Kraj investicijske arbitraže za strane investitore iz Europske unije?

Objavljeno

Foto: Oleg Dudko / Dreamstime

Države članice Europske unije potpisale su međunarodni sporazum kojim ukidaju mogućnost pokretanja investicijskih arbitraža EU investitora protiv država članica radi zaštite stranih ulaganja. Što ovaj sporazum znači za Hrvatsku i skupe međunarodne arbitražne postupke europskih ulagača koji se vode protiv Republike Hrvatske?

Ad
Ad

Dugo očekivani i politički osjetljiv međunarodni sporazum kojim se otkazuju bilateralni sporazumi o zaštiti stranih ulaganja između država članica Europske unije potpisan je 5. svibnja u Bruxellesu. Ovim plurilateralnim sporazumom otkazuje se velika većina bilateralnih sporazuma između država članica Europske unije koji omogućuju stranim ulagačima iz država Europske unije pokretanje tužbi pred međunarodnim investicijskim tribunalima radi zaštite svojih ulaganja u drugim državama članicama. Protiv Republike Hrvatske trenutno se vodi osam takvih sporova pred arbitražnim tribunalima Međunarodnog Centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu. Vrijednost naknade štete u ovim sporovima u pravilu se kreće u milijunskim iznosima, dok postupci u prosjeku traju najmanje tri, a puno češće i više godina.

Većina navedenih sporazuma o zaštiti stranih ulaganja sklopljena je tijekom 1990-ih godina između starih država članica EU i zemalja istočne Europe s ciljem zaštite europskih investitora od političkih rizika investiranja u razdoblju značajnih tranzicijskih reformi u državama bivšeg komunističkog bloka. U međuvremenu, većina ovih zemalja, među kojima i Hrvatska, postale su članice Europske unije. S obzirom na mehanizme zaštite investicija u europskom pravu, ovi međunarodni sporazumi izgubili su na važnosti, a dovedena je u pitanje i njihova usklađenost s Europskim pravom nakon pristupanja novih država članica Europskoj uniji.

Europski sud je u svojoj presudi u predmetu Achmea, donesenoj u ožujku 2018. godine, konačno utvrdio da međunarodni tribunali nemaju nadležnost za odlučivanje o investicijskim sporovima po ovim ugovorima te da europski investitori zaštitu trebaju tražiti pred domaćim sudovima. To međutim nije spriječilo europske ulagače, uglavnom iz starih država članica, da nastave s pokretanjem tužbi pred međunarodnim tribunalima. Od osam sporova europskih ulagača protiv Hrvatske, dva su pokrenuta prošle godine, dakle nakon presude Europskog suda. Dodatni problem predstavlja nesuradnja međunarodnih tribunala koji se do sada niti jednom nisu proglasili nenadležnim za rješavanje navedenih sporova.

Novi međunarodni ugovor između država članica implementira odluku Europskog suda i uređuje pitanje okončanja arbitražnih postupaka koji su u tijeku u posebnom nagodbenom postupku ‘strukturiranog dijaloga’ između stranog investitora i države članice protiv koje je pokrenut postupak, ali u skladu s europskim pravom. Ugovor predviđa takav postupak samo za sporove u tijeku koji su pokrenuti prije donošenja presude Europskog suda u predmetu Achmea. Za sve sporove pokrenute nakon donošenja ove presude (6. ožujka 2018.) nadležnost imaju domaći sudovi.

Novi sporazum država članica ima značajne posljedice za sporove koji se vode protiv Hrvatske, ali ne nužno i za one ‘najskuplje’ koje su austrijske banke pokrenule zbog prisilne konverzije kredita u švicarskim francima. Naime, Austrija je među nekoliko država članica koje nisu potpisale novi sporazum (uz Švedsku, Finsku i Irsku). Ukupna visina zahtjeva za naknadu štete austrijskih banaka iznosi 418,6 milijuna eura, a najveći zahtjev podnijela je Addiko banka u iznosu of 160 milijuna eura. Novi sporazum također nema utjecaja na arbitražni postupak mađarskog MOL-a protiv Hrvatske s obzirom da je navedeni postupak pokrenut po drugom sporazumu o zaštiti stranih ulaganja (Energetska povelja iz 1994.) koji nije otkazan novim međunarodnim sporazumom između država članica.

