Mirovine za 21. stoljeće: kako unaprijediti mirovinski sustav

Ovaj tekst zaključuje serijal Mirovine za 21. stoljeće u kojem sam kroz dosadašnjih osam tekstova koji su objavljivani od travnja 2021. do ožujka 2022. pokušao detaljno objasniti šest ključnih teza (spisak tekstova s poveznicama nalazi se u dnu stranice):

Demografski trendovi (starenje stanovništva) su neumoljivi. U nadolazećim desetljećima vrlo vjerojatno neće biti dovoljnog rasta produktivnosti i pozitivnih učinaka politike useljavanja, poticaja za rađanje djece i reformi tržišta rada, koje mogu spriječiti potonuće prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti u sve veći deficit. Zbog toga treba osnažiti učinke mirovinske reforme koja je započeta 2002. godine.
Mirovinski sustav s tri stupa – državnim (prvim), obveznim (drugim) i dobrovoljnim (trećim) – bolje je rješenje od samo državnog prvog mirovinskog stupa u uvjetima starenja stanovništva jer drugi i treći stup odnosno individualna mirovinska štednja nadopunjuju prvi stup i umanjuju izglede da se, bez mirovinske reforme, prije ili kasnije pojave neodrživ javni dug i/ili povećanje troškova rada kroz rast stope doprinosa za mirovine i/ili smanjene izvora financiranja za druge korisne funkcije države.
Visina dodatne mirovine iz drugog stupa zavisi o stopi izdvajanja za drugi stup i neto povratu na ulaganja štednje za mirovinu. Kombinacija ta dva faktora utječe na odluke umirovljenika o tome hoće li u fazi isplate mirovina koristiti kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog stupa ili povratak u prvi stup, kao da su cijelo vrijeme uplaćivali 20% mirovinskog doprinosa u državni proračun. Drugi model poništava učinke mirovinske reforme. Stoga je sustav potrebno prilagoditi kako bi članovi drugog stupa slobodnije donosili bolje odluke i stvarali pritiske na jačanje konkurencije upravitelja kroz tržišnu disciplinu s ciljem ostvarenja boljeg odnosa prinosa i rizika u fazi štednje za mirovinu. Kroz to će kombinirana mirovina postati bolji izbor za većinu umirovljenika.
U Hrvatskoj postoji neiskorišten prostor za stvaranje pozitivne sinergije između razvoja tržišta kapitala, gospodarskog rasta i rezultata mirovinskih fondova u korist više od dva milijuna članova obveznih mirovinskih fondova. Uvrštenje dionica novih (i dijela državnih) poduzeća na burzu, nova izdanja već uvrštenih poduzeća, financiranje javnih projekata izdanjima obveznica i sudjelovanje mirovinskih fondova u ulaganjima u fondove i projekte rizičnog kapitala može uvećati prinose i ubrzati gospodarski rast.
Treći stup – dobrovoljni mirovinski fondovi – izvrsna je nadopuna prvom i drugom; to je prilika za dugoročno ulaganje koje država potiče i ne treba ga propustiti, bez obzira na to koliko novca godišnje možete staviti na stranu za dugoročnu štednju. 400 tisuća članova dobrovoljnih mnirovinskih fondova koliko ih približno ima u ovom trenutku dokazuje potencijal ali i ukazuje na dijelomično neiskorištenu prigodu. Ulaganja u dobrovoljne mirovinske fondove treba dodatno afirmirati među budućim umirovljenicima kako bi mogli osigurati pristojan život u trećoj dobi.
Postojane, sigurne i vrijednosno fer isplate mirovina važan su kotačić koji, ako zaškripi, može narušiti vjerodostojnost mirovinskog sustava. U prvih petnaestak godina nakon početka mirovinske reforme članovi drugog mirovinskog stupa nisu odlazili u mirovinu, no kako se njihov broj sada iz godine u godinu povećava, nametnula se potreba poboljšanja modela isplate mirovina. Fer izračuni mirovine uz adekvatnu stopu štednje i stopu neto prinosa u drugom i trećem stupu predstavljaju jamstvo da će cilj mirovinske reforme – održiv mirovinski sustav koji omogućava solidan život u trećoj dobi – biti ostvaren bez obzira na starenje stanovništva i visok javni dug.

Glavna ideja u početku pisanja ove serije tekstova bila je detaljno opisati mirovinski sustav i kombinirati objašnjenja i servisne informacije kako bi čitatelji mogli donositi što bolje praktične odluke o odabiru upravitelja i kategorije rizika mirovinskog fonda, zatim, o razumnom tempu štednje u trećem stupu, načinu isplate mirovina i drugim važnim životnim pitanjima vezanima uz mirovine. Međutim, kroz rad na tekstovima iskrsavala su otvorena pitanja, a s njima i ideje o tome kako bi se mirovinski sustav mogao unaprijediti. Pri kraju procesa pisanja učvrstilo se moje uvjerenje da tek potencijalno imamo sustav koji nudi odgovor na izazove dramatičnih demografskih promjena. Mirovinski sustav, da bi bio funkcionalan i uživao povjerenje građana, treba stalno podešavati i unaprjeđivati kako bi se obećanje mirovinske reforme doista ostvarilo. Na toj ideji nastao je ovaj zaključni tekst serijala Mirovine za 21. stoljeće. Tekst sadrži raspravu o prijedlozima za moguća poboljšanja u tri područja mirovinskog sustava koja su nastala reformom 2002. godine: (1) drugi stup i stvaranje sinergije između gospodarskog rasta, razvoja tržišta kapitala i prinosa mirovinskih fondova, (2) treći stup dostupniji svima i (3) fer isplate mirovina.

