U tekstu koji objašnjava kako se dinamika pandemije povezuje sa šokom u gospodarstvu identificirao sam pet loših ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na površinu: (1) zagovaranje čvrste ruke – suspenzija demokracije, (2) „helikopterski novac“, (3) povratak socijalizmu ili jačanje državnog kapitalizma, (4) strategija samodostatnosti i (5) teška kompromitacija i/ili raspad EU. Ove ideje su usko povezane i predstavljaju sklop – cjeloviti pogled na svijet odnosno svjetonazorski pogled na čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo do ruba autarkije na kojem se opasno ljuljamo.
U prvom tekstu o pet jahača obradio sam helikopterski novac (rješenje ili put u pakao)? Drugi dio je posvećen predviđanju skorog raspada EU (što će nam asocijacija koja se navodno kompromitirala i pokazala nesposobnom za odgovore na krize). Treći tekst o jahačima apokalipse povezan je s prva dva – riječ je o ideji o gospodarskoj samodostatnosti.
Gotovo da ne treba objašnjavati otkud potječe ideja o samodostatnosti. Vidjeli smo nezamislivo: otvoren je put prema „kraju globalizacije“ i redefiniranju odnosa u trokutu SAD – Kina – EU (osobito između prve dvije zemlje); nacionalne granice zatvaraju se preko noći; međunarodna razmjena kolabira; jedinstveno tržište EU dolazi pod znak pitanja kada Njemačka u jednom trenutku zabranjuje izvoz medicinskih maski (problem je brzo otklonjen); o turizmu i letovima avionom možemo samo sanjati. U takvim uvjetima pokušavamo se uhvatiti za neku čvrstu točku.
Naivno je misliti da se ta točka nije pomaknula u odnosu na položaj prije korone. Rađa se novi svijet, svijet „samodostatnosti“. Mnogi ističu kako bi taj svijet mogao biti i prilika. Nismo li oduvijek znali da Slavonija može hraniti „pola Evrope“; nisu li naši prirodni resursi iznimni, ali ih nismo znali iskoristiti zbog gluposti i interesa? Iz te perspektive, korona bi mogao biti izazov koji će probuditi ono najbolje u nama i među nama. Evo kako se to zamišlja: pametna vlast će pomoći organizaciju proizvodnih lanaca u zemlji tamo gdje imamo „sirovinsku bazu“ i dobru osnovu; prvi lanac je od polja (i mora) do stola – to je toliko jasno da ne treba objašnjavati; drugi je energija: hidro, vjetar, sunce – toga imamo u izobilju; treći je „šumski lanac“ – od drveta do namještaja; četvrti lanac je vojno-industrijski – imamo snažnu industriju oružja i vojne opreme, brodogradnju, vojska će naručivati ratne brodove, oružja, i znanja IT sektora ugradit će se u to; peti lanac je zdravstveni – imamo dobre liječnike i farmaceutsku industriju, a kada to povežemo s IT sektorom imat ćemo izvrstan zdravstveni sustav i prateću industriju, uz domaću proizvodnju medicinske opreme; šesti lanac vrijednosti je javno-servisni – administracija, obrazovanje, policija, pravosuđe … kada se sve to digitalizira i integrira, dobit ćemo neslućenu efikasnost. Već se najavljuju i e-vjenčanja; to se ni Estonija nije usudila digitalizirati! Doduše, godinu-dvije imat ćemo problem zbog izostanka turizma, ali to je dugoročno dobro jer nećemo biti zemlja sluga – konobara i kuharica. Postat ćemo zemlja zadovoljnih i prosperitetnih ljudi koji rade u poljoprivredi, obnovljenoj industriji, IT-u …
Opisane ideje nisu nove. Oduvijek su tu, samo je korona sada pojačala njihovu atraktivnost. Uostalom, Todorićev Agrokor bio je od strane države sponzoriran poljoprivredno-industrijski kompleks koji je i poslovao pod sloganom „od polja do stola“. U trenutku njegova raspada na vidjelo su izbile sve ideje i aranžmani koji stoje iza koncepta ekonomskog nacionalizma. Nekoliko mjeseci u toku vrhunca krize Agrokora 2017. bila je živa ideja kako je najvažnije obnoviti model na način da novi Agrokor preuzme „naš čovjek, Hrvat“.
