U tekstu koji objašnjava kako se dinamika pandemije povezuje sa šokom u gospodarstvu identificirao sam pet ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na površinu: (1) zagovaranje čvrste ruke – suspenzija demokracije, (2) „helikopterski novac“, (3) povratak socijalizmu ili jačanje državnog kapitalizma, (4) strategija samodostatnosti i (5) teška kompromitacija i/ili raspad EU, uslijed čega će završiti moderno razdoblje navodnog neokolonijalizma u Europi. Ove ideje su usko povezane i predstavljaju sklop – cjeloviti pogled na svijet odnosno svjetonazorski pogled na čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo do ruba autarkije na kojem se opasno ljuljamo. Ovo je tekst o petom jahaču apokalipse, ali drugom u seriji – riječ je o ideji da je EU teško kompromitirana i/ili pred raspadom.
Ideja da je EU „kompromitirana“, da je „opet zakazala“ i da će se zbog korona šoka na neki način konačno „raspasti“, može se povezati s dva pogleda na političke odnose na europskom kontinentu. Prvi je eurofederalistički. Ukorijenjen je na ljevici i lijevom centru. Utopija eurofederalizma ugrađena je u same početke Europske zajednice. Kroz godine se proširila na veliki dio europskih političkih i intelektualnih elita koje su eurofederalizam shvaćale kao odgovor na devastirajuće snage europskih nacionalizama. S vremenom se međutim pokazalo da mit o „europskoj solidarnosti“, koji se svodi na to da bi porezni obveznici s razvijenijega sjevera trebali plaćati naknade za nezaposlene i troškove zdravstvenih, obrazovnih i mirovinskih sustava juga nije realan. Zbog toga je nastupilo razočaranje koje se svodi na jednostavan politički poklič: „Ako nema solidarnosti i zajedništva, onda je bolje da takva EU ne postoji – idemo van!“
Drugi pogled je suverenistički. Povezuje se s političkom desnicom. Svaka ideja o međunarodnom kompromisu strana je ekstremnim zagovornicima nacionalnog romantizma. Skepsa spram EU ugrađena je u poglede AfD-a u Njemačkoj, Le Pen u Francuskoj ili Orbana i Kaczynskog na istoku EU. Njihovi politički stavovi odgovaraju i drugim državama kojima jačanje EU iz nekog razloga nije u interesu (Rusija, Kina, Trumpova Amerika). Te zemlje na vanjskopolitičkom planu pokušavaju graditi snažna bilateralna savezništva (npr. Putinova Rusija – Orbanova Mađarska, Kina – Italija, Poljska – SAD), a u propagandnom dijelu (npr. Sputnik koji je sponzoriran od Kremlja) nastoje podgrijavati skepsu spram Europe. Dramatična snaga korona šoka djelovala je kao veliki megafon za takve stavove proširivši se i putem slika koje su se viralno širile poput one kada jedan Talijan s jarbola skida zastavu EU i podiže kinesku.
Suverenizam – nacionalni romantizam, ne treba gledati kao proizvod koji je uvezen izvana. Interesi se samo nadovezuju na ideje koje su autentične i autohtone. One prirodno izviru iz pogleda na svijet koji je ukorijenjen u dijelu naroda. Suverenizam – nacionalni romantizam ima svoj unutarnji demokratski legitimitet. Osim toga, euroskepsa ne izvire samo iz naivnog nacionalnog romantizma koji ponekad ima naci-fašističke prizvuke („Ein Volk, Ein Reich“). Mnoge slabosti Bruxellesa, što se prvenstveno odnosi na pretjeranu regulacije svih područja života koju nameću demokratski slabo nadzirane središnje birokratske i političke elite, predstavlja opasnost koja s pravom provocira snažnu kritiku i reakciju. Besmisao propisivanja istih punjača za mobitele i fiktivna borba za prava navodno ugroženih siromašnijih potrošača u EU samo su benigne naznake dubljeg problema. I Brexit je jednim dijelom potaknut latentnim engleskim strahom od jačanja politički udaljenog „središta“.
No, taj strah nije ništa novo. Istočnu skepsu spram središta gajili su mnogi političari i intelektualci još od prvih dana nakon pada Berlinskog zida. Tuđman je dobro znao da je EU jedina moguća orijentacija Hrvatske, ali je polazio od romantične nacionalne pozicije, kao i prvi predsjednik vlade neovisne Češke i reformator (1993.-1998.) te kasnije predsjednik (2003.-2013.) Vaclav Klaus. Njegov nacionalizam i euroskepticizam, za razliku od Tuđmanovih, izveden je iz liberalnog predznaka. Klaus je član Društva Mont Pelerin koje su osnovali Hayek, Popper, Knight, Stigler i Friedman.
