Vanjski šok u obliku nevidljivog virusa počinio je tijekom 2020. godine strahovitu štetu, najprije u kontekstu ljudskih života, a potom i zastrašujućeg udara na ekonomiju. Intenzitet kontrakcije u Hrvatskoj se mjerio dvoznamenkastim brojkama (barem u onom najgorem, drugom kvartalu), ali ni bitno razvijenije zemlje nisu bile pošteđene ogromne ekonomske štete.
Kao prikladna ilustracija užasa može poslužiti jednostavna kalkulacija koju je objavio Jim Reid, strateg Deutsche Bank, stavivši minulu godinu (u analizi su korištene prognoze pada BDP-a za prošlu godinu, na grafikonima označene tamnijom bojom) u povijesni kontekst. U slučaju Velike Britanije, minula 2020. godina, ili kako će u povijesti vjerojatno ostati zabilježena, „godina koronavirusa“, predstavlja najveći negativan šok u nepuna – tri stoljeća. Na popisu deset najgorih godina (s najvećim padom BDP-a) našla se i krizna 2009. godina, zatim razdoblje s kraja II. Svjetskog rata, kada je britanska ekonomija pritisnuta velikim žrtvama, razaranjima (i enormnim dugovima), bila na izdisaju, te dvadesete godine prošloga stoljeća. Poratna bijeda i mizerija, obilježena posvemašnjim beznađem, visokom razinom nezaposlenosti i korjenitim reformama (ali i španjolskom gripom!), ipak nije bila dovoljno loša da bi 2020. skinula s trona.
I u slučaju Japana (podaci datiraju od početka prošlog stoljeća), protekla se godina našla na listi Top 10 najgorih godina, ali priča poprima bitno drugačije konotacije jer se baš ništa ne može usporediti s katastrofom iz 1945. godine kada se vrijednost japanskog BDP-a (iz poznatih razloga) gotovo – prepolovila.
Reid je sortirao podatke i za američko gospodarstvo, no epizoda iz prošle godine, premda je riječ o najvećem minusu u proteklih pedesetak godina, jedva se ugurala među deset najvećih kontrakcija u povijesti (podaci sežu unatrag do početka prošlog stoljeća). Pogađate već, popisom dominiraju poratne godine, te razdoblja velikih bankarskih kriza (Velika depresija tridesetih godina prošlog stoljeća, te nekoliko manje intenzivnih epizoda s početka stoljeća).
Iz gomile brojki zapravo je nemoguće izvući zaključak koji bi mogao poslužiti kao predložak za zbivanja na tržištu kapitala (barem s ovako oskudnim uzorkom). Prezentirani grafikoni mogu poslužiti kao zanimljivo štivo za radoznale (poklonike povijesti), ali ne nude ništa više od mutnih indicija jer su dioničke izvedbe nerijetko imale neku svoju, drugačiju logiku.
Na prvi se pogled posve logičnom doima činjenica da je njemački DAX 30 skromnim rastom uvjerljivo nadmašio prošlogodišnju izvedbu britanskih ili španjolskih burzovnih indeksa, ali taj rezon nipošto ne može objasniti impresivnu izvedbu burzovnih indeksa na Wall Streetu. Štoviše, američki S&P 500 i japanski NIKKEI 225 namaknuli su gotovo identičan rast vrijednosti tijekom prošle godine, iako je Japan (barem donedavno) mnogima bio uzoran primjer borbe protiv koronavirusa, s vrlo impresivnim rezultatima, dok je katastrofalan učinak Bijele kuće (prema istim kriterijima) u značajnoj mjeri pridonio pobjedi demokratskog izazivača na nedavnim predsjedničkim izborima.
Uostalom, tragične posljedice pandemije (na globalnoj razini) niti uz najbolju volju nije moguće iskoristiti kao objašnjenje pozitivne izvedbe švedskog OMX indeksa, koji je rastom nadmašio čak i ranije spomenuti DAX 30.
A ima toga još. Poput, primjerice, naoko vrlo lucidne diferencijacije na dionice stare i novee konomije. Skupina potonjih, koja bi se u velikoj mjeri mogla podvesti pod hi-tech sektor, u ovoj je godini doista zablistala, obilato koristeći različite oblike lockdowna kojima su bili podvrgnuti stanovnici brojnih zemalja, prebacujući prijašnji stil život u online sfere. I doista, usporedba klasičnih i hi-techindeksa u Njemačkoj i SAD daje naslutiti kako se hi-techsektor u ovoj krizi pokazao dobitnom okladom.
To bi, između ostaloga, moglo objasniti neuvjerljivu (agregiranu) izvedbu dionica u Londonu, među kojima dominiraju izdanja bankovnog sektora (poprilično opterećena rekordno niskim kamatnim stopama i teretom Velike recesije, a potom i nepoznanicom zvanom Brexit) i brojne rudarske kompanije.
A onda opet, kako to da se australski ASX All Ords domogao pozitivnog teritorija? Ako je utjecaj rudarskih kompanija negdje veći (u usporedbi s Londonom), onda je to svakako u Sydneyu i Torontu: oba su indeksa proteklu godinu, unatoč zamjetnoj težini rudara, zaključili s pozitivnim predznakom. Nema nikakve sumnje, u australskoj je priči ključnu ulogu odigrao strelovit oporavak kineske industrije, ali to još uvijek ne objašnjava dvoznamenkasti rast indijskih burzovnih indeksa, ili pak poziciju baltičkih zemalja kao relativno sigurnog zaklona u turbulentnoj godini. Zemlje bivšeg istočnog bloka redom su tijekom prošle godine zaglibile na negativnom teritoriju (ni Hrvatska, naravno, nije nikakva iznimka), no Litva, Latvija i Estonija su se svejedno našle na strani – pobjednika.
