Uvod u mirovinske sustave kroz sažetak dosadašnjih rezultata
U prvom nastavku (Starenje: pad, prilagodba, rast, 1. dio) prikazali smo kako starenje stanovništva dvojako utječe na održivost i izdašnost (adekvatnost) mirovina iz mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti (prvi mirovinski stup). Starenje opće populacije s jedne strane povećava udjel umirovljenika u ukupnom broju stanovnika, a s druge strane smanjuje udjel radno-aktivnog stanovništva, radne snage i zaposlenih iz čijih se bruto plaća uz pomoć mirovinskih doprinosa financiraju mirovine aktualne generacije umirovljenika.
Ako demografske promjene ugrožavaju ekonomsku održivost prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti u dugom roku, to može biti veoma opasno jer je siromaštvo u trećoj dobi i do tri puta veće od siromaštva među ljudima koji su aktivni na tržištu rada. Socio-ekonomski razvoj u ovome stoljeću trebao bi dovesti do rješenja tog problema.
Ugroza ekonomske održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ne mora nužno dovesti do povećanja deficita u prvom mirovinskom stupu i/ili smanjenja realne vrijednosti mirovina. Jedno rješenje je povećati stopu doprinosa za mirovine iz prvog stupa. Međutim, nešto što naizgled predstavlja „rješenje“ za mirovinski sustav u užem smislu, može povećati probleme u širem socio-ekonomskom smislu i društvu se vratiti kao bumerang. Na primjer, povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup poskupljuje rad, a to može dovesti do smanjenja zaposlenosti i u krajnjem slučaju do iseljavanja ljudi u gospodarski uspješnije zemlje. Iseljavanje može pogoršati demografske trendove u dugom roku. Društvo se tako može naći u začaranom krugu, onesposobljeno za daljnji razvoj.
Kako to izbjeći? Razmatraju se alternative koje su prikazane na slici 4.1.: dopuštanje rasta deficita državnog proračuna i javnog duga, ili ako se želi spriječiti deficit, smanjenje alokacija u državnom proračunu za druge javne funkcije (obranu, sigurnost, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo…) i njihova prenamjena na financiranje mirovina. No, time se problemi samo odgađaju ili premještaju u druga područja djelovanja države, jer državni proračun funkcionira prema principu spojenih posuda. Rast deficita i javnog duga pak prevaljuje teret financiranja na buduće generacije (koje još nemaju pravo glasa!), a razmjerno smanjenje izdataka za druge javne funkcije ugrožava njihovu kvalitetu i pozitivan utjecaj na društveni i gospodarski razvoj.
Slika 4.1 Početna definicija problema
Slika 4.1 sugerira da je situacija naizgled bezizlazna. Stječe se dojam da demografske promjene predstavljaju tektonsku ugrozu zbog čijeg djelovanja preostaje samo izabrati najmanje zlo.
Međutim, takav prvi dojam je pogrešan. Demografski fatalizam vrijedi samo ako se ništa ne poduzme u cilju prilagodbe društva i institucija starenju populacije, koje će eskalirati za nekoliko desetljeća (prisjetite se demografskih projekcija iz prvog nastavka).
Postoje dva velika područja na koja društvo može djelovati s ciljem ublažavanja i rješavanja demografskog pritiska na mirovinski sustav: tržište rada i institucionalna organizacija samog mirovinskog sustava.
Starenje stanovništva ne mora dovesti do financijske neodrživosti prvog stupa međugeneracijske solidarnosti ako se na vrijeme poduzmu reforme tržišta rada i mirovinskog sustava
U drugom nastavku serije Mirovine za 21. stoljeće (Starenje: pad, prilagodba, rast, 2. dio) prikazali smo pet mjera povezanih s tržištem rada, uz čiju se pomoć može djelovati na rješavanje financijskih problema u prvom mirovinskom stupu u dugom roku. Slika 4.2 pokazuje koloplet rasta produktivnosti (pri čemu su ključni tehnološki napredak i obrazovanje), smanjenja nezaposlenosti, aktivacije neaktivnih ali radnosposobnih osoba na tržištu rada, politike useljavanja i demografske politike (poticanja rađanja djece). Radi se o širokom spektru mjera koje karakterizira teška politička provedivost. Na primjer, postoji snažan demokratski otpor povećanju dobi za odlazak u mirovinu kao i prema useljavanju ljudi koji nisu lokalnog podrijetla. Osim toga, učinke mjera teško je ili nemoguće predvidjeti. Neke mjere koje djeluju u drugim zemljama ponekad se ne mogu provesti, jer o njima nije moguće postići politički dogovor. Neke pak u praksi dovode do neočekivano slabih ili negativnih učinaka zbog nepredviđenih prepreka i reakcija ljudi. Na primjer, izravnim javnim financiranjem rađanja djece jako je teško povećati opću stopu fertiliteta.
Slika 4.2 Rješavanje problema kroz pet mjera tržišta rada
Stoga je krajnje neodgovorno ignorirati problem mirovina u dugom roku i pasivno se osloniti na to da će pokretanje prikazanog pozitivnog kruga spontanim putem dovesti do rješenja. U drugom nastavku je pokazano da stope rasta produktivnosti i stope zaposlenosti u brojnim zemljama koje su razvijenije od Hrvatske ipak ne jamče dugoročnu održivost i izdašnost mirovinskog sustava. Opći socio-ekononski razvitak neće sam od sebe riješiti problem. A problem je već veoma vidljiv u Hrvatskoj gdje se deficit prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti dugi niz godina kreće između 4 i 5% BDP-a (i praktički je jedini generator značajnog javnog duga – vidjeti prethodni, treći nastavak). Deficiti pritom ne jamče povećanje standarda umirovljenika jer su nastali zbog rasta omjera broja umirovljenika i zaposlenih koji plaćaju mirovinski doprinos: prosječne mirovine iz državnog, prvog mirovinskog stupa ne uspijevaju značajnije prijeći 40% prosječne plaće, a odnos broja zaposlenih i umirovljenika dugo se kreće oko veoma niskih 1,2. I prijeti dugoročno smanjenje oba pokazatelja.
Hrvatska nije sama u suočavanju s ovim problemom. Vlade mnogih država provode mirovinske reforme i/ili promjene parametara postojećih mirovinskih sustava kako bi izbjegle financijski kolaps mirovinskih sustava međugeneracijske solidarnosti u uvjetima starenja stanovništva.
