segmentima, odnosno da se stvori efikasna javna uprava, uključujući fiskalno održiv mirovinski sustav
- Smanjenje subvencija poljoprivredi
- Poticanje tržišnog natjecanja, posebice na lokalnoj razini – da lokalni moćnici ne štite sebe i svoje interesne mreže, već da postoje pravedni uvjeti za sve
- Jačanje borbe protiv monopola – da se potiču privatizacije i tržišno natjecanje
- Podržavanje prisutnosti stranog vlasništva u domaćim gospodarskim subjektima – da se potaknu značajnija ulaganja kapitala u pojedine sektore kao jedino jamstvo snažnijeg rasta u uvjetima međunarodne otvorenosti
- Smanjivanje poreza kako bi se potaknuo rad i ulaganja – da se ostvari što veći povrat na ulaganja i zaposli što više ljudi
- Smanjivanje prenormiranosti – da ulagači i radnici imaju više vremena i novca za rad i stvaralaštvo
- Olakšanje rada – da poslodavci nemaju strah od novih zapošljavanja, ako ne mogu lako otpustiti radnika koji trenutno nije potreban (pritom je najbolji danski model fleksigurnosti)
- Smanjenje broja dana i koraka potrebnih za pokretanje poslovanja – da se poduzetnička inicijativa što brže i jeftinije počne ostvarivati
Povjerenje, vrijednosti i konkurentnost
Navedene javne politike imale bi sinergijski učinak na neke druge indikatore iz Indeksa globalne konkurentnosti. Političari bi uslijed provedbe takvih javnih politika,mogli vratiti povjerenje javnosti koje je u velikoj mjeri narušeno.
Jedan od razloga narušenog povjerenja javnosti u političare vjerojatno leži u osjećaju da slabe institucije ne omogućuju tržišnom gospodarstvu postizanje željene razine ekonomskog i društvenog razvitka. Kao što je pokazano na Ekonomskom labu, građani Hrvatske uvelike nisu protivnici slobodnog tržišta. Gospodarski neuspjeh se ne može pripisati nekakvom apstraktnom otporu prema tržišnom natjecanju. Prije se radi o tome da mnogi političari ne razumiju kako ograničenja ekonomskih sloboda i prava tržišnog natjecanja na otvorenom tržištu proizvode negativne ishode zbog kojih građani ne vjeruju političarima i odlaze iz zemlje. Društvo bez ekonomskih sloboda je društvo koje ne može zadržati i privući talente. Hrvati masovno odlaze u zemlje tog famoznog neoliberalnog kapitalizma, poput Irske. Pritom treba spomenuti kako su liberalizacijske reforme kroz povećanje ekonomske slobode dovele do toga da je irski ekonomski standard danas oko 2,5 puta viši od hrvatskog, dok je pred 30-40 godina razlika bila mnogo, mnogo manja.
Prikazane ljestvice zemalja prema kriterijima konkurentnosti i ekonomskih sloboda svjedoče o tome da se u vrhu ne nalaze zatvorene zemlje s raširenim državnim vlasništvom, lošom i pretjeranom regulacijom poduzetništva i visokim nametima, već države koje su suprotnost tome. Najuspješnija post-tranzicijska država Estonija je pri vrhu prema oba kriterija, a u svijetu se promovira kao zemlja „neovisnih umova“ čime ističe svoju politiku poticanja individualizma i otvorenih šansi svakom talentu. Hrvatska nema šansi ako ne promijeni svoje tradicionalne kolektivističke stavove.
Općenito, kada pogledamo ranking konkurentnosti, vidimo da se radi o društvima sa sustavom vrijednosti u kojem dominiraju radna etika i poštenje, racionalnost, efikasnost i standardi kvalitete privatnog i javnog menadžmenta, slobodno tržište, individualne slobode, vrednovanje svakog talenta, internacionalizacija, kvaliteta obrazovanja, usmjerenost na istraživanje i razvoj, inovativnost, sposobnost poduzetnika za suradnju kroz klasterska umrežavanja, natjecanje itd. Ne postoje prečaci do konkurentnosti i ekonomske slobode, već samo naporan rad.