Međutim, u skladu s novim međunarodnim sporazumom, spor francuske banke Société Générale protiv Hrvatske pokrenut krajem prošle godine trebao bi se rješavati pred domaćim sudovima, dok bi se kontroverzna arbitražna tužba nizozemskog Elitecha zbog izgradnje golf terena na Srđu, podnesena 2017. godine, trebala okončati ili u posebnom postupku nagodbe po europskom pravu ili pred domaćim sudovima. Dok novom međunarodnom sporazumu tek slijedi postupak ratifikacije u svim državama članicama, teško je za očekivati jednostavna rješenja za postupke koji su u tijeku, kako zbog nesuradnje investitora tako i međunarodnih tribunala kojima su investicijske arbitraže unosan posao.

Od važnosti je međutim istaknuti i da nenadležnost međunarodnih tribunala za navedene sporove ne znači ukidanje pravne zaštite za strane investitore iz Europske unije. Ovi investitori uživaju zaštitu po europskom pravu, uključivo i po Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, ali tu zaštitu trebaju ostvarivati pred domaćim i europskim sudovima. Primjerice, dosadašnji procesi potrošača pred Europskim sudom potvrđuju da su u slučaju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom banke kršile prava potrošača, ali isto tako i da se zakonima kojima se ovi ugovori stavljaju izvan snage mogu kršiti i prava banaka. U slučaju spornog zakona o ‘švicarcima’, austrijske banke trebaju ostvarivati pravnu zaštitu pred hrvatskim sudovima u skladu s europskim pravom, a ne pred međunarodnim investicijskim tribunalima koji sude u skladu s bilateralnim ugovorima između država članica koji se smatraju nevažećim po europskom pravu. Međutim, za većinu investitora postupci pred domaćim sudovima su neatraktivni ne samo zbog sporosti pravosuđa, već i zbog znatno manjih odštetnih zahtjeva u presudama domaćih sudova.

Zasad je izgledno da će se četiri arbitražna postupka austrijskih banaka protiv Hrvatske ipak nastaviti. Primjerice, međunarodni arbitražni tribunal u predmetu Addiko banke protiv Hrvatske potvrdio je u svojoj odluci od 12. lipnja da ima nadležnost za daljnje odlučivanje u postupku. Međutim, činjenica da su navedene tužbe pokrenute po bilateralnom sporazumu o zaštiti stranih ulaganja između Austrije i Hrvatske iz 1997. godine koji je protivan europskom pravu nije nevažna. Europska komisija najavila je mogućnost tužbi protiv onih država članica koje odbiju pristupiti novom međunarodnom sporazumu ili na drugi način ne otkažu postojeće bilateralne ugovore s državama članicama. Takav postupak bio je već pokrenut protiv nekih država članica (uključivo i protiv Austrije) 2015. godine, ali je kasnije suspendiran do pronalaska zajedničkog EU rješenja. Zbog nepotpisivanja novog sporazuma Komisija je nedavno pokrenula postupak protiv Ujedinjene Kraljevine i Finske, čime je prvenstveno dala do znanja Ujedinjenoj Kraljevini da očekuje njezino poštivanje europskog prava u skladu sa Sporazumom o povlačenju (po kojem se odredbe europskog prava u svojoj punoj snazi primjenjuju na Ujedinjeno Kraljevstvo do kraja tranzicijskog razdoblja koje istječe na kraju ove kalendarske godine).

Stav Europske unije o pravnoj nevaljanosti bilateralnih sporazuma između država članica o zaštiti stranih ulaganja zbog njihove neusklađenosti s europskim pravom je jasan. Unatoč političkoj osjetljivosti, od važnosti za Hrvatsku će biti suradnja s Europskom komisijom u iznalaženju relevantnih rješenja za arbitražne postupke koji su u tijeku. Po ovom pitanju pravo je na strani Hrvatske. Ostaje vidjeti hoće li biti i politika.


Ivana Damjanović, znanstevni suradnik Centra za europske studije Australskog nacionalnog sveučilišta i predavač na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Canberri. Ova analiza napisana je u sklopu Erasmus+ projekta Sveučilišta Sjever 599900_EPP-1-2018-EN-EPPJMO-MODULE.