Prošli vikend je pažnju izazvao moj Facebook status u kojem sam prikazao nove brojke Zavoda za statistiku o migracijskom saldu, kao i moja nedjeljna kolumna Partibrejker u kojoj su prikazane usporedbe razine i kretanja cijena u Hrvatskoj i Njemačkoj. Počeo je popis stanovništva koji će pružiti detaljniji uvid u demografske i migracijske procese i stanje na tržištu rada, pa ćemo u ovom tekstu malo produbiti tu temu.
Migracijski saldo na prethodnoj slici pokazuje priljev ljudi iz inozemstva minus odljev ljudi u inozemstvo prema službenim podacima Zavoda za statistiku. Koliko mi je poznato, ovi podaci se oslanjaju na statističke izvore MUP-a. Sljedeća slika proširuje temu jer odvojeno prikazuje doseljavanje i iseljavanje. Vidimo kako je iseljavanje naraslo od ulaska u EU kada je započeo veliki val iseljavanja.
Međutim, važno je uočiti još dvije stvari. Prvo, rast iseljavanja započeo je nakon predzadnje krize koja je počela 2008./09, tako da se nakon ulaska u EU otprije prisutan rast samo ubrzao.
Drugo, vrhunac iseljavanja dosegnut je 2017. godine (gotovo 50,000 ljudi) i od tada se iseljavanje smanjuje. Moguće je da je na nastavak usporavanja iseljavanja 2020. utjecala pandemija, pa će tek ovogodišnji podaci potvrditi ili opovrgnuti tezu da trend iseljavanja usporava.
Treće, naglo sužavanje negativnog migracijskog salda 2019. i 2020. dobrim je dijelom uzrokovano povećanim doseljavanjem (naročito 2019.).
Prikazane linije donekle relativiziraju poboljšanje koje smo vidjeli na prvoj slici. U raspravi na društvenim mrežama sudionici su isticali sljedeće uzroke mogućeg statističkog „uljepšanja“ migracijskog salda:
- Neki radnici iz ne-EU zemalja registriraju se u Hrvatskoj kako bi mogli raditi za naše tvrtke na poslovima u drugim zemljama članicama EU.
Mislim da ovoga ima, ali ne vjerujem da presudno utječe na saldo.
- Veliki broj naših iseljenika se iz raznih razloga ne odjavljuje.
Točno, ovo je važno. Demografi koji su pregledavali statistike drugih zemalja utvrdili su značajno veći broj građana Hrvatske koji su prijavljeni u statističkim bazama drugih država. Prema našoj službenoj statistici, od ulaska u EU iselilo se oko 250 tisuća ljudi, što je ogroman broj, no taj broj bi u stvarnosti mogao biti veći, možda i do 400 tisuća. Međutim, jedno je razina, a drugo je trend. Velik broj migracija ipak je obuhvaćen službenom statistikom, pa ako se taj trend počeo preokretati, vrlo je vjerojatno da se preokreće i stvaran trend.
- Velik broj ljudi iz zapadnih dijelova Hrvatske koristi blizinu Austrije i Italije gdje rade na bazi dnevnih ili tjednih migracija, a statistika to ne pokazuje.
Takvih slučajeva ima mnogo, ali to nije problem. Ti ljudi i njihove obitelji žive ovdje; tu je centar njihovih života, djeca idu u školu i nadalje će primarno tražiti životne perspektive u Hrvatskoj.
Prema tome, iako službena statistika ne pokazuje cijelu sliku, moguće je da ipak otkriva trend, a on se, po mom sudu, preokreće. Nadam se da će popis stanovništva pružiti uvid u stvarnu sliku i ne sumnjam da će pokazati kako u Hrvatskoj živi značajno manji broj ljudi od četiri milijuna. (Usput, samopopisivanje preko sustava e-građani je prilično “bezbolno”, sam sam se uvjerio u to). Međutim, pravo pitanje glasi što će se događati u ovom desetljeću: postoji li mogućnost da migracijski saldo postane pozitivan i time djelomično nadoknadi negativan demografski saldo (veći mortalitet od nataliteta, što se u dogledno vrijeme ne može promijeniti).
U nastavku ću se dakle baviti trendom. Naime, imam dvije teorije koje bi mogle objasniti preokret trenda migracijskoga salda. Prva je teorija aspiracijske emigracije, a druga je teorija ekonomskog (poslovnog) ciklusa i stanja na tržištu rada.
Iskustva južnoeuropskih zemalja koje su ranije ulazile u EU (Portugal, Španjolska) pokazuju da je u prvim godinama nakon ulaska usijedio veliki val aspiracijske emigracije. Dio ljudi jednostavno ima taj impuls mobilnosti izbog povećanja aspiracije – moraju probati bolje živjeti negdje drugdje. Taj val ne zahvaća samo ljude s nižim dohocima ili prezadužene; jednako tako zahvaća i dobro plaćene stručnjake, ljude s karijerama. Međutim, taj val nakon nekoliko godina prolazi. Bazen ljudi koji taj impuls nose u sebi nije neograničen.
