U prvom nastavku serije Mirovine za 21. stoljeće prikazali smo kako starenje stanovništva ugrožava realnu vrijednost mirovina iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti. Rješavanje tog problema može se odgoditi zaduživanjem države, povećanjem mirovinskog doprinosa ili restrukturiranjem državnih rashoda. Međutim, to su kratkoročna rješenja koja nose negativne učinke u dugom roku.
Dugoročno rješenje u okviru sustava međugeneracijske solidarnosti (prvog mirovinskog stupa) je rast angažmana i produktivnosti rada. Veća zaposlenost i produktivnost znači veće plaće, veće plaće znače više prihoda u blagajni mirovinskog sustava, a više prihoda znači veće mirovine. U drugom nastavku je pokazano da to vrijedi samo ako je rast produktivnosti i plaća brži od rasta broja umirovljenika. S obzirom na starenje populacije to nije lako postići u dugom roku. To vrijedi i ako se koriste dopunske mjere kao što su demografska politika, dobra obrazovna politika, aktiviranje ljudi na tržištu rada, dulji radni vijek, penalizacija ranijeg odlaska u mirovinu i useljavanje. Starenje populacije i uz vrlo dobre spomenute mjere može dovesti društvo u situaciju da mirovine ostanu dugoročno neadekvatne (čitaj: niske; u prosjeku oko 40% prosječne plaće ili niže) i/ili da mirovinski sustav beskonačno tone u deficit.
Zbog toga individualna štednja za mirovinu predstavlja nezamjenjiv instrument za osiguranje pristojnog života starijih ljudi. Iako je osobna štednja nezamjenjiva, ona sama ne može zamijeniti ranije spomenute načine povećanja mirovina, kao ni prvi stup međugeneracijske solidarnosti. Prvi stup ostaje važan element sustava socijalne sigurnosti. Prvi stup i individualna mirovinska štednja su, dakle, komplementarni načini osiguravanja životnog standarda u trećoj dobi. To je prikazano na Slici 3.1.: države se razlikuju prema tome kako kombiniraju ove elemente, od kojih dva koja su prikazana lijevo čine mirovinski sustav.
Slika 3.1 Komplementarni elementi održivog mirovinskog sustava
Individualna mirovinska štednja nezamjeniv je instrument koji ipak ne može zamijeniti mirovinski sustav socijalne sigurnosti – međugeneracijske solidarnosti
Osnovni modeli kombiniranih mirovinskih sustava
Kombinirani mirovinski sustavi uključuju stupove socijalne sigurnosti, koje najčešće organizira država i stupove individualne mirovinske štednje, koje najčešće organizira privatni sektor premda se i u njima ne isključuje državna intervencija.
Stupove socijalne sigurnosti spominjemo u množini, jer se odnose na nulti i prvi mirovinski stup. Nultom i prvom mirovinskom stupu zajedničko je to što ih država financira iz prikupljenih poreza i/ili mirovinskih doprinosa. Više od stotinu zemalja u svijetu, među kojima su i sve razvijene i srednje razvijene zemlje, ugradile su u mirovinske sustave neki oblik jamstva socijalne sigurnosti.
Nulti mirovinski stup osobama u trećoj dobi osigurava socijalni minimum neovisno o radnom vijeku i/ili prošlim zaradama. Nasuprot tome, prava u sklopu prvog mirovinskog stupa su uvjetovana; npr. u Hrvatskoj radnici stječu mirovinska prava nakon 15 godina radnog staža. Oni koji su radili kraće, ili uopće nisu radili, nemaju prava na mirovinu iz prvog stupa. To se jednim dijelom nadomješta obiteljskom mirovinom koju nakon smrti osiguranika u umanjenom iznosu može koristiti bračni partner koji nije radio, ili ako mu je osobna mirovina niža od umanjene obiteljske. Međutim, obiteljska mirovina nije nulti mirovinski stup. Obiteljska mirovina isplaćuje se u okviru prvog stupa međugeneracijske solidarnosti, a pravo na nju ne zavisi o imovinskom statusu osobe, jer pravo se stječe radom osiguranika odnosno uplatama doprinosa za mirovinsko osiguranje.
