Kronologija jednog zaostajanja

Ilustracija: Frenta / Dreamstime (reforme)

Ad
Ad

Nakon što je Eurostat krajem ljeta objavio najnovije podatke o BDP-u za sve zemlje članice Europske unije, jedna neugodna stvarnost dobila je i službenu potvrdu. Hrvatska je ostala jedina zemlja tzv. Nove Europe koja još uvijek nije dosegla razinu BDP-a zabilježenu u zadnjem kvartalu prije izbijanja globalne krize (2008:Q2). U drugom kvartalu 2017. to su napokon uspjeli učiniti i Slovenci, čime je Hrvatska ostala jedina među 11 postsocijalističkih zemalja koja tavori na razinama BDP-a ispod onih pretkriznih (Slika 1.).

Slika 1.

Unatoč tome što nam BDP raste tri godine uzastopce, trenutno se nalazimo čak 6,5 posto ispod razine zabilježene u drugom kvartalu 2008. Ukoliko nastavimo rasti po prosječnim stopama od 3 posto godišnje, jednostavne projekcije govore da ćemo pretkriznu razinu BDP-a doseći tek u četvrtom kvartalu 2019., što će biti pomalo nevjerojatnih 11 i pol godina od izbijanja krize. Za usporedbu, Slovacima su za istu stvar trebale dvije godine, Bugarima tri godine, većini zemalja oko šest godina, a Poljacima točno nula godina jer recesiju nisu ni imali.

Malo se do sada govorilo o konkretnoj dinamici i kronologiji ovoga zaostajanja za zemljama koje su nam nekoć, u razvojnom smislu, gledale u leđa. Ovaj tekst će zagrepsti po površini ovog pitanja i bez prevelikog ulaženja u detalje zašto i kako – analizirati kako se kretao Hrvatski BDP u odnosu na nama usporedive zemlje kroz razna podrazdoblja. Javno dostupni podaci Eurostata o BDP-u svih 11 postsocijalističkih zemalja obuhvaćaju razdoblje od prvog kvartala 2000. do drugog kvartala 2017.

S obzirom na relativno visoku prisutnost javnog sektora u ekonomskoj aktivnosti Republike Hrvatske, čini se logičnim podijeliti ovo 17-godišnje razdoblje na četverogodišnja podrazdoblja koja započinju s dolaskom novih Vlada u Banske dvore, a završavaju njihovim odlaskom. Time svaki puni mandat jedne Vlade čini jedan zaokruženi političko-ekonomski ciklus. Razdoblje od 2000:Q1 do 2017:Q2 tako smo podijelili na:

  • Račan (2000:Q1 – 2003:Q4)
  • Sanader I (2004:Q1 – 2007:Q4)
  • Sanader II i Kosor (2008:Q1 – 2011:Q4)
  • Milanović (2012:Q1 – 2015:Q4)
  • Orešković i Plenković (2016:Q1 – 2017:Q2)

Radi jednostavnosti, sva podrazdoblja započinju s onim kvartalom u kojem je novi premijer proveo više vremena u uredu Predsjednika Vlade od svog prethodnika. Tako smo za početak Milanovićevog ciklusa odredili prvi kvartal 2012., bez obzira što je premijerom postao u prosincu 2011., a za završetak Milanovićevog ciklusa četvrti kvartal 2015., bez obzira što je službeno u Banskim dvorima ostao do 22. siječnja 2016.

Uvijek će biti prijepora oko toga koliko vremena je potrebno da se potezi nove Vlade počnu očitovati u BDP-u te do kojeg trenutka ekonomskim kretanjima dominiraju potezi prethodnika. Jedno je gotovo sigurno – ako na kraju kvartala u kojem je novi premijer započeo s radom BDP pada, za to će okrivljavati svog prethodnika. Ukoliko BDP raste,  zasluge će vjerojatno pripisivati sebi. S obzirom da je gotovo nemoguće precizno izračunati u kojem točno trenutku na kretanje BDP-a prestaju utjecati potezi prethodne Vlade, a započinju utjecati potezi nove, ciklusi su datirani onako kako je objašnjeno gore. Opravdanje za to moguće je dati i s bihevioralnog aspekta. Promjena vlasti uglavnom dovodi do rasta potrošačkog optimizma, stoga je moguće da pojedinci osokoljeni pozitivnim očekivanjima o budućnosti već danas krenu više trošiti, što se odmah očituje i u rastu BDP-a.