Da bi ste shvatili što je u ovim idejama dobro i pametno, a što loše i opasno, morat ćemo se vratiti do korijena koncepta stvaranja vrijednosti – do priče o proizvodnji znanja i ulozi razmjene.
Izvori ekonomskih vrijednosti
Ako pogledate predmete u prostoru oko sebe i razmislite što je sadržano u svakome od njih, shvatit ćete da je riječ o znanju. U vazi u kojoj je cvijet nema mnogo slojeva znanja. Znanje koje je sadržano u vazi nataložilo se kroz povijest nakon prvih lončara koji su se pojavili oko 18,000 godina p.K na području današnje Kine. Vaza je dakle staro znanje, kao i stolovi, stolice, ormari. Te stvari su davno izmišljene i približile se današnjim oblicima, samo su u industrijskom dobu usavršene i dobile neslućene varijacije dizajna i materijala. I knjige na polici imaju svoju povijest proizvodnje još od Gutenberga sredinom 15. stoljeća. Nasuprot tome, TV uređaj je novo znanje. Prvi eksperiment nalik današnjem TV-u izveden je 1909. u Parizu. Nakon toga je slijedio niz inovacija i unapređenja u proizvodnji, prijenosu i prijemu slike, koje su bile potrebne da bi se došlo do današnje kvalitete usluge.
Inovacije i znanje u proizvodima slažu se kao godovi u drvetu, ali se ne mogu odvojiti od inovacija i znanja koji se ugrađuju u procese proizvodnje. Često je riječ o istom procesu. Na primjer, pronađe se bolji i lakši materijal za karoseriju automobila pa se prilagode dijelovi proizvodne linije kako bi se proizvodnja odvijala na efikasan način.
Dio inovacija i znanja je zorno vidljiv i opipljiv, no drugi dio bitnih inovacija ostaje skriven. Riječ je o idejama koje su ugrađene u usluge koje popločavaju put proizvoda od mjesta proizvodnje do potrošača. Informacijske usluge, internet komunikacija i prodaja, marketing i trgovina, transport i logistika, sve to utječe na produktivnost čitavog lanca, pristupačnost proizvoda te na kraju određuje njegovu cijenu.
Pritom je važno shvatiti da širenje inovacija i znanja ima internacionalni karakter. U gotovo svakom složenijem proizvodu kupljenom u SAD-u ili Kini sadržan je značajan dio znanja koje nije nastalo u SAD-u ili Kini. Općenito, što je manje ljudi u nekoj zemlji, to je veća vjerojatnost da će sadržaj znanja u proizvodima i uslugama potjecati iz inozemstva. To se osobito odnosi na proizvode i usluge koji su tehnološki složeniji i imaju snažan pozitivan utjecaj na životni standard.
Svaka država ima tri opcije za rješavanje ovog problema:
- Vlastita proizvodnja na bazi imitacije uz pomoć zaštite domaćeg tržišta.
- Vlastita proizvodnja na bazi ugovora.
- Uvoz
Vlastita proizvodnja na bazi imitacije uz pomoć zaštite domaćeg tržišta
U socijalizmu se pokušalo s prvom strategijom. To je nekako funkcioniralo za proizvode nižeg stupnja tehnološke složenosti (jer su ih gospodarski zaostala društva mogla imitirati – npr. namještaj, zgrade, ceste). Kod složenijih proizvoda i usluga (npr. brodovi, strojevi) dolazilo je do problema s kvalitetom i/ili cijenom, pa su se takve proizvodnje održavale uz subvencije. Subvencije su trošile resurse produktivnog dijela gospodarstva i usporavale ekonomski rast. Kod najsloženijih (idejama najintenzivnijih) proizvoda kao što su automobili poput Trabanta i Yuga, problemi subvencija su eskalirali i dovodili do karikaturalnih odnosa kvalitete i cijene.
