Koronaekonomika (VII): hoće li momčad u poluvremenu mijenjati taktiku?

Foto: Wikimedia Commons

Ad
Ad

Što više tražiš, više ćeš i naći. Zemlje koje više testiraju na korona virus imaju više službeno zaraženih, iako ne znaju stvarni broj zaraženih. Kako pandemija odmiče, ovaj je princip sve jasniji. I druge stvari su jasnije: kako se štititi, koje su skupine ljudi najugroženije i zašto. Povećavaju se saznanja o tome što nam se događa i usporedo se preispituju dosadašnji pristupi u borbi protiv virusa. Nesigurno se najavljuju i relaksacije nekih restriktivnih mjera. Dojam je kako se bliži kraj prvog poluvremena u ovoj utakmici neodređenog trajanja. Ako je tako, postavlja se pitanje kako najbolje iskoristiti poluvrijeme: da li ga iskoristiti za promjenu taktike? Ovaj tekst zagovara sveobuhvatno sagledavanje širih društvenih troškova i koristi od protu-epidemijskih mjera u poluvremenu.

Više tražiš – više ćeš i naći (premda ne uvijek)

Slika pokazuje kako veći broj testova na milijun stanovnika očekivano uzrokuje veću službenu brojku zaraženih na milijun stanovnika. Hrvatska je crveni krug koji se nalazi na očekivanoj vrijednosti (regresijskoj liniji). To znači da imamo točno onoliko potvrđeno zaraženih na milijun stanovnika koliko ovaj jednostavan model predviđa na bazi broja provedenih testova do 8.4.2020.

Brojke su logaritmirane radi lakše vidljivosti veze, jer se podaci među zemljama jako razlikuju. Na primjer, Island ima oko 4,700 zaraženih na milijun stanovnika. Više relativno zaraženih ima samo Luksemburg – oko 4,800 na milijun. Znači li to da se virus najviše proširio u populaciji na Islandu i u Luksemburgu? Je li moguće da Luksemburg ima više od dva puta više (relativno) zaraženih od susjedne Belgije, gdje je do 8. travnja registrirano oko 2,000 zaraženih na milijun stanovnika? Ne, to samo znači da su Luksemburg i Island proveli najviše testova na milijun stanovnika. Statistički rečeno, imaju najveći uzorak testiranih. Na Islandu je testirano oko 10% ukupne populacije. To je kao da u Hrvatskoj provedemo 400,000 testova ( provedeno ih je oko 13,000 do datuma u podnožju slike). Što mislite, koliko bi Hrvatska imala zaraženih da su zdravstvene vlasti testirale gotovo pola milijuna ljudi? Ako je testiranje idealno, broj zaraženih neće se promijeniti. Šansa za to je minimalna iako dio epidemiologa očito smatra da se brojka ne bi mnogo promijenila. Teza s kojom krećemo u tekst glasi da službeni broj zaraženih ne zavisi samo o stvarnom razvoju epidemije, nego i o tehnologiji stvaranja statističkog podatka – o broju provedenih testova.

Ova veza pokazuje da je besmislena „licitacija“ brojevima testirano zaraženih, kojom smo dnevno bombardirani. Prema jednom gledanju na stvari, medijski posredovana licitacija poslužila je stvaranju panike i tjeranju ljudi u kuće, u strah. Prema drugom gledanju, kroz službenu statistiku smo neko vrijeme samo pratili kako se razvija tempo testiranja na SARS-Cov-2, a ljudi nisu bili ispravno informirani o naravi toga broja.

U nastavku ćemo voditi računa o tome da brojevi ukupno zaraženih i novozaraženih po danima ne odražavaju samo stvarni tempo epidemije, već su rezultat broja provedenih testova.

Zašto sada više znamo

U početku epidemije testirali smo malo, a sada testiramo puno više. Počeli smo s nekoliko desetaka testova na dan, a sada ih se radi nekoliko stotina. Prema tome, ukupan broj testova u početku nije dvao reprezentativan prikaz stanja i dinamike zaraze populacije. Sada, kada se skupilo više od 13,000 testova, riječ je o uzorku lijepe veličine koji, premda i dalje nije reprezentativan, daje vjerodostojnost nekim službenim statistikama.