U Hrvatskoj je mirovinska reforma započela 2002. godine s ciljem rasterećenja državnog proračuna odnosno prvog mirovinskog stupa poticanjem individualne štednje za mirovinu. U trećem nastavku serijala Mirovine za 21. stoljeće (Mirovinski sustavi, štednja i ulaganja, 1. dio) prikazali smo opća načela mirovinskih reformi i mirovinskih sustava koji kombiniraju društvenu solidarnost i individualnu mirovinsku štednju. Načela hrvatskog mirovinskog sustava grafički su prikazana na Slici 4.3., a ispod slike je objašnjeno pet načela koja stoje u pozadini opisane reorganizacije mirovinskog sustava.
Slika 4.3 Glavna obilježja kombiniranog mirovinskog sustava u Hrvatskoj
*Obiteljske i invalidske, braniteljske te povlaštene mirovine – vidjeti detaljnije u trećem nastavku serijala
Pet načela su:
- Poticanjem individualne štednje za mirovinu kroz drugi i treći mirovinski stup ne teži se istiskivanju prvog stupa međugeneracijske solidarnosti, već se pokušava postići kompatibilnost – ravnoteža – između načela društvene solidarnosti (nulti stup zasnovan na socijalnoj pomoći i prvi mirovinski stup zasnovan na radu odnosno stažu i uplaćenim doprinosima) i načela individualne odgovornosti kroz osobnu mirovinsku štednju (drugi i treći mirovinski stup odnosno obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi). Krajnji cilj je smanjenje problema financijske neodrživosti prvog mirovinskog stupa i uvećanje budućih mirovina iz prvog stupa na temelju osobne mirovinske štednje iz drugog i trećeg. Osobe koje uplaćuju 15% doprinosa iz bruto plaće u prvi stup, 5% u drugi, te štede u trećemu stupu, po odlasku u mirovinu primaju tri četvrtine osnovne mirovine iz prvog stupa i dodatnu mirovinsku rentu na temelju akumulirane mirovinske štednje u drugom, obveznom, i trećem, dobrovoljnom stupu.
- Kroz mirovinski sustav se nastoji postići i dinamička politička ravnoteža. Naime, što je subjektivni osjećaj sigurnosti mirovine zbog akumulirane individualne štednje veći, manji je poticaj davanju političke podrške potencijalno štetnim mjerama financijske sanacije prvog mirovinskog stupa kao što su povećanje stope mirovinskog doprinosa i/ili rast već prevelikog deficita i javnog duga i/ili smanjenje proračunskih alokacija za druge javne funkcije radi preusmjeravanja javnih prihoda u financiranje mirovina iz prvog stupa (Slika 4.1).
- Individualna štednja za mirovinu ne potiče se samo zbog političke inercije sustava u kojem je u prethodnim desetljećima „država brinula za sva bitna pitanja“ (pa ljudi zbog toga imaju slabu sklonost privatnoj štednji, osobito na dugi rok), nego i zbog problema premale individualne štednje za mirovinu. Problem je dokazan i u razvijenijim zemljama s dužom tradicijom privatnog vlasništva, raznolikim oblicima financijskih ulaganja i raširenom individualnom odgovornošću. Drugim riječima, državni poticaji individualne mirovinske štednje nisu ekskluzivno „socijalistička“ mjera, nego postoje u gotovo svim razvijenim zemljama.
- Poticanjem individualne štednje za mirovinu nastoji se stvoriti stabilan bazen domaće štednje koja služi za financiranje investicija. Više investicija potiče opći gospodarski rast što povratno utječe na rast produktivnosti, a rast produktivnosti rada (i plaća) umanjuje financijske pritiske na prvi stup međugeneracijske solidarnosti koji se uslijed rasta osnovice bolje puni doprinosima.
- Mirovinske reforme kojima se uvode kombinirani mirovinski sustavi s većim brojem stupova od kojih su neki privatni ne služe trenutnom rješavanju problema u prvom mirovinskom stupu. Tektonika demografskih promjena odvija se kroz procese koji traju više desetljeća pa se i učinkovitost kombiniranih mirovinskih sustava vrednuje i prilagođava u toku vrlo dugih vremenskih razdoblja. Na kraju prošlog, trećeg nastavka, pokazali smo da ako se uspjeh mirovinske reforme želi mjeriti kroz učinke na smanjenje deficita prvog mirovinskog stupa, onda se takvo mjerenje mora provesti u okviru vremenske perspektive očekivanja kroz nekoliko narednih desetljeća, na temelju demografskih projekcija i uz primjenu odgovarajućih analitičkih modela.
No, ljudi nisu navikli gledati nekoliko desetljeća unaprijed. Zbog sagledavanja dugoročnih problema kroz kratkoročne dioptrije veoma je teško oblikovati mirovinsku reformu i postići rašireno razumijevanje o njoj. Problem bi se mogao riješiti altruizmom spram budućih generacija, no takva etička norma, i tamo gdje je raširena, često ima slabije djelovanje od trenutnih sebičnih motiva. Osim toga, aktualna generacija umirovljenika i ljudi koji su blizu mirovine, a koja političkim putem izglasava veoma velike deficite mirovinskog sustava, uvijek može reći da nasljeđivanje većeg javnog duga od strane budućih generacija nije problem jer će naslijediti i veću zajedničku imovinu (npr. bolju javnu infrastrukturu i javne usluge). Međutim, takav stav može opravdati svaku razinu deficita i javnog duga jer je društvenu vrijednost koju generacije prenose jedna na drugu nemoguće ekonomski procijeniti. Također, sumnja u to da se pod pojmom „reforma“, koji bi trebao označavati sadašnje ili buduće poboljšanje stanja društva, pokušava prošvercati neki uski interes legitiman je i dobrodošao kontrolni mehanizam da se takvo što doista ne dogodi; na promotoru reforme leži zadaća tumačenja javnog interesa i osiguravanja šire potpore.