Prema tome, ako zemlja nije predvodnik na granici tehnoloških mogućnosti (poput SAD-a, Japana ili J. Koreje) – dakle, ako u toj zemlji ne žive ljudi koji mogu brzo i efikasno usvajati nove tehnologije i organizirati učinkovitu proizvodnju, vlastita proizvodnja na bazi imitacije uz pomoć zaštite domaćeg tržišta često: (a) ne uspijeva, (b) ako uspijeva, stvara proizvode s upitnim odnosima kvalitete i cijene, osobito ako su tehnologijom intenzivni i (c) prihvatljivost cijene za kupce najčešće se mora osigurati subvencijama koje nisu ništa drugo nego prelijevanje kapitala iz produktivnih u slabije produktivne segmente gospodarstva. Time se često uništava vrijednost i usporava gospodarski razvoj. Naravno, postoje i uspješne priče o stvaranju održivih i efikasnih proizvodnji (eng. infant industry argument), no puno više ima priča o neuspjehu iz razloga koje ću objasniti na kraju teksta.
Ipak, postoji i brži put za usvajanje praktičnih ekonomskih znanja.
Vlastita proizvodnja na bazi ugovora
Izravna strana ulaganja (FDI), licencni ugovori i slični aranžmani koji osiguravaju brz prijenos znanja (što uključuje i terensku organizaciju proizvodnje, a ne samo nacrte i dokumentaciju) najbolji su način za prevladavanje ograničenja prvog modela. Kina je na bazi tog modela 90-tih pokrenula svoj industrijski rast, a za njom i Vijetnam i Indija. Isto je učinila i Turska, a model je osobito uspješno primijenjen u srednjoj i istočnoj Europi. U tome su prednjačile Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska nakon pada Berlinskog zida.
Iako se učinci ovog modela najčešće gledaju iz statičke perspektive – koliko novih radnih mjesta će se otvoriti nekim stranim ulaganjem – mnogo su važnije dugoročne koristi. Naime, uspostavu vlastite proizvodnje na bazi ugovora treba razumjeti kao akcelerator usvajanja znanja. S vremenom će mnogi menadžeri, inženjeri i radnici prijeći iz prvotne proizvodnje u neka druga poduzeća; pokretat će vlastita, i stečeno iskustvo će se šire primijeniti. To je esencija razvoja.
Model vlastite proizvodnje na bazi ugovora čest je predmet kritika jer se ne razumije koliko je teško i vremenski zahtjevno proizvesti vlastito praktično znanje. Ako se pretpostavi da proizvodnja znanja nije problem (što je pretpostavka koja je suprotna cjelokupnom iskustvu civilizacije), onda izgleda da model vlastite proizvodnje na bazi ugovora ima ograničene, potencijalno i negativne učinke. Vlasništvo nad poduzećima, koje je u rukama stranih kompanija vidi se kao problem (jer se „izvlači dobit“), a jedini motiv za vlastitu proizvodnju na bazi ugovora vidi se u uštedama (niži troškovi rada, niži ekološki standardi i standardi zaštite radnika). Takvo gledanje ne vidi da je dobit – povrat na kapital – zapravo naknada za prijenos znanja, a i kada je sadržaj znanja u proizvodnji malen, pozitivan učinak se materijalizira kroz zapošljavanje u održivim i konkurentnim proizvodnjama što stvara pritisak na rast plaća i životnog standarda na domaćem tržištu.
Prema tome, ako se iz vidokruga izgubi uloga znanja u stvaranju vrijednosti i dinamična priroda njegova prelijevanja, onda se gospodarski odnosi prikazuju kao igra nulte sume – igra raspodjele i preraspodjele. U tom slučaju, sve se svodi na odnose moći. Merkantilizam i marksizam dvije su najpoznatije ideje izrasle na toj pretpostavci.