Drugi stup

Ključna pitanja u drugom stupu su:

visina stope izdvajanja (štednje),
aktivniji odabir mirovinskog fonda od strane članova,
prinosi na ušteđena sredstva koji bi se mogli poboljšati stvaranjem sinergije između razvoja tržišta kapitala i gospodarskog rasta.

Visina stope izdvajanja za drugi stup

U prethodnim nastavcima objašnjeno je kako je ranija stopa doprinosa za mirovine od 20% 2002. godine podijeljena na 15% za prvi i 5% za drugi stup na temelju političkog kompromisa iako su simulacijski modeli pokazivali da bi stopa izdvajanja za drugi stup trebala biti veća. Ista fiskalna odnosno politička ograničenja koja su kreatore politike navele na kompromis 15:5 djeluju i danas. Svako značajnije povećanje stope izdvajanja za drugi stup i proporcionalno smanjenje stope izdvajanja za prvi nailazi na političke otpore i probleme s prilagođavanjem tekućih proračunskih izdataka. Već sada se značajan dio prihoda proračuna (4-5% BDP-a) koristi za pokrivanje deficita u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti. Daljnje smanjenje izdvajanja za prvi stup uvećalo bi ove bi probleme. No, fiskalnom problemu se može doskočiti na dva načina koja nisu međusobno isključiva:

Varijanta A: Postupno povećanje izdvajanja u malim koracima. Na primjer, povećanje izdvajanja za drugi i smanjenje izdvajanja za prvi stup po 0,5 postotnih bodova svake dvije godine. Prednost malih koraka je u tome što je značaj takve prilagodbe za godišnje državne proračune marginalan, te je lakše uvidjeti dugoročne društvene koristi i dočekati ne tako daleku budućnost kada će stopa izdvajanja dosegnuti visinu između 8 i 10% bruto plaće, koja jamči izdašne dodatne mirovine iz drugog stupa.

Varijanta B: Opt-out. Stopa izdvajanja za osobnu mirovinsku štednju se poveća, ali ne nauštrb 15% za prvi stup, nego na teret neto plaće. U isto vrijeme, svakome se omogući da jednostavnim digitalnim putem preko REGOS-a dobije uvid u novi izračun plaće i otkaže predloženo povećanje. Ako otkaže prijedlog, stanje ostaje kakvo je danas (15%:5%) i neto plaća ostaje nepromijenjena, ali nema povećanja izdvajanja. Ako osiguranik ne reagira, smatrat će se da je predloženo rješenje prihvaćeno. U okviru ovog modela može se dopustiti da osiguranik preusmjeri dodatna sredstva za mirovinsku štednju i u treći stup. Državni poticaji, o čijoj će reformi biti više riječi u nastavku, u tom će slučaju kompenzirati dio smanjenja neto plaće.[1] Varijanta opt-out može se provesti jednokratno, ili kao u slučaju prve varijante, malim sukcesivnim koracima.

Kvaliteta i sloboda odabira mirovinskog fonda

Svaka promjena stope izdvajanja za individualnu mirovinsku štednju zahtijeva široku kampanju informiranja i financijskog opismenjavanja kako bi se ljudima objasnile predložene promjene i njihovi ciljevi. Takva kampanja treba biti praćena razvojem specijaliziranih internetskih stranica, digitalnih platformi, stručnih rasprava, istraživanja i poticanjem razvoja financijskog savjetovanja za mirovine.

Za očekivati je da bi takva kampanja povećala informiranost i poticaje članova drugog mirovinskog stupa koji bi kroz bolje razumijevanje i praćenje rezultata mirovinskih fondova povećali tržišnu disciplinu – pritisak na jačanje konkurencije upravitelja fondova. Članovi mogu to postići seljenjem mirovinskih računa u fondove koje smatraju boljima. Troškovi seljenja individualnih mirovinskih računa između mirovinskih fondova drugog stupa nisu veliki te postoji ograničena opcija periodičnog seljenja sredstava bez izlazne naknade. Međutim, izlazne naknade u trećem stupu trebale bi se smanjiti, osobito ako se prihvati prijedlog opt-out varijante povećanja izdvajanja za mirovinsku štednju koja bi značajno povećala sredstva pod upravljanjem u dobrovoljnim mirovinskim fondovima i prihode od naknada za upravljanje. Kombinacija opt-outa koji bi uključio i mogućnost odabira dobrovoljnog mirovinskog fonda, smanjenih izlaznih naknada i većeg volumena štednje pod upravljanjem snažno bi povećala konkurenciju upravitelja i privukla konkurentne upravitelje na tržište.

Međutim, zakon priječi starije osiguranike u drugom stupu pri slobodnom odlučivanju o odabiru rizične kategorije fonda. U sustav je ugrađen automatizam koji zavisi o dobi osiguranika: kada osiguraniku preostane 10 godina do pune starosne mirovine, mirovinska imovina se više ne može ulagati u rizičnu kategoriju A i automatizmom seli u manje rizičnu kategoriju OMF-a B; kada do mirovine preostane 5 godina, mirovinska imovina se ne može više ulagati ni u kategoriju B jer automatizmom seli u najmanje rizičnu kategoriju C. Ljudima bi trebalo omogućiti da do mirovine sami odlučuju u kojoj će vrsti OMF-a držati svoju mirovinsku štednju. Alternativno, članovima se može poslati obavijest da će im mirovinski račun biti preseljen u fond niže kategorije rizika ako član to ne odbije do određenog datuma. Ovo rješenje znači da regulator odnosno zakonodavac samo sugerira preferirano rješenje, no konačan odabir je na članu mirovinskog fonda. I to je svojevrsno opt-out rješenje.

