Koronaekonomika (XI): peti jahač apokalipse – kraj demokracije?

Foto: Pexels

Ad
Ad

“Demokracije postoje i opstaju samo zbog toga što ljudi tako žele i spremni su se boriti za to.” (Francis Fukuyama)

 

U tekstu koji objašnjava kako se dinamika pandemije povezuje sa šokom u gospodarstvu identificirao sam pet loših ideja koje je širenje straha od koronavirusa katapultiralo na površinu od kojih sam u ranijim dijelovima serije obradio prve četiri: (a) “helikopterski novac” – ideja da se gospodarski problemi u vrijeme pandemije mogu riješiti distribucijom svježeg novca, (b) “samodostatnost” – ideja da se gospodarska paradigma globalnog kapitalizma sada mijenja u korist reafirmacije nacionalnih okvira za razvoj što navodno predstavlja novu prigodu, osobito za poljoprivredu, (c) “kompromitacija EU” – ideja da svjedočimo kraju multinacionalnih okvira međunarodne suradnje i razmjene, što se posebno odnosi na Europsku uniju koja je navodno kompromitirana zbog nesposobnosti pružanja zajedničkog odgovora na krizu i pomoći najugroženijim državama članicama, (d) “država majka” – ideja da će reafirmacija nacionalne države kao političkog okvira za borbu protiv virusa reinkarnirati socijalizam ili još snažniji državni kapitaliziam kao institucionalne okvire za budući razvoj i (e) “suspenzija demokracije” – ideja da je kineski “uspjeh” u borbi protiv virusa pokazao da previše individualizma i oslanjanja na liberalni model kontrole vlasti od strane građana može biti opasan po ljude u uvjetima epidemije, zbog čega je neophodno promišljati o novim modelima društvene organizacije obilježenima snažnom kontrolom i koordinacijom iz središta, uz prikupljanje mnoštva podataka o građanima.

Ove ideje su usko povezane i predstavljaju cjeloviti pogled na svijet – svjetonazorski pogled na čovjeka i budućnost Europe i zapadne civilizacije. Taj duh je u ovoj krizi strelovitom brzinom izletio iz boce i mnoga društva gurnuo do ruba autarkije na kojem se zapadni svijet liberalnih demokracija opasno zaljuljao. U ovom tekstu preostala je obrada zadnjeg, petog i ujedno najvažnijeg jahača apokalipse – slabljenja ili suspenzije demokracije.

Kina kao uzor?

Komunistička Kina poslužila kao uzor u borbi protiv Covid-19 u gotovo cijelom svijetu. Ne zbog toga što tom zemljom vlada jedna, komunistička partija, nego zbog toga što se radikalna karantena većini epidemiologa učinila izvrsnim rješenjem za virus o kojem u početku nisu ništa znali. Kineska karantena počivala je na potpunoj obustavi takozvanih ne-esencijalnih (gotovo svih) aktivnosti, zatvaranju ljudi u kuće i stanove uz elektroničko praćenje, prijetnju dugogodišnjim zatvorskim kaznama za prekršitelje karantene i oslanjanje na prokazivanje od strane rodbine, prijatelja i susjeda što je tipičan instrument represivnih režima. Karantena se prirodno uklopila u kineski politički sustav.

Zapadne zemlje nisu mogle striktno slijediti kineski model. Suočene s demokratskim ograničenjima, primijenile su širu lepezu rješenja: od autokratskih mjera poput policijskog sata u Srbiji i prijenosa dijela ovlasti parlamenta na premijera u Mađarskoj, do slabijih mjera uz poštivanje demokratskih stečevina, kao na primjer u Švedskoj, Estoniji i Japanu.

Važno je zapamtiti tu činjenicu: Švedska, koja plijeni pažnju medija jer nije primijenila klasični lockdown, nije jedina zemlja koja je u borbu s virusom ušla uz manje restriktivne mjere kakve smo na primjer iskusili u Hrvatskoj.