U nastavku ćemo prvo analizirati bitne sastavnice radikalnih euroskeptičnih pogleda i promatrati kako je korona kriza pojačala njihovu prijemčivost, a nakon toga ćemo pokušati razgrnuti ideološku maglu kako bi se bolje vidjelo što Europa jest i što stvarno čini u ovoj krizi.
EU kao navodna kolijevka modernog kolonijalizma
U jednom od zanimljivijih tekstova koji opisuju euroskeptičnu poziciju, prof. Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta zorno sumira pet ključnih teza koje imaju osobito čvrsta uporišta na europskom istoku i jugoistoku:
- EU „nam“ je uzela poduzeća (industriju).
- Dobit „naših“ poduzeća isisava se u smjeru zapada EU, a ono što nam se vraća kroz EU fondove i slične transfere ni izbliza ne pokriva vrijednosti koje odlaze u smjeru sjevera i zapada.
- Sada usisavaju i „naše ljude“, a u EU nema ni toliko zrna solidarnosti da za to plati neku kompenzaciju kao bismo se mogli nastaviti razvijati.
- Protestantska Europa kolonizira pravoslavnu i katoličku Europu stvarajući time uvjete za sljedeću fazu „zamjene stanovništva“: katolike i protestante na jugu i jugoistoku zamijenit će novi rezervoar radne snage koja će se imigracijom iz Afrike naseliti u rubna područja Europe kada se ona isprazne (Štercova teza), jer:
- EU je, prije svega, unija kapitala i profita s moćnom Njemačkom u središtu.
Ovaj skup ideja očigledno ima ekonomske temelje. Na činjenične pogreške opisanih ideja vratit ću se u sljedećem nastavku serije Koronaekonomika u kojem ću obraditi još jednog jahača apokalipse probuđenog korona krizom – iluziju samodostatnosti. Za sada treba uočiti da se opisani pogled na Europu suočava s nepremostivim problemom koji je povezan s provjerljivom činjenicom da su upravo države Nove Europe, nakon pada Berlinskog zida, a osobito nakon ulaska u EU, prošle kroz jedno od razdoblja najbržeg gospodarskog i društvenog razvitka u svojoj povijesti. U tekstovima koji su prošlu jesen pratili izlazak knjige Prešućeni trijumf liberalizma koju sam napisao s Darkom Polšekom, pokazao sam to kroz brojke i izveo zaključak: zemlje koje su rano, brzo i duboko provodile liberalne reforme i reforme institucija bile su uspješnije u protekla tri desetljeća, a to ujedno znači da su uspjele zaustaviti emigraciju ili ju u značajnijoj mjeri nisu ni iskusile. Neuspješne zemlje, među kojima je na žalost i Hrvatska, u tome nisu uspjele. Ali, to nije problem EU.

Zemlje možemo promatrati kao centarfore, a EU kao obranu i vezni red koji namješta prigode. Kada napadač promaši zicer, zašto bi to bio problem veznjaka koji je dobro odradio svoj dio posla? U svjetlu ove nogometne metafore Jurićevu listu euroskeptičnih teza ne treba tumačiti kao poziv za raspuštanje cijele momčadi zbog serije promašaja pred golom. Jurić zapravo poziva na timski duh – jačanje europskog zajedništva, ali uz promjenu (financijskih) odnosa unutar tima – jačanje transferne unije na temelju ideje solidarnosti. Konkretno, u zaključku spomenutog teksta Jurić poziva na tri mjere: (1) uvođenje načela polovičnog reciprociteta (za dvije naše medicinske sestre koje odu u Njemačku vraća nam se jedna), (2) zajedničko zdravstveno i mirovinsko osiguranje na razini EU i (3) uvođenje transfera za financiranje obrazovanja (jer u Njemačku će otići dio ljudi koje obrazujemo javnim novcem). Niti jedan od ovih prijedloga ne može se kvalificirati kao ideološki motiviran ili principijelno nerazuman. Svi imaju određena uporišta u našem iskustvu u EU, kao i iskustvima Bugarske i Rumunjske.
Prema tome, polazeći od radikalnih postavki romantičnog ekonomskog nacionalizma s weberovskom primjesom religijskih odnosa (protestanti uništavaju/usisavaju katolike i pravoslavce) Jurić zapravo traži recept za održivu budućnost EU u kojoj će i najslabiji imati šansu za razvoj. U skladu s pogrešnim pogledom na gospodarstvo, Jurić vjeruje da se razvoj može pokrenuti međunarodnim transferima i pritom ne spominje bitna unutarnja ograničenja za razvoj najslabije razvijenih država članica, zbog kojih transferi mogu završiti kao ulijevanje vode u kantu s rupom u dnu, a ljudi se i dalje iseljavati kao, uostalom, kroz čitavu hrvatsku povijest.
