Već desetak dana nalazimo se u programu vrlo restriktivnih mjera koje proizvode visoke ekonomske troškove. Slika Oxfordovog monitora državnih reakcija (engl. Oxford Government Response Tracker) pokazuje da se Hrvatska i Srbija nalaze u svjetskom vrhu prema snazi restrikcija. Gledajte samo os y – položaj država po visini grafikona. Os x i linija koja je provučena kroz podatke nisu važni (i trebali bi drugačije izgledati, ali to nije tema).
Pitanja na koja u ovom trenutku ne možemo znati odgovor, ali ih možemo postaviti kako bi u budućnosti tražili odgovore na prava pitanja, glase:
- Zašto se Hrvatska i Srbija nalaze na vrhu slike prema snazi restrikcija?
- Kolika će biti ekonomska cijena pretjeranih restrikcija koje stvaraju velik ekonomski trošak, a ne spašavaju ljudske živote, ako takve restrikcije postoje (prvo ih moramo naučiti prepoznavati, što za sada nismo u stanju)?
Socio-ekonomski troškovi borbe protiv virusa
Dakle, ne znamo ima li pretjeranih restrikcija koje stvaraju velik ekonomski trošak, a ne spašavaju ljudske živote. Ako takve restrikcije postoje, ne znamo koliki su njihovi kratkoročni i dugoročni učinci na gospodarstvo i društvo. Zbog toga nismo u stanju argumentirano kritizirati državne mjere. A ako nema informacija i znanja (argumenata), radikalan oprez je razuman i treba ga podržati!
Međutim, o socio-ekonomskim troškovima treba raspravljati kako bi oni mogli izaći u prvi plan kada se za to steknu epidemiološki uvjeti. Za početak možemo opisati i klasificirati negativne posljedice pretjeranih restrikcija. To su: pad dohodaka, nezaposlenost, psihički poremećaji koji mogu varirati od blage anksioznosti do teških depresija, sklonost opijanju i trošenju jačih opijata, poremećaji u prehrani u izolaciji pri dugotrajnom boravku u zatvorenim prostorima (žderanje, konzumacija velikih količina proizvoda s visokim sadržajem šećera i bijelog brašna) što dugoročno dovodi do porasta kroničnih oboljenja, prekid ili slabljenje svih vidova obrazovanja, osjećaj besperspektivnosti – gubitak optimizma i nade, samoća, stres, afirmacija teorija zavjere i podrška čvrstorukaškim rješenjima (širenje sindroma „balkanskog špijuna“, koji se brzo razvija kroz stigmu zaraženih i tajna fotografiranja ljudi na ulazu u prostorije gdje se provode testovi – slučajevi iz Karlovca), društveni sukobi i politička nestabilnost, novi val emigracije koji će se pokrenuti ako će se hrvatsko gospodarstvo oporavljati sporije od gospodarstava zemalja u koje odlazi naša emigracija i na kraju, samoubojstva i širenje terminalnih bolesti potaknutih nekim od spomenutih razloga.
Sljedeća tablica klasificira posljedice prema vremenskom roku u kojem se očekuje njihovo učestalo pojavljivanje. Dio u sredini tablice pokazuje teoretski tempo postupnog prijelaza od kratkoročnih ka dugoročnim posljedicama. Crno područje ilustrira kako dugo trajanje razdoblja niskih dohodaka i nezaposlenosti pojačava teže posljedice koje dolaze kasnije. Na neke od njih (anksioznost, depresija, pad kvalitete prehrane) dohoci i nezaposlenost djeluju u kratkom roku, ali tek u dugom roku može doći do značajnog širenja teških posljedica koje označavamo kao pet jahača apokalipse. To su: (1) razvoj kroničnih bolesti, (2) potpora totalitarnim rješenjima, (3) društveni sukobi i politička nestabilnost, (4) pokretanje novog vala emigracije, (5) pojava ubojstava, samoubojstava i terminalnih bolesti potaknutih korona krizom. Uočite i da sve prikazane posljedice vjerojatno smanjuju imunitet, što može značiti nenamjeravani dodatni trošak – slabiju otpornost populacije na viruse u dugom roku.
Klasifikacija posljedica radikalnih restrikcija – opći dio
Prevladavajuća doktrina koju zagovaraju vodeći neovisni autoriteti (npr. Ivan Đikić, Igor Rudan) i većina epidemiologa, a koja je prihvaćena od strane zdravstvenih i političkih vlasti u Hrvatskoj, polazi od teorije da će metoda „Čekića i plesa“ (radikalne restrikcije uz postupne naknadne relaksacije) suzbiti širenje virusa i omogućiti njegovu naknadnu kontrolu uz gospodarski oporavak. Službeno obećanje glasi da ćemo problem staviti pod kontrolu prije nego što pet jahača apokalipse krenu na svoj tragičan put.