Hrvatska nije slijedila radikalna politička rješenja kao dvije susjedne zemlje, ali je oblikovala svoj model za upravljanje krizom. Ključna uloga dodijeljena je Stožeru civilne zaštite. To nije potpuno nedemokratski model. Stožer je vladino tijelo i vodi ga potpredsjednik i ministar izabrane Vlade. Međutim, sedam od dvadeset i sedam članova uključujući i prvog čovjeka su dužnosnici ili službenici Ministarstva unutarnjih poslova koje je pojedinačno, kao institucija, najzastupljenije u Stožeru.

Stožer očito nije stručno tijelo iako je takvim predstavljen javnosti. Odlukama su postavljena velika ograničenja slobodama građana. Za neke od tih odluka bilo je očito da ih je trebala pretresti i donijeti Vlada, ako ne i Hrvatski Sabor. Na listi takvih odluka nalaze se zabrane putovanja izvan mjesta prebivališta, zabrane rada pojedinih gospodarskih aktivnosti, detaljno propisivanje restriktivnih mjera za pokretanje djelatnosti u fazi popuštanja mjera, koje su dosegle farsične razmjere propisivanjem najmanjih detalja ljudskih interakcija. Ipak, Stožer je očito vodio računa o demokratskim ograničenjima i zadržao konstruktivnu nejasnoću u pogledu tumačenja što je preporuka, a što naredba, osim kada je riječ o propusnicama koje su administrirala javna tijela, a provjeravala policija.

U komunikacijskom smislu u prvi plan je istaknut koncept Struke. U javnosti je stvoren dojam o znanstvenoj utemeljnosti svih odluka Stožera. Takva komunikacija, u sprezi s raširenim osjećajem straha i nužne hitnosti, osigurali su široku prihvaćenost odluka Stožera među ljudima. Vlada i Sabor su se mogli povući u sigurnu zavjetrinu, crpeći političku snagu iz percepcije da su prepustili odluke Struci. To je utjecalo na rast popularnosti političkih lidera i vladajuće stranke u travnju.

Opisi događaja u Srbiji, Mađarskoj i Hrvatskoj pokazuju da je u fragilnim demokracijama došlo do bitnih odstupanja od demokratskih standarda odlučivanja. Međutim, i neke starije demokracije imale su slične probleme. U Ujedinjenom Kraljevstvu izbila je afera oko uloge tajnog savjetničkog tima Sage u koncipiranju mjera borbe protiv virusa.

Prema tome, ne može izvesti zaključak o znaku jednakosti između Hrvatske s jedne i Mađarske i Srbije s druge strane. Isto tako, ne može se zaključiti kako je riječ o korištenju epidemije kao povoda za željeno učvršćenje nedemokratskih praksi. Strah, nepoznanice u vezi epidemije i hitnost objektivno su nametnuli potrebu za ubraznjem procesa donošenja odluka u odnosu na standardne demokratske procedure. Neki politički sustavi omogućuju lako uklapanje hitnih odluka u postojeće demokratske prakse (npr. predsjednički sustavi u SAD-u i Francuskoj), a neki drugi politički sustavi morali su se prilagođavati novonastalim okolnostima.

Ključno pitanje glasi koliko su strah i osjećaj hitnosti, koji su iznjedrili modifikaciju političkih procesa, bili opravdani? Pitanje nas vraća na razmatranje kineskog modela: je li taj model doista bio idealan i polučio izvrsne zdravstvene ishode kako to predstavljaju zagovornici karantene, ili su se slični rezultati mogli postići uz manje restriktivne mjere kakve su na primjer uvedene u Švedskoj, Estoniji, Južnoj Koreji i Japanu?

