Primarna zadaća mehanizma (redovitog) resetiranja portfelja je, kao što smo naglasili u jednom ranijem tekstu, limitiranje rizika, ili još bolje, svođenje rizika u prihvatljive (ciljane) okvire. Fluktuacije cijena na financijskim tržištima mogu izazvati drastična odstupanja u kontekstu alokacije portfelja i neželjeni izlazak iz comfort zone, a posljedice u najekstremnijim slučajevima mogu biti fatalne.
Tematiziranje ovog problema naoko se možda čini pretjeranim jer se dionice, koje ovdje figuriraju kao sinonim za rizičnije financijske instrumente (s višim stopama prinosa), na duži rok u pravilu kreću uzlaznom putanjom. Gledajući stvari iz te perspektive, povremene (neizbježne) korekcije na tržištu kapitala predstavljaju tek kratkotrajan uzmak i uzimanje zaleta za novi rast kojim će tržište prije ili kasnije honorirati ulagače.
Potonja teza, međutim, ne uzima u obzir faktore emocija i tajminga. Emocije ponajprije dolaze do izražaja u ekstremnim situacijama, tjerajući investitore na iracionalne poteze, poput agresivne kupnje u uvjetima posvemašnje euforije ili naprasne likvidacije u uvjetima duboke korekcije, kada nam se, zbog dominacije crvene boje na tržištu, čini kao da se cijeli svijet ruši (i raspršuju kojekakvi snovi).
Utjecaj emocija u pravilu se podcjenjuje, no cijela jedna grana znanosti (bihevioralna ekonomija) svojim istraživanjima neumorno demonstrira značaj emocija, čijeg utjecaja očito nisu lišena niti financijska tržišta.
Problem tajminga lako je pak dočarati hipotetskim primjerom – dovoljno je da zamislite situaciju u kojoj se dublja korekcija cijena na tržištu poklapa s (neplaniranim) povećanim izdacima, krupnijom odlukom o nekakvoj kupnji, ili još gore, odlaskom u mirovinu. Oporavak portfelja zahtijeva vrijeme, a to je često luksuz koji si u navedenim situacijama ne možemo priuštiti. Tada bi rado mijenjali veće (nerealizirane) profite u prošlosti za manju izloženost riziku. Zbog toga bi princip (redovitog) resetiranja trebao imati zapaženu ulogu u procesu upravljanja imovinom, osobito kada je riječ o malim ulagačima koji imaju na raspolaganju bitno oskudnije resurse, vještine i arsenal dostupnih alata.
U prethodnom smo tekstu pokazali kako se godišnjim resetiranjem portfelja mogu postići bolji rezultati, u prvom redu zbog redukcije volatilnosti, a potom i ostvarenim prinosima na krilima vrlo intuitivnog dizajna. Naravno, prinos portfelja koji je 100% uložen u dionice teško je dostići, ali naš „resetirani 60:40“ portfelj u proteklih je 20 godina ostvario tek nešto slabiji rezultat od 100% dioničkog portfelja, uz znatno manju izloženost rizičnijim financijskim instrumentima, te drastično nižu volatilnost (na godišnjoj razini).
| CROBEX | |||
| portfelj | statični 60:40 | (godišnje) resetirani 60:40 | 100:40 |
| volatilnost (%) | 22,3 | 16,2 | 26,9 |
| vrijednost (HRK) | 22.437 | 27.073 | 28.204 |
| CAGR (%) | 4,1 | 5,1 | 5,3 |
Usporedba je k tome nepravedna jer kompariramo kruške i jabuke. Puno je prikladnije usporediti izvedbu resetiranog portfelja sa svojim statičnim pandanom, koji svoje putovanje kroz dvadesetogodišnji eksperiment započinju s istih startnih pozicija. U tom slučaju nema mjesta dilemama – potonji je portfelj evidentno inferiorniji prema kriteriju ostvarenih prinosa, a usto ga krasi i bitno veća volatilnost. A onda opet, činjenica da nas je resetiranje portfelja jednom godišnje dovelo nadomak zamjetno agresivnijeg portfelja dovoljno je da zagolica maštu. Možda je moglo bolje?
Najkraći odgovor je – da, može i bolje. Tim više što se procedura godišnjeg resetiranja portfelja već na prvu doima nekako grubom i nepreciznom, poput sjekire; ta zašto bi se izmjene dugoročnih ciklusa odvijale isključivo na početku/kraju godine i uopće, u pravilnim vremenskim razmacima?
Godišnje resetiranje portfelja je alat namijenjen početnicima, prvi značajniji iskorak u procesu aktivnog upravljanja aktivom koji još uvijek ne iziskuje petljanje s financijama na dnevnoj razini. Dovoljno je namjestiti podsjetnik jednom godišnje, i već smo se odmakli od pasivne uloge i osjećaja bespomoćnosti kada ostanemo prepušteni oscilacijama na tržištu. Iduća faza iziskuje nešto više vremena i truda, a podrazumijeva aktivnije praćenje portfelja (gotovo na dnevnoj razini). Filozofija je u teoriji jednostavna – sve što moramo definirati je svojevrsni prag boli („threshold“), razinu do koje smo spremni tolerirati otklon od početnih postavki. Time se, osim nezaobilaznog benefita limitiranja rizika, još agilnije pridržavamo banalne poruke „buy low, sell high“, dopuštajući ograničene korekcije rizičnijih financijskih instrumenata, bez obzira na predznak, u skladu s propisanim okvirima.