Zbog toga priča o mirovinskoj reformi u Hrvatskoj u protekla dva desetljeća nije priča o nepomućenome uspjehu. To je priča koja uključuje pogreške svih uključenih strana, nerazumijevanje i nesnalaženja. U nastavku ćemo to ilustrirati analizom odnosa stopa izdvajanja za prvi (15%) i drugi mirovinski stup (5%). Kroz razmatranje odnosa stopa mirovinskih doprinosa čitatelji će se bolje upoznati s mehanikom akumulacije vrijednosti mirovinske štednje u dugom roku te će se bolje razumjeti pitanja o funkcioniranju mirovinskog sustava s fokusom na drugi mirovinski stup. Bit će to uvod u analizu detalja funkcioniranja sustava drugoga stupa, čime ćemo se baviti u sljedećim nastavcima. Treći stup zasad ostavljamo po strani. Razmatrat ćemo ga u kasnijim nastavcima serijala Mirovine za 21. stoljeće.
Početak mirovinske reforme u Hrvatskoj
Dugoročne demografske i ekonomske projekcije već su devedesetih godina prošlog stoljeća ukazivale na financijsku neodrživost prvog mirovinskog stupa. Dvojba je bila jasno predstavljena: ili će doći do velikog povećanja fiskalnog deficita odnosno deficita u prvom stupu, i/ili prvi stup neće biti u stanju osigurati adekvatne mirovine u budućnosti.
To nije specifično hrvatski problem. Mnoge srednje i visoko razvijene zemlje počele su se u to doba suočavati s istim pitanjem. Svjetska banka koja je devedesetih godina prošlog stoljeća bila važan financijer mnogih država i savjetnik vlada, nudila je rješenje u vidu know-howa za provođenje mirovinske reforme zasnovane na uvođenju drugog (obveznog), i trećeg (dobrovoljnog) stupa mirovinskog osiguranja na temelju individualne štednje koja se akumulira na privatnim mirovinskim računima kod mirovinskih fondova.
I danas se često pogrešno navodi da je glavna inspiracija za širenje takvih ideja bio Čile. Tamo su mirovinski fondovi drugog mirovinskog stupa uvedeni početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Međutim, Čile ni po čemu nije bio uzor mirovinske reforme, osim za Meksiko koji je slijedio čileanski model. Ponajmanje je bio uzor prema političkom okviru u kojem je reforma provedena. Naime, Čile se početkom devedesetih tek počeo oporavljati od dva desetljeća vojne diktature pod čijim je okriljem započela mirovinska reforma. A drugi mirovinski stup u Čileu nije bio zamišljen kao nadopuna prvog, već kao zamjena za prvi stup međugeneracijske solidarnosti koji je postojao do 1981. Tek naknadnim reformama (koje su dovršene 2008., također uz pomoć Svjetske banke) uvedene su socijalne mirovine u nultom stupu i minimalna mirovina u drugom (prvi stup i dalje ne postoji, tek su neki njegovi elementi sada ugrađeni u drugi stup). Proširen je i obuhvat radnika uključenih u mirovinski sustav jer je udjel obuhvaćenih radnika inicijalno iznosio svega 60%.
Razlika u odnosu na hrvatski model je očita. U Hrvatskoj je drugi stup (kao i treći) tek nadopuna za mirovine iz prvog koji nije zamijenjen nego je nadograđen drugim stupom, a obuhvat radnika u Hrvatskoj je potpun.
Hrvatski mirovinski sustav danas je sličniji sustavima u razvijenim zemljama nego čileanskom sustavu koji se ponekad pogrešno ističe kao model – uzor
Ideja o obveznim ali privatnim mirovinskim fondovima u kojima profesionalni upravitelji sredstvima pokušavaju uravnotežiti očekivane povrate i rizike ulaganja kako bi ljudi raspolagali sa što više financijske imovine za isplatu budućih mirovina zapravo potječe iz gospodarski razvijenih demokratskih zemalja. Prema pregledu koji je OECD sastavio 2000.[1], neposredno pred početak mirovinske reforme u Hrvatskoj, obvezne ali privatne mirovinske fondove koji su financirani doprinosima vezanima uz plaće, a koji su odvojeni od socijalnih doprinosa (za prvi stup) imali su, između ostalih, Australija, Japan, Ujedinjena Kraljevina, Nizozemska, Švedska, Finska, Danska i Švicarska. Ti mirovinski sustavi nastali su evolucijom kroz više desetljeća te su vrlo različito organizirani na temelju različitih zakonskih rješenja i s vrlo različitim ulogama banaka, fond menadžera, osiguravatelja i poslodavaca pri uplatama i pri upravljanju sredstvima na mirovinskim računima i isplatama. Nema homogenog koncepta odnosno modela mirovinskog sustava u spomenutim zemljama, pa je i to jedan od razloga zašto se uz mirovinske reforme s većim brojem stupova osiguranja češće povezuje slučaj Čilea nego razvijenijih zemalja.
Česta upućivanja na sličnosti s Čileom, unatoč suštinskim razlikama, vjerojatno su nastala zbog uvođenja novog sustava jednokratnom reformom, uz važnu savjetodavnu i financijsku ulogu Svjetske banke čiji su stručnjaci konceptualno artikulirali mirovinski model s većim brojem stupova od kojih su neki privatni. I domaći kreatori reforme u drugoj polovici devedesetih godina, kada se pripremala mirovinska reforma, ponekad su isticali iskustvo Čilea i dovodili čileanske stručnjake i političare na konferencije na kojima se raspravljalo o predstojećoj reformi. Uz to, Svjetska banka je bila naročito aktivna u srednjoj i istočnoj Europi devedesetih godina kada su se bivše socijalističke zemlje suočavale s dramatičnim demografskim promjenama koje su bile pojačane iseljavanjem radnosposobnog stanovništva, fiskalnim poteškoćama i potrebom afirmacije individualne štednje i ulaganja koje je socijalistički sustav zatirao. Tako su od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća do početka 2000.-ih sve bivše socijalističke zemlje u Europi osim Češke i Slovenije uvele mirovinsku reformu s obveznim mirovinskim fondovima drugog stupa.
Nakon višegodišnjih zakonodavnih i institucionalnih priprema, na proljeće 2002. svi zaposleni u Hrvatskoj koji su u tom trenutku imali do 40 godina morali su odabrati jedan od pet ponuđenih mirovinskih fondova, a zaposlenici u dobi od 40 do 50 godina mogli su odabrati ulazak u drugi stup ako su željeli, odnosno procijenili da im se isplati. Članovi mirovinskih fondova u drugom stupu prestali su uplaćivati 20% bruto plaća u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (prvi mirovinski stup) i doprinos je podijeljen na dva dijela – 15% za nastavak financiranja prvog stupa međugeneracijske solidarnosti i 5% za drugi, privatni mirovinski stup – za akumulaciju na privatnim mirovinskim računima kod obveznih mirovinskih fondova (OMF).