Ako se dobri zdravstveni ishodi mogu postići uz drugačije mjere i ako karantena proizvodi uzgredne, ne samo ekonomske ali i ekonomske troškove, postavlja se pitanje postoji li još nešto pored razine gospodarskog razvoja, organizacije zdravstvenog sustava, ekspertnih znanja, socio-ekonomske i dobne strukture stanovništva i brzine djelovanja, što bi moglo objasniti razlike u zdravstvenim ishodima?

Istraživači počinju slutiti da bi kultura mogla predstavljati važno objašnjenje. Ona je neka vrst karike koja nedostaje u široj slici o epidemiološkim statistikama koje dnevno pratimo. Istraživanja uloge kulturnih faktora mogla bi biti veoma vrijedan izvor promišljanja o budućim mjerama ako se epidemija vrati, ili nas pogodi neka nova slična nepogoda.

Uloga kulture: koje kulture?

Intrigantno pitanje o tome jesu li se slični zdravstveni ishodi kao kineski mogli dobiti na neki drugi način, proizvest će stotine istraživanja u kojima će se pokušati pronaći veza između političkih sustava, kulture, primijenjenih restrikcija i politika, i zdravstvenih ishoda borbe protiv epidemije. Uz pitanje o dugoročnim ekonomskim troškovima lockdowna i njihovim povratnim učincima na ljudske živote, pitanje o mekom trbuhu i načinu funkcioniranja demokracije u uvjetima pandemije izbacit će seriju studija u narednim mjesecima.

Startni pištolj se već oglasio. Michael Muthukrishna (2020) s LSE-aobjavio je raspravu o ovoj temi nakon što je pronašao vezu između kolektivističkih kultura i uspjeha u borbi protiv Covid-19. Na tu vrstu rasprave potaknuo ga je rad Gelfand i suradnika (2020). Autori su kontrolirali utjecaj stupnja gospodarskog razvitka, gustoće naseljenosti, nejednakosti, starosti populacije i autoritarnosti kultura na zdravstvene ishode, i pronašli da interakcija efikasne vlade i kulturnih pritisaka (eng. cultural tightness) u prosjeku dovodi do boljih zdravstvenih ishoda u borbi protiv Covid-19.

O važnosti efikasne vlade ne treba trošiti previše riječi. To je stara Fukuyamina teza: efikasna administracija fundamentalni je faktor uspjeha društva. Liberalno-demokratski ustroj samo se nadovezuje na to. Efikasna administracija mnogo je stariji socijalni izum od liberalne demokracije. Prema tome, ni demokracije ne mogu uspjeti bez efikasne i neovisne administracije – bez nje se najčešće pretvaraju u korumpirane karikature za koje ne očekujemo uspjeh u borbi protiv epidemije.

Kulturni pritisci su slabije poznat, ali jednako važan faktor u dvojcu koji osigurava učinkovitu kontrolu epidemije. Kulturni pritisci su pojam koji opisuje kontrolu ponašanja ljudi kroz pritisak drugih članova društva koji kritiziraju, osuđuju i stigmatiziraju pojedince čije ponašanje odstupa od prihvaćenih socijalnih normi. To je bitan element kolektivističke kulture o kojoj piše Muthukrishna.

Uloga kulturnih pritisaka mogla bi biti presudna kada je riječ o primjeni mikro-mjera. Ako kombinacija nošenja maski, higijenskih mjera i fizičke distance može biti učinkovita kao i čamljenje u kućama, onda nije potreban veliki brat koji drži ljude zatvorenima već su dovoljni kulturni pritisci koji osiguravaju disciplinu pojedinaca u provedbi mikro-mjera.