Dva grafička prikaza u nastavku zorno prikazuju kako izgleda obećanje dominantne teorije „Čekića i plesa“ (eng. The Hammer and the Dance). Ispod prve slike prikazano je kako se klasifikacija posljedica radikalnih restrikcija modificira u skladu s prevladavajućom epidemiološkom teorijom.
„Čekić i ples“
Klasifikacija posljedica radikalnih restrikcija – „Čekić i ples“
U gornjoj tablici nestaju pet jahača apokalipse. Nema niti dugoročnog utjecaja pretjerano restriktivnih mjera na pad dohodaka i nezaposlenost. A dugoročni efekti koji su preostali ne mogu se nedvojbeno objasniti kao posljedica primjene „Čekića i plesa“. „Ples“ je obećani ulaz u happy end koji konačno nastupa kada se za godinu ili dvije pronađe cijepivo ili prije toga neki izvanredan lijek.
Brojni komentatori od početka pandemije pokušavaju osporiti prikazani model. Služe se anegdotalnim „dokazima“, primjerima, filmićima i novinskim tekstovima koji, naravno, ne mogu informirati kreatore politike. Međutim, činjenica je da različite zemlje još uvijek primjenjuju različite mjere u borbi s koronavirusom, što ostavlja prostor za sumnju da pretjerane restrikcije postoje ako sve razvijene zemlje s ozbiljnim resursima ne primijene “Čekić i ples” uz snagu kakva postoji u Hrvatskoj.
Ujedinjeno Kraljevstvo je prvo pokušalo s blagim mjerama. To je pokrenulo seriju napisa i statusa na društvenim mrežama o tome kako „pametne zemlje“ navodno biraju meki pristup u kojem su individualne slobode i gospodarstvo u prvom planu. Međutim, Britanci su naglo zaoštrili protu-epidemijske mjere kada su simulacije pokazale da bi potražnja za uslugama intenzivne njege i respiratorima mogla dramatično premašiti ponudu, uz velik broj izgubljenih života. Epidemiolog Neil Ferguson, čiji je rad potaknuo promjenu britanske politike, potkraj tjedna objavio je revidirane rezultate koji pokazuju da bi trenutne restrikcije koje primjenjuje Ujedinjeno Kraljevstvo trebale biti dovoljne za izbjegavanje ljudske katastrofe.
Nizozemska, Švedska, u nešto manjoj mjeri Njemačka, te napredne zemlje u Aziji, uzdaju se postići bolji rezultat ciljanjem optimalne kombinacije blažih mjera, ekstenzivnim testiranjem (osim Japana) i ingenioznim tehnološko-organizacijskim rješenjima analize velikih podataka, rane intervencije, prevencije i učinkovite kurative.
SAD ima točkasti razvoj epidemije (New York, New Jersey, California). Proces kasni desetak dana za europskim prosjekom i još više za Italijom i Španjolskom. Predsjednik Trump se nada da će izbjeći radikalne restrikcije u većem dijelu zemlje u dovoljno dugom razdoblju, te očekuje kako će ingenioznost znanstvenika, inženjera i poduzetnika na vrijeme dovesti do povećanja pouzdanosti rezultata simulacijskih modela, proizvodnje dovoljnog broja novih respiratora i/ili pronalaska lijeka tako da gospodarstvo ne doživi nepopravljiva oštećenja. Nevjerojatno je kako Trumpovi navijači šire vjeru u ispravnost takvog puta, a jednako je nevjerojatno kako navijači suprotne strane žele da njegova administracija u toj utrci s vremenom ne uspije. Amerikanci su takvi – hazarderi uvjereni u svoju snagu i moć, pustimo im da pokušaju svoj put. Možda uspiju. Možda ustraju unatoč lošim rezultatima. Možda ne ustraju i korigiraju strategiju ako neće ići. Sve je jedan veliki eksperiment.
Važno je uočiti da je Trumpova administracija naglo prešla iz faze „lako ćemo“, prema fazi ekstenzivnog testiranja koja nalikuje njemačkom i azijskom pristupu. Američki eksperti polaze od (točne) hipoteze da službene statistike pandemije zavaravaju, jer vidimo samo vrh ledenoga brijega.