Političari vole okrivljavati vanjske utjecaje za ekonomske neuspjehe svojih Vlada i to nije u potpunosti bez temelja. Hrvatska je poprilično integrirana u europske ekonomske tokove i poremećaji iz okruženja brzo će se prelijevati i na naše gospodarstvo. Međutim, to vrijedi i za ostalih 10 zemalja Nove Europe, tako da se svi suočavaju s približno istim vanjskim uvjetima. Razlika je jedino u razini financijske i trgovinske otvorenosti gospodarstava, pa će tako vrlo otvorene baltičke zemlje jače reagirati na pozitivna i negativna kretanja u okruženju, dok će zatvorenije zemlje poput Poljske puno slabije osjećati vanjske utjecaje. Hrvatska je po pitanju otvorenosti i podložnosti vanjskim utjecajima oko prosjeka zemalja Nove Europe. Stoga je usporedba kretanja našeg BDP-a s navedenim zemljama zapravo lakmus papir uspješnosti domaćih Vlada, a nikako ne rezultat vanjskih utjecaja.

Račanova Vlada (2000:Q1 – 2003:Q4)

Prvi političko-ekonomski ciklus je onaj Vlade Ivice Račana. Slika 2. otkriva kako se kroz njegov četverogodišnji mandat Hrvatski BDP kretao približno istom dinamikom kao i prosječna ekonomska aktivnost u nama usporedivim zemljama. U trenutku Račanovog odlaska iz Banskih dvora, hrvatski je BDP bio 18,6 posto veći nego na početku, što je ispod, ali ipak blizu prosjeka preostalih 10 zemalja, čiji rast je iznosio 20,8 posto. Hrvatska je u ovom razdoblju rasla brže od Češke, Slovačke, Mađarske i Slovenije, što iz današnje perspektive zvuči kao znanstvena fantastika. S druge strane, tri baltičke zemlje rasle su gotovo dvostruko brže od ostatka grupe.

(Na svim grafičkim prikazima Hrvatska je označena isprekidanom crvenom linijom, a prosjek preostalih 10 zemalja Nove Europe dan je punom crnom linijom.)

Slika 2.

Prva Sanaderova Vlada (2004:Q1 – 2007:Q4)

Drugi političko-ekonomski ciklus pripada prvoj Vladi Ive Sanadera i već je tu vidljivo značajno ekonomsko zaostajanje Hrvatske za ostatkom postsocijalističkih zemalja. Hrvatski BDP je od početka 2004. do kraja 2007. porastao 17,1 posto (Slika 3.). To je slično rastu koji je ostvario Ivica Račan, ali usporedimo li se s našim konkurentima, slika je drastično drugačija. Naime, gospodarstva ostalih 10 zemalja u ovom su periodu porasla za čak 31,3 posto. Baltičkim zemljama u rekordnim stopama rasta sada se priključila i Slovačka, a lošija od Hrvatske ostala je jedino Mađarska. Pomalo je ironično da se upravo ovo četverogodišnje razdoblje često naziva zlatnim razdobljem rasta hrvatskog BDP-a (zanemarimo li da se gotovo kompletan rast bazirao na dugu), u kojem su stope rasta bile i preko 5 posto godišnje.

Slika 3.

Druga Sanaderova Vlada i Vlada Jadranke Kosor (2008:Q1 – 2011:Q4)

Početak Sanaderove druge Vlade obilježile su visoke stope rasta; brža je u tom periodu bila samo Rumunjska (Slika 4.). No već nakon tri kvartala svijet je zadesila financijska, a potom i ekonomska kriza koja je srušila bruto domaće proizvode u svim zemljama osim Poljske. U trenutku Sanaderove ostavke, Hrvatska je bila iznad prosjeka svojih konkurenata, no te su zemlje već krajem 2009. i početkom 2010. počele s oporavkom, dok je Hrvatska pod Vladom Jadranke Kosor ostala jedina koja je nastavila padati.