Na sljedećoj slici vidimo broj novih slučajeva (desna skala) i njihovu stopu rasta (lijeva skala). Sada, kada više testiramo, imamo više razloga vjerovati da se i stvarni stupići koji mjere ukupan broj novozaraženih (ne samo ovi izvedeni iz uzorka testiranih koji su prikazani na slici), nalaze u padu. Prije, kada smo testirali malo (a to je bilo u lijevom dijelu slike), tek smo otkrivali da zaraza postoji i mislili da ona raste. Međutim, ako je zaraza otprije bila prisutna, moguće je da je već tada bila u fazi usporavanja (npr. slučaj Heinsberg u Njemačkoj).

Izvor: vlastiti izračuni V. Šonje, worldometer.info, 8.4.2020.

Prikazano usporavanje krivulje novih slučajeva zaraženih može biti prirodno, ako je zaraza u poodmakloj fazi. Isto tako, do usporavanja je moglo doći zbog vrlo restriktivnih mjera koje su uvedene sredinom ožujka. Moguća je i kombinacija ta dva faktora.

Službeni epidemiolozi ne vjeruju u prvu mogućnost, jer ona znači da im je zaraza “pobjegla” prije reakcije. Praktični epidemiolozi love viruse na terenu. Implikacija da naši epidemiolozi nisu bolji od epidemiologa u drugim zemljama može biti neugodna s obzirom da se priča o fantastičnom hrvatskom rezultatu plasirala kroz većinu medija. Kada je Ivan Đikić u intervjuu televiziji N1 u srijedu 8. travnja upozorio na mogućnost da stvari možda nisu idealne, uslijedila je brza kritika od strane Igora Rudana. Rudan je kritizirao Đikića ne propustivši naglasiti kako je Đikić briljantan molekularni biolog, ali nije epidemiolog, pa ne razumije da su statističke brojke točan odraz stvarnosti. Prema Rudanu, u Hrvatskoj smo jako dobro “uhvatili” virus odnosno zaražene kad su se pojavili. Zbog toga, tvrdi Rudan, brojke nema smisla standardizirati dijeljenjem nekim nazivnikom kao što je broj stanovnika. Njegova službena teza glasi da je svaka epidemija nakon big banga ista. Ako na primjer ide tempom 3 (1, 3, 9, 27, itd.), onda je svejedno jesu li ti početni brojevi (zaraženi ljudi) registrirani u Njemačkoj koja ima 83 milijuna stanovnika, ili u Hrvatskoj gdje živi četiri milijuna. Zemlje se uspoređuju na bazi rasta apsolutnog broja testirano zaraženih u vremenu, bez obzira na broj stanovnika ili neku drugu standardnu karakteristiku. Takav grafički prikaz koriste i službena tijela, kao što smo mogli na trenutak vidjeti iz slike prezentacije ministra Beroša na vladi u večernjim vijestima u četvrtak 9. travnja.

Rudan je u svojoj kritici Đikića objasnio da na ovoj logici počivaju standardni epidemiološki grafički prikazi u kojima se prate apsolutni brojevi u vremenu bez obzira na veličinu zemlje, a u tekstu kritike je sugerirao da bi se brojke trebale standardizirati izdacima za zdravstvo što bi još više naglasilo hrvatski uspjeh. Ako se prihvati takva logika, onda bi se i metodološki pristup standardizacije podataka s početka ovog teksta gdje je broj zaraženih prikazan u odnosu na broj testova na virus mogao označiti kao pogrešan odnosno pristran. Možemo zaključiti da epidemiolozi svoje mjerne instrumente (testove) ne vide kao dio epidemijskog procesa u smislu proizvodnje slike o razvoju procesa. Pretpostavka je da je instrument testa neutralan i da “hvata” stvarni proces.