Poboljšanje prinosa kroz stvaranje sprege između razvoja tržišta kapitala i gospodarskog rasta

Međunarodne usporedbe mirovinskih fondova pokazale su da obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj tek manji postotak portfelja investiraju u rizičnu imovinu poput dionica ako se portfelji usporede sa mirovinskim fondovima u državama koje su na sličnoj razini gospodarskog razvitka. Obećanje mirovinske reforme o stvaranju pozitivne sinergije između prinosa na mirovinsku štednju, rasta i razvoja tržišta kapitala do sada nije ostvareno. Ali, to ne znači da se taj cilj ne može ostvariti ako Vlada priđe realizaciji sveobuhvatnog programa razvitka tržišta kapitala s ciljem participacije mirovinskih osiguranika u stvaranju nove vrijednosti kroz mirovinske fondove. Moguće mjere u okviru takvog programa su su:

poticanje uvrštenja novih vrijednosnica na burzu, što treba uključiti i dio državnih poduzeća čija će se kvaliteta korporativnog upravljanja i transparentnost poslovanja jako poboljšati na taj način;
financiranje javnih i JPP projekata obveznicama, a ta poluga se može pojačati korištenjem EU sredstava za financiranje.

Predlažu se i tri dodatne poluge u okviru programa:

ukidanje poreza na kapitalnu dobit koji je beznačajan za državni proračun, a predstavlja nepotrebnu administrativnu smetnju uključivanju šireg kruga malih investitora koji tržištu mogu osigurati veću likvidnost (mirovinski fondovi nisu obveznici ovog poreza ali je ukidanje važno kako bi se općenito osigurala veća likvidnost tržišta kapitala);
ukidanje ograničenja upraviteljima mirovinskih fondova za sudjelovanje u nadzornim odborima kompanija u koje ulažu sredstva jer je taj vid kontrole neophodan ako se želi postići aktivnija uloga mirovinskih fondova u stvaranju nove vrijednosti u rastućim kompanijama;
povećanje poticaja u okviru Zakona o poticanju ulaganja za projekte koji uključuju nova izdanja vrijednosnih papira na uređenom tržištu kapitala.

Treći stup dostupniji svima

U šestom nastavku smo objasnili zašto je treći stup prigoda koju ne treba propustiti. Osim ranije spomenute opt-out varijante koja bi uključivala slobodu odabira dobrovoljnog, a ne samo obveznog mirovinskog fonda, predlažu se još tri mjere u cilju afirmacije trećeg stupa. Jedan cilj je povećati broj članova dobrovoljnih mirovinskih fondova povrh aktualnih četiristotinjak tisuća, što se osobito odnosi na članove s ispodprosječnim primanjima, a drugi cilj je povećati ukupna ulaganja u dobrovoljnu mirovinsku štednju:

prvo, iznosi državnih poticaja dugo nisu mijenjani i inflacija ih obezvrijeđuje, dok s druge strane državni proračun ima korist od inflacije u vidu nominalnog povećanja javnih prihoda od poreza i doprinosa – stoga se predlaže vezanje poticaja uz stopu inflacije nakon jednokratne prilagodbe aktualnog poticaja s maksimalnih 750 kuna na 800 kuna ili 106 eura na godinu radi kompenzacije veće stope inflacije u 2021. i 2022. godini;
drugo, na isti način treba korigirati i vezati uz inflaciju godišnju poreznu olakšicu za poslodavce i pokrovitelje zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova (aktualnih 6,000 kuna porezno priznatog rashoda povećati na 6,400 kuna ili 850 eura);
treće, predlažu se nelinearni poticaji za građane koji bi relativno više nagradili štednju osoba s nižim primanjima; osobama s neto plaćom koja je niža od medijalne plaće, a nemaju druge izvore dohotka, državni poticaj bi se mogao uvećati za određeni postotak. Razlog za ovaj prijedlog nije samo otklanjanje prigovora da je “treći stup samo za bogate”. Osim etičkog argumenta postoji i objektivna potreba da radnici s ispodprosječnim primanjima osjete značajan poticaj za štednju za mirovinu kako bi vjerojatno neadekvatne mirovine iz prvog i drugog stupa uvećali mirovinama iz trećeg. To će povećati izglede za iskorjenjivanje siromaštva u trećoj životnoj dobi koje je najrašireniji oblik siromaštva.

Fer isplate mirovina

Kada je za članove obveznih mirovinskih fondova uvedena mogućnost da u trenutku umirovljenja odbiju kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog mirovinskog stupa i povratkom u prvi stup nastave primati mirovinu iz državnog proračuna kao da su cijelo vrijeme uplaćivali 20% bruto plaće u prvi mirovinski stup (to pravo se “kupuje” prijenosom mirovinske štednje iz obveznog mirovinskog fonda u državni proračun), pojavile su se dvije pogrešne interpretacije ove mogućnosti. Zagovornici mirovinske reforme vidjeli su ugrozu jer se povratkom u prvi stup u fazi isplate povećava implicitni javni dug prvog mirovinskog stupa zbog povećanja budućih isplata mirovina. Neki zagovornici mirovinske reforme stoga traže da se takva mogućnost ukine. S druge strane, kritičari mirovinske reforme vidjeli su dokaz da mirovinska reforma ne funkcionira, jer prvi stup većini ljudi i dalje osigurava bolje mirovine, a i deficit prvog stupa sada im se čini manji. Naime, HZMO je došao do novog izvora prihoda – prijenosa mirovinske štednje u državni proračun za osiguranike koji odaberu povratak u prvi stup u fazi isplate. Međutim, kritičari su takvim tumačenjem zanemarili u ovom serijalu više puta objašnjenu činjenicu: s obzirom na kratko razdoblje akumulacije štednje (polovina ili manje radnog vijeka) i kompromisno određenu stopu izdvajanja za drugi stup u visini 5% bruto plaće, drugi stup objektivno nije mogao stvoriti dovoljno nove vrijednosti da bi većina članova ostvarila dodatnu mirovinu iz drugog stupa koja bi kombiniranu mirovinu u manje od 20 godina učinila atraktivnijom od mirovine iz prvog stupa.

