U tekstu koji objašnjava kako se dinamika pandemije povezuje sa šokom u gospodarstvu identificirao sam pet ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na površinu: (1) zagovaranje čvrste ruke – suspenzija demokracije, (2) „helikopterski novac“, (3) povratak socijalizmu ili jačanje državnog kapitalizma, (4) strategija samodostatnosti i (5) teška kompromitacija i/ili raspad EU uslijed čega će završiti moderno razdoblje neokolonijalizma.
Ove ideje su usko povezane i predstavljaju sklop, moglo bi se reći – cjeloviti pogled na svijet, gotovo svjetonazorski pogled na prirodu čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo prema rubu na kojem se opasno ljuljamo. Uz to, izletjele su još neke teme poput teorija o raspadu Sjedinjenih Američkih Država i virusu iz laboratorija koji uvodi u Treći svjetski rat, no njih ćemo zasad ostaviti po strani.
U nastavku serije Koronaekonomika pozabavit ćemo se užim ekonomskim temama s gornje liste, rukovodeći se načelom neideloškog pristupa raspravi. Analiza, a ne ideološka galama, pomoći će iz praktičnog razloga: u nekima od ovih ideja kriju se natruhe ne tako loših rješenja na kratak rok. Naime, kada se desi nevolja kakvoj svjedočimo ovih dana, razborito je posegnuti za nekima od rješenja iz arsenala u čijoj idejnoj pozadini leži vjera u moći države. Postavlja se pitanje spada li “helikopterski novac” u arsenal takvih rješenja?
Pod pojmom novac iz helikoptera različiti ljudi podrazumijevaju različite stvari. Neki od monetarnih instrumenata povezanih s konceptom helikopterskog novca nisu rješenja, već – put u pakao. Jer, nešto što se – dok se ljuljamo na rubu – može činiti kao rješenje, na kraju može biti jezičac koji će nas gurnuti s ruba u bezdan osiromašenja i diktature. Stoga u nastavku objašnjavam pojam helikopterskog novca, načine njegove distribucije i moguće posljedice takvog djelovanja. Pritom ćemo strogo razlikovati kratkoročne učinke – među kojima neki mogu biti i dobri – od dugoročnih, koji nas mogu gurnuti preko ruba. Potonje osobito prijeti ako se ideja o novcu iz helikoptera poveže s preostala četiri jahača apokalipse (četiri preostale ideje s početka teksta). Takav sklop ima eksplozivan potencijal koji može promijeniti civilizaciju kakvu poznajemo.
Kako je svijet prihvatio nisku inflaciju
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća inflacija je predstavljala problem za čitav svijet. Neke zemlje, poput SAD-a, riješile su to podizanjem kamatnih stopa od strane neovisnih središnjih banaka (Volckerova dezinflacija). U većini zemalja inflacija je ostala prisutna, a u zemljama sa slabim institucijama proces je eskalirao. Hiperinflacije i visoke inflacije osamdesetih godina zahvatile su Južnu Ameriku, južnu Europu i tadašnje socijalističke zemlje. Bivša Jugoslavija propadala je u ekonomskom i političkom smislu, a visoka inflacija bila je sastavni dio tog procesa – njegov uzrok i posljedica. Hrvatska je od Jugoslavije naslijedila iste institucije i procese i tek je 1993. uspjela raskinuti s tim dijelom svoga naslijeđa.
Godišnja stopa inflacije u SAD-u
Usporedo s razvojem inflacijskog procesa i njegovih rješenja, ekonomisti su u osamdesetim i devedesetim godinama uočili neke pravilnosti:
- Zemlje koje su ukrotile inflaciju, brže su ušle u razdoblje gospodarskog oporavka.
- Središnje banke zemalja koje su ukrotile inflaciju prestale su izravno kreditirati države i prešle na neizravnu regulaciju tržišta uz pomoć određivanja kamatnih stopa na tržištu novca i povremenih intervencija na sekundarnom tržištu deviza i državnih obveznica (operacije na otvorenom tržištu). U podlozi takvog rješenja leži pretpostavka da financijski posrednici – specijalisti za procjenu rizika, alociraju kreditna sredstva bolje nego vlade, a država putem središnje banke samo “fino regulira” njihova tržišta.
- Takvo ponašanje središnjih banaka (i željeni učinci) najbrže se postižu ako su središnje banke neovisne: (1) neovisne u personalnom smislu (parlamenti imenuju guvernere, a izvršna vlast ih ne može smijeniti pukom političkom voljom), (2) neovisne u instrumentalnom smislu (nitko ne može dati nalog središnjoj banci što da radi) i (3) neovisne u financijskom smislu (središnje banke za pokriće svojih operativnih troškova ne trebaju pitati vladu ili Sabor, odnosno nisu dio državnog proračuna).
U razvoju opisanog modela važnu ulogu je imalo iskustvo ekonomski uspješne Njemačke. I Europska središnja banka (ECB) ustrojena je prema njemačkom obrascu. Određene razlike ipak su ostale: američki FED je zakonom zadužen za nadzor inflacije i punu zaposlenost, a ECB samo za inflaciju. Razlika se nije doimala značajnom, jer je niska inflacija ionako najbolji put ka punoj zaposlenosti. Brz porast cijena obezvrjeđuje dohotke, ruši realnu kupovnu moć i uzrokuje nezaposlenost. S druge strane, razmjerna stabilnost cijena čuva kupovnu moć novca odnosno dohodaka i potiče ulaganja, jer povećava predvidivost – olakšava kalkulacije o tome što će se događati u budućnosti, što je ključno za investiranje.
Istraživanja su pokazala da godišnja stopa inflacije od oko 2% maksimizira dugoročni gospodarski rast. Ako je inflacija niža od 2%, gospodarstvo usporava ili je u recesiji. U tom slučaju središnja banka spušta kamatne stope. U obratnom slučaju ih podiže, jer inflacija iznad 2% prijeti oteti se kontroli, razbuditi pogubna inflacijska očekivanja zbog kojih ljudi primjerice ubrzano prodaju domaću i kupuju stranu, stabilniju valutu. Inflacija i inflacijska očekivanja predstavljaju znak snažne potražnje na koju ponuda ne reagira. To je sukus konsenzusa s kojim su centralni bankari dočekali krizu 2008.
