Lonac koji ključa: propust političke arogancije

Ilustracija: Andreus / Dreamstime

Ad
Ad

Kako objasniti odluku vladajućih da, barem u prvom naletu, prisilnu članarinu HGK obrane pod svaku cijenu? Na površini, riječ je o logičnom političkom refleksu; ne može se u tako važnom pitanju popustiti inicijativi oporbe. Kakva bi to bila vlast?

Međutim, u ovom slučaju nije riječ samo o svakodnevici političke strategije i taktike. Riječ je o dubljem razlogu koji objašnjava kako je uopće došlo do toga da se sustav komora ne mijenja punih trideset godina i da danas postaje slučajni simbol oko kojeg se pletu duboki politički odnosi i sukobi.

Nekoliko godina – po mojim proračunima malo manje od deset – svjedočimo sve agresivnijoj retorici u kojoj se stvara nova podjela između „javne“ i „privatne“, „državne“ i „tržišne“ Hrvatske. Slučaj Komore ne može se shvatiti izvan tog konteksta obilježenog odbijanjem prve Hrvatske da se mijenja. To odbijanje proizlazi iz arogancije politike koja nastaje iz uvjerenja da se mjere, na što god da se odnose, mogu uvoditi po volji, arbitrarno, i bez truda da ih oni na koje se mjere odnose razumiju i dožive kao pravedne (ako ih već ne mogu otvoreno podržati). Slijedom iste logike, jednom kada se neka mjera ili institucija uvede i oko nje se konsolidiraju interesi ili se stvori puka navika, promjena postaje nevjerojatno teška, ako ne i nemoguća.

Propust političke arogancije i inercije stvorio je društvo u kojemu je prevladalo uvjerenje da se promjene bilo koje vrste mogu provocirati isključivo silom. Analize, argumenti, dijalog i ostali uobičajeni demokratski alati postaju sve manje važni (ako su ikada i bili) –  doživljavaju se kao privjesak koji ne služi ničemu.

Slučaj Komora paradigma je hrvatskih (ne)reformi. Ne treba posebno objašnjavati kako je riječ o instituciji koja je: (a) debelo preskupa u odnosu na ono što pruža, (b) sljubljena s politikom, a ne sa svojim članicama – osnivačima, i (c) ostala je bez reputacije. Čardak ni na nebu, ni na zemlji. Takva situacija nije ni od jučer, ni od Nadana Vidoševića, nego – od početka. Pamtim taj početak 1991. Franjo Tuđman je odabrao svog prvog savjetnika za gospodarstvo, profesora Emila Primorca. On se nakon karijere na London School of Economics odazvao zovu domovine ne bi li nekako pridonio njezinoj modernizaciji. Jedna od prvih zadaća bila mu je savjetovati Predsjednika o reformi sustava komora (tada su se još zvale privredne). Kako nije imao nikoga u uredu, za izradu analiza koristio je nas mlade ekonomiste sa Instituta. Mene je dopalo napisati nešto o ulozi gospodarskih komora u tržišnim gospodarstvima. Detalja se više ne sjećam; prošla su tri desetljeća. Bilo je riječi o tome da komore trebaju pružati servise, osobito informacijske, svojim članicama i naplaćivati ih prema načelu pokrića troška. Drugim riječima, stari model političkih komora koje počivaju na prisilnom davanju treba promijeniti, modernizirati. Tako se razgovaralo u uredu glavnog savjetnika za gospodarstvo Predsjednika pred tri desetljeća 1991.

Međutim, duboki interesi, meni tada neiskusnome nevidljivi i nerazumljivi, bili su preduboki. Komore su ostale slične kakve su bile ranije u socijalizmu. A ja sam naučio da savjetnici i analize imaju vrlo ograničene domete (bez obzira na to, nastavio sam se baviti tim poslom veći dio karijere). Tako je prošlo punih trideset godina.