Oba opisana gledanja na model povratka u prvi stup su pogrešna. Treba poći od toga da je fer, to jest u međugeneracijskom smislu pravedno, sljedećoj generaciji ostaviti otvorenom opciju umirovljenja koju je imala prethodna generacija. Pri tome se današnja generacija novih i skoro budućih umirovljenika (50-65g.) kao i generacije umirovljenika koje dolaze iza njih (danas 20-49g.) ne smiju zavaravati u pogledu održivosti prvog mirovinskog stupa. Stoga, ne uskraćujući mogućnost odabira povratka u prvi stup treba razvijati svijest o dugoročnim posljedicama takvog odabira. Svijest o tome pomoći će u stvaranju političke potpore mjerama za unaprjeđenje trostupnog mirovinskog sustava. Ljudi će razumjeti da je krajnji cilj predloženih mjera poboljšanje životnog standarda u trećoj dobi jer upravo unaprjeđenja trebaju dovesti do toga da kombinirana mirovina bude dovoljno atraktivna da destimulira ostvarivanje starog prava povratka u prvi stup u fazi isplate mirovine. Masovnijim povratkom u prvi stup u fazi isplate odgađa se fiskalna konsolidacija prvog stupa, ali se na taj način stvara i pritisak da novi sustav osigura materijalni boljitak umirovljenika u odnosu na stari, što i jest njegova glavna svrha.

Isplate iz prvog stupa

Zbog toga su mjere za unaprijeđenje faze isplate mirovina ključne. Prvi korak u tom smjeru – koji raspravljamo prije razmatranja konkretnih prijedloga poboljšanja faze isplate kombiniranih mirovina iz drugog i mirovina iz trećeg stupa – vezan je uz izvještaje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje preko kojeg se isplaćuju mirovine iz prvog stupa:

HZMO u svojim izvještajima treba jasno prikazati: (a) razliku između rashoda za mirovine i prihoda od mirovinskih doprinosa kako bi se metodološki ispravno iskazao tekući deficit prvog stupa mirovinskog osiguranja i (b) jasno iskazati vrijednost prijenosa mirovinske štednje iz obveznih mirovinskih fondova za članove koji odaberu povratak u prvi stup, te ne uključivati taj iznos u obračun koji smanjuje tekući deficit u prvom stupu, osim ako:
kao što su mirovinska osiguravajuća društva dužna obračunavati tehničku pričuvu osiguranja (koja odražava sadašnje i buduće obveze za mirovine) tako bi i HZMO trebao obračunavati svoju tehničku pričuvu – implicitni javni dug prvog stupa mirovinskog osiguranja – jer bi u tom slučaju postalo razvidno ako se financijska održivost prvog mirovinskog stupa narušava u slučajevima kada je povećanje obveza za isplatu mirovina nakon povratka osiguranika u prvi stup u fazi isplate veće od sredstava mirovinske štednje koja su prenesena u državni proračun.

Obračun osnovne u okviru kombinirane mirovine iz prvog i drugog stupa

Fer odabir između korištenja kombinirane mirovine ili povratka u prvi stup u fazi isplate zahtijeva i fer obračun mirovinskih prava na temelju kombinirane mirovine za članove obveznih mirovinskih fondova koji prelaze u fazu isplate. To do sada nije bio slučaj. Do prvog zakidanja članova drugog mirovinskog stupa došlo je kada je dodatak na mirovinu (sada 27%) dodijeljen samo korisnicima mirovine iz prvog stupa, ne i korisnicima kombinirane mirovine. Nikada nije bilo sporno da korisnicima kombinirane mirovine ne treba pripasti puni mirovinski dodatak nego samo dio koji je proporcionalan uplaćenim doprinosima, dakle 15%/20% odnosno ¾ mirovinskog dodatka. Međutim, u početku to pravo nije bilo priznato. Do priznanja prava na dodatak došlo je naknadno. Međutim, od tada je u formuli za obračun nepravedno ostavljen dvostruki faktor množenja dijela dodatka za razdoblje u kojem je osiguranik uplaćivao doprinose i za prvi i za drugi stup. Množenje s ¾ koje umanjuje iznos kombinirane mirovine za to razdoblje provodi se dvaput: jednom (ispravno) kao faktor koji množi osnovnu mirovinu za razdoblje nakon početka uplata u drugi stup, koja je osnovica za obračun dodatka na mirovinu, i drugi put (neispravno) kao faktor koji množi samu stopu dodatka na mirovinu 27%. Ako stopa mirovinskog dodatka množi osnovicu koja je već umanjena za četvrtinu, onda je apsolutni iznos mirovinskog dodatka umanjen za tu četvrtinu i ne treba ga umanjivati još jednom množenjem same stope dodatka.

Potrebno je osigurati fer obračun osnovne u okviru kombinirane mirovine za razdoblje nakon početka uplata u drugi stup tako da se faktor korekcije od ¾ ne primjenjuje dvaput, odnosno, da se ne primjenjuje kao množitelj stope dodatka na osnovnu mirovinu nego samo kao množitelj osnovice.