Obiteljska mirovina važan je čimbenik smanjenja siromaštva u trećoj dobi. To je najrašireniji oblik siromaštva, kao što je pokazano u drugom nastavku. Od sveukupno 1,24 milijuna korisnika mirovina u Hrvatskoj, oko 216 tisuća ili 17,4% korisnici su obiteljskih mirovina. Obiteljske mirovine su u prosjeku niže od starosnih: za radnike koji mirovinu ostvaruju temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju i koji su proveli radni vijek u Hrvatskoj (bez međunarodnih ugovora o isplati mirovina) prosječna starosna mirovina iznosi 3,270 kuna na mjesec, a prosječna obiteljska mirovina iznosi svega 2,390 kuna na mjesec.
Sličnu socijalnu ulogu u okviru prvog mirovinskog stupa u Hrvatskoj imaju invalidske mirovine. U travnju 2021. u Hrvatskoj je bilo oko 106 tisuća korisnika invalidske mirovine ili 8,5% od ukupnoga broja umirovljenika. Prosječna invalidska mirovina za osiguranike koji su ostvarili prava u Hrvatskoj iznosila je 2,193 kune na mjesec.
Prvi stup u Hrvatskoj, osim međugeneracijske solidarnosti, sadrži i druge socijalne elemente poput obiteljskih i invalidskih mirovina, no ta prava se stječu radom osiguranika tijekom najmanje 15 godina; nacionalna mirovina uvedena je i za ostale građane treće dobi
Mirovine iz prvog stupa, što uključuje obiteljske i invalidske mirovine, nemaju narav socijalne mirovine u smislu nultog mirovinskog stupa. Socijalne odnosno nacionalne mirovine iz nultog stupa dodjeljuju se građanima kada dostignu određenu starosnu dob, bez obzira na raniji rad odnosno primanja, kako vlastiti, tako i bračnih partnera. Te mirovine mogu biti univerzalne – uvjetovane samo postizanjem određene životne dobi (kao primjerice na Kosovu, u Nizozemskoj i na Novom Zelandu), uvjetne (samo za starije osobe koje nemaju neki drugi vid mirovine, kao na primjer u Švedskoj) ili uvjetne koje zavise o imovinskom stanju i drugim dohocima građana (eng. means-tested, kao primjerice u Australiji, Austriji, Sloveniji, Francuskoj i mnogim drugim zemljama).
U Hrvatskoj je nulti mirovinski stup uveden 2021. godine u vidu nacionalne mirovine koja se isplaćuje u visini od 800 kuna na mjesec osobama starijim od 65 godina koje nisu stekle prava na mirovinu iz prvog mirovinskog stupa i koje nemaju druge izvore primanja. Nacionalnu mirovinu prima oko 20,000 mahom žena koje nisu radile i koje su ostale same.
Iako se samo prvi mirovinski stup najčešće naziva stupom međugeneracijske solidarnosti, nulti stup također počiva na načelu međugeneracijske solidarnosti jer današnja radno aktivna generacija plaća najveći dio poreza i doprinosa iz kojih se financiraju nacionalne mirovine. Općenito, izvori sredstava za isplate državnih mirovina iz nultog i prvog stupa najvažniji su kriterij može li se neki mirovinski pod-sustav nazvati sustavom međugeneracijske solidarnosti ili ne.
Osim o vrsti mirovine (starosna, invalidska, obiteljska, povlaštena), mirovina iz prvog stupa zavisi o trajanju radnog staža i primanjima u toku radnog vijeka. Ovaj način izračuna zbunjuje neke ljude koji misle da se njihovi uplaćeni doprinosi čuvaju u državnom mirovinskom fondu prvog stupa (u Hrvatskoj: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, HZMO) i služe za isplatu budućih mirovina. Međutim, to nije tako. Prvi stup mirovinskog sustava počiva na definiranim pravima (eng. defined benefit) koja su određena političkom odlukom, a mirovine se financiraju mirovinskim doprinosom iz bruto plaća koje ostvaruju zaposleni, bez obzira na ukupan iznos ranijih uplata mirovinskih doprinosa u državni mirovinski fond, u vrijeme dok je umirovljenik radio. Ranije uplate doprinosa financirale su mirovine prethodne generacije osiguranika.