Dobra je vijest da se napredak može postizati i relativno brzo uz visoke ambicije. U nastavku se prikazuje nekoliko važnih primjera:
- Švicarska vodi na ljestvici konkurentnosti i to nije slučajnost. Iza njihovog uspjeha ne stoji samo financijska industrija. Financijska industrija je posljedica njihovog uspjeha. Švicarska je stvorila prosperitet koji je posljedica niza kulturnih vrijednosti koje i dalje prevladaju među Švicarcima. Švicarska je ujedno i europski prvak u pogledu ekonomskih sloboda.
- Singapur je odmah do Švicarske na WEF-ovoj ljestvici konkurentnosti, jer također ima visoku kvalitetu kroz novi javni menadžment i visoke moralne standarde u razmjerno maloj i vrlo kvalitetnoj javnoj upravi. Singapur je gotovo svjetski prvak u pogledu ekonomske slobode.
- Sjedinjene Američke Države su na trećem mjestu kao zemlja koja je kroz svoju tradicionalnu iznimnost (engl. American Exceptionalism) bila otvorena za talente i poduzetničkoj inicijativi pružala slobodu za stvaralaštvo, bez stigmatizacije neuspjeha i zavisti prema uspjehu. Amerika je bila i ostala najveći rasadnik znanja, ideja i inovacija. Dovoljno je spomenuti kako su Internet, Google, Facebook i IT sektor kao američke invencije utjecale na stvaranje digitalne ekonomije i kako se danas ta tradicija nastavlja u područjima biomehanike, umjetne inteligencije, električnih i samovoznih automobila i letova u svemir. To su glavna pitanja konkurentnosti danas, a pogotovo u budućnosti. S vremenom se američko nasljeđe ekonomske slobode smanjilo zbog štetnih intervencija, regulacija i nameta od strane federalne vlade (unatoč 10. amandmanu). Dobro je pitanje na kojem bi se mjestu u svijetu nalazile najbolje američke savezne države poput Texasa ako je cijela federacija već na trećem mjestu u svijetu, da federalna vlada ne smanjuje ekonomske slobode.
I neke europske zemlje su uspješne prema oba kriterija konkurentnosti i slobode: Nizozemska, Njemačka, Švedska i Ujedinjena Kraljevina, pa nakon malog zaostajanja Finska, Norveška i Danska, a u top 30 su već spomenuta Estonija i Češka kao najuspješnije zemlje srednje i istočne Europe, odnosno regije Jadran-Baltik-Crno more. Litva i Poljska vrlo brzo idu prema TOP 30, dok se Latvija izborila barem za TOP 50.
Ključ je u zadržavanju i privlačenju talenata
Osobito je zanimljiv slučaj Češke. Nekadašnji Sudeteland bio je jedan od najrazvijenijih dijelova Europe. Isto je vrijedilo i za Čehoslovačku, sve do pojave obaju totalitarizama. Estonija je pak nakon pada totalitarizma morala izgrađivati sve iznova. To je bila prednost jer su se stare socijalističke institucije raspale, pa su se liberalne institucije ograničene uloge države mogle plodonosno izgrađivati bez mnogo otpornika. Zato je Estonija među ekonomski najslobodnijim i najdigitalnijim zemljama svijeta koja, poput Islanda, masovno privlači turiste, ali ne suncem i morem, nego zbog toga što ljudi znaju da će tamo nešto naučiti.
Konkurentnost je metodološki očito mnogo složeniji koncept od ekonomskog standarda odnosno razine razvoja po stanovniku. Stoga vrijedi zapamtiti: kako bismo bili konkurentni(ji), moramo biti spremni preskakati najbolje, a ne se sporo i umjereno poboljšavati u odnosu na same sebe. Rješenja za povećanje konkurentnosti i ekonomske slobode su vrlo razumljiva. Njihova provedba suštinski ovisi o motivaciji za svladavanje otpornika. Slobodno tržište i ekonomske slobode znače da poduzetnička inicijativa ima više prostora za neometano stvaranje vrijednosti, bez plaćanja suvišnih troškova poreza i regulacija. To je rješenje za dugoročno sprječavanje odljeva pametnih ljudi i otvaranje vrata za strane talente koji bi u budućnosti mogli imati važnu ulogu u stvaranju hrvatskog uspjeha. Ako tako odaberemo.
* Daniel Hinšt je predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize. Ranija kraća verzija teksta objavljena je ovdje.