Domaće slabosti koje bi trebalo istaknuti u prvi plan odnose se na općenito slabe institucije koje ne uživaju povjerenje građana jer funkcioniraju iskrivljeno, u korist užih političkih elita i njihovih pajdaša, tu su korupcija, slabo obrazovanje, nedostatak znanja, poduzetničke hrabrosti, znanja, talenta i društvenog uvažavanja poduzetnika, pretjerani porezni i slični tereti, itd. Prema tome, ako motive za emigraciju podijelimo na faktore guranja (unutarnje slabosti) i faktore privlačenja (dohoci, karijere i kvaliteta života koje ljudi mogu ostvariti u razvijenijim zemljama poput Njemačke, Austrije i Irske), onda je očigledno teško rasplesti amalgam utjecaja i fokusirati se na unutarnje faktore guranja ljudi. Ali to ne znači da se ti faktori mogu zanemariti i ugodno se prepustiti utopističkom traženju od Nijemaca da nam još nešto daju ili plate povrh sredstava koja nam pritječu kroz EU fondove. Nhihov značaj ćemo uskoro prikazati.
Ako se unutarnja, fundamentalna ograničenja društvenog i gospodarskog razvitka izbace iz cjelovite slike, ostaje plač nad sudbinom nesolidarne Europe ili njezinih članica. Taj plač briše razliku između suverenista i eurofederalista. Stoga ne čudi da Jurić spominje francusku federalističku tradiciju koja također roni suze nad EU. Danas tu tradiciju u područjima politike i znanosti najzornije predstavljaju predsjednik Macron i znanstveni celebrity Piketty.
Ako je plač nad nedostatkom europske solidarnosti politički i idejno univerzalan i ako unatoč različitim svjetonazorskim i teorijskim polazištima taj plač s lijeva i s desna završava istim usklikom koji se višestruko pojačava („U Europi nema solidarnosti!“), onda više nije čudno spoznati da živimo u velikom paradoksu koji je nedavno jako dobro opisao Michael Mayer-Resende u EU Observeru. U kratkom tekstu sjajnog naslova Cijena europskog poretka ovaj autor objašnjava europski paradoks koji se kristalizira i kroz korona krizu, a koji je u jednom statusu na Facebooku britko uočila i naša poznata novinarka i dobra poznavateljica europskih odnosa Ines Sabalić: prekidi trgovanja, zatvaranje granica, svađe među državama – nije li korona kriza mokri san svih radikalnih desničara i nacionalista? Ako je tako, zašto su upravo oni među prvima koji sada traže više EU (Orban)? Mayer-Resende trezveno zaključuje da bogatije članice moraju dati više, jer se i same neće moći brzo oporaviti od korona šoka ako veliki dio juga i istoka zaostane u toku oporavka (da, jako smo povezani!). Međutim, isti autor upozorava i da nema prava bez obaveza: ta bilanca uvijek treba biti u ravnoteži. To znači da oni narodi koji se misle švercati na EU transferima i potkopavati europske vrijednosti liberalne demokracije slobodno mogu biti izostavljeni iz sljedećeg kruga raspodjele iz zajedničke blagajne i odabrati vlastiti put.
Kako ti krugovi raspodjele izgledaju (o čemu konkretno govorimo?); i nisu li zajednička EU sredstva namijenjena za borbu protiv korona krize smiješna u odnosu prema objektivnim potrebama, jer se svaka zemlja sebično okrenula sama sebi? Prije predstavljanja brojki podsjetit ćemo na temelje Europske unije i načine kako ta zajednica funkcionira kako bismo u tom svjetlu ocijenili brojke odnosno novčane iznose koji su predstavljeni pri kraju teksta.
Što je Europska unija?
Šok poput korone uvijek izvuče ono najluđe iz ljudi. Ulicama mnogih svjetskih gradova hodaju čudaci koji šire strah od predstojeće kataklizme, objašnjavaju da je tajna svjetska vlada stvorila virus u laboratoriju kako bi porobila slobodne ljude, propovijedaju teoriju o osveti prirode koja ispostavlja račun neodgovornoj ljudskoj vrsti, najavljuju Treći svjetski rat i poučavaju zavedene da nas od pošasti može spasiti samo dragi bog.
