Gledajući stvari iz aktualne perspektive, korekciju koja je obilježila prva četiri mjeseca ove godine relativno je lako objasniti. Zapravo, svima koji iole aktivnije prate zbivanja na financijskim tržištima posve je jasno kako smo do ovoga došli. Korijene aktualnih zbivanja, naravno, treba tražiti u prošlogodišnjim zbivanjima i inflaciji koja, eto, ipak nije bila tek „prolazni fenomen“, kako se u početku činilo. Nakon toga je sve krenulo nizbrdo, a američka središnja banka je radikalni zaokretom u monetarnoj politici investitorima praktički izmaknula tlo pod nogama. Ali stvari ipak nisu crno – bijele, ima tu podosta nijansi sive.
Growth vs Value
Tvrdnju je lako ilustrirati usporedbom dvaju komponenti burzovnog indeksa koji se prije samo nekoliko tjedana klatio na ivici ponora. Riječ je o S&P 500 indeksu, koji je kraj proteklog mjeseca dočekao s minusom od 13,3% (u odnosu na početak godine), ali je još sredinom svibnja taj minus opasno koketirao s granicom od 20%. Potonja brojka, iz svima nepoznatog razloga, figurira kao svojevrsna granica između korekcije i (dugoročno) negativnog trenda, i njena aktualizacija može ostaviti neugodne posljedice po psihu investitora. U tom se trenutku činilo kako Wall Stretu, posve bespomoćnom bez uobičajene podrške monetarnih vlasti, prijeti prava katastrofa. A onda opet, iz nešto bliže perspektive stvari mogu izgledati i bitno drukčije; grubom podjelom tržišta na kapitala „growth“ i „value“ izdanja, ukazuju se i brojne nijanse – sive.
Za one neupućene, „Pure Value“ predstavlja dosadne dionice stare ekonomije; riječ je o kompanijama koje tek guraju svoj uhodani business, ni po čemu nisu revolucionarne, njihova vizija zvuči prilično dosadno, a proizvode tričarije poput zubne paste ili goriva kojim svakodnevno natačemo svoje limene ljubimce. Iza etikete „Pure Growth“ kriju se pak uzbudljive kompanije, buduće zvijezde na čijem čelu sjede vizionari na pragu epohalnih otkrića, odlučni promijeniti svijet kakav smo dosad poznavali. Te ideje i kompanije će nam podariti autonomne automobile, radikalnim terapijama izliječiti kronične bolesti i pohraniti našu svijest u oblak, već ove ili iduće godine.
U uvjetima niskih kamatnih stopa, godine nitko ne broji; kapital je jeftin, dostupan i strpljivo čeka komercijalizaciju, a ideja ima napretek. Ali uz rastuću inflaciju i rast kamatnih stopa, kapital se ulaže znatno selektivnije; ideje na dugom štapu, koje iziskuju godine rada i istraživanja (a nerijetko i sreće), najednom postaju toksične, dok investitori traže sigurnost, ili barem nešto izvjesnije perspektive. Pozitivna izvedba Pure Value komponente, ili da ne idemo puno dalje od Zagreba, domaćeg CROBEX-a, u normalnim okolnostima teško može zadovoljiti apetite ulagača, ali je tijekom ove godine pružila sasvim pristojan zaklon od korekcije koja dramatično ruši vrijednost nove ekonomije.
Neugodne epizode iz prošlosti
Ako su relativno velike i etablirane kompanije (jer u sastavu S&P 500 indeksa je, kako su samo ime govori, praktično 500 najvećih američkih kompanija čije dionice kotiraju na burzi) u prvih pet mjeseci ove godine ostale bez četvrtine ili petine tržišne kapitalizacije, onda možete pretpostaviti zastrašujuće razmjere korekcije cijena dionica slabije poznatih i manje stabilnih izdanja. No pravo je pitanje koliko smo daleko od kraja? Možda je ovo tek početak, a ono najgore nas tek očekuje?
Kao prikladan indikator može poslužiti Nasdaq Composite indeks, koji obiluje hi-techizdanjima i u značajnoj mjeri dočarava sudbinu growth segmenta tržišta kapitala. Odmah na početku valja raskrstiti s tupavim pragom od 20%; riječ je o proizvoljnoj brojci koja nema nikakvu težinu (niti čvrsto uporište u statistici). Dakle, činjenica da je indeks od početka godine zaglibio duboko na negativnom teritoriju, u minusu većem od 20%, ama baš ništa ne otkriva (osim dosadašnjeg intenziteta korekcije).