Pretpostavimo sada mogućnost da je Đikić ipak u pravu i da je epidemija “malo pobjegla” jer je virus u početku toliko brz (ima jako visok R0) da ga se i nije moglo uloviti. Slučaj uznapredovale faze epidemije prikazan je hipotetskom padajućom linijom na gornjoj slici (linija je ravna samo zato da dobijemo jasnoću ideje). Velika razlika između plavih stupića i plave padajuće linije u lijevom dijelu slike posljedica je malog broja testova i testiranja samo bolesnika sa simptomima (što znači da smo po definiciji propustili predsimptomatske i asimptomatske zaražene kojih prema informacijama iz drugih zemalja koje testiraju šire ima jako puno – i do 50%). Mala razlika između plavih stupiča i pravca koju vidimo u desnom dijelu slike rezultat je većeg broja testova. Zbog toga sada, u desnom dijelu, veći broj testova stvara i veće pouzdanje da plavi stupići ukazuju na stvarno smirivanje epidemije. Još ne znamo vjerojatnost preostale pogreške, jer ne znamo koliko je uzorak testiranih pristran. Ali, dobili smo bolji osjećaj za trend. Trend smirivanja je logičan i s obzirom na vrlo restriktivne mjere koje se do sada disciplinirano provode. Bez obzira što mislimo o početnoj fazi epidemije i je li u tom dijelu Đikić ili Rudan u pravu, trend nas privremeno čini zadovoljnijima, ali i otvara neka nova pitanja.

Ukupna bilanca krize 

Smirivanje službenih podataka o zarazi nije samo hrvatski fenomen. Pojava je raširena u srednjoj Europi. Grafikoni za Njemačku, a naročito za Sloveniju i Austriju izgledaju slično kao hrvatski grafikon ili bolje od njega. A to ne čudi, jer Hrvatska nije otok.

Registrirano smirivanje tempa zaraze navodi druge zemlje na najave promjena svojih politika. Tirol je već ukinuo karantenu, Austrija otvara dućane. I kreatori naše politike razmišljaju o postupnoj relaksaciji restriktivnih mjera, iako ovo što se zasad provodi predstavlja simboličnu relaksaciju (tržnice pod specijalnim režimom). Očekivala bi se značajnija relaksacija u zemlji za koju je jedno istraživanje pokazalo da uz Srbiju i Mađarsku ima najrestriktivnije mjere u Europi.

Za nastavak ove rasprave u kojoj se želim dotaknuti pitanja (ali ne i dati odgovor, jer nisam kompetentan) što relaksirati i kako, važno je prvo odgovoriti na pitanje zašto su u Hrvatskoj uvedene restriktivnije mjere nego u većini drugih zemalja. Ključnu ulogu imali su događaji u bliskoj Italiji i otkriće zaraženih u Istri. Uz tu pojavu vezao se strah da se u Hrvatskoj ne dogodi katastrofa kao u Bergamu i većem dijelu Lombardije.

Da bismo shvatili zašto se u Lombardiji dogodila zdravstvena katastrofa, moramo znati da talijanski zdravstveni sustav u nekim kritičnim segmentima ima manje kapaciteta od našeg. Talijani su prije krize imali 83 respiratora na milijun stanovnika, a mi 200 (orijentacije radi, Njemačka 300). U tom kontekstu treba razumjeti činjenicu da je Covid-19 bolest koja se, po svemu što se o njoj znade, doista može usporediti s gripom i njezinim komplikacijama, kao što je prof. Rudan isticao tjednima u početku zaraze. Međutim, tako benigni prikaz opasnosti od Covid-19 vrijedi samo dok se ljude može liječiti. Kada broj teže bolesnih prijeđe kapacitete zdravstvenog sustava, smrtnost od komplikacija (atipična upala pluća) kod pacijenata koje bolnice ne mogu primiti – eskalira. To je prikazano na donjoj slici. Slika pokazuje da nakon proteka određenog vremena epidemije, broj težih bolesnika udari u limit kapaciteta zdravstvenog sustava (vertikalna linija) i stopa umrlih eskalira.