Povlačenje 15% sredstava u trenutku umirovljenja

U osmom dijelu serijala objašnjena je mogućnost povlačenja (isplate) 15% ušteđenih sredstava za mirovinu u drugom stupu u trenutku odlaska u mirovinu. Međutim, ovo pravo ne mogu ostvariti svi umirovljenici. Ono je rezervirano samo za one čija je osnovna mirovina 15% veća od minimalne mirovine. Ovaj uvjet je nepravedan prema radnicima s nižim primanjima koji ne mogu ostvariti pravo povlačenja odnosno isplate 15%, a upravo bi za njih takva mogućnost mogla biti privlačna. Razlog za primjenu opisanog uvjeta vjerojatno leži u namjeri zakonodavca da se radnicima s nižim primanjima i mirovinama koji su najugroženiji od siromaštva u trećoj dobi osigura malo veća mirovina, jer ako povuku 15% ionako niska dodatna mirovina iz drugog stupa još će se smanjiti. Međutim, taj cilj nema smisla postići nepravednim rješenjem koje ljude s nižim primanjima ograničava u pogledu životnih odabira spram drugih ljudi. Njihov materijalni položaj treba poboljšavati mjerama socijalne politike, suzbijanjem energetskog siromaštva, a u okviru mirovinskog sustava – nelinearnim (relativno većim) poticajima za članove dobrovoljnih mirovinskih fondova s ispodprosječnim primanjima, kao što je ranije predloženo.

Potrebno je izjednačiti prava svih umirovljenika u pogledu povlačenja 15% ušteđenih sredstava iz drugog stupa u trenutku umirovljenja ukidanjem svih uvjeta za ostvarenje toga prava.

Indeksacija mirovina iz drugog stupa uz inflaciju

U osmom nastavku je objašnjeno da je mirovina iz drugog stupa koju isplaćuje mirovinsko osiguravajuće društvo vezana uz inflaciju. Ta činjenica se slabo razumije, pa se slabo razumiju i njezine posljedice. Naime, buduća inflacija je rizik jer ju nitko ne može točno predvidjeti. Unatoč tome, mirovinsko osiguravajuće društvo koje isplaćuje mirovine ima obvezu uvećati dodatne mirovine iz drugog stupa za stopu inflacije. Na primjer, ako početna mirovina iz drugog stupa iznosi 400 kuna, a inflacija je 10% na godinu, društvo je obvezno uvećati mirovinu na 440 kuna. (Prilagođavanje se u praksi provodi dvaput godišnje). Zbog toga je početna mirovina koja se prikazuje u mirovinskim kalkulatorima MOD-ova kao i u izračunima koje budući umirovljenici dobivaju od REGOS-a niža od mirovine koju će umirovljenici stvarno primiti uz pretpostavku da će stopa inflacije u budućnosti biti pozitivna, što je razumna pretpostavka. Međutim, moguće je da bi neki umirovljenici željeli imati veću početnu mirovinu i sami brinuti za svoju zaštitu od buduće inflacije.

K tome, na tržištu ne postoje financijski instrumenti (npr. državne obveznice čija je vrijednost vezana uz stopu inflacije) koji omogućuju zaštitu mirovinskih osiguravajućih društava od inflacije. Zbog toga mirovinska osiguravajuća društva moraju održavati visoku vrijednost imovine u odnosu na tehničku pričuvu osiguranja što smanjuje vjerojatnost da se buduće mirovine uvećaju iz ostvarenog prinosa na ulaganja imovine koja služi za pokriće mirovinskih obaveza (tehničkih pričuva).

Ovaj problem se može riješiti na dva načina koja nisu međusobono isključiva:

prvo, omogućavanje odabira isplate mirovine bez zaštite od inflacije,
drugo, izdanja državnih obveznica vezanih uz inflaciju (prigoda za to je i predstojeći prijelaz na euro jer će se tržište i likvidnost državnih obveznica u narednim godinama značajno proširiti).

Povećanje vjerojatnosti za uvećanje mirovina koje se financira iz ostvarenog prinosa na ulaganja imovine koja služi za pokriće tehničkih pričuva

Prema sadašnjem rješenju koje je jednim dijelom uvjetovano inflacijskom indeksacijom mirovina iz drugog stupa vjerojatnost za uvećanje mirovina iz ostvarenog prinosa na ulaganja MOD-ova nije velika. MOD-ovi mogu uvećati mirovine (tehničku pričuvu) ako imovina koja služi za pokriće premašuje pričuvu za 10%, a moraju ih uvećati kada višak prijeđe prag od 15%. Ako se prihvati prethodni prijedlog o de-indeksaciji mirovina iz drugog stupa (za umirovljenike koji to žele), onda se:

prag za mogućnost povećanja mirovina iz prinosa može smanjiti na 0%, a obveza uvećanja mirovina može nastupiti ako prag viška premašuje 5%.

Nadalje, za rezultate ulaganja bitan je neto prinos na ulaganja imovine koja služi za pokriće tehničkih pričuva osiguranja, dakle, bruto prinos umanjen za naknadu za upravljanje koja pripada MOD-u. Naknada za upravljanje se može i uvećati, ali samo ako ulaganja zarađuju dovoljno za uvećanje mirovina. Time bi se povećao poticaj za kvalitetno upravljanje sredstvima koja služe za pokriće isplata mirovina, a poslovni rezultat MOD-ova bio bi usklađen sa zadovoljstvom umirovljenika nakon povećanja mirovina:

naknada za upravljanje može se definirati kao naknada za uspješnost koju MOD ostvaruje ako je vrijednost imovine za pokriće tehničkih pričuva tolika da dolazi do uvećanja mirovina iz rezultata ulaganja; konkretne omjere za podjelu viška između naknade, rezervi i mirovina treba odrediti nakon detaljne simulacije mogućih scenarija.