Ali zato usporedba s prošlom epizodom, poznatijom pod etiketom „dot-com boom & bust“, koja je, baš kao i aktualna epizoda, ostala zapamćena po suludim valuacijama i gomilom perspektivnih neprofitabilnih kompanija, djeluje prilično neugodno. Najprije zbog činjenice da je, nakon pucanja balona epskih proporcija, indeksu trebalo dugih 15 godina da dosegne prethodni all-time-high iz ožujka 2000. godine. Ali još i više spoznajom da je pad potrajao čak dvije i pol godine. Vremenski interval nije toliko indikativan, koliko činjenica da je tijekom tog razdoblja indeks s vremena na vrijeme pozitivnim korekcijama unutar negativnog trenda budio nadu u skori preokret, iscrpljujući i one najupornije. Tek po masovnoj kapitulaciji, kada su praktički svi digli ruke, udareni su temelji nove ekspanzije koja je potrajala idućih dvadesetak godine. Polugodišnja rasprodaja i (prosječni) minus od 20% do 30% u tom kontekstu djeluju bezazleno i trivijalno.
Prošla izvedba, naravno, ne mora biti indikativna za budućnost, ali evidentno budi nelagodu, osobito kod iskusnijih ulagača, koji su krah hi-tech balona proživjeli iz prve ruke.
Neizvjesnost caruje
Jesu li onda investitori već potpisali kapitulaciju? Zasad se ne čini da je tomu tako. A koliko god bilo teško u ovom trenutku izvlačiti dalekosežnije zaključke, jedno je sigurno: konce igre u svojim rukama drže monetarne vlasti. Ili da se poslužimo riječima iskusnijih ulagača, koji su se tijekom svoje karijere nagledali različitih manifestacije love/hate odnosa Wall Streeta i središnje banke: investitori zasad rijetko manifestiraju svoj optimizam jer se rastu kamatnih stopa još uvijek ne nazire kraja. Tržišta su u pravilu okrenuta budućnosti i neće čekati završetak pozitivnog ciklusa ključnih kamatnih stopa; dovoljan bi bio već i pouzdan signal koji bi barem otprilike dao naslutiti krajnje domete restriktivne monetarne politike.
To objašnjava živost krajem svibnja, koju je praktički na svojim leđima iznio Raphael Bostic, prvi čovjek FED-a u Atlanti, izjavivši kako bi središnja banka „kampanju podizanja kamatnih stopa u rujnu mogla pauzirati“. Pomalo naivna reakcija ulagača, kojom je okončana serija od pet ili šest tjedana uzastopnog pada vrijednosti indeksa, potvrđuje prethodnu tezu, baš kao i nova provala pesimizma koju je isprovocirao Christopher Waller (član Odbora guvernera FED-a), ističući kako nije nerealno očekivati povećanje kamatnih stopa za 50 postotnih bodova u nekoliko navrata (tri ili više).
Alat CME FED Watch, koji prikladno sublimira razmišljanja investitora, te ga na ovim stranicama koristimo do iznemoglosti, završetak aktualnog ciklusa zasad fiksira na ožujak iduće godine. Do tada bi, prema procjenama, kamatna stopa trebala dogurati do raspona 3,0% – 3,25% i dosegnuti vrhunac, no u ovome bi trenutku bilo prilično neodgovorno previše se oslanjati takve prognoze. Naprosto je previše nepoznanica. A tu neizvjesnost jasno prikazuje i VIX indeks (nešto detaljniji osvrtobjavljen je u ožujku), jasno odražavajući nervozu na Wall Streetu koja se lako prenosi ostatkom svijeta.
*
| Ofenziva eura
Samo dva tjedna ranije, činilo se kako dolar, u odnosu na euro, krupnim koracima grabi prema paritetu. Korekcija koja je potom uslijedila nije bitnije promijenila odnos snaga, označivši tek predah unutar pozitivnog trenda koji je dolar gurao uzlaznom putanjom u odnosu na većinu rivala. Tjedan dana kasnije uslijedila je prava bomba. I to u vrlo neobičnom obliku bloga na kojem je Christine Lagarde, prva žena Europske središnje banke, prilično nedvosmisleno najavila zaokret u monetarnoj politici. I još više od toga: Lagarde je scenarij povećanja kamatnih stopa do rujna označila vrlo izvjesnom.
Do tada, sve ostaje isto, uključujući i kamatni diferencijal koji debelo ide u korist američke valute. No financijska su tržišta očito okrenuta budućnosti, i najava je isprovocirala solidan oporavak europske valute. Koji će barem donekle olakšati borbu protiv inflacije. Ako ništa drugo, građanima Europske unije, odnosno onom dijelu koji je svoju sudbinu na ovaj ili onaj način čvrsto vezao uz zajedničku valutu, barem će neznatno pojeftiniti energente (čije su cijene denominirane u dolarima). Doduše, potaknut će i rast kamatnih stopa na kredite, ali to je ionako scenarij koji se već neko vrijeme doima neizbježnim. |
