Hrvatska je puna paradoksa. No neki novi uvijek iznenadi. Tako je najvažniji događaj protekloga tjedna bio onaj koji se nije dogodio. Objava revizorskog izvješća o Agrokoru. Jedino što je objavljivano bio je Todorićev blog.
Neslano šaljiva interpretacija glasila bi da Hrvati polako uče o kapitalizmu. Financijski izvještaji, revizori, računovodstvene politike i standardi, čak i goodwill i kapital. Tim ezoteričnim pojmovima vehementno se barata sve do zadnje birtije, kutka na facebooku i poštenoga hrvatskoga doma. Kao da su ti pojmovi oduvijek tu, naučeni u osnovnoj školi približno kada i pisanje samoglasnika.
Kako izgledaju realne interpretacije? Prva glasi da su Hrvati, fascinirani hapšenjima, u želji za pravdom “nanjušili krv”: možda navodno lažiranje bilanci može imati neke veze sa sudskim postupcima? Druga interpretacija glasi da smo Agrokor, kao i druga velika poduzeća, uvijek doživljavali kao barem malo «naš». To je sjena agrarno-plemenske, samoupravne i klijentelističke ekonomske povijesti – zamračen kutak razuma u kojem se isprepliću lažni nacionalni ponos (Bosancima uvaljujemo «naše» proizvode preko Konzumovih polica!) i frustracija jer u nacionalnom ponosu ne participiramo svi (eno pretvorbenog feudalca gore u Kulmerovima!).
U sred te podvojenosti, haps i njegov svakom jasan razlog čine se kao čvrsta točka raspleta unutarnjeg konflikta, moment crno-bijele kozmičke pravde kojem svjedočimo, moguće i sami u njemu aktivno sudjelujemo.
Naravno, to su iluzije. Slijede duge godine sudovanja na raznim stranama svijeta.
Sada već pomalo fantomska revizorska izvješća nemaju nikakav utjecaj na to kako će se priča rasplesti i hoće li vaša susjeda, blagajnica u Konzumu, sljedeće godine ići na more.
Nema ničeg novog i uzbudljivog u tome što masa urla od bijesa jer trenutačno nikog ne privode. Novo je i uzbudljivo to što kandidat za tko-bi-gori-sad-je-doli u XXI stoljeću piše blogove tko zna otkud. Digitalno društvo. Demokratizacija. Nesporno pravo na obranu i javnu riječ koju se kroz ranija desetljeća tako rijetko moglo čuti.
Ali s njom ide i odgovornost prema javnosti kojoj je upućena riječ (baš nas briga ako on to piše DORH-u ili Rusima kad je i nama ponuđeno čitati, a voditelji TV dnevnika javljaju da je vijest i kada ništa nije napisao). Najvažnija je Todorićeva odgovornost za izrečeni stav da je u Agrokoru sve išlo izvrsno dok zla država nije pokucala na vrata. Kakve rejting agencije, kakav pad prihoda 2016. kad je sve drugo raslo, kakav ministar financija koji je još u veljači davao izjave podrške koncernu, kakav Alvarez (čemu uopće taj Alvarez?); sve je u tom Tornju očito bilo izvrsno dok nije došla prokleta država, zaključio bi neupućeni čitatelj bloga. Tko će tome povjerovati?
U vezi s time je i optužba o prisili i uroti radi preuzimanja Agrokora. Sve je bilo dobro, ali je taj pakleni plan koji navodno uključuje državu i jednu investicijsku banku a ne poslovna propast koja je dovela do rasta piramide ovrha računa i podnošenja prvog zahtjeva za pokretanje stečaja (neki proizvođač jaja kojem se ne mogu sjetiti imena), doveo do problema. Tko će pak tome povjerovati?
Ja sam pristran. Iz blizine sam proživio padove nesolventnih banaka 1998./99. Ne sjećam se niti jedne kojoj nije bio kriv netko drugi. Najčešće država. Ili monetarna politika. Nikad nije kriv onaj tko je doveo do propasti. On je uvijek, što zbog uvjerenja u svoju ulogu, a što zbog puke obrane radi preživljavanja i čuvanja kakve-takve reputacije, svetac. Prirodan je to ljudski nerv, ponekad bez dublje strategije i plana; goli strah, reakcija, pa možda se nešto ulovi. To je moje čitanje Todorića.