Jedina nepoznanica je, pogađate već, spomenuti prag boli. Umjesto konkretnog odgovora, nudimo matricu rezultata proizašlih iz konkretnih brojki u proteklih 20 godina (kao i u prethodnom tekstu, dionice u portfelju predstavljaju burzovni indeksi, dok se bankovni depozit oročava prema kratkoročnoj kamatnoj stopi s tržišta novca). Regule su kratke i jasne: jednom kada vrijednost dionica u portfelju poraste/padne iznad/ispod unaprijed definiranog praga, portfelj se resetira na početne postavke (60:40 u korist dionica), a u našem smo eksperimentu isprobali većinu scenarija, od 61% do 95%. Pritom smo išli lakšim putem, učinivši raspon između donje i gornje granice simetričnim, što u prijevodu znači da su i gornja i donja granica jednako udaljene od početnih (60:40) postavki. Rezultati su u najmanju ruku – zanimljivi.
U svojoj najbenignijoj (i iskreno, najbezveznijoj) inačici, u kojoj je prag resetiranja portfelja postavljen tek 1% ispod/iznad početnih 60%, prosječan godišnji prinos (Compound Average Growth Rate) penje se na 4,4%. Štoviše, koji god da ste prag resetiranja odabrali, niste mogli pogriješiti – svi su rezultati bolji od prinosa statičnog portfelja u promatranom razdoblju. Osim, naravno, krajnjeg ekstrema, a to je u eksperimentu sa hrvatskim dionicama brojka od 90% i više (10% i manje), koja nikad nije dostignuta, zbog čega nikakvog resetiranja u tom slučaju nije ni bilo, pa šačica točaka na grafikonu označenih svjetlijom bojom korespondira upravo s rezultatima statičnog 60:40 portfelja.
Stvari postaju još zanimljivije oko praga od 80%. Točnije, pri pragu od 78% rezultat je tek neznatno slabiji u odnosu na izvedbu 100:0 portfelja, ali prinosi nakon toga – misteriozno propadaju. Komentirajući rezultate, Wes Grey iz Alpha Architecta nudi tri moguća objašnjenja: pogrešni podaci, greška u simulaciji i „2008 tail event“. Prvi odgovor možemo odbaciti jer se vrlo sličan scenarij ponavlja i u ostalim eksperimentima (naslonjenima na izvedbu američkog S&P 500, njemačkog DAX 30 i japanskog NIKKEI 225 indeksa). Mogućnost greške u programskom kodu također valja izbaciti iz razmatranja jer je rezultat u slučajevima kada se ne događa nikakvo resetiranje (prag od 90% naviše u hrvatskom slučaju) identičan onome statičnog portfelja, baš kako i treba biti. Ostaje, dakle, taj famozni tail event, fraza koja označava malo vjerojatan događaj koji sa sobom nosi teško predvidive (i vrlo ozbiljne) posljedice.
Velika recesija i krah dionica 2008. godine to svakako jesu, no kirurški precizno resetiranje portfelja svejedno daje željene rezultate. I više od toga, jer područje između 80% i 90% svojevrsni je sweet spot, prag koji u sva četiri eksperimenta ostvarenim rezultatima tijekom minulih 20 godina nadmašuje čak i nominalno bitno rizičniji 100:0 portfelj pretrpan dionicama.
Ali to još nije sve! Naime, velika mana godišnjeg resetiranja portfelja su – troškovi. Prilagodba i resetiranje na početne postavke jednom godišnje povlače za sobom problem provizija za kupnju i prodaju dionica, čak 19 puta tijekom proteklih 20 godina. Resetiranje portfelja prema egzaktnom kriteriju definiranog praga boli otklanja i tu prepreku, jer se podizanjem praga i tek nešto agresivnijim pristupom broj transakcija drastično smanjuje. U konkretnom primjeru počinjemo sa gotovo 300 transakcija (u 20 godina) za prag od 61% (što nitko razuman ionako ne bi odabrao), ali se podizanjem praga broj transakcija (resetiranja) dramatično smanjuje. Već s pragom od 66% broj resetiranja se spušta ispod 19, a samo tri postotna boda više biva sveden je u jednoznamenkaste okvire, dok prag viši od 73% iziskuje manje od pet transakcija.
Barem u ovom primjeru – budućnost možda donosi ozbiljnije izazove i još veće krize, ali u tom slučaju ni ostali modeli, od statičnog do portfelja koji je 100% u dionicama, zasigurno neće ostati pošteđeni. Ovakav model resetiranja portfelja podrazumijeva veći trud i toleranciju na nešto veće oscilacije, no zauzvrat možemo dobiti uistinu superiorne rezultate, ukalupljene u inteligentan dizajn koji usto sve odluke donosi automatizmom, a subjektivan pogled na zbivanja na tržištu čini posve suvišnim.
| CROBEX | |||
| portfelj | statični 60:40 | (85%) resetirani 60:40 | 100:40 |
| volatilnost (%) | 22,3 | 19,1 | 26,9 |
| vrijednost (HRK) | 22.437 | 34.124 | 28.204 |
| CAGR (%) | 4,1 | 6,3 | 5,3 |