Dio psihološke reakcije na strah prelijeva se i u glavne medije. Većina rasprava o skorom raspadu SAD-a, koje gotovo svakodnevno zaslužuju klik-bajt naslove u glavnim medijima, polaze od potpunog nepoznavanja povijesti i političkog sustava ove daleke zemlje. Prema istom obrascu, rasprave o teškoj kompromitaciji EU uglavnom proizlaze iz nerazumijevanja europske povijesti i načina uspostave političkog i monetarnog sustava i financijskih odnosa u EU.
Europa je geografski relativno malo, gusto naseljeno, usko povezano i politički atomizirano područje s permanentnom potrebom za političkim kompromisima. Kompromisi služe tome da pojedine države ne osjete dovoljno snažan poriv za iskakanje iz zajedničkih institucionalnih aranžmana. Ovo načelo kompromisa stvarni je politički temelj EU koji se reflektira i kroz funkcioniranje svih bitnih institucija – Vijeća, Parlamenta, Komisije, Suda, monetarne unije. Načelo objašnjava i zašto se zajedničke odluke EU sporo usuglašavaju, što djeluje posebno iritantno u uvjetima iznenadnih i snažnih kriza. Prirodan je impuls građana koji na večernjim vijestima gledaju ljude u odijelima koji sastanče po šesnaest sati, kada govore: „Pusti ti to, bitan je samo oslonac na vlastite snage!“.
Kada se kompromis na kraju ipak postigne, širi se osjećaj da su svi na gubitku jer je zajednički nazivnik uvijek manji od maksimalističkih zahtjeva s kojima vlade pojedinih država članica ulaze u pregovore. Tako je neki dan, kada se pregovaralo o paketu EU pomoći državama članicama, talijanski premijer Conte glasno prijetio da će Italija pronaći vlastiti put ako ne bude zajedničke Covid-obveznice (EU obveznica za koju bi de facto jamčili njemački porezni obveznici). Na kraju nit obveznice, nit će Italija tražiti vlastiti put. Italija će, naravno, uzeti sve što je prošli tjedan stavljeno na stol (uskoro detaljnije i o tome), jer nitko ni izbliza ne može parirati europskim iznosima, baš kao što se i Alexis Cipras 2015. ekspresno vratio sa svog naivnog izleta u Moskvu u potrazi za potporom i sjeo za pregovarački stol s EU partnerima. Talijanski premijer Conte jako dobro zna i točnu brojku koliko se Talijana na vrhuncu krize u Lombardiji liječilo u njemačkim, a ne u ruskim ili kineskim bolnicama.
Međutim, kada se kompromis postigne, nitko ne gleda koliko je nova europska situacija bolja od situacije iz koje se krenulo, već svatko gleda koliko je nova situacija slabija od one koju se željelo postići i koja je komunicirana domaćoj javnosti kada se išlo u pregovore. Javnost se tako poistovjećuje s maksimalističkim zahtjevima svojih političkih elita. Zbog toga se EU stalno percipira kao problem, a ne rješenje – i svaki dogovor u široj percepciji doima se bliži neuspjehu nego uspjehu.
Jasno je da je brzina usuglašavanja mjera protiv krize mnogo veća u nacionalnim okvirima. Tome i ovih dana svjedočimo. Razmjerna sporost institucija EU u odnosu na državne vlade dobro dođe kao referentna točka za isticanje vlastitih sposobnosti i rezultata. Hrvatski ministar financija Zdravko Marić u javnim nastupima u tjednu 8. travnja stalno je uspoređivao sporost EU s brzinom donošenja protu-recesijskih mjera naše vlade. Koristeći takav referentni okvir za komunikaciju u svrhu isticanja vlastite izvrsnosti, zanemario je pogreške koje su se njegovoj vladi mogle potkrasti zbog prevelike brzine donošenja mjera. Takva alibi-prezentacija posredno dovodi i do propusta racionalnog predstavljanja rezultata i instrumenata Europske unije. Zbog toga javnost ostaje neinformirana, a u mnogim slučajevima i dezinformirana. Takav slučaj smo imali neki dan, kada su HINA i Tportal jedan važan proboj u razvoju zajedničkih institucija (u ovom slučaju to se odnosi na monetarne instrumente Europske središnje banke) hrvatskoj javnosti pogrešno predstavili u dramatičnom svjetlu kao kršenje vlastitih pravila te institucije. Uskoro ćemo objasniti i taj slučaj.