Uvod u krizu: povratak konceptu novca iz helikoptera
Opisani konsenzus bio je moguć jer su i političari imali trostruku korist od opisanog aranžmana s neovisnim središnjim bankama. Prvo, konačno su imali gospodarski rast nakon kaotičnih godina visoke inflacije. Drugo, tržišta državnih obveznica funkcionirala su glatko. Političari su uvijek mogli pronaći kreditore ili investitore spremne plasirati novac državi radi financiranja deficita proračuna. Treće, neočekivano se pojavila i jedna prikladna pogodnost: političari su za svaku gospodarsku nevolju mogli okriviti središnju banku koja odluke donosi neovisno od vlade. To je pothranjivalo populističke sumnje u preveliku moć i neovisnost središnjih banaka. Centralni bankari su prihvatili takvu implicitnu pogodbu s političarima svjesni da, služeći im kao štit pred javnošću, osiguravaju svoju nezavisnost i autonomiju u odlukama.
U Americi, gdje je tržište kapitala tradicionalno veliko i moćno, a veliki dio ljudi ulaže u dionice, pojavio se i jedan novi fenomen. Karizmatični guverner središnje Banke federalnih rezervi (FED) Alan Greenspan, koji je vodio FED od 1987. do 2006. nakon jednako karizmatičnog Volckera, nije pazio samo na inflaciju i (ne)zaposlenost. Reagirao je i na cijene financijskih imovina, osobito dionica. Takva politika nije bila bez osnove, niti se nalazila izvan zakonom propisanog mandata. Pregrijavanje cijena dionica često je kroz povijest prethodilo recesijama, a snažne korekcije cijena dionica (prema dolje) najavljivale su recesije. Stoga postoje temelji za tezu da rano reagiranje na prevelike oscilacije cijena na tržištu kapitala preventivno djeluje u cilju stabilizacije ekonomske aktivnosti. S vremenom se udomaćio izraz Greenspanova put opcija. Pojam opisuje okladu da će FED reagirati ekspanzivnom monetarnom politikom ako cijene dionica naglo padnu. Kako je kazao jedan moj prijatelj profesionalni investitor, dok FED pušta vodu mi se igramo patkicama u kadi.
Za Greenspanova mandata prvo je u krizi potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina kamatna stopa na federalna sredstva (tržište novca) oborena s oko 10% na 3%. Nakon blagog rasta tokom gospodarski uspješnih devedesetih, stopa je oborena s razine iznad 6% na 1% u vrijeme krize poznate kao dot.com mjehur. Ta Greenspanova odluka bila je potaknuta i reakcijom na teroristički napad 9/11.
Iznenađenja uvijek dođu sa strane s koje ih se ne očekuje, inače ne bi bila iznenađenja. Historijski niske kamatne stope početkom 21. stoljeća potaknule su masovno kreditiranje kupnje nekretnina. Vladini programi subvencioniranja hipotekarnih kredita dolili su ulje na vatru, a prema nekim promatračima i pokrenuli grudu snijega. U zadnjih pet godina Greenspanovog mandata cijene nekretnina u SAD-u približno su se udvostručile. Ekonomisti su danas suglasni da je to bila velika pogreška ostarjelog guvernera: put opcija ga je navela na odgodu povećanja kamatnih stopa. Tržište je zarobilo FED! Greenspanov nasljednik Ben Bernanke (guverner FED-a 2006.-2014.) pokušao je povećanjem kamatnih stopa ispraviti pogrešku i ohladiti pregrijano tržište nekretnina. Međutim, bilo je kasno, rast kamatnih stopa samo je dolio ulje na vatru koja je tinjala. Kriza povezana s tržištem hipotekarnih kredita izbila je svom silinom 2008.
U vrijeme dok je bio samo član Odbora guvernera (studeni 2002.), Bernanke je održao povijesni govor „Osigurati da se „ono“ ne dogodi ovdje“ (eng. „Making it sure „It“ doesn’t happen here“). Ustrašen niskim kamatnim stopama, Bernanke je u tom govoru probudio iz mrtvih zaboravljenu ideju novca iz helikoptera preselivši ju iz znanstvenih radova koje nitko ne čita u mainstream ekonomske politike.
Govor je imao prevratnički značaj u intelektualnom smislu, vizionarski značaj u svjetlu događaja koji će tek uslijediti, ali je pokrenuo i veliku zabunu u pogledu uporabe pojma helikopterskog novca.
Bernanke je započeo izlaganje vizionarskom tvrdnjom da glavni problem monetarne budućnosti nije inflacija nego – deflacija – opći pad cijena zbog nedostatne ukupne potražnje. Nastavio je upozorenjem da središnje banke u borbi protiv deflacije imaju vezane ruke ako su kamatne stope na minimumu. Točnije, ako su na donjoj nultoj granici, a cijene padaju, realne kamatne stope bit će pozitivne i nastavit će opterećivati bilance poduzeća i kućanstava, a središnja banka neće imati mogućnost guranja kamatne stope u negativno područje. Prema Bernankeu 2002., u takvoj situaciji postoje dva moguća rješenja:
- Središnja banka može proširiti skup financijskih imovina koje otkupljuje i prihvaća kao koletarale, što uključuje vrijednosnice privatnih izdavatelja i dugoročne državne obveznice. Državne obveznice otkupljuje radi kontrole dugoročnih prinosa odnosno nagiba krivulje prinosa (kasnije će ova politika postati poznata kao nestandardna monetarna politika kvantitativnog popuštanja – quantitative easing (QE).
- Fiskalna i monetarna politika moraju se koordinirati tako da se smanje porezi i poveća deficit proračuna, ali pritom treba spriječiti svaki utjecaj takve politike na rast kamatnih stopa. To se postiže intervencijama središnje banke na tržištu državnih obveznica (jer, kada država ima deficit mora ga financirati izdavanjem obveznica, a povećana ponuda obveznica vodi padu njihovih cijena odnosno rastu prinosa ako središnja banka ne kupuje višak ponude). Bernanke je na tom mjestu izrekao važnu misao: „Čak i ako ljudi ne povećaju potrošnju, nego dodatna sredstva iskoriste za kupnju realne i financijske imovine, povećanje vrijednosti imovina smanjit će trošak kapitala i popraviti bilance potencijalnih dužnika. To je ekvivalent ideje Miltona Friedmana o bacanju novca iz helikoptera.“.