Za našu temu bitan je merkantilizam. Riječ je o ideji koja je obilježila Srednji Vijek i razdoblje imperijalizma/kolonijalizma. U to vrijeme nije bilo značajnijeg tehnološkog napretka (točnije, bio je prisutan, ali ne kao u razdoblju modernog gospodarskog rasta koje je započelo potkraj 18. stoljeća). Trgovina se širila i globalizirala – to je bio glavni mehanizam razvoja prije ere velikih tehnoloških inovacija. Kolonijalizam se razvio u manjoj mjeri zbog širenja tržišta, a u većoj radi kontrole lanaca nabave sirovina i korištenja ili dopreme nedostajuće radne snage (robovlasništvo).
Moderni kapitalizam je dokinuo robovlasnički model iz merkantilističkih vremena. Slučajno ili ne, prvi slučaj kada se rob obratio sudu i dobio spor protiv svoga „vlasnika“ te je oslobođen, dogodio se u Škotskoj Adama Smitha iste godine kada je proslavljeni filozof i ekonomist objavio svoje kapitalno djelo Bogatstvo naroda (1776.).
Najvažniji merkantilistički postulat odnosno cilj je višak izvoza nad uvozom. U vrijeme metalnog novčanog standarda to je značilo da država odnosno suveren viškom internacionalnog prihoda nad rashodima osigurava akumulaciju sve veće količine zlatnih rezervi u riznici. Iz toga doba potječe kolektivna fascinacija zlatom. I danas se naširoko raspravlja kada središnje banke kupuju ili prodaju zlato, iako ono ima zanemariv udjel u njihovim rezervama. Još je žilavija fascinacija viškom izvoza nad uvozom. Ljudi intuitivno preslikavaju ideju manjkova i viškova s razine kućanstva i poduzeća na društvo, zaboravljajući da je u dugom roku jedino bitno kako se proizvodi i raspodjeljuje znanje.
Uvoz
Za razliku od merkantilističke doktrine prema kojoj je uvoz loša stvar te treba učiniti sve da se on smanji, iz perspektive društva kao „stroja“ za proizvodnju znanja uvoz se prikazuje kao unos paketa materijaliziranog i kondenziranog znanja koja nismo u stanju sami proizvesti ili ih nismo u stanju proizvesti dovoljno efikasno. Što više paketa znanja sami izvezemo, više ćemo ih moći uvesti, a kvantum znanja u društvu će rasti.
Adam Smith je među prvima (ne i prvi) sredinom 18. stoljeća shvatio da društvo može imati mnogo više koristi od slobodne razmjene nego od merkantilističke doktrine koja je tada bila upakirana u model britanskog imperijalizma. Na makro razini shvatio je da su troškovi održavanja imperija mnogo veći od koristi. Na mikro razini iskustvo je formirao kroz priče oca carinika koji je kod kuće pričao o birokratskim apsurdima i korupciji s kojima se susretao u poslu. Slavno Smithovo djelo Bogatstvo naroda (1776.) može se čitati i kao pledoaje protiv imperijalizma-kolonijalizma.
Među mnoštvom ključnih modernih ideja koje su objašnjene u toj knjizi treba istaknuti ideju o produktivnosti i specijalizaciji (podjeli rada). Naime, kupci na slobodnom tržištu svojim kupnjama šalju signale o tome što je ljudima potrebno. Temeljem tog (cjenovnog) signala čitav lanac proizvodnje i distribucije prilagođava se tako da konkurencija proizvođača i distributera dovodi do pobjede najboljih konkurenata koji u svoja djela ugrađuju najbolje prakse – najviše praktičnog znanja. Smith je na tu ideju nadošao promatrajući organizaciju proizvodnje u jednoj maloj manufakturi.