Prije obestrašćenog informiranja o EU instrumentima povezanima s korona krizom, želim skrenuti pažnju na ključnu korist koju imamo od aktualnog, kompromisnog načina funkcioniranja europskog sustava. Osim već spomenutog otklanjanja pogrešaka kroz usuglašavanje, ključ je u – različitosti.
Različitost političkih i gospodarskih sustava i nacionalnih kultura u EU Europu čini laboratorijem za primjenu različitih politika. Kroz to se filtriraju iskustva i s vremenom kristaliziraju najbolje prakse i rješenja. Međutim, u uvjetima naglog i snažnog šoka, kao što je iznenadna eksplozija pandemije, raznolika i eksperimentalna narav EU-a ne vidi se kao prednost, nego kao mana. To je još jedna izokrenuta slika koja navodi na pogrešne zaključke.
Razumijevanje europske različitosti kao problema u krizama povezano je s dva pogleda na svijet. Prvi je totalitaran, autoritaran pogled na društvo. Prema tom gledanju, državne institucije ne razumiju se kao pravila ponašanja koja izrastaju iz svjetonazorskih, interesnih i inih mukotrpnih kompromisa (i nalaze se pod kontrolom tih kompromisa), već kao materijalizacija despotske čvrste ruke koja odozgo upravlja ljudima kao kolektivnom mašinom – borgom. Drugi sličan pogled je scijentistički, tehnokratski. Taj pogled polazi od toga da „struka“ ima svo potrebno znanje ovoga svijeta i sve što treba učiniti je implementirati neprijeporno znanje „odozgo“. Političari trebaju slušati struku. Mali problem doduše nastaje kada stručnjaci ne misle jednako, no oni to nastoje prikriti međusobnom autoritativnom dominacijom (najčešće se pozivajući na titule ili reference), ili monolitnim nastupom prema javnosti, čime se nastoje prikrti razlike u stavovima. Najbolji primjer je nedavna polemika Đikić vs. Rudan koju je dvojac brzo pospremio pod tepih zajedničkim priopćenjem nakon 48h otvorene rasprave. Međutim, još dok je rasprava plamtjela u medijima, naši eminentni znanstvenici nisu se razlikovali jedino u pogledu ocjene da je EU – zakazala. Rudan je tako o Đikiću zapisao: „Dijelim i njegov uvid da epidemije unutar pojedinih razvijenih zemalja nisu smjele doseći razmjere koje su dosegle te da će zemlje gdje se politika nije oslanjala na struku biti najteže pogođene. Također se slažem s procjenama da je odgovor Europske unije na krizu bio duboko razočaravajući, kako u stručnom tako i u političkom pogledu, te je podrovao mnogo onoga na čemu se Europska unija trebala temeljiti.“ Eto, znanstvenici su se dogovorili: kako bi običan čovjek tome mogao proturječiti?
Zadnji sam koji će negirati važnost znanosti, istraživanja, analiza i informiranog donošenja odluka uz pomoć dokaza. Zadnjih tjedana me oduševljavaju izvještaji iz zemalja u kojima se javnosti komunicira mnoštvo statistika, procjena utemeljenih na simulacijskim modelima čiji se rezultati iz dana u dan mijenjaju, pa se pomno objašnjava zašto nastaju razlike u odnosu na ranije podatke ili rezultate simulacija. Takva sprega znanosti i javnosti je fantastična, bez obzira na ružne okolnosti koje su isprovocirale takvu spregu. Međutim, kada se znanstveno-tehnokratski, koji je ujedno i anti-europski stav, ponudi javnosti kao jedina istina koja isključuje svaku raspravu o mogućoj učinkovitosti različitih strategija borbe protiv virusa, postajem sumnjičav. Počinjem se pitati o nenamjeravanim društvenim troškovima najradikalnijih strategija borbe protiv virusa. Muči me zašto se apriori isključuje različitost nacionalnih strategija i zašto nam se sve prezentira kao da postoji samo jedna „znanstvena“ istina i pristup, bez obzira na to što se eurospke države veoma razlikuju u odabiru restriktivnih mjera. A spektar je doista širok – od slabijih restrikcija i njihovog bržeg napuštanja, što primjenjuju skandinavske zemlje, preko njemačkog i austrijskog „srednjeg puta“, do najradikalnijih restrikcija kakve primjenjuje Hrvatska. Zar se to ne može kritički propitati i zar bismo doista trebali vjerovati da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova iako ne znamo ništa o drugim zdravstvenim, psihološkim i gospodarskim posljedicama?