Na vrhu ledene sante statistički registriramo brojeve i omjer preminulih i potvrđeno zaraženih. Potvrđeno zaraženi predstavljaju neki postotak od ukupnog broja testiranih i neki drugi postotak od nepoznatog broja stvarno zaraženih. Omjer preminulih i potvrđeno zaraženih jakovarira među državama. Na dan 28.3. u Italiji je iznosio oko 10%, u Njemačkoj 0,6% i u Hrvatskoj 0,8%. Je li moguće da među zemljama postoji tako velika razlika u vremenskom tempu razvoja epidemije i kapacitetima zdravstvenog sustava, koja objašnjava ove razlike?
Omjer preminulih i potvrđeno zaraženih sadrži čak tri potencijalno velike pogreške. Za sada ih nismo u stanju procijeniti statističkim metodama. Međutim, možemo ih opisati kako bismo osvijestili more neznanja i nedostatka informacija koje nas okružuje.
Prva je pogreška identifikacije uzroka smrti. Ne znamo je li broj smrti pripisanih koroni točan. U četvrtak je u Slavonskom Brodu preminula starija gospođa u terminalnoj fazi onkološke bolesti koja je dovedena u bolnicu u teškom stanju. Kod nje je otkriven korona virus kojem je pripisana njezina smrt koja je nastupila nekoliko sati po dolasku u bolnicu. Profesor Ioannaidis sa Stanforda u tekstu „Fijasko u nastajanju“ upozorio je na nepouzdanost metoda otkrivanja uzroka bolesti (čak i kada se rade obdukcije). Možemo očekivati da različite zemlje koriste različite protokole, metode, tehnologije i znanja za otkrivanje uzroka bolesti. To u uvjetima psihoze i panike povećava vjerojatnost da će zemlje čiji su liječnici slabiji u poslu identifikacije uzroka imati veći postotak pogreške pripisivanja smrti koroni kod svakog bolesnika kojem je virus potvrđen. Nama promatračima sa strane nije dano da prosuđujemo kolike su te pogreške, ali nam je dano znati da postoje. I ne, nije nam dano izvoditi zaključke o tome. Mi ne smijemo imati mišljenje o tome jesu li takve pogreške značajne ili nisu.
Drugo je pogreška kvalitete testa. Svaki znanstveni test podložan je dvjema tipovima pogreške. Jedna je da se ne otkrije ono što se traži iako je predmet potrage tamo (greška odbacivanja točne hipoteze ili greška tipa I), a druga je da se otkrije ono što se traži iako predmeta potrage zapravo nema (greška tipa II). Prokletstvo spoznaje sadržano je u općem načelu da razvoj instrumenta koji ide za smanjenjem jednog tipa greške može smanjiti kakvoću instrumenta ako se zanemari drugi tip pogreške. Zamislite požarni alarm koji je osjetljiv na temperaturu iznad 40 stupnjeva. Takav instrument je 100% pouzdan detektor požara – niti jedan mu neće promaknuti! Ali, takav će alarm toliko puta zazvoniti kada nema požara, da se na zvonjavu nakon nekog vremena nitko neće obazirati. Stoga treba obratiti pažnju na pouzdanost instrumenta kojim se služimo u potrazi za istinom. Virološke testove ne poznajem. Moji su zaključci laički i suspektni. Međutim, znamo da je prvi test za SARS-Cov-2 razvijen pred samo dva i po mjeseca (u Berlinu). Općenito znamo da znanju treba neko vrijeme da se pretvori u dobru tehnologiju. To se uglavnom odvija kroz eksperimentiranje (rijetko se neki model odmah pretvara u dobar proizvod). Također, iz medija znamo da mnogi testovi SARS-Cov-2 prve generacije nisu imali osobitu kvalitetu. Prvi testovi u SAD-u imali su dramatičnu pogrešku. Općenito, možemo zaključiti: kvaliteta instrumenta – testova s vremenom raste, pa dio statističkog porasta broja potvrđeno zaraženih ne odražava stvarnu dinamiku razvoja epidemije nego povećanje kvalitete testova. Nama promatračima sa strane nije dano da prosuđujemo kolike su pogreške vezane uz promjene kvalitete instrumenta, ali nam je dano znati da postoje.