Ranijih 20% mirovinskog doprinosa podijeljeno je na 15% za prvi i 5% za drugi mirovinski stup kojim upravljaju četiri upravitelja mirovinskih fondova koji upravljaju sredstvima više od 2 milijuna osiguranika u drugom stupu
Kasnije su dva najmanja mirovinska fonda udružena u jedan, tako da su u Hrvatskoj do 2014. poslovala četiri obvezna mirovinska fonda kojima upravljaju četiri društva za upravljanje mirovinskim fondovima. U nastavku teksta bit će više riječi o tome kako je svaki od četiri obvezna mirovinska fonda podijeljen na tri (sada ih je ukupno dvanaest) koja se razlikuju prema stupnju rizika.
Najveći upravitelj obveznih mirovinskih fodnova je AZ društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. (koji su osnovali vodeći svjetski osiguravatelj njemački Allianz i najveća hrvatska banka, Zagrebačka banka). Taj upravitelj je na kraju srpnja 2021. upravljao sredstvima 692 tisuće osiguranika ili 33,4% od ukupnoga broja osiguranika u drugom stupu. Drugi po veličini je sponzor ovoga serijala, Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d., koji je na kraju srpnja 2021. upravljao sredstvima 606 tisuća ili 29,3% od ukupnoga broja osiguranika u drugom stupu. Treći je PBZ CO društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d., osnovano od strane druge najveće hrvatske banke PBZ-a i vodećeg osiguravatelja Croatia osiguranja, koji je na kraju srpnja upravljao sredstvima 413 tisuća ili oko 20% od ukupnoga broja osiguranika u drugom stupu. Četvrto društvo za upravljanje fondovima je Erste Plavi koji upravlja sredstvima 366 tisuća ili 17,7% od ukupnoga broja osiguranika u drugom stupu. Na dan 31.7.2021., 2.078.379 građana su imali otvorene račune mirovinske štednje u obveznim mirovinskim fondovima.
Više od dva milijuna osiguranika u drugom mirovinskom stupu mnogo je veći broj od službenog broja zaposlenih u srpnju. Broj zaposlenih u Hrvatskoj je prema Državnom zavodu za statistiku tada iznosio 1.576.735. Pored gotovo milijun zaposlenih koji su ušli u drugi stup na početku mirovinske reforme 2002., mirovinski račun u drugom stupu otvorili su svi mladi koji su se u međuvremenu zaposlili po prvi puta, bez obzira jesu li trenutačno nezaposleni ili su u međuvremenu možda iselili iz Hrvatske. I regulacija se u međuvremenu mijenjala što je dovodilo do širenja obuhvata osiguranika. Na primjer, osobe koje primaju samo autorske honorare imaju otvorene mirovinske račune u fondovima drugog stupa jer se doprinos za drugi stup plaća i na taj vid dohotka. Kako su na i iz bruto primanja svi porezi i doprinosi već plaćeni, na mirovine koje se isplaćuju temeljem ranije štednje u drugom stupu porez na dohodak se plaća nakon umanjenja za plaćene doprinose tj. samo na ostvareni povrat na ulaganja.
Koliko za prvi, a koliko za drugi stup?
Mirovinska reforma je u početku imala široku potporu javnosti. Ljudi su bili svjesni problema u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti. Posebno su bili svjesni problema neadekvatnosti mirovina. Doživljavali su akumulaciju 5% bruto plaće na osobnom mirovinskom računu kao akumulaciju osobne namjenske štednje, što ona po svojoj naravi i jest – privatna imovina koja se nasljeđuje ako osiguranik umre prije nego što počne koristiti mirovinu. Ljudi su se nadali da će mirovinska štednja povećati adekvatnost mirovina nakon izlaska s tržišta rada, što je za većinu tadašnjih 30 i 40-godišnjaka bila daleka budućnost.
Međutim, vladini savjetnici su od početka upozoravali da 5% neće biti dovoljno za osiguranje ozbiljnijeg rasta budućih mirovina. Preporučali su veću stopu izdvajanja za drugi stup. S druge strane, Vlada, ali i dio kritičara reforme, bili su zabrinuti zbog toga što se deficit u prvom stupu odnosno državnom proračunu povećava za 5% bruto plaća koji su preusmjereni na individualne mirovinske račune. Odnos 15%:5% tako je nastao kao posljedica kompromisa.
Od početka reforme 2002. spekuliralo se da 5% izdvajanja za drugi stup neće biti dovoljno za bitno poboljšanje životnog standarda budućih umirovljenika
Prije nego što prikažemo silnice koje su dovele do kompromisa oko podjele mirovinskog doprinosa od 20% na 15% za prvi i 5% za drugi stup, pogledat ćemo jednostavnu financijsku jednadžbu koja pokazuje koliko s jedne strane stopa mirovinskog doprinosa, a s druge stopa povrata na ušteđena sredstva, utječu na iznos koji ćemo uštedjeti u drugom stupu do kraja radnoga vijeka. To je iznos koji služi za isplatu dijela mirovine iz drugog stupa (veći dio mirovine će se nastaviti isplaćivati iz prvog stupa gdje i dalje uplaćujemo najveći dio, tj. tri četvrtine (15/20) doprinosa). Radi jednostavnosti prikaza pretpostavit ćemo da plaća iznosi jednu novčanu jedinicu i da se ne mijenja, tako da iznos koji će biti konačno ušteđen u nekom budućem vremenu zavisi samo o stopi doprinosa i prosječnoj stopi povrata na uložena sredstva. Na Slici 4.4 uspoređujemo scenarije sa stopama doprinosa od 5% i 6% bruto plaće za drugi stup, s time da za svaku od spomenutih stopa možemo vidjeti rast vrijednosti mirovinske štednje u obveznom mirovinskom fondu uz prosječnu godišnju stopu povrata od 3% i 4%. Na taj način možemo vizualno razlikovati utjecaj visine stope doprinosa i prosječne stope povrata na akumulirana sredstva.