Kulturni pritisci dakle ne podrazumijevaju sklonost društva nedemokratskim, autoritarnim rješenjima. Naprotiv, Muthukrishna upućuje na kompatibilnost kulturnih pritisaka i demokracije: kulturna homogenost odnosno dijeljenje sličnih socijalnih normi pogoduje demokraciji. S druge strane, prevelike kulturne razlike unose podjele među ljudima, potiču sukobe, onemogućuju dijalog, a demokraciju čine nefunkcionalnom. Jer, demokracija nisu samo višestranački izbori. Demokracija je i prostor kritike, otvorene rasprave i funkcionalne javnosti čiji predstavnici lakše dolaze do solidnih kolektivnih odluka u društvu koje široko komunicira jer se ljudi lakše razumiju dijeleći slične kutlurne norme i vrednote.

Na tom tragu, Gelfand i suradnici nisu pronašli vezu između autoritarnih kultura i zdravstvenih ishoda, ali su zato pronašli da interakcija između efikasne vlade i kulturnih pritisaka dovodi do boljih zdravstvenih ishoda.

Ako vas ovo još uvijek zbunjuje, trebate imati u vidu da kulture s velikom sklonošću pritiscima nad pojedincima ne moraju biti diktature, i većinom to nisu. U takve kulture spadaju Australija, Japan, Grčka, Mađarska, Njemačka (i to bivša Zapadna, gdje su kulturni pritisci jači nego na nekada komunističkom istoku zemlje). Kina je pak zemlja s visokim stupnjem kulturnih pritisaka koja je ujedno i diktatura. S druge strane, među kulturama s niskim društvenim pritiscima nalaze se vrlo različite zemlje, od Austrije preko Ujedinjene Kraljevine do SAD-a.

I u prvoj i u drugoj skupini postoje zemlje koje su se uspješno borile protiv zaraze (Japan ima nižu stopu umrlih od Švedske, ali i od Hrvatske), ali i one koje nisu postigle dobre rezultate (npr. UK); i u prvoj i drugoj skupini postoje razlike u restriktivnosti primjenjenih mjera. Stoga su odnosi vrlo komplicirani i ne mogu se vidjeti na prvi pogled uz pomoć jednostavne statističke analize.

Istraživanja utjecaja kulturnih faktora na zdravstvene ishode zahtijevaju složene modele i kvalitetne statističke podatke, pa ta vrsta studija tek kreće. Unatoč tome, imamo naznaku da će i društvene znanosti imati štošta za reći o epidemiji i njenim različitim nacionalnim ishodima. Na primjer, u zemljama sa snažnim kulturnim pritiscima i efikasnim vlastima, koje su imale manje restriktivne mjere, imamo solidne zdravstvene ishode u Japanu i Estoniji (ukupan broj umlih na milijun stanovnika 4 odnosno 40), i puno slabiji ishod u Švedskoj (264). A u zemljama sa slabim kulturnim pritiscima i efikasnim vlastima imamo solidan ishod u Austriji (66) i slabije ishode u UK i SAD-u (405 odnosno 199). Usporedivi broj u Hrvatskoj na dan 2. svibnja iznosi 19 i nalazi se približno između dvije zemlje koje su imale manje restriktivne mjere – Japana i Estonije.

To još uvijek ne znači da Kina s 3 umrle osobe na milijun nije bila učinkovitija u borbi protiv virusa od prosjeka liberalnih demokracija, ali i među liberalnim demokracijama ima država s rezultatima uz bok Kine – osim spomenutog Japana, Južna Koreja, Slovačka i Latvija. Osim toga, kineskim podacima se općenito ne vjeruje upravo zbog nedemokratske prirode tamošnjeg režima koji nije podložan uobičajenim unutarnjim provjerama i ravnotežama (eng. checks and balances). Tome svjedočimo i ovih dana. Dok mediji izvještavaju o stotinama slučajeva u novim žarištima, službeni statistički izvori poput worldometer.info koji prenose nacionalne podatke pokazuju da Kina ima 1 ili 2 nova slučaja na dan? Pandemija nije završena, poretci će se mijenjati, a ozbiljna istraživanja tek počinju i trebat će godine za dolazak do iole objektivne ocjene utjecaja.