Ovom rečenicom otvorena su vrata povratku ideje o helikopterskom novcu i velikoj zabuni. Naime „Friedmanov“ novac iz helikoptera nastao je u tekstu „Optimalna količina novca“iz 1969. U tom tekstu objašnjava teorijski model. U tipičnoj maniri izlaganja apstraktnih modela služi se metaforom kako bi čitatelju približio ideju: „Pretpostavimo da jednog dana helikopter leti iznad ove zajednice i baca na ljude 1,000$ u novčanicama…“. Friedman naravno nije mislio da bi se tako nešto moglo doista dogoditi. Želio je ilustrirati kako će iznenadno povećanje ponude novca rezultirati proporcionalnim rastom cijena, a ne proizvodnje. Pretpostavio je, naime, da se ukupna ponuda i potražnja u gospodarstvu nalaze u ravnoteži pune zaposlenosti rada i kapitala, pa novi novac može jedino izazvati inflaciju.
Bernanke je u spomenutom govoru iz nepoznatog razloga zlouporabio Friedmanovo ime iako nije, kao Friedman, govorio o gospodarstvu koje se u početku nalazi u makroekonomskoj ravnoteži. Pretpostavljao je početnu neravnotežu – višak ponude nad potražnjom. Cijene padaju zbog viška ponude. U tom slučaju, zadaća je stabilizacijske politike središnje banke oporaviti potražnju kako bi deflacija bila zaustavljena. Kako nitko ne čita tekstove stare pola stoljeća, ova se zabuna povlači do danas. Zbog toga se u raspravama o helikopterskom novcu protivnike te ideje nastoji ideološki diskreditirati bockom „kako možete biti protiv kada je to predlagao „vaš“ Friedman“. Još jedan primjer zašto ideologiju treba prognati iz ozbiljnih rasprava.
Kriza 2008. i njezin utjecaj na revival ideje helikopterskog novca
Bernanke je već postao guverner FED-a kada je izbila kriza u kojoj su se njegove ideje našle na kušnji. U skladu s porukom iz govora 2002., nije oklijevao. Kamatne stope su brzo srušene na nulu. Vjerovao je da se nalazi u takozvanoj zamci likvidnosti (situacija koju je identificirao još John Maynard Keynes). Kada se kamatne stope nađu na donjoj nultoj granici, treba proširiti spektar instrumenata intervencije središnje banke na tržištima (takozvana nestandardna monetarna politika, QE).
Razvoj događaja dao mu je za pravo. Međubankarsko trgovanje novcem spontano se zaustavilo 2008. Banke nisu mogle brzo procijeniti koliko je koja banka ugrožena raspadom tržišta nekretnina i hipotekarnih kredita. Bila je to tipična situacija nepotpunih informacija. U takvim situacijama tržište ne može dobro obavljati svoju funkciju bez pomoći države jer dolazi do pogreške u alokaciji slobodnih novčanih sredstava. Tada širenje spektra instrumenata koje središnja banka prihvaća kao instrumente osiguranja za monetarne operacije signalizira vrijednost koju FED (država) pridaje vrijednosnim papirima.
Širenje skupa kolaterala započelo je već 2008. prihvaćanjem zaloga hipotekarnih obveznica. Njihove su cijene zbog panike i nedostatka informacija bile podcijenjene. Bernanke nije stao samo na tome. Znao je da mora početi agresivno intervenirati definitivnim otkupom državnih obveznica duljih rokova dospijeća (kvantitativno popuštanje QE). U tri kruga QE od studenog 2008. do kraja 2014. FED je akumulirao 4,5 bilijuna američkih dolara različitih financijskih imovina, što je iznos koji odgovara 25% američkog BDP-a iz te godine.
Naknadna istraživanja su pokazala da kasniji krugovi QE nisu imali osobit utjecaj na gospodarstvo. Štoviše, dugoročni utjecaji na društveno blagostanje mogli bi biti i negativni, što se uglavnom povezuje s pretjeranim rastom cijena financijskih imovina. Naime, masivni QE nije izazvao inflaciju cijena roba i usluga, no cijene svih vrsta vrijednosnih papira (dionica, obveznica) prošle su kroz najdulji ciklus rasta u povijesti dok nije udarila korona kriza. Unatoč tome, među ekonomistima nema velikih prijepora o važnosti i snazi početnog QE. U uvjetima visokog rizika, odnosno panike i potpunog gubitka kontrole nad kamatnim stopama, novac prestaje kolati i zadržava se na računima kao najvrjednija imovina koja pruža sigurnost (nije bitno što u takvim uvjetima ne odbacuje prinos ili je prinos zbog troškova čak i negativan). Tada država (FED) čini veliku stvar za stabilizaciju i stvara pretpostavke za izlazak iz krize ako ponudi dovoljnu količinu najtraženije imovine – novca.
Predočite si to na jednostavan način: ustrašeni ste, imate pozamašnu količinu novca na računu uz kamatnu stopu 0% i morate plaćati 0,2% godišnje kao naknadu za čuvanje novca. Realno ste na gubitku, osim ako cijene ne padnu za više od 0,2%. Dolazi vam prijatelj i nudi zalog na kuću ako mu posudite veliku svotu, jer je u krizi ostao bez novca. Strah je toliki da ili odbijate, ili prihvaćate posuditi manju svotu od recimo pola vrlo konzervativno procijenjene vrijednosti prijateljeve kuće, uz kamatnu stopu od 10%. Doživljavate ju kao fer kompenzaciju za ogroman rizik da vam novac nikada neće biti vraćen. Jer je kriza. Međutim, ako postoji treći akter (središnja banka) koji može ispravno vrednovati vrijednost kuće, prijatelj može doći do novog novca po puno povoljnijoj kamatnoj stopi. Svejedno je odvija li se operacija kroz izravan kontakt sa središnjom bankom, ili preko neke poslovne banke koja kreditira prijatelja, a potom taj kredit zajedno sa tisućama drugih “prepakira” u vrijednosti papir koji zalaže-refinancira kod središnje banke. U stvarnosti, proces se u pravilu odvija preko banaka, jer u krizi postoje milijuni prijatelja koji imaju vrijednu imovinu ali nemaju novac, a središnja banka nema poslovnice i zaposlene koji bi mogli opsluživati milijune ljudi. Kako god bilo, tehnika nije bitna – vi ste svoj višak novca zadržali na računu, a prijatelj je došao do novog novca koji je emitirala središnja banka. Zaduživši se, pretvorio je dio vrijednosti svoje nekretnine u novac, umjesto da prodaje nekretninu da bi došao do novca u najgore vrijeme kada su cijene na dnu. Princip je isti za druge vrste zaloga – državne i korporativne obveznice, dionice itd.