Danas više nije sporno da su države trebale snažno intervenirati u društveni život kako bi ublažile posljedice širenja virusa i spriječile proboje kapaciteta zdravstvenih sustava. Već mjesec dana nitko ozbiljan ne misli da je rješenje u spontanom puštanju virusa radi stvaranja kolektivnog imuniteta što je pokušala Velika Britanija, pa brzo odustala. Međutim, itekako je sporan tajming i intenzitet mjera kao i njihove druge zdravstvene, psihološke i gospodarske posljedice. Otvoreno je i pitanje tempa i načina relaksacije mjera, koje je u nekim zemljama već započelo. Umjesto da se, poštujući elementarne znanstvene principe, uvaži činjenica da ljudsko društvo nije stroj sastavjen od nosača virusa, te da se promisli o podešavanju mjera prema sveobuhvatnom pogledu na društvene koristi i gubitke, i dalje dominira političko-tehnokratska monopolizacija koncepta morala i humanizma, koja na bazi moralne ucjene („Ovo je borba za život“) gura u jednom smjeru, pod svaku cijenu, pa makar to značilo i buđenje pet jahača apokalipse.
Posebno me brine što se europska različitost i mogućnost različitih društvenih ishoda iz takve tehnokratsko-znanstvene perspektive predstavlja kao pogreška ili opasnost. Jednoga će se dana svoditi cjelovita društvena bilanca ovog razdoblja, a događaji koje sada živimo možda će se ocijeniti i u nekom drugom svjetlu koje će osvijetliti nenamjeravane učinke intervencije. Zbog takve mogućnosti Europska unija mora postojati u osnovi ovakva kakva je – nedostižna svakoj ljudskoj mogućnosti da se kontrolom iz centra pretvori u carstvo novoga vijeka poput Kine ili Rusije, kojim će vladati „mudar vladar“ i njegovi znanstveni savjetnici.
Stvarna težina mjera i kako jahači počinju jahati zajedno
Kolika je dakle stvarna težina europskih mjera i jesu li one doista toliko kompromitirane i jadne da opravdavaju zaključak o velikom europskom neuspjehu u ovoj krizi? Prosudit ćete sami nakon što mjere podijelimo prema institucijama i vrstama te ih detaljno opišemo:
Europska središnja banka (ECB) i Europski stabilizacijski mehanizam (ESM)
- Program dodatnog otkupa državnih obveznica u iznosu od 120 milijardi €. Do sada su se takvi programi najvećim dijelom (92%) provodili prema nacionalnom kapitalnom ključu. To znači da je njemačka središnja banka koristila svoju kvotu za otkup obveznica njemačke vlade, talijanska talijanske itd, a ECB je slobodno birao sa preostalih svega 8% ukupne kvote otkupa. Sada su nacionalne kvote ukinute. ECB slobodno bira koje će državne obveznice kupovati te čini to tako da stabilizira tržište obveznica za koje procijeni da je najviše poremećeno (kako bi spriječio skok kamatnih stopa). Najveći dio do sada utrošene kvote korišten je za kupnju talijanskih obveznica (35 milijardi € do kraja ožujka) – to je onaj dio koji su naši neinformirani mediji koristili za bombastičan naslov o „kršenju vlastitih pravila“, iako je Upravno vijeće ECB-a prethodno donijelo takvu odluku. 120 milijardi je 0,85% BDP-a europodručja 2019. Hrvatska nema izravan pristup ovom instrumentu jer nije uvela euro i zbog toga plaća znatno veću kamatnu stopu od one koju bi plaćala da je uvela euro.
- Praktički neograničena kreditna linija za refinanciranje kredita banaka malim i srednjim poduzećima (TLTRO III). Ovi krediti središnje banke mogu prijeći bilijun eura, uz negativne kamatne stope. Bilijun eura je 7,1% BDP-a europodručja 2019., a u ECB-u su izračunali da bi krajnji efekt ovih kredita mogao značiti povećanje kreditnog potencijala za oko 3 bilijuna eura ili 21,3% BDP-a europodručja. Hrvatske banke nemaju izravan pristup ovom instrumentu jer Hrvatska nije uvela euro. Međutim, hrvatsko gospodarstvo može imati neizravne koristi od ovog instrumenta zbog lakšeg financiranja domaćih banaka kod inozemnih banaka majki, ako ponestane lokalnih sredstava. Naravno, uz uvjet da lokalne banke prežive krizu.