Zbog konstrukcije sustava u kojem rashodi (mirovine) ne zavise o prikupljenim sredstvima, sredstva prikupljena iz mirovinskih doprinosa nisu dovoljna za isplatu mirovina iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti. To je uz pomoć primjera pokazano u prvom nastavku. U ovom nastavku prikazujemo stvarne brojke za Hrvatsku. Tablica 3.1 pokazuje odnos javnih prihoda iz mirovinskih doprinosa i rashode za mirovine (što uključuje i operativne rashode HZMO-a): saldo se nalazi u tvrdokornom deficitu koji se kreće približno između 4% i 5% BDP-a na godinu. Prikazani deficit prvog stupa mirovinskog sustava pokriva se iz drugih općih izvora državnog proračuna i najvažniji je izvor proračunskog deficita i rasta javnog duga.
Tablica 3.1 Izvorni prihodi i rashodi za mirovine HZMO-a u milijunima kuna
Izvor: Financijska izvješća HZMO, razne godine
Prikazani višak rashoda nad izvornim prihodima od doprinosa za prvi stup mirovinskog osiguranja česta je pojava u sustavima s definiranim pravima kao što su sustavi međugeneracijske solidarnosti.
Sustave s definiranim pravima treba razlikovati od sustava s definiranim doprinosima u kojima isplate mirovina zavise o uplaćenim doprinosima koji se akumuliraju na mirovinskim računima. Takav je slučaj u sustavu obvezne individualne mirovinske štednje (drugi stup) i dobrovoljne ali poticane mirovinske štednje (treći stup) u Hrvatskoj. U sustavima s definiranim doprinosima nema deficita ako mirovina u potpunosti zavisi o akumuliranim doprinosima i prinosima koji su ostvareni njihovim ulaganjima. O tim dijelovima mirovinskog sustava bit će više riječi prema kraju ovoga teksta, gdje je objašnjena uloga individualne mirovinske štednje, kao i u sljedećim nastavcima.
Zasad treba uočiti da sama činjenica da nečija mirovina zavisi o visini plaća u toku radnog vijeka, kao što je slučaj u prvom mirovinskom stupu (eng. earnings-based), ne znači da je riječ o sustavu s definiranim doprinosima. Prošle plaće, kao i trajanje radnog staža, samo su parametri za izračun definiranoga prava (mirovine) koja se ne financira iz ranijih doprinosa umirovljenika, nego iz doprinosa današnjih radnika. Oni plaćanjem mirovinskog doprinosa stječu vlastita prava koja će realizirati u budućnosti kada i sami postanu umirovljenici.
Međugeneracijska solidarnost znači da današnji radnici financiraju plaće današnjih umirovljenika, no prvi stup koji počiva na tom principu uključuje i druge socijalne elemente i preraspodjele što uzrokuje njegov ogroman deficit koji je veći od 4% BDP-a
Prvi stup izbliza: različiti oblici međugeneracijske solidarnosti i preraspodjele
Prvi stup mirovinskog osiguranja ponekad je teško razlikovati od nultog ili drugog stupa. Drugi stup mirovinskog osiguranja obvezan je kao i prvi. Međutim, drugi stup je privatan, za razliku od prvog, te počiva na definiranim doprinosima: 5% bruto plaće radnika koji su 2002. imali 40 godina ili manje, uplaćuje se u obvezni mirovinski fond koji je u privatnom vlasništvu osiguranika. Drugi stup ne uključuje elemente solidarnosti koji se pojavljuju u nultom i prvom stupu.
Za razliku od hrvatskog sustava u kojem mirovina iz prvog stupa između ostalog zavisi o broju godina radnog staža i primanjima, mnoge države imaju prve stupove u kojima takozvana osnovna mirovina ne zavisi o prošlim plaćama nego samo o godinama radnog staža. Takvi sustavi, kao i hrvatski sustav, mogu sadržavati i odredbe o minimalnoj mirovini koje štite životni standard osoba u trećoj dobi. No, to se ne odnosi na sve starije građane (za to služi nulti stup – nacionalna mirovina), nego samo na one koji su radeći ostvarili prava u okviru prvog stupa. Stoga pogledajmo pobliže kako se određuje visina mirovine i minimalna mirovina iz prvog stupa u Hrvatskoj.