Međutim, Smith nije uspostavio dobru teoriju međunarodne razmjene. Prvu takvu teoriju ponudio je David Ricardo u Načelima političke ekonomije i oporezivanja 1817. Ricardova teorija komparativnih prednosti ruši intuitivnu privlačnost merkantilističke doktrine, osobito za manje produktivna društva.
Ricardo je pokazao da se produktivnijim društvima neće isplatiti proizvoditi sve, iako sve mogu proizvoditi efikasnije od drugih (jer imaju više znanja ili nekog drugog izvora ekonomske snage). Pojednostavljeno, isplati im se proizvoditi više stvari u kojima su relativno, a ne apsolutno produktivniji. Isplati im se specijalizirati u takvim proizvodnjama, a preostali dio potreba namirivati iz uvoza. Manje produktivna društva na taj način dolaze u priliku izvoziti (jer produktivnije društvo ima uvoznu potražnju za njihovim izvozom), a prihod od izvoza mogu koristiti za plaćanje uvoza sada jeftinijih (nakon specijalizacije produktivnijeg društva) sofisticiranijih proizvoda.
Teorija komparativne prednosti objašnjava otkud Hrvatima mogućnost da na ceste izvedu toliko tehnološki sofisticiranih vozila koje sami ne proizvode. Naravno, Hrvati su mogli odlučiti da svoj devizni prihod ne ulažu u automobile nego u posao – učenje i eksperimentiranje, ali to je naporno i rizično. Zbog toga su se radije odlučili za kupnju – uvoz automobila. Isto tako, Hrvati su mogli napraviti poticajno poslovno okruženje pa da neki od vodećih proizvođača automobila naprave tvornice u Hrvatskoj. Onda bi hrvatski menadžeri, inženjeri i radnici brže učili o modernim tehnologijama i načinima organizacije proizvodnje. Međutim, birokracija i druge okolnosti odlučili su da to ne bude tako, pa su te tvornice ostale u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Ali, to je već druga tema.
Covid-19: stvaran svijet
Države, naravno, oblikuju odnose u međunarodnoj trgovini, osobito na globalnoj razini. Trgovački rat SAD-a i Kine nije od jučer. Covid-19 će samo ubrzati neke njegove posljedice. Jedan virus će učiniti više za otežavanje života Kini nego što su napravile tri godine Trumpovog trgovačkog rata. Naime, jedna od posljedica covid-19 bit će skraćivanje lanaca nabave zbog uvođenja faktora sigurnosti u odlučivanje u organizaciji proizvodnje. Neće se sve proizvodnje vratiti u zemlje gdje je znanje nastalo, ali sigurno će doći do premještanja globalnih lanaca nabave od čega bi najviše koristi u trenutnoj konstelaciji mogla imati Indija.
Zamislimo da se neki proizvodni proces od sirovine do finalnog proizvoda može opisati stupnjevima od 1 do 10. 10 je sofisticirani dio oblikovanja i plasmana finalnog proizvoda, a 1 je ekstrakcija sirovine. Prljaviji i radno intenzivniji posla s manje ugrađenog znanja je od 1 do 4, a u dijelu od 5 do 10 ugrađeno je puno više znanja i veći dio procesa obavljaju sofisticirani strojevi (više je znanja i tehnologije, a manje ljudskog rada). Pretpostavimo da se dio proizvodnog lanca od 1 do 4 povlači natrag u domicilnu zemlju znanja zbog sigurnosti. Kod kuće su radnici skuplji i bolje zaštićeni, a možda se moraju i relaksirati ekološki standardi. U sukobu između geopolitičke sigurnosti i relaksacije ekoloških standarda pobjeđuje sigurnost. No, znanje nije upitno, jer ono je ionako inicijalno transferirano iz zemlje u koju se sada vraća.