Slika 4.4 Pojednostavljeni model akumulacije mirovinske štednje za različite scenarije stopa doprinosa i stopa povrata na ulaganja
Slika pokazuje tri važne stvari:
- Proces akumulacije vrijednosti nije linearan; u najvećoj mjeri zavisi o povratima u kasnijim godinama štednje kada je veća akumulirana glavnica. Načelo vrijedi bez obzira na to kolike su stope izdvajanja za drugi stup i kolika je prosječna godišnja stopa povrata koja je na slici označena kraticom IRR.
- Učinak akumulacije u vremenu je jako velik. Prisjetite se da godišnja bruto plaća u prikazanom modelu iznosi jednu jedinicu i ne mijenja se u vremenu. Ako se svake godine izdvaja 5%, tj. 0,05, kroz 40 godina uplati se 40 x 0,05 = 2 jedinice, a ako se izdvaja 6%, uplati se 2,4 jedinice. Međutim, u najlošijoj varijanti s povratom od 3% na godinu, iznos koji se na kraju skupi za isplatu mirovine je oko 89% veći od zbroja uplata. U najpovoljnijoj varijanti sa stopom doprinosa 6% i povratom od 4%, uvećanje iznosi oko 138%.
- Očito je da stopa mirovinskog doprinosa presudno utječe na položaj linija akumulacije, što se vidi usporedbom dviju linija u sredini. Kombinacija doprinosa od 5% i povrata od 4% tek pri kraju radnog vijeka od 40 godina prestiže kombinaciju doprinosa od 6% i povrata od 3%, ali razlika je na kraju mala i iznosi svega 5%. O tome će biti više riječi u sljedećim nastavcima serijala kada ćemo se baviti upravljanjem sredstvima, rizicima i povratima; to su faktori zbog kojih stvarne linije nisu glatke kao što je prikazano na slici. Stopa povrata i stopa doprinosa su podjednako važne u dugom roku.
Kompromis oko 5% za drugi stup: što ga je odredilo?
Vrijeme početka mirovinske reforme 2002. bilo je vrijeme velikih očekivanja. Obećavao se gospodarski rast (ne samo zbog mirovinske reforme), rast plaća, razvoj tržišta kapitala i širenje prigoda za ulaganja. U takvim uvjetima mnogi su se nadali da će visoki povrati na ulaganja nadoknaditi problem preniske stope izdvajanja u drugom stupu (slijedom logike linija u sredini gornje slike). Nitko nije mogao predvidjeti Veliku recesiju koja je u Hrvatskoj trajala od 2009. do 2014., zaustavljanje privatizacija i uvrštenja dionica poduzeća na burzu i njezin kolaps 2008./09., te razdoblje povijesno najnižih kamatnih stopa koje je potom uslijedilo. I uvođenje poticaja za privatnu mirovinsku štednju u dobrovoljnim mirovinskim fondovima trećeg stupa korišteno je kao argument u prilog teze da će dopunske mirovine iz trećeg stupa pomoći nadoknaditi problem relativno niske stope izdvajanja za obveznu mirovinsku štednju.
Spomenuti argumenti ipak nisu imali ključnu ulogu u postizanju odluke o raspodjeli ranijeg mirovinskog doprinosa od 20% na 15% za prvi i 5% za drugi stup. Godine 2002. započelo se s izdvajanjem u 2. stup.
5% svih bruto plaća u Hrvatskoj od početka reforme čini približno 1,5% BDP-a na godinu. Toliko iznosi pritisak na povećanje deficita državnog proračuna odnosno prvog stupa i rast javnog duga u kratkome roku, ako se ništa drugo ne promijeni (ako se relativno, u odnosu na BDP, ne povećaju javni prihodi ili smanje javni rashodi).
Svjetska banka je ovaj iznos nazvala „tranzicijski trošak reforme“. Sugerirajući kako je riječ o „trošku“, Svjetska banka nije pomogla razumijevanju učinaka same reforme koja je velikom broju ljudi ionako bila teško razumljiva i/ili ugrozila interese. Ugrozila ih je sadašnjim umirovljenicima koji primaju mirovinu iz prvog stupa jer je jasno da će se mogućnosti povećanja mirovina u prvom stupu suziti ako se izvori prihoda smanje. Pored toga, velikoj većini ljudi nije bilo jasno kako se reforma s ciljem dugoročnog rasterećenja državnog proračuna (prvog mirovinskog stupa) provodi metodom koja u početku dovodi do suprotnog učinka – pritiska na rast deficita u prvom stupu, koji je proporcionalan „tranzicijskom trošku reforme“.
Projekciju u kojoj se vidi kako nije riječ o „trošku“ nego o društvenom ulaganju (točnije: smanjenju budućih društvenih obaveza) radi uspostave dugoročnog nadzora nad rastom inače eksplozivnih izdataka u prvom mirovinskom stupu u uvjetima starenja stanovništva, nije bilo lako komunicirati. To nije lako ni danas, jer zahtijeva vrlo dugoročnu projekciju koja uspoređuje razvoj prvog stupa kroz nekoliko desetljeća u uvjetima starenja stanovništva bez reforme, s razvojem nakon reforme u kojoj se budući izdaci za mirovine iz prvog stupa smanjuju zbog smanjenja uplata doprinosa – prisjetite se Slike 3.2 iz trećeg nastavka.
U svakom slučaju, nešto što smanjuje i buduće obaveze, a ne samo buduće primitke, u ekonomskom smislu ne može biti „trošak“. Posebno ako se ima u vidu da „nedostajućih 5%“ (u proračunu) ne nestaje, nego se u mirovinskim fondovima oplođuje kroz ulaganja, čime se otvara perspektiva rasta ukupne mirovine (kombinirane iz prvog i drugog stupa), što je jednim dijelom neovisno o političkim odlukama koje određuju visinu mirovine u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti. Ako bismo o ovom problemu razmišljali kroz prizmu bilance umjesto kroz prizmu prihoda, rashoda i novčanoga tijeka, uvidjeli bismo da se „kapital“ prvog stupa reformom ne smanjuje iako on gubi dio prihoda, jer se uz imovinu (sadašnju vrijednost budućih primitaka po osnovi „izgubljenih“ 5%) smanjuju i buduće obveze prvog stupa (jer će se iz njega budućim umirovljenicima isplatiti samo tri četvrtine osnovne mirovine).