Još jedna paralela je zanimljiva. Država, tj. vlada, neke je od tih banaka iz devedesetih iz meni neznanih razloga odlučila sanirati (Dubrovačka, Croatia) i ti su se sporovi vukli godinama. Većina drugih završila je u stečaju (najpoznatije su bile Gradska i Glumina, no bilo ih je još). I ti stečajevi su se vukli godinama. Bili su skupi i neefikasni (uopće me ne bi čudilo da neki ni nakon gotovo 20 godina nisu zaključeni). Vjerojatno je u njima dio preostale vrijednosti imovine dodatno uništen. To je naša stvarnost: uz ovakve institucije, odabir sanacija ili stečaj nije biranje manjeg zla. Bira se između dva jednako velika zla.
Dakle, sve ovo što se događa, uključujući i fantomsku bilancu koja se čeka, meni je jedna neprozirna šuma bezvrijednih informacija u kojoj se ljudi dijele na jedne koji misle da je Todorić lopov (valjda zato što mu je propala firma?), druge koji su uvjereni da je Dalić kriva (jer mu nije dala pare iz proračuna i jer mu je, navodno, nečim prijetila?) i treće koji kažu kriv je «sistem», «establišment», «elite»: dopustili su mu neplaćanja računa na vrijeme, nije ga zaustavila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, nije mu naplaćena Smokvica.
Ovo treće je vrijedno obrade zbog fenomenologije društva u kojem niti jedan poslovni partner (što se odnosi i na državu) kojem je plaćanje bilo uskraćivano nije pokrenuo postupak prisilne naplate sve ove godine. No uz tu ogradu, sve drugo što čitamo i slušamo gomila je suvišnih impresija koja nas ni za korak ne približava jedino bitnom u ovom slučaju – stvarnom sadržaju osobne odgovornosti. Bez obzira o kome od sudionika govorimo – prije svega Ivici Todoriću, članovima njegove uprave, Zdravku Mariću, ruskim bankarima, faktorinzima, Martini Dalić, Anti Ramljaku, šta ja znam kome sve ne – tek preciznim i dokumentiranim dokazivanjem osobne odgovornosti, a zna se kako se to radi, ovo će se klupko moći rasplesti. Za 10-20 godina, ako je suditi po ranije spomenutoj epizodi.
Osobna odgovornost je novčić s dvije strane. S jedne je zakonitost – je li se postupalo po zakonu. Taj aspekt ima elemente religije, jer nitko od nas koji nismo izravno uključeni ne možemo znati sve zakonske začkoljice slučaja. Jedino u što ima smisla vjerovati (i pozivati) je da institucije funkcioniraju jednako za sve.
S druge strane je profesionalna odgovornost. Koliko se Ivica Todorić ponašao i ponaša profesionalno, a koliko se profesionalizma vidi na vladinoj strani? U sljedeće desetljeće ili dva bit će dovoljno vremena za tu vrstu prosudbi. Što za sada mislim o profesionalizmu prvog, već sam naznačio. Profesionalizam drugih vrednovat ćemo, kao što sam već pisao, kroz vjerodostojnost velikog Plenkovićevog obećanja da dugovi Agrokora nikada neće postati dugovi države. Obećao sam već da ću na to stalno podsjećati.
Kako sada, u sred ovog neponovljivog i mističnog bilančnog medijskog iskustva koje će trajati još dugo (jer čak i ako neka Kimova raketa pogodi neki otok Hrvati će i dalje opčinjeno izvještavati da baš tog dana Todorić nije napisao ništa na blogu), kako sada ljudima priopćiti teške istine, poput: (1) sudbina nam ne zavisi o Agrokoru jer su svi precijenili njegovu važnost, (2) Agrokor je stvar prošlosti, a ne budućnosti, (3) sada već pomalo fantomska revizorska izvješća nemaju nikakav utjecaj na to kako će se priča rasplesti u gospodarskom smislu i hoće li vaša susjeda, blagajnica u Konzumu, zadržati posao ili neće, i (4) ako ćemo manje histerizirati, možda institucije bolje odrade svoj posao.