Institucije, novac i njegova krajnja namjena
Što će prijatelj učiniti s posuđenim novcem? Sjetite se Bernankea (2002.): „Čak i ako ljudi ne povećaju potrošnju, nego dodatna sredstva iskoriste za kupnju realne i financijske imovine, povećanje vrijednosti imovina smanjit će trošak kapitala i popraviti bilance potencijalnih dužnika.“ Bernanke je svjestan da raspolaganje novčanim viškom ne znači da će se sav novac potrošiti. Friedman je ranije pretpostavljao da će se ipak potrošiti, ali će se prije ili kasnije sav pritisak nove potražnje pretočiti u rast cijena dobara jer nema nove ponude koju bi dodatna potražnja mogla aktivirati. Bernanke je razmišljao drugačije: postoji višak ponude odnosno manjak potražnje, no kako se sav dodatni novac neće potrošiti, on se nadao da će se preostali višak uložiti: to će smanjiti trošak kapitala i na taj način utjecati na gospodarski oporavak. Obojici je zajednička pretpostavka da novac neće ostati na računima i u džepovima – nekako će se uposliti i neće se preusmjeriti u neku neproduktivnu uporabu – na primjer, na račune u inozemstvu.
Iz dosadašnje rasprave treba zapamtiti tri rezultata:
- Helikopterski novac znači vrlo različite stvari. Kod Friedmana je riječ o pukoj metafori koja služi lakšem shvaćanju apstraktnog teorijskog modela u kojem se iznenada, niotkuda, poveća ponuda novca. Kod Bernankea je riječ o instrumentima nestandardne monetarne politike koji se provode u okviru postojećeg institucionalnog aranžmana u kojem vlada vodi fiskalnu, a neovisna središnja banka monetarnu politiku, koje se koordiniraju u okviru postojećih institucionalnih aranžmana.
- Učinak helikopterskog novca zavisi o ukupnoj ponudi i potražnji u gospodarstvu. Ako se gospodarstvo nalazi u ravnoteži pune zaposlenosti rada i kapitala (Friedman), novi novac izazvat će samo inflaciju. Ako postoji višak ponude (nedostatak potražnje i deflacijski pritisak – Bernanke), postoji mogućnost da se dio novostvorenog novca produktivno upotrijebi kroz oporavak potražnje.
- Bernanke je, kao i većina američkih ekonomista, pretpostavljao dinamično poduzetničko gospodarstvo koje brzo reagira na poticaje, i koje je veliko, odnosno zatvoreno (kao SAD). Zbog toga je bio u stanju vidjeti samo dvije uporabe helikopterskog novca: izravnu potrošnju radi kupnje roba, i neizravne efekte kupnje realnih i financijskih imovina koji posredno vade gospodarstvo iz recesije jer smanjuju trošak kapitala. Bernanke nije zamišljao iskustva malih, otvorenih i korumpiranih država u kojima žive ustrašeni i pasivni ljudi, gdje novi novac najvećim dijelom ostaje na računima ili se odlijeva u inozemstvo, a dio koji se ipak potroši jednim dijelom odlazi na kupnju dobara iz uvoza.
U nastavku ćemo se detaljnije pozabaviti prvim i trećim rezultatom. Naime, ako govorimo o maloj, otvorenoj i korumpiranoj državi u kojoj žive ustrašeni i pasivni ljudi, mora se postaviti pitanje hoće li se primjena i ishod primjene modela helikopterskog novca razlikovati u odnosu na slučaj nekog drugog, razvijenijeg društva? Mala, otvorena i korumpirana društva u kojima žive ustrašeni i pasivni ljudi imaju veću vjerojatnost pada s ruba litice. U političkoj domeni to smo nedavno vidjeli u Srbiji (policijski sat) i Mađarskoj (delegiranje diktatorskih ovlasti premijeru Viktoru Orbanu). Aktiviranje helikopterskog novca ne može se razmatrati samo tehnički, izvan političkog konteksta. Bernanke ga je implicitno pretpostavio: očito nije imao na umu (i nije provodio) promjenu institucionalnog aranžmana koji stoji u pozadini modernog mehanizma stvaranja novca. Pretpostavio je neovisnu središnju banku koja je odvojena od izvršne vlasti. Nije želio suspendirati tržišta vrijednosnih papira i državnih obveznica, nego ih je želio regulirati, na njih utjecati.
Nasuprot tome, danas se pod pojmom helikopterskog novca najčešće podrazumijeva promjena fundamentalnog institucionalnog aranžmana i potpuna suspenzija tržišta, ne bi li se pod krinkom borbe protiv pandemije preuzela potpuna politička moć nad procesom emisije novca. U svrhu boljeg razumijevanja institucionalne i političke pozadine izvedenih ideja „helikopterskog novca“, napravit ćemo mali izlet u prošlost – u četvrto stoljeće prije Krista, u vrijeme Aleksandra Velikog.
Aleksandar Makedonski kontrolirao je grčke rudnike srebra gdje su se kovale njegove drahme i tetradrahme kojima je financirao vojne pohode na Mediteranu, uključujući i onaj najveći – pohod na nekada moćnu Perziju. Koristio je i zlato i srebro koje je opljačkao usput (transport novca sa sjevera Grčke bio je u ono vrijeme neizvjestan i skup), mjestimice podižući službene kovnice novca. Najveća je bila u Babilonu. Aleksandar je imao toliku moć da je mogao uspostaviti homogen monetarni prostor s vlastitom valutom. Novac je doslovce padao s neba: umorni, ranjeni i zaslužni vojnici naseljavali su osvojena područja, a kako su za svoje usluge bili plaćeni u novcu, trošenjem vojnih mirovina monetizirali su zaostala lokalna gospodarstva.
