U prvom nastavku sam pokazao kako su i kada konkurentske prednosti tradicionalnih banaka narušene, opisao transformaciju bankarstva u zrelu, saturiranu industriju i razmotrio odnos tradicionalnog novca i kriptovaluta u kojem kripto još uvijek ne postavlja ozbiljnije izazove pred tradicionalne novčane tehnologije (što ne znači da se to neće dogoditi u budućnosti).
Razlog zašto je novčana funkcija tradicionalnog bankarskog sustava još uvijek više-manje netaknuta u usporedbi s tehnološkim promjenama koju fintechovi donose u dijelu kreditiranja i upravljanja novčanim sredstvima leži u kolebanjima vrijednosti kriptovaluta i u njihovoj općenitoj nesposobnosti da za sada zauzmu značajniju ulogu u sustavima plaćanja. Nedostaju im druga i treća funkcija novca – sredstva plaćanja i mjerila vrijednosti drugih stvari.
Kriptovalute: problem vrijednosti i vjerodostojnosti
Zlato je tradicionalni spremnik vrijednosti i sredstvo plaćanja bez realnog, samo simboličkog sadržaja. Zlato danas više nema platne funkcije. Ne samo zbog toga što je Nixon 1971. obustavio konvertibilnost dolara u zlatu. Glavni razlog je tehnološki: iznimno je skupo obavljati transakcije zlatom. Ljudi su izmislili mnogo bolje tehnologije. Međutim, zlato je i dalje investicijska imovina, slično kao kriptovalute, pa ima smisla usporediti kolebanja vrijednosti zlata i kriptovaluta.
Kolebanja vrijednosti kriptovaluta mnogostruko su veća.
Zbog toga su se u zadnjih nekoliko godina pojavile stabilne kirptovalute (eng. stablecoins). Njihovi izdavatelji su poput malih valutnih odbora koji jamče konvertibilnost kriptovalute u tradicionalnoj valuti (najčešće je riječ o američkom dolaru), uz fiksni tečaj.
Ispravno se očekivalo da bi kriptovalute stabilnih vrijednosti mogle postati poput tradicionalnih malih valuta koje imaju fiksnu vrijednost naspram velikih valuta (npr. bugarski lev i bosanska marka naspram eura). Stabilna vrijednost pospješuje potražnju, a potencijalno i platne funkcije kriptovaluta. Prema nekim izvorima, to se doista i počelo događati, iako stablecoini bilježe fluktuacije vrijednosti zbog složenog međuodnosa promjena ponude i potražnje i transakcijskih troškokva.
Ključan trenutak je bila pojava stabilne kriptovalute tether. Tether ima veliku likvidnost kao jedina kriptovaluta čiji je obrtaj veći od tržišne kapitalizacije. Upravo su transakcije preko tethera donijele likvidnost tržištu kriptovaluta prošle godine. Međutim, tether je povremeno bilježio neočekivane fluktuacije vrijednosti, i to se pojavilo u sprezi sa širenjem sumnji o njegovoj pokrivenosti u američkom dolaru.
Sumnjama je doprinio i otkaz revizorskoj kući Friedman, koja je bila angažirana kako bi neovisan pregled pokazao da tether ima pokriće u dolarima i otklonio svaku sumnju u to. S druge strane su se pojavile sumnje da tetherovi problemi proizlaze iz problema u odnosima između izdavatelja i banaka, odnosno tradicionalnih platnih sustava.
U svakom slučaju, kriptovalute stabilne vrijednosti asociraju na informatičke valutne odbore i mogu se smatrati važnom inovacijom. Stablecoini bi u budućnosti mogli imati važnu ulogu u širenju platnih funkcija kriptovaluta. Međutim, postavlja se pitanje ne bi li tu funkciju mogle bolje obaviti tradicionalne centralne banke. O tome će biti više riječi na kraju teksta.
Kriptovalute i transakcijski sustavi
Kriptovalute kao simboli vrijednosti čija vrijednost isključivo zavisi o ponudi i potražnji, poput zlata, bi se trebale promatrati odvojeno od nositelja odnosno sustava koji ih proizvode, a koji su do sada bili zasnovani na blockchain tehnologiji.
DLT (eng. distributed ledger technology) ima neke prednosti pred tradicionalnim centraliziranim informatičkim sustavima, bez obzira na kriptovalutu koja se vozi po tom blockchainu. Ripple je zbog toga prvi odvojio projekt kriptovalute od blockchaina samo s drugim ušao u zajednički projekt s Amexom i Banco Santander na razvoju međunarodnih platnih sustava. Često se kao prednosti DLT-a ističu konzistentnost, pouzdanost i brzo rješavanje problema koji nastaju na oba kraja platne transakcije.
Međutim, razmjeri neefikasnosti blockchaina dobro su poznati. Eskalacija potrošnje struje za rudarenje novih novčića, transakcijski troškovi koji se multipliciraju na vrhuncima upotrebe kakvi su se javljali pri vrhu spekulativnog mjehura u prosincu 2017., a sve to još povezano i s činjenicom da je blockchain (za sada) notorno neefikasan u pogledu broja transakcija u sekundi, naročito u usporedbi sa centraliziranim sustavima Vise i Mastercarda.