Treće je pogreška veličine i selektivnosti uzorka. Iako je epidemiolog Marc Lipschitz s Harvarda od početka epidemije pozivao na provođenje testova na velikim i nasumičnim reprezentativnim uzorcima populacije kako bi se utvrdilo stvarno stanje, testovi su uvedeni postupno i selektivno. To je zavisilo o pojavi simptoma (iako je teško razlikovati simptome covid-19 od simptoma sezonske prehlade i gripe), te o tome gdje je osoba boravila i s kim je bila u kontaktu. Neke zemlje (J. Koreja, Njemačka i zadnjih dana SAD) provode testove selektivno ali masovno, a SAD su prošli tjedan navodno prihvatile Lipschitzovu preporuku i kreću s velikim slučajnim uzorcima (izvor: redovita tiskovna konferencija Trumpovog epidemiološkog tima u petak 27.3.). Neke su zemlje zaključile da testovi nisu bitni koliko druge preventivne mjere (Japan), a neke testiraju malo i selektivno (Hrvatska). Prema medijskim izvještajima, u Hrvatskoj je do 28.3. provedeno oko 5,000 testova (1,25 promila populacije). To se može činiti puno u usporedbi s uzorcima koji služe za zavaravajuće rezultate anketa javnog mnijenja koje objavljuju TV postaje (uzorci su najčešće 800 – 1300, a ankete telefonske), međutim imajte na umu da kada u ekonomskoj statistici želimo uz pomoć kompleksnog instrumenta (bogato strukturiranog upitnika) nešto pouzdano izmjeriti na terenu – kao što je slučaj s Anketom o radnoj snazi iz koje izvodimo zaključke o stopama zaposlenosti i nezaposlenosti – biramo slučajan uzorak u kojem je više od 7,000 ljudi iz više od 3,000 stambenih jedinica. To je jedini način da dođemo do pouzdanog rezultata o tome što se događa s tržištem rada u cijeloj populaciji. A najvažnije je da je uzorak slučajan, a ne selektivan (pristran). Laik sam i ne znam ništa o uzorkovanju u epidemiologiji, imam samo opće statističko znanje, pa sve što kažem uzmite s dozom skepse.
Ipak, vjerujem da su opći principi uzorkovanja dovoljno slični u svim znanostima i da manji pristrani uzorci uvijek imaju velika ograničenja u razotkrivanju pravog stanja stvari u populaciji. Na tome počiva teorija vrha ledenog brijega koja je prikazana u nastavku. Ako shvatite sljedeći prikaz i proniknete u odnos znanja i neznanja o pojavi s kojom se suočavamo, onda ćete shvatiti da odgovoran i racionalan u stav u ovom trenutku može biti samo jedan.
Taj stav ima tri elementa koja bi trebala pasti na pamet i kapetanu broda koji plovi prema santi:
- Podržati generalni smjer oštrih mjera („Ostanimo doma!“). Ovaj zaključak vrijedi doklegod ono malo indikatora rizika s kojima raspolažemo i prostor nedostatka informacija i neznanja koji nas okružuju ne pruže razuman dokaz da bi trebalo učiniti nešto drugo. No, to ne opravdava pretjeranu restriktivnost. Stalno ju treba propitivati, ma koliko to bilo teško.
- O problemu ne razmišljati pojednostavljeno i ideološki (I. dio moje trilogije „Protiv previše ideologije“), a političke odluke donositi na temelju činjenica i dokaza, što se naročito odnosi na opis nedostajućih informacija i njihovo otklanjanje – stvaranje novih znanja (II. dio moje trilogije „Protiv previše ideologije“). Dok ne bude jasnih dokaza da su ljudi poput spomenutog profesora Ioannidisa ili Bhakdia luđaci i šarlatani koji dramatično griješe, moramo biti spremni na fleksibilne modifikacije politika kada bolje upoznamo vrh i skriveno podnožje ledenoga briga. To nije sada, jer nemamo znanja koja bi nas mogla navesti na odustajanje od oštrih mjera! Zato znanja treba skupljati: testirati, testirati, analizirati, uzorkovati.
- Svijest o socio-ekonomskim posljedicama restrikcija treba se postupno uvoditi u za sada isključivo epidemiološke modele odlučivanja ( III. dio moje trilogije „Protiv previše ideologije“). Cilj je da se odluke o životu društva optimiziraju u pogledu intenziteta mjera i u vremenu, usporedo s rastom relevantnih informacija i znanja o epidemiji.
Nove varijable u igri: nezaposlenost i plaće
Podsjećanje na spremnost za modifikaciju strategija osobito je važno u zemljama poput Hrvatske i Srbije (vrh slike prikazane na početku teksta) koje nemaju demokratske tradicije, kapaciteti zdravstva su im (relativno) slabi, analitički i podatkovni kapaciteti administracije nerazvijeni, a politički vrhovi slabo educirani – uglavnom slabo razumiju moderno gospodarstvo i jako su moćni, između ostaloga i zbog toga jer su navikli izravno ili neizravno kontrolirati najveći dio gospodarskih resursa u državi.