Gotovo nitko ne vjeruje u ove četiri tvrdnje. Osobito u ovu da fantomsko revizorsko izvješće nema nikakve veze s time hoće li blagajnica iduće godine ići na more. To je kao da netko odjednom oglasi da ne postoje pakao i raj. Pa što će tek onda biti s nama?
Svjestan nemoći razuma pred ekonomsko-financijskom religijom, privremeno se prebacujem na kolosjek s čvršćim tračnicama. Na njima su se prošloga tjedna našle dvije objave međunarodnih indeksa. Svake ih godine mazohistički pratimo da nas podsjete i možda nam malo objasne koliko i kako zaostajemo.
Češka i Estonija, koju je i premijer posjetio prošloga tjedna, to su zemlje koje su iz ove zagrebačke perspektive postale nešto slično kao Austrija i Njemačka – ta uzorna i historijski nedostižna mjesta, izvori inspiracije i frustracije, mjesta gdje se u životu uspinje i pada po nekim ljudskim pravilima i mjerilima koja ne izazivaju narodnu senzaciju ravnu finalu svjetskog nogometnog prvenstva.
Eto, dok je prema Indeksu globalne konkurentnosti Estonija 29., a Češka 31., i dok je Austrija 18., a Hrvatska 74. na svijetu (i ne miče se), te dok je prema Indeksu ekonomskih sloboda Estonija 10., a Češka 42., i dok je Austrija 26., a Hrvatska 72. (i malo se miče) , dotle su te sjeverne zemlje u odnosu na nas u nekom drugom mnogo slobodnijem i naprednijem svijetu. Iako su i Češka i Estonija do pred samo trideset godina stenjale pod sovjetskom čizmom dok se ovdje išlo na kavicu i po traperice do Trsta. Svijet se očito može promijeniti; na bolje.
I čemu onda plakati nad zaostajanjem i odlascima? Odlasci su naša konstanta i navika. Nerijetko spas i civilizirajući okvir bez kojeg bismo završili u predgrađima Moskve ili Istanbula.
Nema tu neke velike povijesne zagonetke ili preokreta po principu tko bi gori, sad je doli. Povijest (umjetnosti) pomoći će objektivno sagledati stvari u duljoj povijesnoj perspektivi.
Prag je nama oduvijek bio slobodan i napredan svijet. Dok su početkom XX stoljeća čizme upadale u teško blato ispred kavane obitelji Račić blizu zagrebačke Savske, mladi je Josip uz Kraljevića, Hermana i Becića kretao na studij u Muenchen. Nešto godina iza njih, za Prag će krenuti Gecan, Uzelac, Trepše i Varlaj, ne bi li ludu mladenačku energiju uobličili u nešto zanatski razvijeno i civilizirano. I tako je nastalo hrvatsko moderno slikarstvo, sva ta Bukovčeva i Vidovićeva djeca koje ne bi bilo bez pivskih prijestolnica Bavarske i Praga.
I čemu onda plakati nad zaostajanjem i odlascima? Odlasci su naša konstanta i navika. Nerijetko spas i civilizirajući okvir bez kojega bismo završili u predgrađima Moskve ili Istanbula umjesto u Vidovićevim venecijanskim vedutama. Čak i ta naša linija jadranskih genijalaca koja nije imala veze s dubokim europskim kopnom, od Vidovića preko Tartaglie do Motike, Joba i Ljube Invačića, nije postojala zbog Bospora, Kremlja ili Budimpešte, nego zbog europskih, ponajviše mediteranskih utjecaja. Tamo je naš dom.