Nitko se nije trebao zadužiti da bi novac nastao i procirkulirao. Bilo je dovoljno imati vojnu mašineriju sposobnu za teritorijalno osvajanje i dovoljnu moć kontrole nad rudnicima, proizvodnjom i distribucijom kovanica. Inflacije nije bilo, jer se monetizirani prostor širio podjednakom brzinom kao i proizvodnja kovanica. Moguće je da je sam Aleksandar ili netko od njegovih savjetnika dobro razumio monetarnu tehnologiju i upravljao njome, jer se svo opljačkano zlato i srebro nije odmah talilo i pretvaralo u novac. Veliki je čuvao pozamašne zalihe vrijednih metala, od kojih je najveća bila ona s kojom se 324.p.K. vratio iz pohoda na Perziju. Međutim, ubrzo je umro (323.p.K.). Prema Peteru Teminu s MIT-a, koji je istražio ovu epizodu, u sukobima za Aleksandrovo (političko i financijsko) naslijeđe došlo je do aktiviranja velikog dijela zalihe u monetarne svrhe i, sukladno Friedmanovim predviđanjima, uslijedio je prvi ikad zabilježen značajniji porast cijena – velika Babilonska inflacija.
Ako mislite da ovdje govorimo o povijesnim anegdotama, u teškoj ste zabludi. Dubokom promjenom političkih odnosa začas je moguće stvoriti alternativni monetarni sustav koji bi se tehnološki razlikovao od Aleksandrovog (imali bismo račune, kartice, bankomate, POS uređaje i financijske aplikacije na mobilnim telefonima), ali bi u biti bio nalik tome sustavu. Jedna je varijanta ustrojiti monetarni sustav na robnom standardu. To je moguće ako postoji jedno dobro ili skup dobara za kojima je potražnja potencijalno neograničena, kao za zlatom (ovdje sam opisao funkcioniranje robnog standarda u pandemiji na bazi toaletnog papira). Druga, realnija varijanta koju opisujem u nastavku, polazi od ustroja sustava na bazi moćne vlasti koja propisuje svaki detalj života društva.
Nije teško zamisliti suverena (moćnu vlast – diktatora ili vladu) koji odlučuje o sljedećem:
- Sustav odobravanja kredita i plasiranja viškova sredstava ne može biti decentraliziran nego se stavlja pod nadzor vlasti koja ujedno kontrolira ponudu novca.
- Suveren ujedno ubire poreze koji se mogu platiti samo u suverenovoj valuti (ovo je temeljna postavka takozvane Moderne (a zapravo arhaične) monetarne teorije (MMT).
- Druga temeljna postavka MMT-a je da se novac distribuira preko izdataka države (kreira se tako da država troši više nego što ubire porezima), a kako suveren nadzire sve, on može zabraniti uvoz roba ili izvoz novca u inozemstvo kao i pretjerano zadržavanje novca na računima.
Ako suveren pažljivo nadzire ponudu novca i ne pretjeruje s novčanom emisijom, iz magle ove teorije izranja naizgled ostvariva ideja da neko društvo „uživa“ u ovom modelu, izolirano u bajci o svojoj samodostatnosti. Pritom je posve svejedno postoji li središnja banka ili ne. Zakon koji uređuje njeno poslovanje, zgrada, ljudi, sve to može funkcionirati kao fasada iza koje se krije stvarni odnos moći koja osigurava poslušnost „guvernera“ koji postupaju po nalogu stvarne vlasti. U tom slučaju poštenije je, kao u Aleksandrovo vrijeme, kontrolirati cijeli proces iz palače suverena, odnosno s prijestolja (iako tako moćni suvereni vole kreirati iluziju neovisnih institucija).
Dva „moderna“ modela helikopterskog novca
U nastavku ću pokušati približiti ove modele uz pomoć dvije moderne varijante razvijenih političko-ekonomskih modela helikopterskog novca.
Uslijed ustavnog puča koji bi izvela kakva klika, ili zbog straha od pandemije u kojoj će se ljudi mjesecima ili godinama držati zatvorenima u kuće ili stanove, suspendira se rad financijskih tržišta. Ili im se dopušta da simbolično funkcioniraju na margini sustava, dok se sve bitne odluke centraliziraju u vladinoj zgradi. Vlast odlučuje da središnja banka ostaje, ali mora odobriti neograničenu kreditnu liniju državnom proračunu. To je kao prekoračenje po tekućem računu bez limita koje se nikad ne zatvara – ne dospijeva. Kamatna stopa nije bitna jer centralna banka je državna, pa se sav njezin profit ionako vraća u državni proračun.
Dakle, vlast može odlučiti da joj treba milijarda za nabavku medicinske opreme čiju proizvodnju organizira u zemlji. I/ili odluči da svaki građanin treba dobiti 10,000 kuna na mjesec kako ljudi ne bi izašli na ulice ili umirali od gladi. Sve dok vlast ima ogromnu moć da utječe na svaki segment života, dovoljno je posegnuti u kasicu-prasicu na Trgu burze i novac se dalje distribuira kroz državnu riznicu. Svijet je u tehnološkom smislu isti kao svijet koji poznajemo, ne moramo se vraćati kovanicama. Iz riznice novac sjeda na naše tekuće račune i mi dalje „peglamo“ i „klikamo“. Ako ne peglamo ili klikamo, nego „kočimo“ (ne trošimo), Veliki državni brat nas porukom u inbox Internet bankarstva može upozoriti da imamo previše novca na računu i da će nam ga uzeti ako ga uskoro ne potrošimo (jer sljedećeg prvog, milošću suverena, na račun sjeda novih 10,000). Na to se uplašimo, reagiramo, poželimo skloniti novac u inozemstvo jer nešto se čudno događa. Međutim, kada kliknemo potvrdu za nalog za međunarodni platni promet ili poželimo koristiti karticu za punjenje računa kod TransferWise ili Revoluta, na ekranu se pojavi pop-up na kojem piše „Odlukom Vlade RH, NN 143/20, obustavljen je platni promet s inozemstvom.“. Na to pojurimo u banku ne bismo li podigli teško ušteđene eure s računa. Nakon napetog skrivanja po haustorima pred patrolama specijalnih protu-epidemijskih snaga shvaćamo da na staklu bankovnog šaltera stoji natpis koji zakriva ljepuškasto lice (tj. dio lica jer je donji dio lica prekriven maskom) nezainteresirane službenice: „Odlukom Vlade RH, NN 143/20, ograničeno je podizanje gotovine na šalterima na iznos od 600 kuna ili 40 eura po osobi na dan.“. Na tečajnici stoji prodajni tečaj: treba dati 12 kuna za euro. Kupovni je 10.