Narav gospodarstva i financijskog sustava je takva da višak od ulaganja neće biti ostvaren svake godine. Bit će i loših godina. U sustav je potrebno ugraditi amortizer koji će smanjiti rizik aktivacije obaveze vlasnika MOD-a da iz vlastitog kapitala nadopunjuju pokriće tehničke pričuve:

donji prag 100%-tnog pokrića može se postaviti kao uvjet u dugom roku (3 ili 5 godina) ako na računima kapitala MOD-a postoje otprije formirane dovoljne rezerve koje na godišnjoj razini pokrivaju manjak omjera ispod 100%.

MOD-ovi moraju najmanje 70% imovine za pokriće tehničkih pričuva uložiti u državne obveznice zemalja EU odnosno OECD-a, a u praksi je taj postotak i veći od 90%. Time se značajno umanjuje mogućnost za upravljanje inflacijskim rizikom (vrijednost državnih obveznica pada ako kamatne stope rastu zbog očekivane inflacije). Također, time se općenito umanjuje vjerojatnost realizacije većeg prinosa u dugom roku iz kojeg bi se mogle povećati mirovine. Stoga prijedlog glasi:

smanjiti limit minimalnog ulaganja MOD-ova u državne obveznice do razine koja uz prethodno definirane pragove i obaveze MOD-ova da dopunjuju imovinu za pokriće jamči sigurnost mirovina, što iznosi oko 50%.

Nadalje, prema sadašnjem rješenju eventualni višak prinosa se isplaćuje svim umirovljenicima ravnomjerno, bez obzira kada su prenijeli sredstva koja su uštedjeli za mirovinu u MOD. Zamislimo isplatu viška (povećanje mirovina) 2030. Takva isplata će razmjerno uvećati mirovinu korisniku koji je svoja sredstva prenio u MOD 2021. i korisniku mirovine koji je to učinio tek 2029. Međutim, isplata viška je rezultat kumulativnog efekta upravljanja sredstvima u razdoblju u kojem drugi korisnik nije imao ugovor o isplati mirovine – rezultat upravljanja njegovim sredstvima vidjet će se tek u narednim godinama. To nije pravedno, pa prijedlog glasi:

višak koji služi za povećanje mirovina iz prinosa od ulaganja treba računati odvojeno po godišnjim kohortama umirovljenika proporcionalno vremenskom razdoblju u kojem je MOD ulagao prenesena sredstva iz OMF-a.

Isplata mirovina iz trećeg stupa

Dobrovoljna mirovinska štednja podrazumijeva veću slobodu i odgovornost budućeg umirovljenika. Država potiče ovaj oblik štednje, ulaganja dobrovoljnih mirovinskih fondova (DMF) manje su podložna regulatornim ograničenjima (i DMF-ovi uistinu alociraju manji dio imovine u državne obveznice), veći dio iznosa nego u drugom stupu može se povući prije prijelaza u fazu isplate i za to nema uvjeta (30%), a isplatu mirovina osim MOD-ova na tržištu nude mirovinska društva (upravitelji fondova) i mogu nuditi i osiguravatelji života. Ako umirovljenik (ili osoba koja se odluči na isplatu mirovinske rente prije umirovljenja po navršenoj 55.-oj godini života) odluči koristiti mirovinu preko mirovinskog društva (upravitelja fondom), takvu mirovinu može dobivati samo u slučaju ostavljanja iznosa do 100,000 kuna u dobrovoljnom mirovinskom fondu. Eventualni višak ušteđenih sredstava u trećem stupu obvezan je prenijeti u MOD i tamo ugovoriti isplatu ostatka. Na primjer, vlasnik 2400 obračunskih jedinica u dobrovoljnom mirovinskom fondu na dan početka isplate ugovorit će privremenu mirovinu na 20 godina, pri čemu će svaki mjesec primiti isplatu u visini 120 jedinica (jer je 20 x 120 = 2400) prema tržišnoj vrijednosti na dan isplate. Ako je vrijednost obračunske jedinice (VOJ) 41,6667 kuna, korisnik mirovinske rente moći će ugovoriti cjelokupnu isplatu iz DMF-a (jer je 41,6667 x 2400 = 100000). Međutim, ako je VOJ 43 kune, korisnik mirovinske rente će s MOD-om morati ugovoriti isplatu temeljem prijenosa viška od 3,200 kuna (= 2400 x (43-41,6667)). Troškovi takvog postupka očito premašuju svaku moguću korist i za člana mirovinskog fonda i za MOD u koji će taj relativno iznos biti prenesen. Općenito, prednost isplate preko upravitelja fonda je u tome što korisnik mirovinske rente ima dugogodišnje iskustvo dobrovoljne mirovinske štednje i poznaje DMF, informiran je u pogledu toga kakve fluktuacije VOJ može očekivati, nasljeđivanje preostale imovine koja još nije isplaćena je automatsko, a mana je teža usporedivost troškova naknada između isplate putem MOD-a i isplate putem mirovinskog društva, dok vrijednost isplata varira iz mjeseca u mjesec zavisno o promjeni vrijednosti obračunske jedinice. Ljudi koji štede za mirovinu u stanju su razumjeti ove stvari i odabrati najbolje za sebe, pa prijedlog glasi:

ograničenje isplate na 100,000 kuna iz trećeg stupa preko mirovinskog društva treba ukinuti.