Kako se određuje visina mirovine
U nastavku ćemo pojednostaviti prikaz, a čitatelje zainteresirane za više informacija upućujemo na poveznicu.
Princip utvrđivanja visine mirovine jednak je za osiguranike koji odlaze u mirovinu iz prvog stupa kao i za osiguranike koji odlaze u kombiniranu mirovinu iz prvog i drugog stupa. Prvi su u toku radnog vijeka plaćali doprinos iz bruto plaće za prvi stup po stopi od 20% bruto plaće, pa imaju pravo na puni iznos mirovine. Drugi su dio radnog vijeka plaćali doprinos po stopi od 15%, a 5% bruto plaće uplaćivano je u obvezne mirovinske fondove drugoga stupa, tako da njihova mirovina iz prvog stupa čini ¾ mirovine koju bi imali da su cijeli radni vijek bili samo u prvom stupu. Manjak od ¼ nadoknađuje se mirovinom iz drugog stupa. Više detalja o isplatama mirovina iz drugog stupa uslijedit će u idućim nastavcima. Za sada je dovoljno razumjeti princip kombiniranja mirovina iz prvog i drugog stupa za osobe iz čije se bruto plaće 5% uplaćuje u obvezne mirovinske fondove.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) utvrđuje aktualnu vrijednost mirovine (AVM) koja u trenutku pisanja ovog teksta iznosi 69,81 kunu za svaku godinu radnog staža. To je ujedno najniža mirovina za jednu godinu mirovinskog staža, pri čemu se najniža mirovina za hrvatske branitelje određuje posebnom odlukom i veća je nego za ostale građane. Mirovina se računa kao umnožak AVM, osobnih bodova (OB) i mirovinskog faktora (MF). Osobni bodovi su umnožak prosječnih vrijednosnih bodova (PVB), broja godina staža (N) i polaznog faktora (PF), a izračunata mirovina se uvećava za dodatak na mirovinu (DM) od 27%:
Mirovina = 69,81 x MF x PF x PVB x N + DM(27%)
Mirovinski faktor je u većini slučajeva jednak 1 (osim kod privremene invalidske i obiteljske mirovine gdje je niži). Polazni faktor je 1 za punu starosnu mirovinu, a u slučaju prijevremenog umirovljenja umanjuje se po 0,2% za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Ranije umirovljenje je moguće nakon 60-te godine života ako osiguranik ostvari 35 godina radnog staža. Stoga se sljedeća formula primjenjuje kod pune starosne mirovine za muškarce koji su ostvarili najmanje 40 godina staža, uz 65 godina starosti, odnosno prema prilagođenim uvjetima za žene (vidjeti Okvir 1):
Mirovina = 69,81 x PVB x N + DM
Okvir 1. Uvjeti za starosnu mirovinu za žene
Uvjeti za mirovinu za žene izjednačit će se s uvjetima za muškarce od 1. siječnja 2030. Od 2020. do 2029. traje prijelazno razdoblje u kojemu se starosna dob za punu mirovinu pomiče po tri mjeseca svake godine, počevši od 62 godine i 6 mjeseci 2020. U 2021. uvjet je pomaknut na 62 godine i 9 mjeseci itd., sve do 64 godine i 9 mjeseci 2029. i 65 godina 2030. Za sve vrijedi dodatan uvjet da je potrebno ostvariti najmanje 15 godina radnog staža kako bi se steklo pravo na mirovinu iz prvog stupa (od HZMO-a).
Prosječni vrijednosni bodovi (PVB) zavise o prosječnom omjeru vlastite i prosječne neto plaće u toku godina u kojima je osoba radila, pri čemu se zadnja godina rada ne uzima u obzir. Tako će osoba koja je cijeli život primala prosječnu plaću i radila 40 godina imati prosječnu polaznu mirovinu od 2790,40 kuna (= 69,81 x 40) što uvećano za mirovinski dodatak od 27% daje mjesečnu mirovinu iz prvog stupa od 3546,35 kuna. AVM se polugodišnje usklađuje s rastom cijena i plaća prema formuli koja je prikazana u drugom nastavku serijala Mirovine za 21. stoljeće.