Odlučujete da je trošenje jedino što vam preostaje, ali više niste sami. Približno u isto vrijeme, desetine, stotine tisuća ljudi dolaze do istog saznanja i odlučuju isto što i vi: trošimo! Treba li posebno objašnjavati što se u tom slučaju događa s cijenama? Na to pitanje ćemo se vratiti još jednom dalje u tekstu.
Na razini digresije možemo spomenuti da je opisani model monetarnog sustava nepotrebna komplikacija. Naime, ni najmoćniji vladar ne može vladati posve samostalno. I autoritarni vladari traže saveznike i potporu o kojoj ovisi stabilnost njihove centralne vlasti. Opisani model će u početku uživati potporu interesnih skupina koje su ovisne o državnom proračunu koji je sada sveobuhvatan i zahvaća sve pore društva. Državni službenici i namještenici, primatelji subvencija i potpora (čiji broj raste), svi su oni prvi pri novcu, „na štihu“, jer prije svih ostalih dobivaju cash i mogu ga trošiti prije nego što se cijene počnu prilagođavati prema gore. Svi rođaci, prijatelji, i njihovi rođaci i prijatelji guraju se u red da uberu neku mrvicu, makar narudžbu, ako već ne i radno mjesto u nekoj krucijalnoj službi čiji se šefovi kod suverena bore da im se dodijeli adekvatna važnost koja im pripada. U isto vrijeme, svi traže uštede (koje su uvijek negdje drugdje) zbog pravde, solidarnosti i ugroze kojoj smo kao nacija izloženi. „Mudar vladar“ zna da povremeno, radi „obnove narušenog nacionalnog jedinstva“, mora narodu baciti pokoju kost za glodanje. Ima li išta prirodnije nego srezati otuđenu i preplaćenu administraciju centralne banke? Oni su „relikt starog sustava“, simbol starog i korumpiranog naslijeđa u kojem se novac nije mogao kreirati bez duga. Sada smo slobodni („slobodni“) od duga, dobivamo novac i ako ne radimo i ne zadužujemo se! Posao centralnih bankara mogu obaviti i naši vjerni službenici ministarstva financija. Uostalom, Odjel za valutu još i danas postoji, eno ga tamo u Katančićevoj 4, stoji ili je donedavno stajao kao podsjetnik na stara, slavna vremena. Čemu, dakle, sve te institucionalne i bilančne zavrzlame koje običan čovjek ionako ne razumije i za njih ne mari? Nema više kreditnih linija, komplikacija, odluka, postoji samo suverenova državna riznica koja spušta svježe kreirani novac prema potrebama (točnije, kako suveren odluči).
Sličnost sa socijalističkim i naci-fašističkim ekonomskim i monetarnim modelima nije slučajna. Štoviše, analogija razotkriva samo srce modernog monetarnog mehanizma koje je povezano s demokracijom. Naime, demokracija znači disperziju moći, jasnu podjelu uloga i mandata, neovisno djelovanje institucija koje osiguravaju jednaka prava i ravnopravan pristup svima. Tržišta su doživjela neslućen razvoj u demokracijama zbog toga što je najveći broj odluka decentraliziran i prepušten slobodnim ljudima koji odlučuju što i kako raditi, kupiti, prodati, rasporediti vrijeme, putovati. U takvim društvima nema mnogo onih koji, ustrašeni i pasivni, kao ptići čekaju milostinju odozgo. Za dublje shvaćanje ovih odnosa podsjećam vas na tri eseja o odnosu središnjeg bankarstva i demokracije koje sam napisao prošle godine – poveznice i kratke opise teza pronaći ćete u dnu ovoga teksta.
Gdje se trenutno nalazimo?
Naučili smo da je helikopterski novac nejasan pojam koji različiti ljudi tumače različito. Zbrka koju je zakuhao bivši guverner FED-a Bernanke skriva bit modela kako ga razumije najveći broj zagovornika, a koji je najbliži postavkama takozvane Moderne monetarne teorije koja polazi od načela da se novac kreira samo kroz deficit državnog proračuna. Suspendira se ili marginalizira djelovanje financijskog tržišta, državu se oslobađa bilo kakvog ograničenja financiranja jer ima otvorenu kreditnu liniju bez limita kod središnje banke, ili sama odlučuje o ponudi novca. Ljudi dolaze do novca transferima i izravnim ili neizravnim radom za državu koja je sveprisutna. Sve počiva na pretpostavci o „mudrom vladaru“ koji razborito upravlja gospodarskim razvojem na način koji će osujetiti pogreške u podešavanju ponude novca kako pretjerana inflacija ne bi izazvala probleme u gospodarstvu. Još je Aleksandar Veliki znao kako se to radi. Na njega se ugledao jedan drugi Aleksandar – srbijanski predsjednik Vučić, koji je obznanio da Srbija počinje primjenjivati model helikopterskog novca. To potvrđuje tezu da se ova ideja najlakše probija u najslabijim demokracijama.
Opisani model helikopterskog novca treba strogo razlikovati od nestandardne monetarne politike (QE). Bernankeov QE, koji danas primjenjuje i Europska središnja banka, ne izlazi izvan demokratskog okvira u kojem posluje autonomni financijski sustav i neovisna središnja banka koja se bavi regulacijom i finim podešavanjem tržišnih mehanizama. QE je kontroverzna politika u smislu dugoročnih učinaka na gospodarski rast, ali nema spora o tome da njezin stabilizacijski učinak u kraćim kriznim razdobljima ima vrlo korisne rezultate: sprječava paniku i propadanje u oknu uragana te stvara pretpostavke za izlazak iz krize. Hrvatska narodna banka postupila je profesionalno i razborito kada je na samom početku korona krize otvorila QE prozor kako bi definitivnim otkupom spriječila nagli pad cijena državnih obveznica na domaćem financijskom tržištu. Time je vladi omogućila predah – mogućnost za uredno financiranje deficita dok se ne poveća mogućnost za gospodarska predviđanja, istraže svi mogući izvori financiranja i sklopi rebalans državnog proračuna.