S druge strane, u tradicionalnim centraliziranim platnim sustavima usporedo se događa tehnološka revolucija u kojoj na partnerskoj osnovi sudjeluju banke, centralne banke i drugi regulatori. Sva plaćanja će postati kao sustav velikih plaćanja u kojem se događaju trenutačne namire na bruto osnovi. Mađarska je ekstreman primjer gdje vlada nameće tu vrstu plaćanja kao obavezu svim sudionicima u platnom prometu. Nije daleko dan kada će glas iz stroja na izlaznoj blagajni iz supermarketa progovoriti metalnim glasom nakon što je očitao vaš otisak prsta ili očiju: «Molimo pričekajte dvije sekunde dok provjeravamo jesu li vaša sredstva sjela na naš račun. Hvala.»
Otvoreno je pitanje hoće li iza toga stajati neki centralizirani platni sustav i državni novac, ili će se to dogoditi zahvaljujući DLT-u i nekoj kriptovaluti. Središnje banke su već počele s različitim vrstama eksperimenata. Neke razvijaju vlastite DLT-e, neke promišljaju o ponudi vlastite digitalne (ne nužno kripto) gotovine.
Države se sigurno neće samo tako odreći suvereniteta u vođenju monetarne politike, jer još uvijek prevladava stav da smo iz nekih ranijih stoljeća naučili da privatne slobode u kreaciji novca mogu dovesti do dramatične nestabilnosti koju valja spriječiti (Amihud i Cukierman, 2018). Bitka između domena privatnog i javnog u segmentima gotovog novca i platnih transakcija tek predstoji.
DLT i tržišta kapitala
Nove tehnologije i tržišta kapitala integriraju se odavno, kao što je pokazano prvom dijelu ovoga teksta. Na tragu istog razvitka, DLT se integrirao s tržištima kapitala ranije nego s drugim sustavima. Početne ponude tokena (eng. Initial Coin Offerings, ICO) već nekoliko godina predstavljaju standard. U nekim su zemljama već predmetom (blage) regulacije, kao što je slučaj u Švicarskoj gdje su objavljeni kriteriji za razlikovanje ICO-a, koji bi mogli biti predmetom interesa regulatora tržišta kapitala.
Pri tome je bitno razlikovati tzv. security tokene i utility tokene. Prvi su nalik vrijednosnim papirima koji se izdaju na uređenim tržištima kapitala (što ne znači da nužno to i jesu u smislu regulacije tržišta kapitala). Mogu biti sličniji dionicama ili obveznicama, mogu biti hibridi poput preferencijalnih tokena odnosno tokena koji nose neka preferencijalna prava; drugim riječima, postoji velika sloboda kreacije financijskih ugovora kojima je zajedničko to da su simboli tih prava izdani i zapisani na blockchainu. Takav je slučaj s Funderbeamom koji posluje i u Hrvatskoj.
Za razliku od security tokena, utility tokeni funkcioniraju kao simboli dodjele prava ili vrijednosti u okviru pojedinih projekata prema nekim specifičnim pravilima. Na primjer, na društvenim mrežama zasnovanim na blockchainu koriste se kao sredstvo za nagrađivanje autora sadržaja ili pružatelja nekih usluga. I jedni i drugi tokeni mogu funkcionirati kao konvertibilni u neku kriptovalutu, što je veliki interes izdavatelja kriptovaluta kako bi se širila područja njihovih uporaba. No, prema Rippleovom načelu, mogu biti potpuno odvojeni od kriptovaluta i izravno konvertibilni u tradicionalne valute. Na primjer, na Funderbeamu se trguje tokenima, a namira je u tradicionalnim valutama putem tradicionalnih bankarskih platnih sustava.
Umjesto zaključka: kategorizacija tehnoloških promjena, prilika i opasnosti
Na kraju treba odgovoriti na pitanje dolazi li kraj bankarstva kakvo znamo? U tehnološkom smislu odgovor je neprijeporno: da. No, znači li to ujedno i kraj banaka? Za sada nije moguće dati odgovor na to pitanje. Tehno-optimisti predviđaju kraj bankama kroz 5-10 godina. Međutim, tradicionalne banke imaju ozbiljne financijske, ljudske i informacijske resurse uz čiju pomoć mogu odgovoriti na izazove i prilagoditi se kroz unutarnje promjene i preuzimanja izazivača. U igri su i države odnosno vlasti koje su jako osjetljive na velike financijske fluktuacije kada njihove posljedice zahvate velik broj ljudi. Jer, i u demokracijama se gubici utjecajnih skupina pokušavaju prebaciti na porezne obveznike kroz uobičajene moralne prizive da je država bila odgovorna da nešto regulira ili spriječi. Stoga bitka između privatnog i javnog prostora u dijelu novca, platnih sustava i monetarne politike tek predstoji, osobito ako izdavatelji privatnog kripto-novca pronađu načina za proširenje uporabe svojih valuta.
S jedne strane, ne treba podcijeniti inovativnost izdavatelja kriptovaluta i tehnološku sklonost novih generacija korisnika; s druge strane ne treba podcijeniti želju ljudi za sigurnošću, stabilnošću i predvidivim okružjem. Nadzor i osiguranje depozita do čak 100,000 EUR po deponentu još uvijek su na strani tradicionalnih sustava.