Moja knjiga Euro u Hrvatskoj: za i protiv i dalje je koštala 189 kuna, što je popriličan iznos. Knjiga je izašla pred tri godine, ali je još uvijek aktualna s obzirom na s jedne strane najavljeno uvođenje eura 2023. i s druge strane najavljeno prikupljanje potpisa za referendum o euru (ne znam je li već počelo). Pomislio sam da bi u tom kontekstu bio red knjigu učiniti dostupnijom. Euro u Hrvatskoj od jučer u internetskom dućanu Ekonomskog labu košta svega 126 kuna. To je moj mali doprinos borbi protiv inflacije i informiranju o važnoj temi koja se vratila u središte pozornosti hrvatske javnosti.
Očito je da imam komercijalni interes da do referenduma doista i dođe, jer bismo začas rasprodali preostale zalihe knjige. Ako do referenduma dođe, nadam se fer borbi i glasanju, kao i ishodu „za“. No realno, referendum o euru nema smisla.
Kao glavni razlog za referendum često se navodi stav da je euro projekt elita i prikrivenih interesa poslovnih krugova koji djeluju preko „otuđenog“ Bruxellesa i eurokratskih političkih ispostava u državama članicama. Narodu, navodno, nikada nije bilo dano da informirano odlučuje. Pritom se teza proširuje na cjelokupno pitanje članstva u Europskoj uniji. Ono je navodno nametnuto, „oktroirano“, uz nedovoljan demokratski legitimitet.
Evo kako sam ovu temu prokomentirao u prošlotjednom intervjuu Mati Mijiću za TheConservative.online:
„Imali smo referendum o ulasku u EU i tada je bilo jasno da time prihvaćamo i obvezu uvođenja eura. Taj referendum održan je u siječnju 2012., kada je oko 80% štednje kućanstava bilo u eurima. Danas je to bliže 60%, no je li se išta suštinski promijenilo? Ne vjerujem u priču da ni tada ni sada ljudi nisu adekvatno informirani. Govorimo o ljudima koji masovno štede u eurima, kotiraju cijene stanova i automobila u eurima, duž obale naplaćuju u eurima, primaju transfere, mnogi i mirovine iz inozemstva u eurima, zadužuju se uz valutnu klauzulu, znaju gdje pročitati tržišni tečaj, tj. koliko treba dati kuna za jedan euro…“
Kada se iznese ovakav stav, najčešće se ponovo istakne prigovor da ljudi nisu bili informirani, da su pravila referenduma mijenjana neposredno prije održavanja, da nije bilo dovoljno javne rasprave, da je demokratski legitimitet odluke otprije deset godina upitan. Na to odgovaram:
„Na referendum o članstvu u Uniji odazvalo se dva milijuna glasača, od kojih su dvije trećine glasovale ‘za’. To je veliki demokratski odaziv i vrlo uvjerljiv rezultat. Usporedimo li to s referendumom o ustavnoj definiciji braka, na njega je izašlo pola milijuna birača manje. Mislim da je demokratska volja Hrvata da budu dio Europske unije mnogo čvršćih temelja nego što se to često prikazuje.“
Nažalost, danas su značajnije oporbene stranke osim onih koje su protiv eura toliko impotentne da se u ovu raspravu uopće ne uključuju, puštaju vodu da prolazi, zabavljene su same sobom (prije svega mislim na SDP i Možemo), a iza kao taktiziranja krije se nemoć za zauzimanje jasnog stava.
A politički stavovi o ovim temama su ključni, jer argumenti poput onih koji se iznose u knjigama jednim su dijelom previše detaljni, analitični i zapravo ne zanimaju širu publiku. Ljudi se u velikim historijskim odabirima većinom rukovode intuiticijom, a ne analizom. Tako je za jedne Europa (EU) i euro simbol raskida s kaotičnom prošlošću, potvrda mogućnosti bijega iz balkanskoga blata, neka vrsta kupnje opcije na mir i materijalni napredak u slobodnijemu svijetu. Naposljetku, zar nisu svi mali europski narodi, od susjeda Slovenaca preko Estonaca na sjeveru do Iraca na zapadu odabrali EU i euro kao okvir za daljnji razvoj (Danci su iznimka u pogledu eura, ali njihova je kruna također vezana uz euro)? Za druge, Europa (EU) i euro su sumnjivi projekti koje su osmislili neki Francuzi ili Nijemci čijih se imena više nitko ne sjeća: zar će nam netko u Bruxellsu ili Frankfurtu krojiti sudbinu; nisu li Britanci bili mudriji od nas kad su iz te i takve EU pobjegli glavom bez obzira? Što je to što mi znamo, a oni – nekadašnji vladari svijeta – ne znaju, pa idemo suprotnim smjerom?