Priča je važna jer ilustrira hagekaizam – pojavu kada inercija institucija i interesa djeluje toliko snažno da ju niti jedan racionalni argument ne može promijeniti. Snaga te inercije je tolika da se i dan-danas umjesto spomenutih utopističkih alata demokratske promjene (analiza, argument, dijalog), u „razgovoru“ koriste isključivo (dis)kvalifikacije. S jedne strane nalaze se poduzetnici i poslodavci koji sve glasnije (oni oko UGP-a) govore o „uhljebima“ i „parazitima“, a s druge strane su političari koji prve pokušavaju prikazati agresivnim populistima i rušiteljima tradicija i institucija koji bi najradije ukinuli državu i prestali plaćati sve poreze. Oljuštimo li koru ove neugodne retorike, činjenica je da su prvi u pravu, a drugi se služe klasičnim spinom – zamjenom teza. Do takve situacije nije trebalo doći da su se hrvatske institucije mijenjale u skladu s vremenom. Recimo, da je komorski sustav reformiran 1991. ili 1995., kada je bilo vrijeme za to.

Tko su žrtve hagekaizma? Upravo razni hagekaovi i njihovi politički sponzori koji sada imaju napuhan problem jer ga pet političkih generacija prije njih nije rješavalo. Prethodnici su pustili sve inerciji jer im je tako odgovaralo. S druge strane, naravno da u HGK nisu svi “uhljebi” i “paraziti”; naravno da nije sve što HGK radi beskorisno, i naravno da nisu sve odluke tijela komora “oktroirane” – mnoge su legitimne, izglasane na uredan, demokratski način i bez upliva politike. Međutim, upravo je hagekaizam – inercija institucija i interesa koji djeluju toliko snažno da ju niti jedan racionalni argument ne može promijeniti, doveo do toga da će taj dio djelovanja komora potonuti u zaborav. Pamtit će se samo loše, kao što se samo loše već pamti, počevši od nesretne obvezne članarine – primjera hrvatske inačice parafiskalnoga nameta.

Stoga, ako se pitate kako to da poduzetnici sutra izlaze na ulicu; kako to da je naizgled banalna stvar poput 42 kune (minimalne) članarine iskorištena od strane dijela oporbe za političku borbu; ako vam je sumnjivo to što se pitanja o kojima je ovdje riječ maksimalno politiziraju, „instrumentaliziraju“ i pretvaraju u galamu koja prekriva svaku analizu, argument i dijalog; dakle, ako vam nije jasno kako je do svega ovoga došlo i ako vam je u prvom planu to tko je simpatičan, a tko nije, i tko ima kakvu „agendu“ a tko je samo naivan, onda se prije razmatranja raznih političkih teorija sjetite kako je ovdje riječ o posljedici trideset godina institucionalnog statusa quo, koji je davno potrošen i pretvoren u jedan od glavnih izvora osjećaja društvene nepravde.

Dakle, ne radi se o tipičnoj borbi raspodjele u igri nultoga zbroja (u kojoj jedna strana traži malo više ne bi li drugoj ostalo malo manje). Puno je veći ulog u igri. Ulog je to koji zadire u samu srž strukture političko-ekonomskih odnosa moći na kojima počiva hrvatski model državnog kapitalizma. Veliko je pitanje tko to može promijeniti. Jer, mnogi koji će biti spremni na kompromis – reformu sustava komora, neće biti spremni na dublje promjene sustava u kojem kroz proračune prolazi oko pola BDP-a, a još dobar dio izravno kontroliraju ili usmjeravaju državna poduzeća. Drugim riječima, uz dovoljnu galamu, obvezne komorske članarine će pasti. Ali ne zato da se nešto suštinski mijenja, nego zato da se zauzmu rezervni položaji kako bi se obranilo ono što je doista bitno – državna poduzeća i poslovi koji su neupitni i za najveći dio oporbe koja je na komorama pokušala privremeno poentirati.