Osnaživanje konkurencije u fazi isplata

Iz prethodnog prijedloga vidimo u čemu su tri glavne razlike između isplata mirovina iz MOD-a i preko mirovinskog društva: (1) MOD pruža fiksne mirovine, mirovinsko društvo varijabilne sukladno kolebanjima vrijednosti obračunske jedinice u dobrovoljnom mirovinskom fondu. (2) Regulacija MOD-a je podešena tako da početna mirovina ne može pasti, VOJ DMF-a može pasti i mirovina se može smanjiti. (3) Mirovine iz MOD-a su doživotne ili privremene, mirovine iz DMF-a koje se isplaćuju preko upravitelja privremene. Moguće je da bi nekim članovima OMF-ova koji sada moraju prenijeti sredstva iz drugog stupa u MOD vlastita procjena odnosa rizika i koristi pokazala da im je zanimljivija isplata mirovine iz drugog stupa preko mirovinskih društava nego preko MOD-a, no zakon sada to priječi. Slobodu odabira načina isplate sigurno ne treba ostaviti svima i za sve iznose prenesenih sredstava jer je stalnost mirovina preferirana opcija za većinu ljudi. Međutim, može se propisati neki minimalni iznos fiksne početne kombinirane mirovine za koji postoji obveza ugovaranja s MOD-om (vjerojatno oko 750 eura na mjesec), dok bi se ostalima, koji su u drugom stupu uštedjeli više, omogućilo korištenje viška mirovinske štednje u drugom stupu za isplate preko mirovinskog društva prema istom modelu kao u trećem stupu. Na taj bi se način olakšalo i upravljanje likvidnošću OMF-ova čija bi pasiva dugoročno postala stabilnija. Prijedlog glasi:

kao što postoji mogućnost isplate mirovine iz trećeg stupa preko mirovinskog društva, treba otvoriti istu takvu mogućnost za isplatu dijela dodatne mirovine iz drugog stupa, ali tek nakon što je na MOD prenesena mirovinska štednja iz OMF-a koja jamči početnu (ukupnu kombiniranu) mirovinu u nekom minimalnom iznosu čiju visinu treba odrediti nakon simulacija scenarija.

Na kraju treba naglasiti da trenutačno ne postoji mogućnost prijenosa mirovinske štednje na nekog od velikih europskih pružatelja usluge isplata mirovinskih anuiteta iako bi se zbog veličine i efikasnosti globalnih financijskih institucija moglo očekivati da za dane prenesene iznose mirovinske štednje veliki osiguravatelji mogu ponuditi veće mirovine od ovih koje nude hrvatski MOD-ovi koji su vrlo male financijske institucije u međunarodnim razmjerima. Na vagi je razvoj domaćeg tržišta isplata mirovina, koje je lakše nadzirati, naspram internacionalizacije isplatne faze, koja s jedne strane nosi obećanje nešto povoljnijih izračuna mirovina, ali s druge strane nosi i opasnosti kao što su: (1) implicitna odgovornost domaćeg regulatora ako s velikim međunarodnim isplatiteljem nešto pođe po krivu (iako HANFA na to ne može utjecati sve dok regulatorna integracija mirovinskih sustava u EU nije ni blizu integraciji kakva je postignuta primjerice u bankovnoj uniji), (2) nesnalaženje hrvatskih umirovljenika u šumi liberalizirane međunarodne ponude mirovinskih programa. U dugom roku će vrlo vjerojatno doći do tržišne i regulatorne integracije na razini EU, ali postavlja se pitanje što činiti do tada? Odgovor ne zavisi samo o hrvatskoj strani. Jedinstvena regulatorna europska putovnica postoji, domaći propisi su poznati, te formalno gledano nema nikakve prepreke da na hrvatskom mirovinskom tržištu nastupe novi upravitelji fondova i MOD-ovi. Međutim, takmaca nema jer je tržište malo i regulacija nije predvidiva. Povremeni politički napadi na mirovinsku reformu stvaraju sistemski rizik jer se iznova otvaraju pitanja njene održivosti. Loša iskustva u zemljama poput Mađarske koje su ukidale reformu vraćajući mirovinski sustav na staro odvraćaju ozbiljne financijske institucije od malih, nestabilnih i politiziranih tržišta s rigidnom regulacijom. Konkurencija će se pojačati samo ako se učvrsti predanost politike i javnosti prikazanom mirovinskom sustavu koji, kao što smo pokazali u ovom, posljednjem nastavku serijala Mirovine za 21. stoljeće, treba dodatno unaprijediti. Predvidiv rast tržišta mirovinskih shema i programa najbolji je atraktor za konkurente čije će djelovanje proširiti mogućnosti odabira odnosno povećati sigurnost budućih i sadašnjih umirovljenika.

Mirovine za 21. stoljeće: paket novih mjera

Javna rasprava o mirovinskom sustavu i prihvaćanje iznesenih prijedloga u ovdje prikazanom ili nekom modificiranom obliku ima potencijal za konačno stvaranje stabilnog mirovinskog sustava koji će uživati čvrstu potporu javnosti. Razumijevanje i potpora javnosti najčvršći je temelj mirovinskog sustava koji nitko neće moći poremetiti. Mi koji pamtimo početak mirovinske reforme 2002. pamtimo i tadašnji interes javnosti koji je doveo do aktivnog sudjelovanja ogromnog broja ljudi koji su trebali odabrati “svoj” mirovinski fond. Ta razina interesa, informiranosti i potpore javnosti nikada prije i nikada poslije nije postignuta vezano uz neku ekonomsku reformu. Sama činjenica da se rezultat reforme održao kroz dva desetljeća govori o tome da tadašnji interes, informiranost i potpora nisu bili bez temelja.

