Prva slika pokazuje podatke za devet novih zemalja članica EU među kojima je Hrvatska prikazana debelom crvenom linijom koja dugoročno stagnira: realni BDP po stanovniku bio je na 64% europskoga prosjeka 2008., a jedanaest godina kasnije nalazi se na 65%. Razvojna distanca prema prosjeku EU ostala je praktički ista od 2008. do 2019.
Češka je jako napredovala u tom razdoblju: ta zemlja je na mjestu najrazvijenije zemlje Nove Europe pretekla Sloveniju. Lijepo se pomaknula i Estonija koja se gotovo približila vodećem dvojcu. Uspješna je i Poljska koja je u prikazanom razdoblju prestigla Hrvatsku, pa sustigla Mađarsku. No, stvarni pobjednik je Rumunjska koja je pretekla Hrvatsku i približava se Poljskoj i Mađarskoj.
Bugarska lijepo konvergira prema prosjeku EU, ali joj je startna pozicija bila grozna. Zanimljivo je da autoindustrija nije pomogla Slovačkoj. Zemlja koja je do 2014. bila “razvojni hit” i približavala se Sloveniji, u proteklih 5 godina počinje (relativno) zaostajati. Slovaci su, uz Hrvate, naširoko poznati po zaustavljenim reformama u proteklom desetljeću, barem kada je riječ o srednjoeuropskom okviru.
Usporedbe sa zemljama Nove Europe za Hrvatsku su uvijek frustrirajuće. Pokazuju da drugi brže trče na duge pruge. No, da vidimo relativne odnose u kontekstu jugoistočne Europe; možda bolje stojimo na ljestvici druge lige?
Zvijezda do 2015., Turska, počela je s ispuhavanjem i 2019., po prvi put nakon duljeg vremena završila je iza Hrvatske. Tako smo se zahvaljujući tuđim neuspjesima više nego vlastitim uspjesima, vratili u položaj razvojnog lidera jugoistočne Europe (bez Grčke koja je još uvijek malo razvijenija od Hrvatske).
Crna Gora se nakon ulaska u NATO i približavanja EU očito budi: njena linija ima snažan uzlazni trend. Hoće li Crna Gora za desetak godina sustići i prestići Hrvatsku? Crnogorci prvo trebaju prestići Bugarsku (prva slika), no to je moguće samo ako se nakon koronapauze vrati turizam. Albanija i BiH tavore na dnu jugoistoka, a Sjeverna Makedonija, zasad neuspješno, pokušava sustići Srbiju. Vučićevi snovi o sustizanju Hrvatske za 3-4 godine zasad su samo izvrsno poslužili u tamošnje predizborne svrhe. Srbija će još malo pričekati, a šansu ima samo ako Hrvatska nastavi (relativno) stagnirati još deset godina, a Srbija postane “balkanski tigar”, što nije lako zamisliti.
Treća slika pokazuje odnose među velikima u Europi. Veliki se uglavnom vraćaju prema prosjeku ili padaju ispod prosjeka (kao notorno neuspješna Italija), pri čemu je Francuska zaustavila pad prema 100. Ujedinjeno Kraljevstvo je ušlo u padajući trend nakon referenduma „o otcjepljenju“ (Brexit) 2016. Razlog zašto velike europske zemlje, kao i veći dio razvijene EU, koji nije prikazan na slici, konvergira prema 100 odozgo, leži u tome što Nova Europa te Malta, Cipar i Portugal konvergiraju prema 100, a Irska snažno vuče prema gore daleko iznad 100. Ne zaboravite: ovdje gledamo relativne odnose spram europskoga prosjeka razvijenosti. Stoga je moguće imati i apsolutni rast i relativan pad u isto vrijeme (obratno je malo teže).
A kako stoji sama EU; koliko je ona uspješna ili neuspješna u globalnom kontekstu? Odgovor daje četvrta slika na kojoj je realni BDP po stanovniku EU crvena linija položena na vrijednost 100. SAD su još uvijek puno razvijenije od EU, ali se zadnjih godina razvojni jaz smanjuje. Japan više nije razvijeniji od EU. Najstarija nacija na svijetu ne uspijeva prevladati razvojna ograničenja zbog starenja stanovništva. Prema prosječnoj dobi Japanci su najstariji narod na svijetu. Medijalna dob Japanaca iznosi 47 godina. Za usporedbu, Talijani i Nijemci su jako blizu s 46 odnosno 45 godina, a Hrvati su “tek” na 43.
Izvor za sve slike: Eurostat. Paritet kupovne moći je realna vrijednost valuta iskazana u standarnoj količini dobara. Ako dvije zemlje imaju istu valutu, paritet zavisi samo o odnosu cijena. Dohoci se u realnom iskazu korigiraju prema gore ako su cijene niže, i obratno. Starenje stanovništva smanjuje realni BDP per capita ako se ništa drugo ne promijeni jer starenje smanjuje udjel radne snage u ukupnoj populaciji. To ne znači da se produktivnost i životni standard onih koji rade nužno smanjuju, naprotiv – mogu i dalje rasti.