I tako bismo mogli unedogled, nižući argumente koji to nisu. Ili im je nemoguće naći univerzalnu primjenu, jer je cijela priča bitno kompleksnija. Uostalom, ovaj sažeti pregled zbivanja u prošloj godini nema nikakvih pretenzija objasniti uzročno-posljedičnu vezu prošlogodišnjih zbivanja, a kamoli predvidjeti daljnji razvoj događaja (predviđanjima ćemo se više baviti u idućem tekstu). Financijska tržišta je doista teško pobijediti (a još teže to činiti konzistentno), makar je osnovni obrazac relativno lako uočiti, a podrazumijeva dramatičnu (i gotovo jednako intenzivnu!) korekciju tijekom prvog kvartala, te postupni oporavak u ostatku godine. Ovo vrijedi za ogromnu većinu zemalja i burzovnih indeksa, bez obzira na stupanj razvijenosti (ekonomije i/ili tržišta kapitala), ili instrumente borbe protiv pandemije (i učinak istih).
To jasno pokazuje usporedba terceta indeksa koji nemaju previše toga zajedničkog: sva tri su pred kraj ožujka izgubili otprilike trećinu vrijednosti (u odnosu na početak godine), a potom su S&P 500 i NIKKEI 225 jurnuli na pozitivan teritorij, a CROBEX (kao, uostalom, i gomila drugih indeksa), je šepajući tek ublažio početni zaostatak.
Korak naprijed, natrag dva
Posljednji je puta CROBEX kompletirao seriju od dvije uzastopne godine rasta još davne 2010. godine. Ništa čudno, pomislit ćete – ta zašto bi dionice na domaćem tržištu kapitala nudile sliku koja je bitno drukčija od blijede izvedbe makroekonomskih indikatora i permanentnog stanja krize u kojem tavori Hrvatska? No zagledate li se malo pažljivije u grafikon godišnjih fluktuacija indeksa, uočit ćete obrazac koji se ponavlja već cijelo jedno desetljeće.
Doduše, najprije valja zažmiriti na jedno oko, jer je vrijednost indeksa u 2012. godini porasla za mizernih 0,18 bodova (0,01%), što donekle ruši koncepciju. No ako barem za trenutak taj rast poistovjetimo s gubitkom (kakvim ga vjerojatno većina investitora i doživljava), iz grafikona se pomalja obrazac prema kojem se CROBEX, poput kakvog tromog valcera, kreće u pravilnom ritmu „korak naprijed – natrag dva“. Na simboliku ne treba previše trošiti riječi – vrlo je očita, i vjerojatno sasvim u skladu s percepcijom velikog broja ekonomista, a potom i građana Lijepe naše. No simbolika je u ovoj priči ionako najvažnija, jer je (barem na prvi pogled) riječ o premalom uzorku koji bi ukazivao na bilo šta drugo osim puke slučajnosti. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li izvedbom domaćih dionica indeks kompletirati taj trokorak, što bi podrazumijevalo i novi pad u 2021. godini.
PITANJE: Koliko će iznositi pomak CROBEX-a u 2021. godini?
pad veći od 5%
pad između 5% i 0%
rast između 0 i 5%
rast veći od 5%
Eksplozivan rast bitcoina
Ekspanzivna monetarna politika američke središnje banke već je godinama konstanta, no rapidan odgovor monetarnih vlasti na pandemiju koronavirusa dodatno je zaoštrio stvari, a dolar doveo u nezavidnu poziciju. Rezultat je slabljenje u odnosu na većinu valuta, uključujući i neuvjerljivi euro, koji se teško može pohvaliti izdašnijom podrškom u obliku (pozitivno intoniranih) makro indikatora, ali je svejedno namaknuo solidan rast vrijednosti u odnosu na američku valutu. Epilog izbora za predsjednika i Senat, kojim se Joe Biden vraća u Bijelu kuću, ali (tanka) većina u Senatu ipak ostaje obojana crvenom bojom, većina je analitičara protumačila kao najavu još bitnije uloge monetarnih vlasti, jer će fiskalna politika ostati zaleđena ideološkim animozitetom Demokrata i Republikanaca (i očekivano krhkom suradnjom zakonodavne i izvršne vlasti). Otuda i izraženije slabljenje dolara tijekom prosinca, zbog čega je euro tijekom 2020. godine ostvario rast od čak 8,9%, no pravi je spektakl upriličio bitcoin, čija se vrijednost (u odnosu na dolar) tijekom minulih 12 mjeseci doslovno – učetverostručila.
Iako pojedini promatrači takav razvoj događaja tumače strahom od inflacije, praktički ništa ne ukazuje na povećanu vjerojatnost takvog scenarija (niti značajniji rast dugoročnih kamatnih stopa, niti povratak cijene zlata, koja je još uvijek na pristojnoj udaljenosti od okruglih 2.000 dolara po unci). Ali to, naravno, nipošto ne znači da se pozitivan trend najpoznatije kriptovalute ne može nastaviti. Keynes je već odavna to jednostavno sažeo…