„Pogledaj Engleze, nema im tko dovoziti gorivo na pumpe nakon što su otišli iz EU!“, povikat će prvi drugima, a drugi će na to uzvratiti: „Pogledaj Bruxelles, zamjeraju nam što štitimo svoje granice od migranata, a deklarativno upravo to i očekuju od nas: nije li to hipokrizija najteže vrste?!“. Prvi će na to drugima: „Taj isti Bruxelles ti je dosad dao stotine milijuna eura da ojačaš svoje granice i kupiš termokamere, a u narednim godinama će te zatrpati s još 30 milijardi eura (!) da si moderniziraš državu, jer sam to nisi bio u stanju učiniti!“, a drugi će na to uzvratiti: „Plaćeniče, i vlastitu bi majku prodao za judine škude!“.
Svijet je kaotičan, a kaos u ljudskim glavama još je veći. Stoga vrijedi promisliti o tome da bi se o povijesnim naslagama, ekonomskim i političkim odnosima koji su doveli do eura moglo nešto i pročitati. Sada je to, ponovimo, moguće za 126 kuna, 63 manje nego dosad.
Kada je riječ o inflaciji, Tomislav Globan je neki dan primijetio da je sva sreća kako euro nije uveden 2021., jer bismo sada bili pod salvom optužbi da je uvođenje eura izazvalo inflaciju. Na cijene u svakom trenutku utječu deseci važnih varijabli, no ljudi se obično uhvate onog očitog što im prvo dospije pod ruku. Utoliko ćemo možda imati sreće ako se ovaj inflacijski val ispuše do sljedeće godine, pa u europodručje uplovimo u cjenovno mirnijm vremenima. Cinik bi kazao da slijedom iste logike sada možemo govoriti kako imamo inflaciju jer imamo kunu, ali i to bi bila prevara: inflaciju imamo iz jednostavnog razloga što smo mala i otvorena zemlja kojoj su svjetske cijene zadane, i to nema nikakve veze s valutom koju koristimo. Ekonomisti bi rekli: to je strukturna, fundamentalna pojava. Inflaciju sada (možda) nema Sjeverna Koreja, ali ta zemlja nema i puno drugih stvari.
Sljedeća slika pokazuje da su stope inflacije (rast u odnosu na isti mjesec prethodne godine) u europodručju i Hrvatskoj usko korelirane (iako Hrvatska nema euro), pri čemu najveće stope inflacije trenutno imaju zemlje istoka Europe koje nisu uvele euro poput Poljske, Mađarske i Češke. No, opet, i Litva i Estonija koje imaju euro imaju umjereno visoku inflaciju. Sve je, dakle, jako komplicirano i izgleda da je odluku o tome uvesti euro ili ne teško zasnovati na promatranju aktualnih ili prošlih kretanja cijena.
Izvor: Eurostat
Osim toga, u četvrtak je objavljeno da su cijene proizvođača u hrvatskoj industriji u rujnu bile 12,1% veće u usporedbi s cijenama iz rujna 2020., bez obzira na to što nemamo euro nego kunu. Razlog će postati jasan ako iz indeksa cijena isključimo energente. Bez njihova utjecaja cijene proizvođača rasle su „samo“ 3,5%. Gotovo 10 postotnih bodova inflacije cijena proizvođača donijeli su nam energenti na čije svjetske cijene ne možemo utjecati. Slično je s hranom, robama i nizom drugih industrijskih dobara.
To što monetarna politika nema puno veze s kratkoročnim kretanjima spomenutih cijena ne znači mnogo; to jest, ne znači da se na cijene ne može utjecati. Trik je u tome što se na cijene može utjecati nekim drugim kanalima. Na primjer, u cijenama energenata najveći udjel ima država kroz trošarine. Drugim riječima, vlada je mogla izravno utjecati na cijene da je na vrijeme smanjila trošarine. Ali nije: ovako joj se bolje puni državni proračun. O mogućnosti plutajućih trošarina se šuti jer svi znamo da je u proračunu “napeto”.
Ako imamo u vidu realne ekonomske mehanizme – ono kako oni stvarno funkcioniraju – onda ćemo možda s manje strasti raspravljati i o euru i shvatiti da se pristupanjem europodručju ni na koji način ne umanjuje naš suverenitet i moć da utječemo na stvari koje nas okružuju. Međutim, za razumijevanje funkcioniranja gospodarstva (i sustava cijena) treba čitati knjige. Puno knjiga.