„Gubitak“ u proračunu koji nastaje zbog preusmjeravanja dijela doprinosa u drugi stup je iz perspektive čitavoga društva ulaganje koje s jedne strane stvara potencijal za rast budućih mirovina, a s druge umanjuje buduće obaveze u prvom stupu
Kada se problem sagledava u dugoročnoj perspektivi, otvara se mogućnost za nešto što iz kratkoročne perspektive izgleda kao paradoks: veći početni „tranzicijski trošak reforme“ (veće preusmjeravanje uplata doprinosa iz prvog u drugi stup) reformu može učiniti održivijom zbog brže manifestacije koristi u vidu postizanja većih mirovina od onih koje bi se ostvarile da se ništa nije promijenilo. Efekt se može pojačati ako reforma proizvede i pozitivan učinak na gospodarski rast kroz dobra ulaganja, što ćemo komentirati dalje u tekstu i u sljedećim nastavcima.
Sljedeći bitan element kompromisa na početku mirovinske reforme u Hrvatskoj odnosi se na regulaciju ulaganja obveznih mirovinskih fondova. U prvim godinama nakon početka reforme upraviteljima fondova nije dopuštena sloboda pri upravljanju sredstvima. Propisano je da najmanje 70% ukupne imovine pod upravljanjem fondova mora biti uloženo u hrvatske državne obveznice. Ulaganja u inozemstvo limitirana su još strože, na svega 15% portfelja fonda pod upravljanjem. Time je u početku prigušena konkurencija fond menadžera i osigurana sličnost odnosa povrata i rizika u portfeljima obveznih mirovinskih fondova. Smanjen je i poticaj članova mirovinskih fondova za praćenje rezultata fondova i seljenje računa u fondove koji se percipiraju kao bolji (seljenje računa bilo je također veoma opterećeno troškovima za osiguranike, a tek je u međuvremenu donekle liberalizirano, o čemu će biti više riječi u sljedećem nastavku). Početna teza o tržišnoj disciplini koju će nametnuti aktivni osiguranici seljenjem sredstava među fondovima nije se ostvarila. Štoviše, tek rijetki novi osiguranici koji su po dobivanju prvog dohotka otvarali mirovinski račun u drugom stupu aktivno su odabrali obvezni mirovinski fond. Gotovo svi su se prepustili proporcionalnom odabiru koji je za njih obavio REGOS. Iako se puno govorilo o tome da je spomenuta pasivnost osiguranika rezultat nedovoljne financijske pismenosti, ona je dobrim dijelom nastala zbog objektivnih poteškoća u razlikovanju rezultata pojedinih fondova, a posebno u predviđanju njihovih budućih rezultata.
Prema tome, glavni razlog za kompromisnu podjelu doprinosa između prvog i drugog stupa 15% : 5% bio je ranije spomenuti (i pogrešno nazvani) „tranzicijski trošak reforme“. „Gubitak“ priljeva u prvi stup (proračun) od 5% bruto plaća odnosno oko 1,5% BDP-a na godinu nadoknađen je povratnim preusmjeravanjem sredstava u proračun kroz zaduživanje. Upravitelji fondova su najvećim dijelom kupovali državne obveznice i nastavili to činiti do danas i nakon što su pravila ulaganja liberalizirana (više detalja o ulaganjima bit će predstavljeno u sljedećem nastavku serijala).
Ako gledamo samo novčani tijek, takav sustav se otprve može doimati kao „prelijevanje iz šupljeg u prazno“. Umjesto da 20% doprinosa bude uplaćeno u prvi stup međugeneracijske solidarnosti, proračun se zadužuje proporcionalno izgubljenim prihodima prvog stupa kod fondova drugog stupa. Pritom se plaćaju i operativni troškovi drugoga stupa.
Opisani kompromis ojačao je kritiku drugog mirovinskog stupa (teza o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“). Kritika je od samih početaka bila snažna i ukazivala na ugrozu mirovinskog sustava koji sada počiva na „čileanskom neoliberalnom modelu financijalizacije“. Najglasniji kritičari pojednostavljivali su problem ističući da je povrat na ulaganja fiktivan jer se najvećim dijelom alimentira iz plaćanja kamata na državne obveznice, a pritom se plaćaju i dodatni troškovi upravljanja drugim stupom. Radno aktivni članovi obveznih mirovinskih fondova ujedno su porezni obveznici, pa oni navodno plaćaju povrat sami sebi – prvo plate poreze, čiji se jedan dio kroz proračun usmjeri kao kamata na mirovinske račune u drugom stopu. Na sličan način se može gledati i na poticaje za dodatnu mirovinsku štednju u trećem stupu.
Alokacija najvećega dijela mirovinske imovine u drugom stupu u domaće državne obveznice prikrila je narav mirovinske reforme i dodatno potaknula kritike u kojima se ignorira demografski problem u dugom roku
Za eventualni protuargument dokazivanjem povećanja kombiniranih mirovina iz prvog i drugog stupa nije bilo osnove, jer donedavno nitko nije otišao u kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog stupa, a ranije smo pokazali i da je doprinos od 5% premalen da se taj vid koristi pokaže za veći broj osiguranika u ranoj fazi akumulacije mirovinske štednje (sjetite se Slike 4.4 koja pokazuje da učinci akumulacije nisu linearni).
Zbog opisanih kompromisa i kritika drugi stup je jednim dijelom percipiran kao polu-privatni ili polu-državni konstrukt, u koji politika može zagrabiti kao u svojevrsni rezervni bunar javnih prihoda. Kadgod bi u proračunu usfalio značajniji iznos novca, kao što je bio slučaj u vrijeme krize 2008./2009., kritike mirovinske reforme odnosno drugog stupa bi se pojačale, a političari bi razmatrali trajno ili privremeno ukidanje drugog stupa, odnosno povratak „nedostajućih“ 5% u državni proračun. Međutim, 2009. je neočekivano uslijedila snažna negativna reakcija javnosti. Ljudi i dio stručnjaka „obranili“ su drugi stup i politika je odustala od promjena u mirovinskom sustavu odnosno vraćanja 5% doprinosa u proračun. Sredstva su se nastavila skupljati na osobnim mirovinskim računima.
