Talijanski slučaj ujedno pokazuje limite korištenja nagiba krivulje prinosa kao indikatora recesije. Dok u SAD-u recesije ne znače ujedno rast rizika države (pa razlika dugoročnog i kratkoročnog prinosa mjeri čista inflacijska očekivanja), u prezaduženim zemljama poput Italije, recesija, čiji je prvi impuls detektiran, utječe na rizik države pa razlika prinosa raste zbog rizika države umjesto da se smanjuje zbog pada inflacijskih očekivanja. Drugim riječima, u emerging markets, u što se Italija pretvorila, efekti promjene rizika suverena u pravilu premašuju efekte promjene inflacijskih očekivanja.