- Povećane kreditne linije za valutne swapove i repo ugovore za središnje banke izvan europodručja. Relativno najveću liniju ove vrste ima Danska jer je članica Europskog tečajnog mehanizma (ERM II) iako nije uvela euro. Ova kreditna linija je u ožujku povećana s 12 na 24 milijarde eura što iznosi oko 8% danskog BDP-a. Hrvatska narodna banka i druge središnje banke članica EU koje nisu uvele euro i nisu u ERM II imaju mnogo niže limite. Hrvatski limit trenutno iznosi 600 milijuna eura ili 1,1% hrvatskog BDP-a 2019. Trenutno ne znamo koliko će se ovaj limit kod ECB-a povećati nakon ulaska u tečajni mehanizam, ali primjenom danskog koeficijenta dolazimo do potencijalnog iznosa između 2 milijarde (analogno početnom danskom limitu) i 4 milijarde eura (ekvivalent danskog limita nakon povećanja u ožujku). Osim toga, sada se za repo poslove prihvaća samo mali broj hrvatskih državnih obveznica, koji bi se nakon ulaska u ERM II mogao znatno proširiti. Međutim, kako Hrvatska kasni s uvođenjem eura i ulaskom u ERM II, za sada propuštamo pristup tim sredstvima.
- Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) je službeni fond sa slobodnim kreditnim potencijalom od 410 milijardi eura ili 3% BDP-a europodručja (preostalih 90 milijardi do ukupnog kapaciteta od 500 milijardi koriste države poput Grčke i Portugala). Radi se o vrlo dugoročnim kreditima koji se odobravaju u iznosima i uz povoljne uvjete kakve države ne mogu samostalno ostvariti na financijskom tržištu. 240 milijardi eura iz tog fonda (1,7% BDP-a) prenamijenjeno je za namjensko kreditiranje mjera za borbu protiv covid-19. Hrvatska nema pristup ovim sredstvima jer nije uvela euro.
Sada možemo precizno izračunati što sve Hrvatska propušta jer još nije uvela euro, a za što je, naravno, isključivo sama odgovorna. Sjetite se nogometne metafore: EU centrira iz veznog reda, a na državama je da odluče hoće li zabiti gol ili će riskirati suverenistički kapric protiv europskih institucija, istovremeno crpeći EU fondove i druga sredstva koja su opisana u nastavku. Približna procjena troška propuštene prilike vezane uz monetarnu uniju izgleda ovako: 0,85% BDP-a iz programa otkupa obveznica u slučaju Hrvatske iznosi 456 milijuna eura; 7,1% BDP-a iz TLTRO III programa kreditiranja iznosi 3,8 milijardi eura; linija ECB-a ala Danska od 8% BDP-a iznosi 4 milijarde eura; 1,7% BDP-a iz ESM-a za borbu protiv covid-19 iznosi oko 900 milijuna eura. To zbrojeno daje iznos od 9,56 milijardi eura ili gotovo 18% hrvatskog BDP-a 2019. (što će biti mnogo više u postotku BDP-a 2020., jer će BDP dramatično pasti). Možete to umanjiti za 2 milijarde eura ako vjerujete da hrvatska linija kod ECB-a ne bi mogla doseći dansku nakon recentnog povećanja, ali još uvijek se radi o astronomskom iznosu.
Suverenistički kapric, kojeg u Hrvatskoj najgorljivije zagovara Ivan Lovrinović, polazi od toga da se ta sredstva mogu zamijeniti vlastitim novcem iz helikoptera. Međutim, problem je u tome što bi i manji iznos od spomenutog doveo do dramatičnog pada vrijednosti kune te valutne i financijske krize koja bi produbila i produljila gospodarsku krizu, a vjerojatno i onu ključnu – zdravstvenu krizu (ljudi bi se tiskali pred bankomatima i u poslovnicama banaka pokušavajući spasiti svoj novac). Tako jahači apokalipse počinju jahati zajedno: helikopterski novac opisan u prethodnom nastavku Koronaekonomike ide ruku pod ruku s uvjerenjem o kompromitiranoj EU koju treba izbaciti iz suverenog nacionalnog vidokruga.

Europska komisija i Europska investicijska banka (EIB)
Narod kaže da nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom, pogotovo ako ga još ima u kantici. „Ljepota“ euroskeptične pozicije unutar EU je u tome što se na idejama monetarnog suverenizma može podgrijavati politički uvijek koristan protueuropski sentiment i u isto vrijeme povlačiti sredstva njemačkih, švedskih, nizozemskih i ostalih poreznih obveznika s produktivnijega sjevera kroz programe Komisije i EIB-a. To je, naravno, uvijek praćeno retorikom da to nije dovoljno, jer „Europa nije unija solidarnosti, nego profita i kapitala“. A ono što se gubi zbog ostanka izvan europodručja javnosti ionako nije poznato. Teško je za shvatiti, apstraktno.