Kako je tako nešto bilo moguće, usprkos ranije spomenutim slabim kompromisima koji su ugrađeni u sustav i unatoč nemogućnosti prezentacije konkretnih dokaza o tome da će kombinirane mirovine u dugom roku biti veće od mirovina koje bi bile moguće da nije provedena mirovinska reforma? Dijelom intuitivno, a dijelom racionalno, dio stručnjaka, među koje i sam pripadam, ali i šire javnosti, percipirao je razliku između kratkoročne perspektive prihoda, rashoda i novčanoga tijeka s jedne strane i društvene bilance koja uravnotežuje sadašnje vrijednosti budućih primitaka i izdataka s druge strane. Na intuitivnoj razini ljudi su osjetili sredstva u drugom stupu svojima, a na racionalnoj razini, koja uzima u obzir dugoročne demografske projekcije i očekivani gospodarski rast, dio ljudi je percipirao zdrava načela kombiniranog mirovinskog sustava koji pokušava uravnotežiti načela društvene solidarnosti i individualne odgovornosti. Stoga na ovome mjestu još jednom vrijedi podsjetiti na pet načela mirovinske reforme i dodatno ih pojasniti u kontekstu prikazane priče o počecima mirovinske reforme i kompromisima koji su od početka ugrađeni u sustav.
Pretvaranje povećane domaće štednje u produktivna ulaganja jedino je od pet načela kombiniranog mirovinskog sustava koje nije ostvareno
O primjeni pet načela mirovinske reforme u Hrvatskoj
- Nadogradnja, a ne istiskivanje prvog mirovinskog stupa. Ljudi bi pustili drugi mirovinski stup „niz vodu“ kada bi s njime povezali osjećaj društvene nepravde. To bi se sigurno dogodilo da je prvi stup reformom bitno oslabljen, kao u Čileu gdje su ljudi povremeno demonstrirali na ulici tražeći više pravde u mirovinskom sustavu. U Hrvatskoj je, međutim, prvi stup očuvan, a smisao mirovinske reforme je da ga se dugoročno svede u financijski održive okvire kako bi i generacijama koje dolaze služio kao stup društvene solidarnosti. U suprotnome, deficit prvog stupa bi zbog demografskih trendova prije ili kasnije mogao doseći dramatične razmjere koji prijete ugroziti ukupnu fiskalnu stabilnost i druge javne funkcije koje se financiraju iz državnog proračuna.
- Postizanje dugoročne političke ravnoteže. Misli se na smanjenje poticaja za davanje podrške lošim rješenjima kao što su povećanje mirovinskog doprinosa za prvi stup, veliko zaduživanje države ili velika realokacija javnih izdataka s drugih korisnih javnih funkcija na mirovine. Iako se sredstva s mirovinskih računa ne mogu isplatiti prije umirovljenja, ljudi se prema tim sredstvima jednim dijelom odnose kao prema svakoj drugoj privatnoj financijskoj imovini. Rast mirovinske imovine kroz uplate 5% doprinosa i povrate na ulaganja doživljavaju se kao tajno pravo u koje nitko ne smije dirati. Osobni mirovinski račun se doživljava i kao bitan čimbenik financijske sigurnosti u starosti, pa i kao osigurač da se – kada ostarimo – nećemo politički mobilizirati radi ostvarenja prava kroz loša rješenja koja bi mogla naštetiti životnim perspektivama naše djece i unuka.
- „Spašavanje“ od samoga sebe. Iako je uplata 5% bruto plaća na mirovinske račune u drugom mirovinskom stupu zakonom nametnuta obveza, a sredstvima se ne može pristupiti prije umirovljenja, očito je da ljudi do sada to nisu percipirali kao problem. Dio kritičara reforme smatra da su takve nametnute obaveze pogreška, jer uvjereni su da bi sami bolje upravljali s tih 5% nego što to čine fond menadžeri i da bi pritom dovoljno štedjeli za mirovinu. Izgleda da većina ljudi ne dijeli takva uvjerenja koja su tipična za bogatije ljude i financijske profesionalce s iskustvom ulaganja na financijskim tržištima. Moguće je da je nametnuta regulacija u drugom stupu šire prihvaćena jer ljudi većinom nisu sigurni: (a) da bi doista uštedjeli tih 5%, a ne ih potrošili, i (b) da ih ne bi jednim dijelom izgubili kroz loša ulaganja. Također je moguće da ljudi svoj standard percipiraju kroz neto, a ne bruto plaću, pa vidljivo akumuliranje po 5% bruto plaće na privatnom mirovinskom računu očigledno predstavlja atraktivno rješenje koje povećava subjektivni osjećaj imanja neke privatne imovine.
- Štednja znači mogućnost za financiranje investicija. U Hrvatskoj do sada nismo svjedočili uvjerljivoj primjeni ovog načela. Spomenuti početni kompromis kojim su sredstva iz obveznih mirovinskih fondova u najvećoj mjeri preusmjerena natrag u državni proračun preko kupnje državnih obveznica, a time posredno opet u prvi stup radi financiranja tekućih mirovina, tek je vrh sante leda problema ulaganja. Taj problem nadilazi okvire samog mirovinskog sustava i tiče se razvoja tržišta kapitala, privatizacija, kvalitete ekonomskih politika i načina upravljanja državnim poduzećima. Upravljanje mirovinskim sredstvima iznimno je važan problem kojem će biti posvećen jedan od sljedećih nastavaka, jer je na Slici 4.4 prikazano kako bolji povrat na ulaganja mirovinske imovine u vrlo dugom roku može djelomično kompenzirati problem preniske stope izdvajanja. Ovdje možemo tek zabilježiti da problem ulaganja u očima većine ljudi nije dovoljno velik da zamrači koristi od primjene ostalih načela.