Do kraja četverogodišnjeg perioda, lošije od Hrvatske ostale su samo Estonija, Litva i Latvija. No, te zemlje imaju dobro opravdanje. Zbog izrazito velike financijske i trgovinske otvorenosti svojih gospodarstva, učinak globalne krize 2008.-2009. na Baltik bio je „kataklizmičkih“ razmjera (pad BDP-a od preko 20 posto!) te ih je vanjski šok pogodio puno jače nego nas. Već 2010. sve tri baltičke zemlje bile su na putu oporavka, dok se Hrvatska kretala u suprotnom smjeru.

Slika 4.

Milanovićeva Vlada (2012:Q1 – 2015:Q4)

Trend započet Vladom Jadranke Kosor nastavila je i Vlada Zorana Milanovića, ali još gorom dinamikom. Naime, Hrvatska je tri od četiri godine njegova mandata provela ili padajući ili stagnirajući, dok je ostatak konkurenata poprilično brzo rastao (Slika 5.). Prosječno su zemlje Nove Europe u ove četiri godine porasle 9,4 posto, dok je Hrvatska ne samo ostvarila najlošiji rezultat, već i jedina završila četverogodišnje razdoblje na nižoj razini ekonomske aktivnosti nego što ga je započela. Hrvatski BDP na kraju 2015. bio je 0,5 posto niži nego na kraju 2011. Čak se i Slovenija, koja je imala snažnu bankarsku krizu i doživjela dublju recesiju 2012. nego Hrvatska, već 2013. ubrzano počela oporavljati te je završila četverogodišnji period u plusu.

Slika 5.

Oreškovićeva i Plenkovićeva Vlada (2016:Q1 – 2017:Q2)

Zbog vrlo kratkog razdoblja provedenog na vlasti, Vlade Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića ovdje promatramo zajedno. To je opravdano i time što je u promatranom periodu u oba slučaja riječ o Vladi HDZ-a i Mosta (izlazak Mosta iz vladajuće koalicije dogodio se tek krajem drugog kvartala 2017.). Orešković je krenuo dobro i, nakon devet mjeseci na vlasti, Hrvatska je bila na trećem mjestu po rastu BDP-a (Slika 6.). Međutim, padom Vlade tempo se usporava te je na kraju drugog kvartala 2017. Hrvatska ponovno ispod prosjeka Nove Europe, brža samo od Slovačke i Mađarske. No, za konkretniju ocjenu ekonomske uspješnosti morat ćemo pričekati istek četverogodišnjeg mandata aktualne Vlade RH.

Slika 6.

Zaključno

Sve Vlade od 2000. nadalje, bez iznimke, obilježava zaostajanje za prosjekom Nove Europe, ali uvjerljivo najmanje zaostajanje zabilježila je Vlade Ivice Račana (Slika 7.). Ujedno je Račanova Vlada zabilježila i najveći rast BDP-a od svih Vlada iz post-Tuđmanove ere. Naime, nitko nije uspio nadmašiti njegov rast od 18,6 posto u četiri godine mandata.

Slika 7.

Apsolutno gledano, najveće zaostajanje za konkurentima ostvarila je prva Sanaderova Vlada (razlika u stopama rasta od čak 14 postotnih bodova) te već iz tog doba datiraju korijeni hrvatskog zaostajanja za ostatkom nama usporedivih zemalja. Mnogima će vjerojatno ovaj nalaz biti začuđujući i neintuitivan, no razlog tome je što se zaostajanje za konkurentima puno slabije osjeća ako istovremeno i mi rastemo, uz veće plaće i poboljšanje životnog standarda, što je i bio slučaj sredinom 2000-ih. S tog aspekta, puno su negativnije ekonomske, ali i psihološke posljedice na poduzeća i kućanstva ostavile Vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića tijekom kojih je Hrvatska po prvi put od završetka Domovinskog rata ostala jedina zemlja Nove Europe u kojoj se životni standard pogoršavao, dok je kod naših konkurenata rastao, i to brzo. Vlade Oreškovića i Plenkovića nakon godinu i pol trenutno drže korak s prosjekom Nove Europe, ali još je prerano za ocjenu njihove ekonomske uspješnosti.


Doc. dr. sc. Tomislav Globan je docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i autor stranice Ekonomski semafori. Stavovi autora ne odražavaju nužno stavove institucije u kojoj je zaposlen.