Kroz sudbinu praško-minhenskog osmerca s kistovima vidi se nacionalna kulturna i gospodarska sudbina. Josip Račić se ubio (ili je ubijen; događaj je obavijen velom misterije) u Parizu. Postao je poput Rimbauda hrvatskog slikarstva. Uzelac je kraj također dočekao ali u miru, negdje u francuskoj provinciji mnogo godina kasnije. No ostali su se vratili. Kraljević je živio kratko i uz Vidovića ostavio vjerojatno ponajbolja hrvatska platna. Za Becićem, Hermanom i ostalima nije bilo takvih kreativnih eksplozija, ali su ostali duboko zaorani tragovi iz kojih su nicale nove stabljike koje su svjedočile hrvatsku pripadnost europskoj duhovnoj jezgri. Doista, čemu plakati nad emigracijom sada kad smo u Europi, i low costom u brišućem letu iznad balkanskoga blata stižemo svuda bez kočija i kola, pa i natrag kući?
Nije ovo neka mutna zmešancija melankolije, pomirenja i blagog optimizma u okvirima moguće Hrvatske u Europi oslobođenoj nacionalističke histerije zbog pretjeranih odlazaka ili dolazaka ljudi. Slika koju pokušavam oslikati je kontrast divljini u našem javnom prostoru, protest protiv terora fantomskim bilancama. Podsjećanje na civilizirajuću kulturu, neposredno pred ritualna čitanja bilančnih stavki goodwill-a na trgovima hrvatskih gradova sljedećega tjedna.
Dakle, za kraj, natrag na bilance. Već zamišljam taj vrli novi svijet financijske pismenosti na hrvatski način: direktan prijenos bilance, računa dobiti i gubitka, novčanoga tijeka i promjena u stavkama kapitala. Publika u kafićima u transu bulji u flat screenove s pivom u ruci u kockastim dresovima. Najpopularniji TV voditelji i njihovi gosti narodu pokušavaju razjasniti primjenu međunarodnih računovodstvenih standarda koje ni sami ne razumiju, a sve ne bismo li bolje shvatili prošlost u toku specijalne emisije, prekida programa zbog važne vijesti: što nam se zapravo dogodilo, tko nas je sada prevario, pokrao, tko nam je ovoga puta kriv, tko je uništio “naše”? Dok drugi viču: tko je kamatario našeg blogera?
Što mislite, da su ustaše i partizani urednije vodili knjige, bismo li danas lakše bilancirali i to razdoblje naše povijesti?
Samo majstorska platna nose čiste poruke. Zbog toga se velikih slikara svi sjećaju, a velikih računovođa nakon Benka Kotruljevića više ne.
Zapamtimo jedno: iz pogleda u fantomske bilance nije dano znati koji nas je vrag zadesio. Bilance neće biti presudne ni za one aktivne sudionike koji bi u vezi s koncernom nešto kupovali, prodavali ili restrukturirali, jer kupac ne nudi onoliko koliko napiše revizor, nego onoliko koliko on misli da mu vrijedi biznis.
Kao u stihu koji kaže da cijeli život stane u jedan dan, revidirane i korigirane bilance su fotografski isječak koji sadrži cijelu povijest. No u tom se vremenskom koncentratu, kao u kakvoj crnoj rupi, ne vide sve one uzročno-posljedične veze koje su dovele do nekoga broja. I još je sve malo zamućeno kolebljivim računovodstvenim standardima. Ima onaj centralni komitet za računovodstvene standarde koji to određuje na globalnoj razini. Pravila igre se dakle mijenjaju, što i u bilancama uzrokuje razlomljene slike. Kako su to samo nesavršene slike stvarnosti, a opet, nužne! Jer nesavršeni homo sapiens još nije uspio izmisliti nešto bolje.
Samo majstorska platna nose čiste poruke. Zbog toga velike slikare svi pamte, a velike računovođe nakon Benka Kotruljevića više ne.
Moje današnje poimanje korporativnog računovodstva svodi se na ovo: da je Obi-Wan Kenobi nekim čudom bio Hrvat, legendarni «May the Force be With You» glasio bi «May the Goodwill be With You». Jer dobre volje u našega naroda nikada nije nedostajalo. Uvijek mu je ležala bolje od gole sile, barem kad mu je povijest dopustila luksuz birati oružje.