Ranije je rečeno da problematici novca iz helikoptera nećemo pristupiti s ideološke strane. Upozorenje da je helikopterski novac strukturno kompatibilan s autoritarnim režimima, a ne s demokracijom, služi samo kao upozorenje, a ne kao podloga za diskvalifikaciju ideje uzvicima „Venecuela!“, „Sjeverna Koreja!“. Ozbiljne rasprave o helikopterskom novcu vođene su i na Islandu i u Australiji. Stoga, kada se neko društvo suoči s korona šokom ili kakvim drugim šokom još jačega intenziteta, i kada potrebe za intervencijom države prelaze sve zamislive kapacitete financijskog tržišta, legitimno je postaviti pitanje nije li helikopterski novac privremeno rješenje koje bi se moglo nadzirano uokviriti u naše ustavne principe i pomoći da se prebrodi najteže razdoblje?
Nazovite to igranjem vatrom ili otvaranjem Pandorine kutije, ali činjenica je da možemo zamisliti takvu situaciju: neočekivani Treći svjetski rat u kojem se raspada europodručje i EU, ili jednako neočekivani dolazak kuge novoga doba – virusa stoput jačeg i podlijeg od SARS-Cov-2, zbog kojeg prijeti pomor naroda i kraj civilizacije. U takvim uvjetima nema vremena za čekanje, institucije se trenutno prilagođavaju opstanku i sve karte bacaju se na golo preživljavanje. Nalazimo li se u takvoj situaciji?
Ne, korona nije taj slučaj. Dosadašnja epidemijska i gospodarska bilanca ove pandemije ukazuje na to da ne postoji niti jedan racionalan razlog za povratak nekog od pet jahača apokalipse – (1) zagovaranja čvrste ruke – suspenzije demokracije, (2) „helikopterskog novca“, (3) povratka socijalizmu ili jačanja državnog kapitalizma, (4) strategije samodostatnosti i (5) teške kompromitacije i/ili raspada EU, uslijed čega će završiti moderno razdoblje navodnog neokolonijalizma. Razlozi za ispadanje ovih kostura iz ormara, osim neznanja i straha koji potiču ideje o „raspadima“ i „krajevima svijeta“, interesni su i ideološki. Naime, nitko tko vadi te kosture iz ormara nije u stanju suvislo objasniti zašto i kako bi nam u bilo kojem od tih scenarija bilo bolje. Više je riječ o nečijim snovima.
Stoga, vratimo li se još jednom našem helikopterskom novcu nakon svega što smo o njemu saznali, pitamo kako se trenutno gospodarsko stanje uklapa u Bernankeov model viška ponude odnosno manjka potražnje i deflacijskih pritisaka. Trebamo još samo dva objašnjenja: (1) je li ekonomsko stanje u kojem se nalazimo, stanje viška ponude, viška potražnje, ili ravnoteže? I (2) kada bi se primijenio helikopterski novac, bi li se on upotrijebio na način koji bi pomogao gospodarskom oporavku?
Višak čega?
Iz meni posve nerazumljivih razloga, sada možemo govoriti o već uvriježenoj tezi koju je neki dan izgovorio i premijer, kako je riječ o istovremenom šoku ponude i potražnje – takozvanom simetričnom šoku. Istina, i neki ozbiljni ekonomisti priklonili su se takvom tumačenju, no ne vidim dovoljno argumenata za to. Smatram kako je riječ o negativnom šoku ponude, a ne potražnje. Moguće da je nekim kolegama ekonomistima teško to shvatiti jer gledaju kroz prozor i što vide? Kafić u kojem su voljeli popiti kavu i koji je zatvoren (negativni šok ponude), a kako sada mogu samo čeznutljivo gledati u terasu sa stolovima, jasno je da ne mogu sići do kafića s deset kuna u džepu (efektivna potražnja), pa im izgleda da negativni šok jednako djeluje na strani ponude i potražnje.
Međutim, zabunu ćemo začas razjasniti ako shvatimo da onih 10 kuna u džepu nisu isparile. Novac stoji u lisnicama i na računima! Prestao je cirkulirati, ali novac je tu – troši se samo dio novca na hranu i u ljekarnama. Problem je što nema ponude – nije joj dozvoljeno biti.
Ili, gledajmo to ovako: što bi se dogodilo da do sutra, preko noći, korona nestane? Pronađu se i cjepivo i lijek, ili tako nešto. Ne samo da ne bi nedostajalo potražnje, bilo bi je i previše jer bi ljudi nastojali nadoknaditi propušteno. Mnogima koji ne vole biti zapušteni narasla je kosa i potražnja za uslugama frizera eskalirat će čim se odčepi boca. Očekujem da frizeri uskoro neće moći odgovoriti na potražnju i moglo bi doći do podizanja cijena nakon što prođe prvi val patriotskog zanosa i službenih poziva s HRT-a da se cijene zadrže na predkriznim razinama. A što ćemo sa zubarima koje će napasti svi koji sjede doma sa zuboboljama “liječeći” ih rakijom i sedativima, i što sa svim onim ljudima koje nešto žiga ili ih bole leđa pa jedva čekaju malo slobode da odu na pregled u privatnu polikliniku ili do fizijatra da ih malo izmasira? Ne očekujem inflaciju, jer ovo neće biti opća pojava, ali želim ilustrirati da potražnja, za razliku od ponude, postoji, samo nije, da upotrijebim Keynesov pojam, efektivna.