Natruhe autoritarnih tendencija i zatvaranja u eho-komore (eng. groupthink) više nisu samo anomalije i apstraktni izvodi iz nedovoljno provjerenih grafikona poput oxfordskoga. Kroz medije probijaju priče o stigmi spram zaraženih. U Karlovcu je netko fotografirao ljude koji dolaze na testiranje. Predsjednik Milanović je jučer (28.3.) upozorio da je možda prekršen Ustav kada je vlada umjesto dvotrećinske saborske većine donijela zabranu napuštanja mjesta boravka (jer je ljudima onemogućen pristup privatnom vlasništvu na drugim lokacijama u državi). Sjećamo se i da je premijer pred nešto vremena dao izjavu o mogućem preuzimanju dijela ovlasti Sabora.
Osobito zabrinjava komunikacijska kampanja koja je usmjerena na neodgovornost građana, u kojoj su svi mediji uzeli učešća. S jedne strane korisno je zvoniti na alarm kako bi ljudi shvatili ozbiljnost situacije i povukli se u domove. S druge strane, prebacivanje odgovornosti na navodno grozno nedisciplinirane građane može poslužiti kao paravan za pokrivanje eventualnih pogrešaka, ako će one s vremenom postati vidljive.
Najvažnije je čuvati demokratske stečevine, društveni i stručni dijalog i stvarati pritisak na kreatore politike kako bi do njih dopirale informacije iz svih područja života, uključujući i gospodarstvo. Iako, valja priznati, ekonomske informacije i znanja u ovom su trenutku nalik epidemiološkima, jer: (1) nikada se nismo suočili s ovakvom situacijom; (2) standardni instrumenti ekonomske politike ne mogu puno pomoći; (3) pratimo rijetke indikatore koji otkrivaju tek vrh ledenoga (ovoga puta gospodarskog) brijega.
U takvim uvjetima teško ili nikako predviđamo. Stoga u nastavku prikazujemo promjene dva pokazatelja koja razaznajemo, a koja se postupno i oprezno moraju uzimati u obzir pri oblikovanju ne samo gospodarskih nego i anti-epidemijskih mjera iz razloga koji su objašnjeni na početku teksta: društveni troškovi i ljudski gubici vrebaju sa svih strana, a znamo da pretjerane mjere mogu postojati.
Ako pretpostavimo da smo do 18.3., kada je na Zavodu za zapošljavanje bilo registrirano oko 135 tisuća nezaposlenih, imali normalnu situaciju na tržištu rada, onda razliku do prošloga petka (27.3.), kada je registrirana 141 tisuća nezaposlenih ili oko 4,3% više, možemo nedvojbeno pripisati korona krizi. Tempo rasta broja nezaposlenih iznosi 0,47% u prosjeku na dan. Pretpostavimo da će najteži dio gospodarske krize trajati do 31.5.2020. (sada još neću otvarati teško pitanje turizma). To bi bilo u skladu s obećanjem teorije „Čekića i plesa“: stisak mjera slabjet će prema kraju travnja, a normalizacija koja bi makar zaustavila rast broja nezaposlenih (ne i smanjila taj broj!) nastupila bi mjesec dana kasnije. Ako broj nezaposlenih u međuvremenu nastavi rasti po prosječnoj stopi od 0,47% na dan, do kraja svibnja imat ćemo oko 190 tisuća nezaposlenih ili oko 40% više nego 18.3. Međutim, kako se ovakva kriza nikada nije dogodila, predviđanje nije pouzdano – posve je proizvoljno. Stoga u optimističnom scenariju možemo pretpostaviti da će prosječna dnevna stopa početi usporavati jer će se velika većina potencijalno nezaposlenih uključiti u vladin program financiranja minimalnih plaća. Ako prosječna dnevna stopa rasta broja nezaposlenih padne na 0,27%, svibanj ćemo završiti s oko 168 tisuća nezaposlenih ili 24% više nego 18.3.
Međutim, u pesimističnom scenariju možemo pretpostaviti da pravi val otpuštanja tek slijedi. Dio poduzetnika neće više vidjeti perspektive, a vladine mjere koje samo odgađaju, a ne otpisuju poreze i doprinose, smatrat će nedovoljnima da zadrže radnike. Zašto bi plaćali poreze i doprinose, makar i s odgodom, ako ne rade i nemaju prihode? Netko možda ima zalihu kapitala i nadu u oporavak; taj će iz vlasitih sredstava financirati poreze i doprinose. Međutim, neki poduzetnici nemaju ni kapitala ni nade. Ako prosječna dnevna stopa rasta broja nezaposlenih zbog toga naraste na 0,67%, svibanj ćemo završiti s oko 217 tisuća nezaposlenih ili 61% više nego 18.3.:
Ovo nisu prognoze, nego scenariji uz dane pretpostavke. Sličan postupak možemo primijeniti za procjenu pada dohodaka iz plaća, ali prije toga još tri informacije koje su posredno vezane uz gornju sliku, a uvode u problematiku pada dohodaka.