U svakom slučaju, ako u idejama Muthukrishne te Gelfand i suradnika ima nečega što će se potvrditi kroz buduća istraživanja, onda će se u idućem ciklusu istraživanja moći analizirati i to mogu li efikasna administracija i kulturni pritisci u sprezi s manje restriktivnim mjerama proizvesti dovoljno dobar zdravstveni ishod koji neće zahtijevati lockdown cijeloga društva i gospodarstva kroz oslanjanje na kineski diktatorski model. Ako se to pokaže točnim, onda ćemo naučiti da se dramatičan udar na nezaposlenost i dugoročnu sposobnost za gospodarski rast koje je proizveo lockdown mogao izbjeći.

Nova uloga demokracije?

Dosadašnja rasprava vođena je u optimističnom tonu u pogledu sudbine demokracije u post-Covid-19 svijetu. Međutim, kineski „uzor“ nije jedina stvar koja predstavlja prijetnju liberalnim demokracijama. To nije ni prijeteći ekonomski kolaps koji su izazvali pasionirani ljubitelji kineskog modela. Najveću opasnost po demokratski razvitak predstavljaju kompleksne interakcije koje su pokrenute među probuđenim jahačima apokalipse.

Sjetite se preostale “četvorke”: helikopterski novac, samodostatnost, kompromitacija EU i država-majka. Slabljenje demokratske kontrole od strane građana, uz propagandnu promociju doktrine (i interesa) neke vrhuške sakrivene iza amblema Struke, nosi veliku opasnost okretanja društva u krivom političkom smjeru.

Na primjer, monetarno financiranje deficita proračuna bez posredovanja financijskih tržišta (helikopterski novac) ili preko tržišta (kvantitativno popuštanje) otvara puteve za javnosti teško razvidna pogodovanja i politički neizglasane preraspodjele vrijednosti koje mogu povećati nejednakosti. Isto tako, subvencije koje su neophodne za realizaciju koncepta ekonomske samodostatnosti podrazumijevaju prelijevanje vrijednosti od produktivnih ka neproduktivnim gospodarskim djelatnostima. Ako se učinci subvencija ne mjere i nisu razvidni (a takav je slučaj primjerice u Hrvatskoj), onda prijeti dugoročno usporavanje gospodarskoga rasta koje ujedno prijeti manjim ekonomskim resursima koji će biti stavljeni na raspolaganje zdravstvu u budućnosti.

Najvažniji učinak ove vrste stvara fiskalna politika. Lockdown paralizira tržišta i privatne investicije. Državne investicije odjednom se ukazuju kao jedini način održanja investicijske i gospodarske aktivnosti. Plaće u državnom sektoru prikazuju se kao jedini izvor domaće potražnje, pa se interesne skupine vezane uz javni sektor upinju dokazati kako bi iste trebalo još i povećati. Sve izgleda logično i, dakako, „znanstveno utemeljeno“. No, u pozadini se privatni sektor urušava, a javni, utemeljen na eksploziji javnog duga napreduje, pa se struktura gospodarstva mijenja u korist javnog sektora, a budućnost se žrtvuje na oltaru sadašnjosti.

U prošli tjedan objavljenim vladinim makroekonomskim projekcijama to se jasno vidi. Vlada očekuje da će omjer javnih izdataka i BDP-a skočiti s 47% 2019. iznad 53% 2020. i zadržati se iznad 50% 2021. Ako se tome pribroji dodana vrijednost državnih poduzeća koja većim dijelom ne ulaze u proračun opće države, kao i nabavke kojima ta poduzeća izravno oblikuju ekonomske odnose u polu-privatnom sektoru koji poslovno zavisi o isporukama roba i usluga javnom, možemo procijeniti da će udjel javnog sektora u hrvatskom gospodarstvu prijeći 70%. U slučaju trajnijeg lockdowna tome treba pribrojiti i subvencionirane plaće u privatnom sektoru, što nas dovodi bliže udjelu javnog sektora od 80%. Kada bi lockdown bio neizbježan, a prikazana struktura odnosa javnog i privatnog održiva u smislu mogućnosti da osigura inovacije, konkurenciju i rast, onda to ne bi trebao biti problem. Međutim, problem nastaje zbog toga što su takve strukture prema dosadašnjem civilizacijskom iskustvu osuđene na neuspjeh.