Opakom lomu linije stope umrlih prema gore može se parirati  na tri načina: (1) povećanjem kapaciteta zdravstvenog sustava (što ide sporo, pa se tome pokušava doskočiti poljskim bolnicama, hitnim nabavkama opreme i sl.), (2) cjepivom, lijekom i identifikacijom rizičnih skupina koje treba posebno štititi (što zahtijeva vrijeme, istraživanja, a možda kod prva dva čimbenika nije niti dostižno) i (3) restriktivnim mjerama fizičkog distanciranja, koje sežu sve do karantene koja je ekonomski izuzetno skupa te otvara set novih pitanja o društvenim gubicima.

Gubici društva protežu se širokim spektrom: od zdravstvenih (na primjer, koliki gubici života mogu nastati ako se druge bolesti slabije liječe ili dijagnosticiraju), preko psiholoških (što ćemo s porastom obiteljskog nasilja, stresom, strahom, ovisnošću, osjećajem beznađa, depresijom, a postavlja se i pitanje kako život u izolaciji utječe na obrazovanje i razvoj djece), do ekonomskih (hoće li kolaps gospodarstva dovesti do neodrživog javnog duga, skoka kamatnih stopa, financijske krize i rasta nezaposlenosti što će možda narušiti zdravlje nekih ljudi i otjerati ih u očaj, itd.).

Pitanja o zdravstvenim, psihološkim i gospodarskim posljedicama zdravstvene krize do sada nisu dopirala do ušiju javnosti. Kreatori politike odlučili su se za pristup jačanja straha i moralne ucjene. Time su pravdali  strategiju koja je ispravno utemeljena na izbjegavanju sindroma Bergamo-Lombardija kroz primjenu iznimno restriktivnih mjera, što dovodi do toga da će potražnja za bolničkim uslugama vjerojatno biti zadržana daleko od limita bolničkih kapaciteta. Time je osigurana velika šansa za uspjeh hrvatske anti-epidemijske strategije. Međutim, rizici u životu ne nestaju – oni se samo transformiraju. Rizik, koji obuhvaća i rizik smrti, prebačen je na druga područja života. Unatoč tome, rasprava o razmjerima i mjestu rizika u društvu posredno je onemogućena retorikom koja implicitno označava da je svatko tko je protiv službene strategije ujedno „protiv života“. Takav pristup rješenju praćen je javnom kampanjom straha u kojoj je sustavno proširena teza da su ljudi nedisciplinirani, iako su čvrsti podaci sugerirali suprotan zaključak – ljudi su bili disciplinirani. Do sada!

U Hrvatskoj postoji slaba tradicija i stručni kapacitet za vođenje racionalnih rasprava koje uključuju stručne inpute i moralne sudove. Takve rasprave u pravilu vode u rovove i eho-komore. U njima se drugu stranu teško optužuje, te sve završava lijepljenjem ideoloških etiketa, ma koliko se trudili odmaknuti ideologiju od traženja razumnih rješenja. Zbog toga je ljudima teško racionalno razmišljati o mjerama u kontekstu skale od 1 do 10, gdje je 10 savršena karantena. Međutim, kada bismo dopustili fino stupnjevanje restrikcija, morali bismo odgovoriti na pitanje zašto ne relaksiramo mjere s 9 na 6 ako za stupnjeve 7, 8 i 9 nema dokaza da bitno smanjuju pritisak na bolnički sustav što je krajnji cilj mjera koji osigurava nisku stopu umrlih? Na ovakva pitanja nema analitičkih odgovora, osim tvrdnje da je nemoguće izbjeći mjere blizu vrijednosti 10 ako se želi suzbiti zaraza, kao u Wuhanu. Zbog toga nema otvorene rasprave, kao što je nema ni o drugim društvenim zdravstvenim, psihološkim i gospodarskim gubicima.