Prvo, pretpostavljam da neće doći do masovnog povratka mlađih emigranata koji su zadnjih godina iselili u druge zemlje EU i dobili otkaze. Vratit će se mali broj koji su u inozemstvu radili na crno, a ostali će čekati i/ili imati neka prava na pomoći od tamošnjih vlada. Brži rast nezaposlenosti mogao bi se dogoditi ako ova pretpostavka nije realna.
Drugo, u Hrvatskoj je oko 420,000 ljudi zaštićeno u najšire definiranom javnom sektoru – oni su ionako svijet za sebe. U taj broj uključeni su i zaposleni u mješovitim javno-privatnim poduzećima poput INA-e i Podravke gdje sigurno neće biti otpuštanja do kraja svibnja. Istu pretpostavku koristim za registrirane poljoprivrednike koji već imaju snažne poticaje koji će se nastaviti. Zbog osjetljivosti sektora nadležno ministarstvo sigurno će u EU fondovima pronaći izvore za dodatnu intervenciju koja će većinu ljudi zadržati u poslu barem do kraja svibnja.
Treće, smanjit će se aktivnost u sivoj ekonomiji koju ionako možemo samo vrlo grubo procijeniti, ali to neće bitno utjecati na skok nezaposlenosti. Ti ljudi su već registrirani nezaposleni samo rade na crno, ili imaju druge izvore primanja (socijalne dotacije, rente), ili su uzdržavani članovi obitelji koji pomažu u poslu, a kada prestane potreba za njihovim povremenim uslugama neće olako mijenjati svoj status u kratkom roku.
Prema tome, riziku gubitka posla izloženo je oko 910 tisuća zaposlenih u privatnim poduzećima i oko 184 tisuće u obrtima i slobodnim profesijama što je ukupno oko 1,1 milijun ljudi u Hrvatskoj. Za njih 600,000 vlada je pripremila program financiranja minimalnih plaća, što znači da bi, barem za prva tri mjeseca krize, svega oko pola milijuna ljudi trebalo raditi kod privatnih poslodavaca koji će zadržati radnike bez potpore države. To mi se za sada čini realno. A ako neka od mojih pretpostavki ne drži vodu i stvari se krenu razvijati drugim tempom, očekujem da će novi krugovi vladinih intervencija uvesti dodatne kompenzacije. U donjoj tablici (još jednom: ovo nije prognoza nego scenarij) možete vidjeti kako bi korona-šok uza sve spomenute amortizere mogao dovesti do dramatičnog rasta stope nezaposlenosti u vrlo kratkom roku.
Jedan od mogućih scenarija za tržište rada u Hrvatskoj
Izvor: DZS, vlastite procjene
Pretpostavit ćemo da je prosječna neto plaća radnika koji idu na državni minimalac iznosila 4,500 kuna, što znači da će se prosječna plaća za tih 600,000 ljudi smanjiti 28%. Javni sektor će se rukama i nogama boriti da im se plaće ne smanje, ali očekujem da će na kraju, uz puno natezanja i s vremenskim zaostatkom, sindikati u javnom sektoru morati pristati na rezove. Kako je vlada puna razumijevanja za najšire definiran javni sektor u kojem procjenjujem da radi oko 420,000 ljudi, očekujem djelomično i zakašnjelo štucanje za 10-15%, što će, kad se uprosječi kroz vrijeme i po javnosektorskim jedinicama (od kojih neke neće dati dirati u plaće: npr. u INA-i i Podravci to su odluke koje im nitko ne može nametnuti), iznositi oko 8% pada plaća u drugom tromjesečju. Ako za preostalih 430,000 ljudi prosječne plaće padnu 15% (bit će tu i onih koji će zadržati aktivnost i plaće, i onih koji će morati jako rezati da bi preživjeli), masa isplaćenih plaća će u drugom tromjesečju u odnosu na prvo pasti 20%. Osobna potrošnja će pasti mnogo više iz tri razloga: (1) ljudi će se zbog neizvjesnosti prestati zaduživati radi potrošnje, radije će trošiti štednju, a i pritom će biti veoma oprezni; (2) ljudi će odgoditi svoje planove potrošnje – neki će promijeniti navike za dulje vrijeme, a (3) svi će imati smanjen fizički pristup trgovinama u barem jednom od tri mjeseca drugog tromjesečja, jer će većina ne-esencijalnih trgovina kroz veći dio travnja ostati zatvorene. A kada se otvore, trebat će dosta vremena da se svi pokrenu; restrikcije kretanja neće nestati preko noći. Udjel skraćeno otvorenih trgovina živežnim namirnicama te ljekarni i sličnih trgovina u ukupnom prometu trgovine na malo u normalnim mjesecima iznosi oko 46%, te se i slučaju normalizacije života do kraja svibnja može očekivati pad osobne potrošnje u drugom tromjesečju veći od 25%. Ponovo, za kraj ovoga odjeljka: ovo još nisu prognoze, tek scenariji. Prognozirati ne znamo, jer se nikada nismo suočili sa sličnim šokom.