Međutim, prosječna mirovina u Hrvatskoj niža je od spomenutog iznosa. Razlog leži u znatno kraćem prosječnom radnom vijeku od zakonom predviđenih 40 godina, koliko je potrebno za punu starosnu mirovinu. Podaci u Tablici 3.2. pokazuju da prosječan radni staž umirovljenika koji su ostvarili pravo na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u Hrvatskoj iznosi oko 30,5 godina. Prosjek je snažno povučen prema dolje kratkim radnim stažom osoba koje koriste invalidske i obiteljske mirovine. To je ujedno glavni razlog razmjerno niske ukupne prosječne mirovine s obzirom na velik udjel osoba koje primaju obiteljske i invalidske mirovine (23%).
Tablica 3.2 Broj umirovljenika i prosječne mirovine za radnike koji su pravo na mirovinu stekli prema Zakonu o mirovinskom osiguranju
Izvor: Statističke informacije HZMO 4/2021, str. 43, Tablica 9c.
Ostali oblici preraspodjele kroz prvi stup mirovinskog osiguranja
Pored invalidskih i obiteljskih mirovina, postoje još dva, dakle ukupno četiri vida preraspodjele koja se prelamaju kroz prvi stup mirovinskog sustava: dodatna dohodovna preraspodjela i posebna mirovinska prava.
Dodatna dohodovna preraspodjela kroz prvi stup mirovinskog sustava postoji zbog toga što je najviša mirovina u fazi isplate iz prvog stupa limitirana više nego što je limitirana uplata mirovinskog doprinosa u prvi stup. Zamislimo osobu koja je tijekom radnog vijeka u prosjeku ostvarivala pet puta veću neto plaću od prosječne (PVB = 5 u gornjoj formuli za izračun mirovine). Ta osoba će uplatiti više nego pet puta više doprinosa za mirovinsko osiguranje od osobe koja je jednako dugo radila ostvarujući prosječnu plaću. Podaci u Tablici 3.3 pokazuju izračun prema poreznim parametrima za 2021. godinu za osobu koja živi u Zagrebu, nema drugih odbitaka osim osobnog odbitka, i koja je 2002. imala više od 40 godina, te zbog toga uplaćuje mirovinski doprinos za 1. stup po stopi od 20% bruto plaće (u sljedećem nastavku će biti više riječi o promjeni u sustavu – mirovinskoj reformi – koja je nastupila 2002. godine). Omjer plaćenih doprinosa prema neto plaći pokazuje blagu progresivnost zbog same tehnike izračuna mirovinskog doprinosa iz bruto plaće. Kod još većih plaća progresivnost se zaustavlja jer se osnovica (bruto plaća) za plaćanje doprinosa limitira posebnom odlukom. Odluka koja je trenutačno na snazi ograničava osnovicu bruto plaće na 55,086 kuna.
Tablica 3.3
Izvor: vlastiti izračun na temelju isplate.info, Kalkulator plaće za 2021. godinu
Prikazani izračun je manji čimbenik skrivenog progresivnog oporezivanja dohotka od same činjenice da je najviša mirovina iz prvog stupa ograničena faktorom 3,8. Pojednostavljeno, osoba koja u toku radnog vijeka uplati pet i više puta više doprinosa za mirovine od druge osobe koja je radila jednako dugo i ostvarivala prosječnu plaću, moći će imati mirovinu koja je najviše 3,8 puta veća. Tako se progresivnost u sustavu ostvaruje dvojako – u manjoj mjeri u fazi plaćanja doprinosa, a u većoj mjeri u fazi isplate mirovine koja za osobe s najvišim plaćama ne može dosegnuti vrijednost koja bi bila proporcionalna ranijim uplatama doprinosa u vrijeme dok je osoba radila. Prema tome, prvi stup – stup solidarnosti – počiva na preraspodjeli.
Drugi vid dodatne preraspodjele koja se prelama kroz prvi stup mirovinskog osiguranja su posebna mirovinska prava. Ona postoje zbog društvenih okolnosti i političkih odluka koje su donesene s ciljem kompenzacije stradalnika ili zaslužnih osoba kroz mirovinski sustav. Taj dio kompenzacija i preraspodjela nije inherentan samom mirovinskom sustavu, već je posljedica političkih preferencija koje se reflektiraju kroz mirovinski sustav u vidu povećanja mirovinskih prava pojedinih društvenih skupina kao što su branitelji, djelatne vojne osobe, članovi HAZU, saborski zastupnici i drugi.