Takav model „kraćenja lanaca nabave“ očito dovodi do inflacijskih pritisaka u slučaju povratka proizvodnje u domicilne zemlje znanja, jer trenutno ne postoji nitko tko industrijske komponente može proizvoditi jeftinije od Kineza. Međutim, svijet je velik i dinamičan. Neće se sve brzo vratiti kući. Tu je Indija, ako ostane politički stabilna nakon Modya, a u perspektivi 21. stoljeća tu je i Afrika. „Škripanje“ Kimere (modela globalizacije za koju je ključan odnos Kine i Amerike) ne znači kraj globalizacije. Stoga je svako predviđanje o novom izgledu strukture globalnih lanaca nabave nezahvalno.
Umjesto zaključka: samodostatnost kao jahač apokalipse
Sve do sada rečeno ne znači da ideja o samodostatnosti već jaše kao jedan od jahača apokalipse. Jasno je da su negativnom djelovanju ove ideje podložnije zemlje koje su manje i slabije inovativne. One mogu povećavati životni standard samo ako su otvorene jer im je unutarnje tržište premalo i/ili nemaju dovoljno znanja da efikasno proizvedu većinu modernih stvari. Do apokaliptičnog kasa dolazi tek kada naivne ideje „od polja do stola“ poprime široke razmjere i kada se uz njih vežu snažni financijski i politički interesi te se počnu organizirati dugi lanci proizvodnje koji na malom tržištu ne mogu biti efikasni ili ne mogu osigurati konkurentnu kvalitetu.
Covid-19 može tome pogodovati na nekoliko načina. Prvo, može promijeniti globalni gospodarski, intelektualni i idejni ambijent. Ako cijeli svijet postane manje inovativan i efikasan, ako se dominantne ideje centriraju oko problema raspodjele, to će se preslikati na idejni i politički ambijent unutar pojedinih zemalja. Na strani proizvodnje, interesne skupine i tražitelji subvencija lakše će zaslužiti društveni ugled i utjecaj na političke odluke. Kroz subvencije će usisati dio dodane vrijednosti koji bi se inače mogao produktivnije upotrijebiti.
Drugo, covid-19 može onemogućiti normalno odvijanje proizvodnje, a kada ljudi ne mogu napredovati radom, prirodno se usmjeravaju na poboljšavanje svojeg položaja kroz borbu u raspodjeli (borba za preostale mrvice). Zaoštrit će se politički sukobi jer će svi pretendenti na javna sredstva smatrati da je pravda i zasluga na njihovoj strani. Moralni ratovi postat će češći i snažniji.
Treće, zemlje koje uspješno pobijede virus (točnije: čije statistike ukažu na to da je virus možda pobijeđen – jer nikada ne možemo biti sigurni), a okružene su zemljama u kojima virus još kruži, imat će tendenciju ostati zatvorene ili polu-zatvorene kroz dulje vremensko razdoblje.
Sve tri tendencije već su prisutne u društvu, iako još uvijek nisu dominantne. Rašireni osjećaj zajedništva i solidarnosti za sada amortizira većinu potencijalnih sukoba. Puno se kockica mora složiti da bi samodostatnost doista postala jahač ekonomske apokalipse. Mora se zaboraviti na šire integracije poput EU, duh helikopterskog novca mora se pustiti iz boce, i ono najvažnije – demokracija mora biti slaba ili oslabjeti, a državni sektor spram privatnog ojačati. Hrvatska nije imuna na takvu konstelaciju iako se u ovom trenutku ne čini da bi se ona u skoroj budućnosti mogla realizirati. Stoga nam do kraja analize o razvoju pet jahača apokalipse preostaju još dva – jačanje državnog sektora i slabljenje demokracije.
Br. 7 Hoće li momčad u poluvremenu mijenjati taktiku?
Br. 6 Novac iz helikoptera – rješenje ili put u pakao?
Br. 5 O vladinim mjerama nakon drugog kruga – Plenković odlučan, Marić pod stresom
Br. 4 Koliko su moćni prvi proturecesijski paketi?
Br. 3 Što je G-zabluda: o ideji da je rješenje u povećanju državne potrošnje