Mikroekonomika i politička ekonomija Škorinog parkirališta

Objavljeno

Ilustracija: Sjankauskas / Dreamstime

Ad
Ad

Slučaj Škorinog parkirališta preko puta bolnice Merkur zaokupio je pažnju javnosti prije vrhunca korona krize. Kako je slučaj postao opće poznat, a sada prijeti da bude zaboravljen, iskoristit ću ga kao primjer za podsjećanje na društvo u kojem zapravo živimo i za pokazivanje moći (mikro)ekonomske i polit-ekonomske analize. Slučaj parking dovoljno je slojevit da se na njega mogu primijeniti teorije koje će iz različitih uglova osvijetliti ovaj slučaj.

Rasvjetljavanje je važno, jer sam Škoro, inače doktor ekonomskih znanosti, upravo je funkcioniranjem tržišta opravdao cijenu parkinga od 15 kuna po satu koja se tamo naplaćivala do neki dan (ne znam kako je sada, navodno je došlo do promjene pod pritiskom javnosti i okolnosti). Da biste stekli „osjećaj“ za cijenu od 15 kuna i za spomenuto funkcioniranje tržišta, sjetite se da najelitnije zagrebačke garaže, dakle ne parking mjesta na otvorenom, nego prave, natkrivene i sigurne garaže u čiju je izgradnju netko uložio ogroman kapital, imaju cijenu od 10 kuna (Kaptol Centar) odnosno 14 (Cvjetni).

Problem alokacije i namjene zemljišta

Od ranog 19. stoljeća i Davida Ricarda, ekonomisti znaju da zemlja nema karakteristike kao većina ostalih dobara. Zemljište je kao prvo neproizvedeno, i drugo, nepovratno vezano uz lokaciju. Tržišna potražnja (osobito u gradovima) nije potražnja za zemljom kao takvom, već za određenom lokacijom koja se veže uz neku namjenu. Kada potražnja ojača, cijena naraste, no ponuda zemlje na danoj lokaciji često nije dovoljno elastična u odnosu na cijenu – ponuda se ne može povećati ako je cijena veća. Zbog toga će renta – cijena korištenja zemlje – biti određena onime što korisnik može platiti. Takav odnos ima monopolističke karakteristike. To je Ricardov zakon rente iz 1809., koji se primjenjuje i na slučaj parkinga bolnice Merkur.

Zamislimo da raste potražnja za lokacijom i namjenom – na primjer, za zemljištem u centru grada. Svrha je izgradnja, jer ljudi hrle u gradove – jača potražnja. Međutim, tu uvijek postoji neko zemljište postrance, barem u početnoj fazi gradske izgradnje, pa ponuda nije posve neelastična. Osim toga, otkako su liftovi riješili problem vertikalne mobilnosti, veći broj katova u neboderima supstituira problem ograničenog zemljišta u centru grada.

Radi se o klasičnom primjeru učinka ekonomije razmjera: iako cijena zemlje leti u nebo, fiksni trošak rente raspoređuje se na veći broj prostora u neboderima, pa ne utječe toliko na cijenu „krova nad glavom“. Tako tehnološki napredak u graditeljstvu umanjuje važnost zemlje kao faktora proizvodnje.

Zamislimo, međutim, da neki korumpirani gradonačelnik koji je u talu s vlasnicima zemlje u neposrednoj blizini već izgrađenog dijela centra grada, ograniči broj katova dozvoljene izgradnje. Nije mu problem progurati takvu odluku kroz lokalnu skupštinu. U njoj sjede ovisne političke marionete („žetončići“ na hrvatskom), ili ljudi koji vjeruju da su neboderi „ružni“ i da anti-neboderska arhitektonska estetika predstavlja „javni interes“. U tom će slučaju ograničavanje broja katova nebodera podići potražnju i cijenu zemljišta (i stanova) lociranih oko već izgrađenoga dijela središta grada.

Prema tome, zemljišta nisu cipele i kišobrani. Ako ljudima treba više cipela i kišobrana, povećat će im se cijena. Kao odgovor na to, uslijedit će povećana proizvodnja i/ili uvoz zbog bolje prilike za zaradu. To će ograničiti porast cijene. Tržište će brzo i efikasno riješiti problem, jer ponuda je elastična. Nasuprot tome, nova zemljišta ne mogu se proizvesti na danoj lokaciji (ponuda nije elastična). Vlasnik zemljišta će se zbog toga naći u gotovo monopolističkoj poziciji.

Zašto „gotovo“? Zamislimo primjer bolnice kojoj gravitira velik broj građana, ali nema parkirališta. Preko puta bolnice su obiteljske kuće. Vlasnici imaju opciju srušiti kuće i ponuditi zemljišta za parking ako bi postignuta zarada od naplete parkinga bila toliko visoka da vlasniku donese puno veću korist (dobit) od iznosa troška rušenja kuće (koji uključuje i trošak najma ili kupnje druge kuće ili stana u vrijeme kada zemlju do bolnice nudi za parking). Jasno, ovo je puka teorija. Prenamjena zemljišta na danoj lokaciji komplicirana je stvar. U stvarnosti postoji vrlo širok raspon cijene korištenja parkinga prije nego što skupoća parkirališnih mjesta potakne nekog susjeda na prenamjenu zemljišta na kojem je kuća, u parkiralište.