Važno je razumjeti da pitanje o odabiru i intenzitetu restriktivnih mjera nema ideološku pozadinu i nije povezano s raširenom debatom o anti-epidemijskim strategijama kolektivnog imuniteta nasuprot aktualne strategije „čekića i plesa“. Tu raspravu ostavljam epidemiolozima jer joj nisam dorastao. Pitanja koja se ovdje postavljaju krajnje su praktična i ne ulaze u bit strategije borbe koja je odabrana. Izbjegavanje udarca u limit kapaciteta zdravstvenog sustava jedini je razuman zajednički cilj. Međutim, kao promatrač i objekt događaja mogu postaviti neka pitanja u okviru odabrane strategije: nije li se isti rezultat u sprječavanju širenja epidemije mogao postići mjerama koje bi bitno smanjile druge društvene gubitke, poput veće slobode kretanja (bez propusnica s obzirom da se one masovno koriste, a ljudi koji putuju nisu svi testirani), veće izolacije rizičnih skupina uz zadržavanje većeg stupnja slobode nerizičnih skupina i uz obavezno nošenje maski koje ne štite nositelja, ali smanjuju infektivnu dozu koju predsmptomatski ili asimptomatski prijenosnik može izbaciti iz sebe, zatim, je li se moglo pomoći sustavnim mjerama ovlaživanja prostora, i najvažnije – postoji li neka bolja alternativna strategija testiranja uz razvijeniju IT potporu i sl. Poanta pitanja je: društvo se ne smije orijentirati prema jednom statističkom podatku kao što je broj testiranih zaraženih ili umrlih, već treba kontinuirano sastavljati ukupnu bilancu situacije, uz dani limit zdravstvenog sustava, što uključuje i druge zdravstvene, psihološke i gospodarske koristi i troškove. Društvo je toliko složen organizam da se ne može svesti na jedan parametar.

Problem međunarodne koordinacije

Na sreću, društva koja nemaju dovoljnu unutarnju snagu za raspravu i rješavanje teških problema, te lako upadaju u ideološke zamke i moralne ucjene, oponašaju druga društva. Kako je Hrvatska ipak članica EU, a informacije se prenose brzinom svjetlosti, čim su se u Njemačkoj i Austriji počele najavljivati relaksacije otprije slabijih mjera od naših, istoj je najavi pribjegao i naš stožer. To nas dovodi do pouke da je potpuno izolirana nacionalna borba protiv pandemije, koja se razlikuje od metoda borbe u okružju, za državu koja je inače mala i otvorena – besmislena.

Promatrajte to ovako: ako zemlja A zaustavi širenje epidemije na početku, na primjer dok je zaraženo samo 2% populacije, a ako zemlja B, s kojem je zemlja A najuže povezana, uspori širenje epidemije nakon zaraze 20 ili 40% populacije, zemlja A mora ostati dulje zatvorena prema zemlji B ako želi sačuvati svoj uspjeh u borbi s virusom. To može imati teške gospodarske i političke posljedice. Zemlja A će se sporije otvarati i ekonomski oporavljati od zemlje B, a mehanizmi kontrole na granicama, ako su uopće mogući, moraju biti iznimno kompleksni i skupi (jer zemlja A može pripustiti samo nezaražene stanovnike zemlje B). Dakle, problem pandemije – kako sama riječ kaže – nije nacionalni nego internacionalni problem i treba se rješavati u tom se kontekstu.

Ako ovo nije dovoljno jasno, zapitajte se što da rade Gospić i Korenica. Tamo, koliko mi je poznato, još nitko nije zaražen (ako i jest, nije bitno, jer ne govorim o tim mjestima, nego o principu). U „ostatku“ Hrvatske mnogo je zaraženih, više od testovima otkrivenih. Prema tome, Gospić i Korenica mogu očuvati svoju virusnu čistoću dok zaraza potpuno ne prođe, ali se do tada moraju potpuno zatvoriti. To može trajati mjesecima. Ako bude sreće, možda nekoliko tjedana. No, što ako ne bude sreće? U svakom slučaju, zatvoreno područje može nepovratno osiromašiti, čak i ako ostvari toliko žuđenu “poljoprivrednu samodovoljnost”. Samodovoljnost može biti i znak neuspjeha. Isti princip vrijedi za odnos Hrvatske prema najvažnijim trgovačkim partnerima u srednjoj Europi.