Razlozi su brojni: neefikasne investicije, pogreške u alokaciji ekonomskih resursa, gušenje poduzetničkih poticaja, nepotizam, korupcija i nemogućnost administrativne kontrole glomaznog sustava samo su vrh ledenoga brijega pod kojim leži najveća opasnost – posvemašnja ovisnost društva o javnom sektoru i političkim odlukama. Ta ovisnost u određenoj mjeri uvijek postoji, ali postavlja se pitanje razmjera.

Mi smo i do sada imali sustav u kojem su političke strukture bile presudne za razvoj iole ozbiljnijeg privatnog biznisa. Ipak, promjene koje su napravljene 90-ih godina uspjele su smanjiti razmjere socijalističkog mastodonta do nekih 55-60% BDP-a. Sada je sve to prebrisano jednom odlukom (lockdown), za koju većina još uvijek, radi straha, vjeruje da je bila opravdana. Dakle, natrag u 1990.-u i krećemo ispočetka.

Demokracija u punom smislu te riječi jedini je mehanizam koji može koliko-toliko nadzirati nabujali javni sektor i postpuno uravnotežiti odnose javnog i privatnog u društvu. Doduše, sada će to biti teže. Relativna veličina kolača u smislu ekonomskih resursa koji su ponuđeni na nacionalnom meniju u korist javnog sektora sada je dodatno povećana. To će po principu ljepka navući još više privatnih interesa na javne resurse.

Već je narasla otprije poremećena relativna atraktivnost zaposlenja u javnom spram privatnog sektora – poslovi su u javnom očito stabilniji, zaštićeniji, slabije se mejre i nadziru učinci, a plaće su u prosjeku veće. Privatni naručitelji roba i usluga podižu se i spuštaju u velikim tržišnim valovima pa isporučitelji roba i usluga imaju stabilniju potražnju i lakše poslovno planiranje ako rade s javnim sektorom. Digitalizacija administrativnih postupaka je jako dobra stvar, ali zapitajmo se o omjeru u kojem iza agende digitaliacije stoji javni interes naspram interesa narasle IT industrije koja kroz utjecaj na javni sektor nastoji stvoriti stabilan izvor potražnje za svojim uslugama. Kao što su pokazali Šimović i Deskar-Škrbić, bujanje javnog sektora u krizama jednim je dijelom prirodno, neizbježno, no problem može nastupiti kasnije s obzirom da se javni sektor nakon kriza nikada ne vraća u početnu točku iz koje smo krenuli.

Ne iznosim SF scenarij o svijetu koji bi nam se mogao dogoditi. Ovo je dijagnoza o svijetu u kojem već živimo i u kojem ćemo živjeti jedno dulje vrijeme. Demokracija će, kao uostalom i dosad, biti na teškom ispitu jer je veličina ponuđenog kolača poprimila razmjere koji će privući još više interesa. Sav ozbiljan biznis mogao bi se ustrojiti na principima odnosa sa super-dominatnim političkim sektorom (kao da i dosad nije dobrim dijelom bilo tako – politički kapitalizam?). Dobra demokracija mogla bi nam pomoći da političko-ekonomskih dilova bude što manje i da se društvo ustroji prema načelima uravnoteženog odnosa privatnog i javnog, i maksimalne razvidnosti potonjeg sektora. No, isto tako je moguće da vrli novi svijet zasluži demokratsku potporu i povuče nas do kraja u – politički kapitalizam. Bila bi to povijesna pobjeda kineskog modela.