- Dugoročna perspektiva. Sama činjenica da nakon neuspjelog pokušaja demontaže ili modifikacije drugog stupa 2009. nitko nije pokušao ništa slično, nego su se vlade posvetile podešavanju parametara sustava (a bilo je i razmišljanja o povećanju izdvajanja za drugi stup što, naravno, iz fiskalnih razloga nikada nije došlo ni blizu primjene), govori u prilog tome da većina aktera u mirovinskom sustavu dijeli perspektivu dugoročnog pogleda na problem. Iako kritičari reforme i dalje povremeno uspijevaju skratiti perspektivu sadašnje vrijednosti budućih (dugoročnih) primitaka, izdataka i mirovina (pogrešna ideja o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“), njihov je utjecaj na vođenje politike i javnost ograničen. Činjenica je i da analitički alati koji se danas koriste za analizu vrlo dugoga roka u mirovinskim sustavima upućuju na dugoročne koristi koje će Hrvatska imati i od ovako nesavršene mirovinske reforme. Na primjer, Europska komisija svake godine objavljuje Monitor održivosti javnog duga u zemljama članicama. Analiza je posebno važna za Hrvatsku koja je potkraj 2020. dostigla omjer javnog duga i BDP-a od oko 89%. To je najviše u hrvatskoj povijesti i više nego u bilo kojoj drugoj zemlji na usporedivoj razini gospodarskog razvitka. Stoga se nitko ne čudi kada Komisija zabilježi da se Hrvatska nalazi među jedanaest država članica koje se nalaze pod snažnim kratkoročnim fiskalnim stresom (uz Hrvatsku u toj se skupini nalaze Belgija, Francuska, Španjolska, Italija, Cipar, Latvija, Portugal, Rumunjska, Slovačka i Finska). Međutim, mnogi će se začuditi kada pročitaju da su analitičari Komisije pronašli da Hrvatska u srednjem i dugom roku ima umjerene fiskalne rizike (kao i Cipar, Mađarska, Austrija, Nizozemska i Finska). Premda je izložena riziku velikih troškova povezanih sa starenjem stanovništva, koji ne utječu samo na mirovinski sustav (snažan je fiskalni otisak i na zdravstvenom sustavu), upravo mirovinska reforma ublažava fiskalne rizike u srednjem i dugom roku u Hrvatskoj u usporedbi s izrazito velikim akutnim rizicima.
Može li se mirovinska reforma pokazati kao ideja koja funkcionira na papiru, ali ne i u praksi?
Fiskalne procjene Europske komisije ne znače kako je izvjesno da će se manji fiskalni rizici i koristi od mirovinske reforme u srednjem i dugom roku doista i ostvariti. Riječ je tek o prigodi odnosno o tome da budućnost još nije posve potrošena. Unatoč tome, loše odluke mogu biti donijete i u budućnosti, kao što ih je bilo i u prošlosti, te poništiti nalaz o umjerenim fiskalnim rizicima u srednjem i dugom roku.
Na primjer, ako ljudi percipiraju da troškovi mirovinskog sustava „jedu“ povrate na ulaganja, potpora ovakvom mirovinskom sustavu će nestati. Isto tako, ako se u dogledno vrijeme na vidljiv način ne pokaže mogućnost da povećana domaća dugoročna štednja rezultira boljim ulaganjima, množit će se pitanja o smislu postojanja takvog sustava. Ako se kombinirane mirovine u dogledno vrijeme ne pokažu veće od mirovina koje bi ljudi ostvarili nekom manje sveobuhvatnom reformom prvog stupa, iskrsnut će nova pitanja.
Zbog toga mirovinski sustav ne počiva na čvrstim temeljima raširene vjerodostojnosti iako su od početka mirovinske reforme u Hrvatskoj protekla gotovo dva desetljeća. Još uvijek nema empirijskih potvrda da je deficit prvog stupa moguće kontrolirati, da će buduće mirovine biti veće nego što bi bile bez reforme, da mirovinski sustav u cjelini ne guši nego potiče socio-ekonomski razvitak i da ćemo pronaći put najbolje prilagodbe starenju stanovništva. O bitnim stvarima se još uvijek raspravlja i izrađuju se analize i simulacije, a stvarnost zasad samo nameće niz novih otvorenih pitanja. Jedno od njih je vezano uz dugoročno dostižne prinose u uvjetima najnižih kamatnih stopa u povijesti. Ako bismo karikirali stvari, još uvijek nije posve isključeno da će mirovinska reforma završiti kao ideja koja je na papiru imala neke dobre elemente, ali koja se u praksi pokazala neprovedivom (što stavlja pod znak pitanja i kvalitetu samog „papira“).
Zbog toga se mirovinski sustav u praksi stalno prilagođava, i to ne uvijek u najboljem smjeru. O tome će biti više riječi u sljedećem nastavku serijala Mirovine za 21. stoljeće. U zaključku ovoga dijela, što je ujedno i uvod u nastavak, iskoristit ćemo dosadašnju raspravu kako bismo pobrojali trenutno otvorena pitanja (šest najvažnijih). Odgovore na njih tražit ćemo u nastavku:
- Mogu li se izdvajanja za individualnu mirovinsku štednju povećati kako bi se povećale buduće mirovine iz drugog stupa, a da dodatni „tranzicijski trošak“ pritom ne ugrozi fiskalnu stabilnost u srednjem i dugom roku?
- Kako organizirati upravljanje mirovinskom imovinom u obveznim fondovima na način koji će adekvatno uravnotežiti odnos očekivanog povrata i rizika u uvjetima najnižih kamatnih stopa u povijesti?
- Je li dosadašnja liberalizacija pravila ulaganja obveznih mirovinskih fondova (sjetite se da smo krenuli iz situacije u kojoj se najmanje 70% sredstava moralo uložiti u domaće državne obveznice) dovoljna za osiguranje primjerenih povrata na ulaganja u budućnosti, odnosno za realizaciju pozitivnog učinka povećane domaće štednje na investicije?
- Povrat na ulaganja iz pitanja broj 2 i 3 je bruto povrat koji treba umanjiti za troškove da se dobije neto povrat koji se pripisuje mirovinskim računima osiguranika u drugom stupu, pa se postavlja pitanje koliki su prikladni troškovi upravljanja sustavom koji se mogu opravdati u svjetlu očekivanih koristi (sjetite se IRR sa Slike 4.4, koji predstavlja neto povrat na ulaganja)?
- Kako poboljšati odnos između konkurencije upravitelja fondova s jedne i sigurnosti mirovinske imovine s druge strane i učiniti to na način koji će umjesto direktnog upliva regulatora aktivirati same osiguranike koji će svojim odabirom fondova nametnuti tržišnu disciplinu?
- Kada se mogu očekivati uvjerljiviji dokazi da kombinirana mirovina iz prvog i drugog mirovinskog stupa za većinu osiguranika donosi viši životni standard u mirovini od mirovine koju bi imali samo iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti?
[1] Gollier (2000).
Seriju Mirovine za 21. stoljeće podupire Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. Stavovi autora ne odražavaju stavove Društva. Serija izlazi mjesečno i obrađuje makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava. Knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se, prije ili kasnije, tiče svakoga od nas.
Raniji nastavci serijala Mirovine za 21. stoljeće:
Treći dio: Mirovinski sustavi, štednja i ulaganja (1)