U međuvremenu, institucije mirovinskog sustava doživjele su brojne promjene. Neke su bile nabolje. Na primjer, razdvajanje OMF-ova na kategorije rizika A, B, C; smanjenje i uvjetno ukidanje izlaznih naknada te smanjenje naknada za upravljanje. Neke promjene nisu išle nabolje. Na primjer, negiranje, a zatim i pogrešan izračun mirovinskog dodatka za korisnike kombinirane mirovine iz prvog i drugog stupa; sprječavanje starijih članova obveznih mirovinskih fondova da samostalno odaberu kategoriju rizika; sprječavanje osoba s nižim primanjima da povuku 15% štednje u trenutku prijelaza u mirovinu. Ljuljajući se tako između yina i yana, reformirani mirovinski sustav opstao je i dao neke rezultate, ali taj sustav i danas u očima većine ljudi predstavlja tek obećanje – nadu da se prvi stup mirovinskog osiguranja neće ugušiti pod teretom demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i naraslog javnog duga, koji je u Hrvatskoj relativno najveći u srednjoj i istočnoj Europi. Nažalost, u Europi već postoje zemlje, neke od njih nama bliske poput Italije i Grčke, gdje gledamo upravo takve, neželjene scenarije razvoja događaja.

Budućnost ne možemo predvidjeti, ali za njene razne scenarije i iznenađenja možemo biti spremniji. Više puta u ovoj seriji tekstova istaknuto je kako imamo mirovinski sustav koji nudi odgovor na izazove dramatičnih demografskih promjena. No takav sustav, da bi bio funkcionalan i uživao povjerenje građana, treba podešavati i unaprjeđivati kako bi se obećanje mirovinske reforme doista i ostvarilo. U ovom su tekstu izneseni konkretni prijedlozi za unaprjeđenja. Važno je naglasiti da oni nisu jelovnik iz kojeg se može birati kao da naručujemo hranu u restoranu. Politička strategija koja počiva na sitnim tehničkim mjerama kako bi se izbjegli svi otpori i protivljenja promjenama može donijeti nešto dobro, ali i to dobro na kraju bude premalo za postizanje značajnih učinaka koji bi trebali potvrditi ključnu stvar koja se čeka od početka reforme – poboljšanje mirovine za većinu korisnika kombinirane mirovine. Umjesto toga, „big bang“ strategija, ne onakva kakva je bila 2002., ali ne i puno slabija od nje, sada može jako unaprijediti hrvatski mirovinski sustav; otkloniti postojeće nedostatke i otvoriti neke nove prilike. Pri tome je sve važno: i veća izdvajanja za drugi i treći stup; i snažniji poticaji za dobrovoljnu mirovinsku štednju; i više slobode odabira i tržišne discipline; i razvoj tržišta kapitala koji može konačno stvoriti sinergiju gospodarskoga rasta i prinosa fondova; i reforme faze isplata. Stoga ponovimo: ova lista nije jelovnik s kojeg se može odabrati samo jedna stvar i očekivati čudo.

Zašto baš sada treba govoriti o ovoj temi? Jedan je razlog taj što je najbolji trenutak za posaditi drvo koje smo propustili posaditi pred dvadeset godina – upravo sada. Drugi, važniji razlog su ljudi – buduće generacije. Njihovo fiskalno rasterećenje nije glavni cilj mirovinske reforme, ali to jest važan cilj koji se ostvaruje uz primarni cilj – bolje mirovine i životni standard u trećoj dobi za sve veći broj ljudi. Hrvatski mirovinski sustav ima gotovo sve bitne elemente koji jamče da ta dva cilja ne moraju biti suprotstavljena. Moguće je s jedne strane izbjeći fiskalne probleme i pretjerano zaduživanje države i s druge strane imati realno veće prihode u mirovini. To nije vaga na kojoj jedna strana mora ići dolje kada druga strana ide gore.

Kada je mirovinska reforma 2002. godine započinjala, igra istine – trenutak početka isplata – bila je još daleko u budućnosti. Sada smo došli do trenutka kada približno svaki peti novi umirovljenik bira između kombinirane mirovine i povratka u prvi stup u fazi isplate. Udjel novih umirovljenika koji biraju kamo će iz godine u godinu će brzo rasti. Uskoro će to biti svaki četvrti, svaki treći, pa svaki drugi, a oko 2040. svaki umirovljenik bit će onaj koji je cijeli radni vijek proveo uplaćujući u obvezne mirovinske fondove drugog stupa i, eventualno, u treći stup. Zbog toga je sada krajnji trenutak za sveobuhvatne mjere u korist tih ljudi i generacija koje dolaze. Možemo to nazvati dovršetkom mirovinske reforme no radije bih to nazvao – osiguranjem mirovina za 21. stoljeće.

[1] Lako je moguće da bi otvaranje opt-out opcije za treći stup izazvalo velik interes te bi u godini provedbe ove mjere država trebala isplatiti značajno veći iznos poticaja (sada su poticaji na godišnjoj razini manji od 100 milijuna kuna). Ovaj izdatak se može fiskalno kontrolirati jednokratnim smanjenjem poticaja za radnike koji odaberu ulaganja u treći stup na temelju opt-out klauzule.

Seriju Mirovine za 21. stoljeće podupire Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. Stavovi autora ne odražavaju stavove Društva. Serija izlazi mjesečno i obrađuje makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava. Knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se prije ili kasnije tiče svakoga od nas.