Naravno, bit će i strukturnih problema kad započne izlazak iz krize. Neki će se dobavni lanci početi mijenjati. Turizam će se suočiti s bitno smanjenom potražnjom, ali ne zbog toga što Nijemci i Austrijanci nemaju novaca, nego zbog toga što se boje. To je nalik situaciji viška ponude (jer dio turističkih kreveta zjapit će prazan ove godine), ali taj višak ponude – manjak potražnje ne može se nadomjestiti helikopterskim novcem HNB-a. Ni helikopterski novac ECB-a ne bi puno pomogao jer ništa ne može probiti strah. Fenomen je, dakle, strukturne naravi.
Prema tome, o korona krizi treba prije svega razmišljati kao o negativnom šoku ponude, a ne potražnje. U tom smislu, helikopterski novac je pogrešan „lijek“. Ništa ne može zamijeniti pokretanje ponude.
Quo vadis, novče?
U situaciji negativnog šoka ponude u kojoj je pokretanje iste jedini efikasan gospodarski lijek, javne potrebe trebaju se namiriti prenamjenama unutar proračuna. Po svemu što znamo o korona krizi (povećane potrebe zdravstva i zaštitne opreme, prekovremeni sati policije i drugih službi „na prvoj liniji fronte“), prostora za namirenje troška proizvodnje tog javnog dobra u proračunu ima dovoljno. A suštinski problem naglo zjapećeg deficita proračuna, čak i kada se ukalkuliraju poticaji za ostanak na poslu u iznosu od oko 2,3% BDP-a, nisu povećani izdaci zbog korone koje je moguće financirati restrukturiranjem rashodne strane, nego ogroman gubitak javnih prihoda koji nije nastao zbog manjka novca, nego zbog toga što je novac prestao cirkulirati – stao. Cirkulacije, opet, nema zbog – negativnog šoka ponude.
Ako pretpostavimo da ponuda dulje vrijeme mora ostati pod stresom zbog epidemioloških razloga (ovdje nemamo prostora za propitivanje tog postulata), postavlja se pitanje što će se dogoditi ako se za financiranje proračuna koristi helikopterski novac? Stvorit će se dodatni novac na računima koji će se limitirano trošiti na komunalije, hranu i u ljekarnama, no veliki dio će opet – stajati na računima. Dio ljudi će učiniti nešto što ni Friedman ni Bernanke nisu predviđali: zbog straha i zbog stvarne ili očekivane deprecijacije tečaja kupovat će devize. Povećat će se sklonost štednji, a ne potrošnji (opet, jer nema ponude). Bernankeovu opasku o alternativnom kanalu tržišta kapitala na kojem će rasti cijena financijskih imovina što će popraviti bilance možemo zaboraviti, jer toga tržišta u Hrvatskoj ionako de facto nema. Prema tome, novac iz helikoptera nije odgovarajuće rješenje za aktualnu krizu zbog strukturnog odnosa ukupne ponude i potražnje, kao i zbog rizika povezivanja s drugim jahačima apokalipse: zagovaranja čvrste ruke – suspenzije demokracije, težnje povratka socijalizmu ili jačanju državnog kapitalizma, afirmacije strategije samodostatnosti i teške kompromitacija i/ili raspad EU, uslijed čega će završiti moderno razdoblje navodnog neokolonijalizma.
Jahač broj 5 (teška kompromitacija i/ili raspad EU, uslijed čega će završiti moderno razdoblje navodnog neokolonijalizma.) posebno je problematičan jahač ako se poveže s helikopterskim novcem, jer praktički znači da bi se Hrvatska trebala odreći novca iz EU fondova, izdavanja obveznica na međunarodnim tržištima, velikog dijela međunarodne razmjene, sredstava iz programa pomoći EU koji kreću, ulaska u ERM II i europodručje kroz što će se ubrzo otvoriti linije za valutne swapove i repo poslove koje se broje u milijardama eura. ECB ima kapacitet za QE najmanje tisuću, a možda i nekoliko tisuća puta veći od kapaciteta HNB-a, i suludo je u ime neke lokalne političko-financijske avanture odreći se takvog potencijala. Jer, nije riječ samo o novcu koji bi nama mogao priteći izravno, riječ je o novcu koji će priteći našim trgovačkim partnerima, na čijim tržištima prodajemo naše robe i usluge. Broj promatrača koji ovaj ogroman bazen sredstava ostavljaju po strani u svojem kratkovidnom ili namjernom koketiranju s jahačima apokalipse nevjerojatno je velik. Stoga će sljedećih nekoliko nastavaka Koronaekonomike biti posvećeno ostalim jahačima apokalipse kako bismo ih što bolje shvatili i zauvijek pamtili kako nas je jedan virus doveo do ruba provalije.
Dodatak: o odnosu središnjeg bankarstva i demokracije
Uvodni tekst o odnosima moći, odgovornosti, neovisnosti i položaju središnjih banaka:
http://arhivanalitika.hr/blog/neovisnost-i-odgovornost-sredisnjih-banaka-novi-krug-rasprave-i/
Tekst o ravnoteži javne (demokratske) odgovornosti i neovisnosti središnjih banaka koji pokazuje da neovisnost središnjih banaka nije suprotstavljena demokratskim načelima; neovisne institucije su bitan element demokracije jer države više nemaju veliku autoritarnu moć, već moraju prilagođavati institucije kako bi one zaslužile povjerenje ljudi:
http://arhivanalitika.hr/blog/neovisnost-i-odgovornost-sredisnjih-banaka-novi-krug-rasprave-ii/
Tekst o tome kako monetarna politika mora paziti da ne izazove veliku preraspodjelu. O takvim društvenim promjenama u demokraciji odlučuje parlament. Tek ako su političke dvojbe o nekim pitanjima riješene za dulje vrijeme, razumno je provedbu tih rješenja delegirati neovinsim i stručnim institucijama. Tako su u demokracijama nastale neovisne središnje banke:
http://arhivanalitika.hr/blog/neovisnost-i-odgovornost-sredisnjih-banaka-novi-krug-rasprave-iii/
Pet prethodnih nastavaka serije Koronaekonomika:
Br. 5 O vladinim mjerama nakon drugog kruga – Plenković odlučan, Marić pod stresom
Br. 4 Koliko su moćni prvi proturecesijski paketi?
Br. 3 Što je G-zabluda: o ideji da je rješenje u povećanju državne potrošnje
Br. 2 Prve naznake pet jahača apokalipse