Državna intervencija

Opisane karakteristike prostora odnosno zemljišta dovele su do toga da civilizirane zajednice ograničavaju slobodno raspolaganje i korištenje zemlje. Civilizirane zajednice se uglavnom služe zoniranjem, planiranjem, prisilnim otkupima i drugim vidovima državne intervencije na tržištu rijetkog resursa prostora. Kako je riječ o vrijednom resursu oko kojeg se pletu snažni interesi, te intervencije su slojevite i – nesavršene.

Što su to nesavršene intervencije? Ljudi uglavnom gaje naivan pogled na odnos slobodnog tržišta i državne intervencije. Slobodno tržište vide isključivo kao rezultat spontaniteta u odnosima između slobodnih ljudi. Kada takvi odnosi rezultiraju štetama ili velikom nepravdom, onda nastupa politička zajednica koja svojim pravilima i procedurama rješava problem i postiže bolje rješenje. Međutim, veliko je pitanje jesu li i koliko takva rješenja bolja. Korupcija i planske pogreške limitirane vlasti sastavni su dio priče o intervencijama.

U stvarnosti, tržište i politička zajednica su klupko, musaka. Prožimaju se na složene načine. Nije moguće apriori, na temelju načela, znati tko je tu dobar, a tko zao momak. Treba ući “u kost”, u detalje problema.

Problem monopola: tri aspekta

Dakle, ako je vlasništvo nad zemljom posloženo tako da nekome u krilo padne sretan komad zemlje koji omogućuje ekstrakciju monopolističke zemljišne rente, postavlja se pitanje što ćemo, kao društvo, učiniti s tim problemom? Hoćemo li zaključiti „neka bude kako tržište kaže“?

Prije odgovora, uočite da problem ima tri pod-problema: prvo, problem stjecanja ili izvora prava, drugo, problem ekstrakcije potrošačkog viška (monopolističke rente) i treće, problem javnog dobra. Potonje u Škorinom slučaju to uključuje i etičko pitanje: uključuje li usluga javnog zdravstva i uslugu „besplatnog“ parkiranja u vrijeme korištenja javno-zdravstvene usluge?

Problem stjecanja ili izvora prava. Monopola ima raznih. Škoro je jedan od većih korisnika monopolističkog prava koje se naziva autorsko pravo. Iako i o tome postoje ozbiljni teoretski prijepori, autorsko pravo, kao i patent, rezultat su osobito kreativnog djelovanja ljudskog uma. Takvim djelovanjem  proizvode se pozitivni „eskterni učinci“. Na primjer, lijepe pjesme pobuđuju osjećaj ugode kod tisuća slušatelja koji ne plaćaju nužno naknadu za slušanje. I vi ovaj tekst čitate bez plaćanja naknade. U ekonomici se ova pojava naziva „pozitivna eksternalija“.

Slično tome, patentno pravo u podlozi neke inovacije čini rezultate tehnološkog napretka dostupnim ljudima koji ne plaćaju punu naknadu korištenja inovacije. Zbog toga je jedan drugi slavni ekonomist, austrijanac Joseph Schumpeter, monopolističke rente vidio ne samo kao neizbježne, već kao korisne naknade koje potiču inovacije i osiguravaju širenje učinaka tehnološkog napretka. Schumpeter je jednostavno pretpostavio da netko poput mene neće dugo nuditi javno dobro ako za to ne prima izdašnu naknadu.

Međutim, pozitivne eksternalije nema u slučaju parkirališta na monopolističkoj lokaciji nasuprot bolnice. Ne treba mnogo znanja i ulaganja inovacija za voditi običan parking. Osim toga, nije Škorin pradjed na tom mjestu imao vinograd, pa se eto pukim slučajem dogodilo da je pod njim nađena nafta, ili se preko puta izgradila velika bolnica. Ne, moćan je čovjek, ili neka osoba povezana s njime, stekao vlasničko pravo na toj zemlji u političkoj transakciji koju nije provelo neovisno i stručno tijelo putem transparentne aukcije s jasnim pravilima. Štoviše, nakon nedavnog slučaja s adventskim kućicama, iz aviona se vidi kako funkcionira „poslovni model“ našeg Gotham Citya bez Batmana: unosne lokacije ustupaju se privilegiranom krugu ljudi po privilegiranim uvjetima. Tako se umjetno stvaraju „tržišni pobjednici“ (i objektivno moćni ljudi s džepovima punim novca), koji za svoj položaj duguju ključnom donositelju odluka. Taj dug se kad-tad mora vratiti. To je sama esencija klijentelizma tj. kijentelističkog rentijerstva i političke korupcije koji po svojoj prirodi negiraju koncept javnog interesa i pozitivnih eksternalija.