Koliko je takvih umirovljenika? Vjerojatno ste primijetili da Tablica 3.2 navodi oko 966 tisuća osoba koje su stekle pravo na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, dok je ranije spomenuta ukupna brojka od 1,24 milijuna umirovljenika u Hrvatskoj. Tko čini razliku od 274 tisuće umirovljenika? Prema podacima za travanj 2021., oko 179 tisuća ili 14,4% od sveukupnoga broja hrvatskih umirovljenika su umirovljenici koji su stekli prava prema posebnim zakonima. Najbrojniji su hrvatski branitelji koji imaju punu braniteljsku mirovinu. Branitelja – umirovljenika ima oko 71 tisuću, uz prosječnu mirovinu od 6,044 kuna na mjesec. Prosječan radni staž branitelja umirovljenika iznosi oko 18,5 godina. Postoji još oko 48 tisuća branitelja umirovljenika koji su radili dulje (u prosjeku 29 godina) i stekli mirovinu u skladu s općim propisima, ali im se isplaćuju razne vrste braniteljskih dodataka, tako da ukupan broj umirovljenih branitelja s travnjem 2021. iznosi oko 119 tisuća (i dalje će rasti kako će branitelji koji rade odlaziti u mirovinu). Taj broj čini 9,6% sveukupnoga broja hrvatskih umirovljenika. Prema tome, branitelji te osobe koje koriste obiteljske i invalidske mirovine čine oko jedne trećine ukupnog broja umirovljenika u Hrvatskoj. Ako zbrojimo sve korisnike mirovina prema posebnim propisima s korisnicima obiteljskih i invalidskih mirovina dolazimo do brojke od oko pola milijuna umirovljenika ili 40,4% od ukupnoga broja.
Možemo zaključiti da su u prvi stup hrvatskog mirovinskog sustava, koji bilježi iznimno visoke deficite (Tablica 3.1), ugrađena različita prava i mehanizmi preraspodjele koji izlaze izvan okvira preraspodjele koji je opisan konceptom „međugeneracijske solidarnosti“. Dodatna prava i mehanizmi u prvom mirovinskom stupu odražavaju šire društvene i političke preferencije i našu povijest. Stoga je naivno misliti da postoje realni politički putevi za veliku promjenu prava i karakteristika u prvom stupu mirovinskoga sustava. Drugim riječima, naivno je raspravljati o mirovinskom sustavu ne uzimajući pritom u obzir šira obilježja društva u kojemu je mirovinski sustav ukorijenjen i političke odluke koje su već donesene.
Unatoč tome, često se može čuti da je prvi stup mirovinskog osiguranja u boljem stanju nego što pokazuju prikazane brojke. Navodno bi iz obračuna rashoda trebalo izuzeti posebna prava, a njihovo financiranje preusmjeriti na druge stavke proračuna (iako se ta prava već financiraju iz drugih proračunskih stavki – dotacija HZMO-u povrh izvornih prihoda od mirovinskih doprinosa). Mnogo se polagalo i u reviziju invalidskih mirovina pri čijoj je dodjeli bilo dokazane korupcije. Međutim, u oba slučaja nije se radilo o (financijski i makroekonomski) bitnim temama. Iako to ne umanjuje simboličku i političku važnost ovih tema, vrijednosni stav o mirovinskom sustavu koji je navodno u boljem stanju nego što prikazuju brojke nema uporišta u realnosti. Realnost je takva da se u Hrvatskoj na mirovine troši oko 70% više sredstava od sredstava koja se prikupe mirovinskim doprinosima (Tablica 3.1). Ova zastrašujuća brojka iskaz je naših društvenih preferencija koje su pretočene u političke odluke.