Umjesto zaključka: još jednom o statistici

Ovim tekstom sam htio ilustrirati kako nova pitanja koja se sada otvaraju, a koja su vezana uz problem međunarodne koordinacije, otvaranja unutarnjeg prostora i relaksacije mjera, zahtijevaju drugačiji pristup – pristup cjelovitog „bilanciranja“ društvenih troškova i koristi. Na vagu treba staviti i druge zdravstvene, psihološke i gospodarske aspekte života. Pritom ne želim reći da problem žarišta, koja će se po svemu sudeći pojavljivati, kao i problem kapaciteta zdravstvenog sustava, trebaju biti stavljeni u drugi plan. Naprotiv; neizbježno je da ostanu u prvom planu sve dok opasnost pretvaranja naših bolnica u Bergamo-Lombardiju ne mine. Unatoč tome, trebamo širi pogled kako bismo sačuvali kakav-takav život, građansku slobodu, demokraciju i kapacitet za dugoročni razvoj društva.

Jedan od najvažnijih preduvjeta za iskorak u tom pravcu je ispravno tumačenje statističkih podataka. Ne treba se zavaravati mišlju da se sveobuhvatan pogled na društvene troškove i koristi može svesti na jedan model ili broj, koji će, pritiskom na tipku, pokazati optimalnu odluku. Odlučivat će ljudi od krvi i mesa, i odlučivat će u uvjetima velike neizvjesnosti. Ali, to ne smije biti alibi da ne prikupimo sve brojke s kojima raspolažemo i da ih ne protumačimo na najbolji mogući način. Ovo načelo je ilustrirano primjerom statističkog podatka o broju zaraženih koji zavisi o broju provedenih testova.

Vrijednost takvog pristupa je nemjerljiva. Na primjer, ako će se relaksacija restriktivnih mjera širiti, postavit će se pitanje vjerojatnosti da su ljudi koji dolaze na naše granice zaraženi. Prvo pitanje će glasiti: iz kojih zemalja dolaze? (Sjetite se kako su granice u prvoj fazi zatvarane selektivno, zavisno o tome iz kojih zemalja dolaze putnici.) Neke zemlje (Njemačka, Belgija, Austrija) kreću u relaksaciju uz rapidno povećanje broja testova koje će provoditi. Masovno testiranje (uključujući i pokušaje identifikacije imunih) dio je njihove strategije relaksacije. Prema logici koja je prikazana na početku teksta, veći broj zaraženih može značiti da zemlja provodi više testova, pa i to treba uzeti u obzir. Idealna je situacija ako sve više testova pokaže sve manji prirast zaraženih jer to bi značilo da veoma brzo raste pouzdanost zaključka da se epidemija smiruje. Na taj ćemo zaključak u Hrvatskoj morati još malo pričekati.

Jedino u što možemo biti sigurni je da ćemo iz tjedna u tjedan biti sve – pametniji. Upravo zbog toga što se epidemijski procesi i poduzete mjere donekle razlikuju među zemljama. Sada gledamo veliki eksperiment koji nije zablježen već nekoliko generacija. No, sposobnost brzog individualnog i kolektivnog učenja, osobito u krizama, temeljna je sposobnost ljudske vrste. Radi se o sposobnosti koja nam je kroz povijest omogućila da savladamo i mnogo veće izazove od ovog pred kojim se sada nalazimo.


Prethodni nastavci serije Koronaekonomika:

Br. 6 Novac iz helikoptera – rješenje ili put u pakao?

Br. 5 O vladinim mjerama nakon drugog kruga – Plenković odlučan, Marić pod stresom

Br. 4 Koliko su moćni prvi proturecesijski paketi?

Br. 3 Što je G-zabluda: o ideji da je rješenje u povećanju državne potrošnje

Br. 2 Prve naznake pet jahača apokalipse 

Br. 1 O konceptu koji će odrediti kapacitet država za borbu s gospodarskom krizom – fiskalnom kapacitetu