Drugo, univerzalni (fundamentalni, dugoročni) razlozi poput osobnih aspiracija i liberalizacije europskog tržišta rada ne mogu objasniti sve promjene. Uži ekonomski razlozi su jako važni: ako je u zemlji gospodarski uzlet i dobri izgledi za rast realnih dohodaka, dio ljudi neće odseliti, a jedan dio će se zbog potražnje za radnicima doseliti. Vrijedi i obratno. Stoga hrvatski problem u prošlom desetljeću nije bio u tome što smo ušli u EU (ulazak je zapravo stvorio preduvjete za izlazak iz krize), nego je problem bio u tome što smo u gospodarskoj krizi bili dugih šest godina od 2009. do 2014., a i prije toga nismo imali kvalitetan i brz rast kao neke druge zemlje na istoku Europe. Rast koji je (slabašno) započeo 2015. tek je 2018.-2019. stvorio situaciju u kojoj se osjetio veći nedostatak radnika. Podudarnost linija na gornjim slikama sa stanjem na domaćem tržištu rada pokazuje da bi kratkoročni gospodarski trendovi mogli biti jako važna odrednica migracijskoga salda.
Otud slijedi važna poruka: ako uspijemo održati stopu gospodarskoga rasta uvjerljivo iznad europskoga prosjeka, trend migracijskoga salda mogao bi se dalje poboljšavati.
Prema tome, upravo ekonomski mehanizmi imaju potencijale da dugoročno promijene trend. Latentna „nestašica“ radnika u nekim sektorima stvarat će stalan pritisak na rast plaća, dio poduzeća reagirat će uvođenjem novih tehnologija koje „štede“ rad. Tako raste produktivnost, što opet podupire rast plaća radnika koji rade s novim tehnologijama i znanjima, a radnici koji imaju veće plaće više troše i na proizvode i usluge sektora gdje nema velikih tehnoloških promjena (kafiće, restorane, frizere, pedikere, zabavu, odmor…). Tako nastaje pozitvna razvojna spirala koja dugoročno zahvaća većinu ljudi i sektora gospodarstva.
Taj efekt u ekonomici nazivamo Balassa-Samuelsonov učinak, a rezultat je ono što nazivamo realna konvergencija – približavanje razine razvoja proječnoj razini razvoja u međunarodnom okviru u koji smo integrirani (u našem slučaju EU).
Dio komentatora na društvenim mrežama kritizirao je ovaj usko „ekonomistički“ pristup kojemu navodno nedostaje moralna i politička dimenzija. Naime, jasno je da dio ljudi iseljava zbog osjećaja nepravde i korupcije. Ti osjećaji su najuže vezani uz odnos prema životnim perspektivama. Kao što je jedna komentatorica lijepo sažela ovu temu: „Svatko tko ima što u glavi uz ambiciju će otići iz ove truleži gdje rulaju stric i babo.“
Međutim, nema mnogo ljudi koji će iseliti samo zbog toga što svako malo hapse neke političare i jer se u općini zapošljavaju preko veze, ako im je u životu dobro. Ljudi će isticati razne nepravde kao razlog za iseljavanje ako te nepravde povezuju s osobnim stanjem. I ti ljudi su, naravno, u pravu. Svačije osobno stanje dijelom je uzrokovano funkcioniranjem (političkih) institucija društva u kojem živimo. Znamo da političke institucije također utječu na gospodarski rast i razvoj. Stoga promjene tih institucija u smjeru njihove veće otvorenosti, pravednosti i efikasnosti predstavljaju nužan uvjet da bi sepozitivna razvojna spirala uistinu dogodila. A tu razloga za optimizam još uvijek – nema. Ideja da će europski novac riješiti sve naše probleme duboko je pogrešna, jer europski novac je kao plima i oseka: novčana plima će prije ili kasnije proći, a kad se voda povuče, opet će se vidjeti koliko je smeća more ostavilo uz obalu.
Hrvatskoj je stoga potrebno mnogo više od dvije-tri ili četiri godine rasta po stopama koje su značajno veće od stopa rasta u EU (to je u narednim godinama vrlo lako ostvariti). Hrvatskoj je i dalje, sada više no ikad, potrebna temeljita rekonstrukcija u moderno, propulzivno društvo. Takvo društvo ne samo da zadržava svoje građane, nego i privlači druge. U jednom ranijem tekstu napisanom povodom trideset godina samostalnosti pokazao sam da se taj prag modernizacije i socijalne stabilizacije nalazi oko 80%prosječne razine razvoja EU. Zemlje koje prijeđu taj prag nemaju pad broja stanovnika. Međutim, dolasak s aktualnih 64% EU prosjeka na 80% nije lako. Prema svemu sudeći, Hrvatska u zadnjih 200 godina nikada nije bila na 80% prosjeka europske razvijenosti. Dostizanje 80% je težak, epohalan zadatak. Vlada ga se nije usudila postaviti u Nacionalnoj strategiji razvoja 2030. ostavši na 75%. Jako je malo država koje su u jednom desetljeću uspjele napraviti skok od petnaestak postotnih bodova, kao što je to uspijevalo Estoniji, i to svaki put u protekla dva desetljeća. Dakle, ako političke elite (i oni koji ih biraju) ostanu vjerni dosadašnjem modusu operandi, uslijedit će neugodno otriježnjenje nakon što se plima povuče. I iseljavanje će opet započeti, čak i ako ga uspijemo usoriti.