Što može „ekonomski savjet“?
U proteklih nekoliko dana javnim se prostorom šire spekulacije o sazivanju nekakvog “savjeta za spas gospodarstva”, pa ću ovu nedjeljnu bilješku završiti kratkom napomenom o tome.
U prvom dijelu koronaekonomike (Koronaekonomika I: uvod o fiskalnom kapacitetu) objasnio sam zašto je preslaba fiskalna prilagodba 2015.-2019. dovela Hrvatsku u situaciju da ponovo, kao i 2009., nema fiskalni kapacitet za adekvatnu fiskalnu reakciju. Hrvatska ipak nije posve bez kapaciteta i mogla je krenuti s kakvim-takvim mjerama. Moćan dio opisanih mjera – državni minimalci – potencijalno je „težak“ do 1,5% BDP-a 2019. Međutim, nedostatak fiskalne snage, brzine i odlučnosti doveo je do polovične mjere odgoda umjesto oprosta poreza i doprinosa, što je naišlo na žestoku kritiku u javnosti i u najboljem slučaju stvorilo mlak dojam o mjerama u usporedbi s drugim zemljama (mjerama sam dao uvjetnu trojku zbog mjere „državni minimalac“ i očekivanja da slijedi drugi, jači krug). S druge strane, HNB srećom ima dovoljan kapacitet rezervi i spektar instrumenata da spriječi prerastanje šoka u financijsku krizu.
Premijer je sljedeći krug mjera najavio već za sljedeći tjedan, a u medijima se u isto vrijeme spekulira o osnivanju nekog nejasno određenog gospodarskog savjeta. Spekuliralo se i s mojim imenom. S jedne strane, postavlja se pitanje što će taj gospodarski savjet raditi pored svih ministara i službenika? S druge strane, odgovorno je u ovako izvanrednim okolnostima poslušati što govore stručnjaci (iako oni sigurno neće govoriti jednim glasom), kao što je zbog okolnosti odgovorno da se stručnjaci odazovu takvom pozivu, pa makar na prvi sastanak da se vidi čemu bi takav savjet služio i kako bi radio.
U medijima i na društvenim mrežama sve se užarilo od prijedloga tko bi trebao ući u Savjet, što bi takav Savjet trebao raditi, preko noći je niknulo novo udruženje poduzetnika (Glas poduzetnika) koje agresivno nudi svoje prognoze, rješenja i ljude, a neki idu tako daleko da vide takav Savjet kao nužan uvjet za „spas zemlje“. Kako bih malo ohladio očekivanja i racionalizirao stvar, pokušat ću opisati kakvi sve ekonomski savjeti postoje kako bismo se lakše orijentirali u pogledu očekivanja.
- Institucionalizirani savjeti. Sabor ima Fiskalni savjet. Američki predsjednik i mnoge vlade imaju ekonomske savjete. U njima sjede stručnjaci, a njihovi su mandati i djelovanje uređeni zakonima i transparentni prema javnosti. Nema nikakvih konflikata s mandatima drugih dužnosnika, jer sve je uređeno. Iako bi se i u nas moglo razmišljati o institucionaliziranom ekonomskom savjetu, činjenica je da hrvatska vlada nema takav savjet i nema naznaka da se sada razmišlja o trajnom institucionalnom rješenju. Priča je puštena u medije ad hoc.