Problem monopolističke (zemljišne) rente. Kada je jednom stečeno i namijenjeno kako je već namijenjeno, zemljišno pravo omogućuje vlasniku ekstrakciju rente kroz određivanje monopolističke cijene. Usporedbom cijene korištenja parkinga uz Merkur s cijenama korištenja drugih parkirališnih prostora u gradu lako je utvrditi kako je upravo o tome riječ. Ako za takvu cijenu korištenja ne nalazimo društveno opravdanje, nameće se pitanje što činiti?

U teoriji, vlasniku takvog monopolističkog prava može se nametnuti porez. Problem je što će potrošači u tom slučaju i dalje plaćati monopolističku cijenu. Zbog toga je primjerenije pribjeći regulaciji cijene. To se u praksi obavlja procjenom društveno poželjnog ulaganja u parking, a cijena se utvrdi tako da vlasniku omogući tek fer povrat na uloženo. To je teško odrediti (što je “fer povrat”), ali je u pravilu mnogo manje od povrata koji se ostvaruje na „slobodnom tržištu“ koje zaslužuje navodnike jer je monopolizirano. Naravno, politički zastupnici koji su ujedno i sponzori ranije opisanog modela stjecanja monopolističkih prava nad zemljištem nikada neće voditi politiku regulacije monopola, jer bi time ispilili granu moći koja ih drži gore, da ne padnu.

Problem javnog dobra. Opisane stvari su složene, a države zbog moralnih, političkih i pravnih pitanja vezanih uz zemljišta na neki način interveniraju u odnose. Pitanje je kako to čine. Da bi intervencija imala smisla, kroz politički proces mora se definirati koncept javnog dobra. Što je u ovom slučaju javno dobro?

Primarno dobro je javna bolnica u kojoj se usluge pružaju tako da korisnici ne plaćaju punu tržišnu cijenu usluge. To je bit javnog zdravstva koje je u Hrvatskoj ustavna kategorija. Postavlja se pitanje treba li to javno dobro uključiti i subvenciju prijevoza do bolnice. Ako je (politički) odgovor da, treba odgovoriti na pitanje kako i tko će to platiti.

Grad bi u teoriji mogao otkupiti dovoljan broj prostora oko bolnica i napraviti parkirališta, ili ih dati u koncesiju uz regulaciju cijena. Ako idete u bolnicu u Karlovac, pronaći ćete slobodno mjesto za parking jer je prostor koji je za to predviđen oko bolnice izvan centra grada ogroman. S Merkurom je prostorno kompliciranije jer nema mjesta, pa se postavlja pitanje bi li Grad bio učinkovit u proizvodnji javnog dobra ako bi krenuo otkupljivati nekretnine uokolo radi njihova pretvaranja u parkirališta (a ta proizvodnja, ne zaboravimo, uvijek mnogo košta)? Ako bi kapacitet parkinga bio prevelik, bio bi to nepotreban trošak za društvo. Ako bi kapacitet bio premalen, tržište bi opet „riješilo“ problem, ali ne kroz cijenu, nego kroz načelo tko prvi njemu djevojka. Pacijenti naručeni na pregled u 8 ujutro našli bi mjesta, a oni u 11 ne bi. Netko bi kazao: nepravda, javni interes ne bi bio zadovoljen.

Pitanja se samo nižu, što ilustrira koliko je ovaj problem složen. Za nas je važno zapamtiti da problem ima mnogo lica i da problem javnog dobra (subvencionirati prijevoz liječniku u sustavu javnog zdravstva ili ne) dolazi tek na kraju, nakon što su riješeni primarni problemi stjecanja prava i monopolističke rente.

Širi kontekst: poslovni model klijentelizma i liberalizam u Hrvata

Zadnje, ujedno i najružnije lice ove priče, odnosi se na zamornu kakofoniju u prostoru javne rasprave, koja se pojavila uz „Škorin problem“. Zakuhao ju je sam Škoro pozivanjem na kriterije tržišta kako bi opravdao visoku cijenu parkinga. Zatim su se dežurni ideolozi, komentatori i zainteresirani mutikaše očekivano podijelili u svoje davno iskopane rovove. Jedni u ovome vide neizbježan rezultat „neoliberalističkih“ rješenja koja počivaju na vjeri u tržište, a drugi ne vide problem u iznimno visokim cijenama ako je potražnja snažna, bez obzira na „proces proizvodnje“ koji stoji iza prikazane pojave (a taj proces je, zapravo, poslovni model klijentelizma). Prema tome, svjedočili smo još jednoj od tisuća epizoda u kojima se gospodarski problemi nastoje razumjeti i rješavati uz pomoć sukoba države i tržišta – navodne intervencije i navodne slobode – premda, realno, priča o parkingu nema veze niti s jednim od ovih pojmova.

Rješavanje konkretnih gospodarskih problema zahtijeva dubok uvid u konkretne situacije. U njima treba pažljivo raspletati klupka u kojima se država i tržište isprepliću na složene načine. Halabuka tipa socijalizam vs. kapitalizam, država vs. tržište, neoliberalizam vs. intervencionizam ne pomaže ničemu. Samo pothranjuje ideološke magle. A u magli se, znamo, loše vidi. Lako dolazi do dezorijentacije. To je idealan ambijent za lov u mutnom.