- Između 650 milijuna i milijarde eura (1,2-1,9% hrvatskog BDP-a 2019.) u okviru postojeće sedmogodišnje financijske omotnice za korištenje EU fondova bit će prenamijenjeno, ranije isplaćeno ili na neki drugi način izravno usmjereno za borbu protiv covid-19 u Hrvatskoj. Ukupna EU omotnica za Hrvatsku iznosi 10,7 milijardi eura ili 20% hrvatskog BDP-a kroz sedam godina. Dio već ugovorenih programa iz omotnice naveden je i u sklopu prvog paketa od 63 vladine mjere koji je prihvaćen na sjednici 17. ožujka (tu je navedeno oko 20 EU programa poput onih koji se realiziraju kroz HBOR i HAMAG-BICRO). Nema procjena konkretnih iznosa, ali nećemo puno pogriješiti ako raniju procjenu od 1,2-1,9% BDP-a za prenamijenjena i/ili ranije isplaćena sredstva uvećamo dva puta (ukupno 2,4-3,8% BDP-a). Tako dolazimo do prilično konzervativne ukupne procjene sredstava EU transfera koji će biti izravno korišteni u sanaciji šteta izazvanih karantenom i za financiranje neophodne opreme. To su sredstva koja ne bismo imali da nismo u EU.
- SURE je novi EU program za očuvanje radnih mjesta „težak“ 100 milijardi eura (oko 0,5% BDP-a EU). Nije riječ o poklonjenom novcu kao pod (1), nego o vrlo povoljnim dugoročnim kreditima koje će države moći koristiti za financiranje mjera na tržištu rada. Detalji se još uvijek ne znaju (program je tek politički dogovoren 8. travnja), no ministar financija je kazao da bi Hrvatska mogla sudjelovati s jednom milijardom, dakle, još 1,9% BDP-a iz 2019.
- Dogovoren je kreditno-garancijski program Europske investicijske banke (EIB) u iznosu od 200 milijardi eura (1% BDP-a EU). Detalji također nisu poznati, ali primjenom hrvatskog udjela iz točke (2) dolazimo, potencijalno, do 3,8% BDP-a 2019.
Ne treba zaboraviti niti zajedničku javnu nabavu EU. Hrvatska kroz taj instrument dolazi do količina dobara po cijenama kakve sama na tržištu ne bi mogla ostvariti zbog manjih volumena kupnje. Ministar Beroš je objavio da Hrvatska kroz taj sustav nabavlja gotovo 200 dodatnih respiratora.
Zaključak
Jedan od najvećih mitova novoga doba je mit o Uniji bez solidarnosti – Uniji „kapitala i profita“. Ta teza je toliko puta izrečena da je postala općeprihvaćena istina. Za brojke, stvarne odnose i analize više nitko ne mari. Pogled s lijeva, pogled s desna, to više nije važno. S koje god strane da se gleda, EU izgleda kao da je na izdisaju. Svi plaču nad Europom koja nije postala ono što su sanjali. Protueuropski jahač apokalipse je uzjahao i sada traži suborce, ne bi li ojačao svoju udarnu moć. Helikopterski novac je tu, čeka da dva jahača jašu zajedno. I treći se priključuje, eno ga u daljini izranja iz magle – to je jahač samodostatnosti. Kakav je to trojac! Zatvorene granice, međunarodna razmjena i sloboda kretanja ljudi pušteni da potonu u zaborav, novca u izobilju – koliko treba, a svemoćna država pomno, odgovorno i planski uređuje lance nabave: „Od polja, do stola“! Zar nismo upravo to oduvijek sanjali? Nije li to bio naš pravi nacionalni put koji smo kao guske u magli izgubili samo je nezgrapna izvedba onog Todorićevog Agrokora privremeno uništila taj san? Greška se neće više ponoviti. Nešto smo naučili. Još samo nedostaju svemoćna državna administracija koja će se sada konačno otresti naleta neoliberalnih zelota i svemoćni, sveznajući dirigent koji će uz pomoć svojih znanstvenika sve to uglazbiti odozgo. Taj preostali trojac dojahat će u sljedećim nastavcima ove neobične serije o ljuljanju na rubu.
Prethodni tekstovi iz serije Koronaekonomika:
Br. 7 Hoće li momčad u poluvremenu mijenjati taktiku?
Br. 6 Novac iz helikoptera – rješenje ili put u pakao?
Br. 5 O vladinim mjerama nakon drugog kruga – Plenković odlučan, Marić pod stresom
Br. 4 Koliko su moćni prvi proturecesijski paketi?
Br. 3 Što je G-zabluda: o ideji da je rješenje u povećanju državne potrošnje