- Politički ili alibi savjeti. Neke vlade ili predsjednici, kada već donesu bitne odluke, razvijaju komunikacijske strategije kojima nastoje pojačati vjerodostojnost donesenih odluka. Takvi savjeti se u startu postavljaju vrlo široko i uključivo, političari se prije odabira ljudi konzultiraju prije svega s PR stručnjacima, i takvi savjeti imaju kratak rok uporabe. U javnosti se stvara dojam da „iza svega stoji struka“ i da „vlada sluša stručnjake“, što uvijek nailazi na dobar prijam. Međutim, takvi su savjeti heterogeni, najčešće im se nikakvi resursi ne stavljaju na raspolaganje i cijela je postavka takva da s vremenom dolazi do osipanja i razmimoilaženja među članovima. Sastanci se ubrzo prorjeđuju, premijer i ministri su jako zauzeti i nemaju vremena za gubljenje, i savjet polako odlazi u fade-out nakon što je odigrao svoju komunikacijsku ulogu. Najpoznatiji takav savjet je Sanaderov iz 2009.
- Neformalni savjeti. Ovi savjeti nisu institucionalizirani kao prvi, ali nisu ni politički alibi savjeti. Pokreću ih, a nekom ih odlukom mogu i djelomično institucionalizirati političari koji iskreno žele koristiti stručne savjete. Ovi se savjeti prepoznaju po tome što nisu prekobrojni i u njima sjede stručnjaci za koje je poželjno da ne misle isto, ali imaju ozbiljnu znanstvenu, stručnu i poslovnu reputaciju. Zadnji takav savjet u Hrvatskoj sazvala je Jadranka Kosor. Članovi su bili Sandra Švaljek, Borislav Škegro, Željko Perić i Željko Lovrinčević. Taj savjet je radio pro bono i sastavio solidan ekonomski program na dvadesetak slajdova power point prezentacije. Međutim, na kraju od svega nije bilo ništa, jer je tsunami događaja upravljao Kosiričnom vladom, a ne ona događajima. U sličnom savjetu po sastavu no ne i po utjecaju na politiku radio sam u vrijeme rata 1993.-1994. Tada smo Zoran Anušić, Žarko Miljenović, pokojni Željko Rohatinski i ja, uz pozadinsku potporu Andree Mervar s Ekonomskog instituta, savjetovali premijera Nikicu Valentića i potpredsjednika Borislava Škegru pri izradi i provedbi programa obaranja visoke inflacije. Ovdje ćete pronaći tekst koji detaljno opisuje te davne događaje. Bili smo moćan savjet, sastajali se često, nekoliko mjeseci praktički nismo radili ništa drugo. Imali smo analitičke resurse, imali smo vrijeme i imali smo utjecaj – kreirali smo program. Za razliku od Kosoričina savjeta, čiji je utjecaj tsunamijem događaja odmaknut u stranu, naš utjecaj je bio stvaran, što je očekivano stvorilo ozbiljne zamjerke i otpor: (1) naš rad nije bio javan (tajnost pripreme jedan je od važnih elemenata uspjeha anti-inflacijskih programa jer oni uvijek sadrže začin iznenađenja), a to je u demokratskim uvjetima teško zamislivo; (2) odluke koje smo mi donijeli „pregazile“ su mandate većine ministara, a Narodna banka dovedena je pred gotov čin kada je vlada počela donositi svoje odluke. Ratna ugroza i obaranje visoke inflacije, kao ključni prioritet da se gospodarstvo u kolapsu osovi na noge, opravdali su takav model. Nikica Valentić, još dok je nastupao u javnosti, uvijek je koristio ratne metafore vraćajući se na to vrijeme govoreći da je tada vodio grupu komandosa. Nama je to jako imponiralo, jer smo imali osjećaj da smo napravili nešto strašno važno iako so uživali relativan mir naših institutskih ureda i vladinih dvorana (iako je jedan od nas, Zoran, povremeno odlazio na frontu, na neki top kod Generalskog Stola). No, kažem, neće se više ponoviti, ne treba se ponoviti.
- Inovativni savjeti. Ovo sam sada izmislio. Moguće je da postoji neka čudna kombinacija savjeta koji bi bio djelomično institucionaliziran, koji bi pronašao razumnu sredinu između Kosoričina savjeta „bez zubi“ i našeg iz 1993., a koji bi u današnje vrijeme imao „preoštre očnjake“ i patio od demokratskog deficita, savjeta koji bi bio dovoljno transparentan za javnost, koji ne bi izazvao podozrenje ministara i službenika ili strah da će netko ući u kost njihovih mandata i odgovornosti i voziti sa stražnjeg sjedala, savjet koji bi imao i vrijeme i resurse i mogao funkcionirati kao tim, i koji, najvažnije od svega, ne bi bio politički – alibi savjet. Meni se čini da savjet koji bi udovoljio svim tim uvjetima ne može postojati. No, dopuštam da griješim. Teška vremena ponekad iznjedre inovativna rješenja.