I kada bi postojao održiv politički način za trajno smanjenje nekih prava iz prvog stupa mirovinskog osiguranja, jedan problem bi se povećao, a drugi bi ostao. Povećao bi se problem adekvatnosti mirovina: morale bi se smanjiti mirovine ljudi koji zbog starosne dobi, zdravstvenih i sličnih razloga više nisu sposobni sudjelovati na tržištu rada. U isto vrijeme, ostalo bi pitanje posljedica starenja stanovništva zbog kojega sukob ciljeva financijske održivosti sustava (kontrola deficita u prvom stupu) i adekvatne visine mirovina nije moguće razriješiti u okviru prvog stupa mirovinskog osiguranja. Prisjetite se primjera iz prvog nastavka u kojima je objašnjeno zašto je tako. Zbog toga prvi stup ne jamči adekvatan životni standard u trećoj dobi većini budućih umirovljenika; za njih individualna mirovinska štednja predstavlja nezamjenjiv način za postizanje toga cilja.
I u drugačije koncipiranom prvom stupu mirovinskog osiguranja, s manje posebnih prava, starenje stanovništva uzrokuje nepomirljivost ciljeva financijske održivosti prvog stupa i rasta adekvatnosti mirovina ako ne dođe do većeg oslanjanja na individualnu štednju za mirovinu
Individualna mirovinska štednja kao dio politike i etike mirovinskog sustava: dvosmjerna međugeneracijska solidarnost
Zamislimo da svi građani, što uključuje i buduće umirovljenike, očekuju da mirovinski sustav samo s prvim stupom može opstati kroz vječno povećanje javnog duga i/ili preraspodjelu javnih izdataka u korist mirovina i/ili povećanje stope mirovinskog doprinosa, te da svi, što uključuje i buduće umirovljenike, ne vide kako društvo zbog toga ide prema situaciji u kojoj je prostor za rast mirovina sve uži, dok s druge strane prijeti manji gospodarski rast, povećanje kolebanja kamatnih stopa, nezaposlenost i iseljavanje. U tom slučaju prijeti kolektivna kratkovidnost zbog koje će zajednica kontinuirano trošiti svoju budućnost.
Fraza o „potrošnji budućnosti“ može se prevesti u ekonomske termine nedostatka štednje i ulaganja te u političke termine donošenja loših i dugoročno štetnih političkih odluka o kojima će biti više riječi u nastavku.
Postoje dva načina kako oslonac samo na prvi stup uvjetima starenja stanovništva može uzrokovati nedostatak štednje i ulaganja. Prvo, svi koji vjeruju da je prvi stup dovoljan (i da je međugeneracijska solidarnost od mlađih i radno aktivnih prema starijima jedini bitan vid međugeneracijske solidarnosti) implicitno se pouzdaju u to da će državni prvi stup osigurati adekvatne mirovine u budućnosti. Takvo vjerovanje smanjuje osobnu sklonost štednji i povećava sklonost trenutnoj potrošnji.
Drugi učinak na odnos štednje i potrošnje je izravan: prikupljeni mirovinski doprinosi služe za potrošnju (financiranje mirovina starijih ljudi koji više ne rade) i time se dio štednje preusmjerava u tekuću potrošnju; inače bi jedan dio uplaćenih doprinosa za prvi stup bio ušteđen i uložen da je ostavljen na raspolaganju radno aktivnoj generaciji.
U etičkom i političkom smislu, oslonac samo na prvi stup međugeneracijske solidarnosti stvara tri važna učinka. Prvo, suzbija kulturu individualne odgovornosti koja uključuje i odgovornost za vlastitu budućnost. To je važna norma iz koje slijedi osjećaj pouzdanja i sigurnosti da smo u stanju uhvatiti se u koštac s izazovima koje nosi uvijek neizvjesna budućnost. Gubitak takvog uvjerenja usmjerava ljude na državu kao vječno osiguravajuće društvo. Taj apstraktan oslonac, koji pruža osjećaj sigurnosti samo dok se ne zapitamo kako će se financirati mirovinska prava za 20 ili 30 godina, potiskuje osjećaje individualne odgovornosti i sposobnosti za hvatanje u koštac s izazovima koje donosi budućnost. Također, usmjerava ljude na stvaranje pritisaka i utjecaja na političke odluke umjesto na bolje promišljanje osobnih odluka.
Nadalje, „delegiranje“ cjelokupne brige za mirovinu na konto države skraćuje vremenske horizonte donošenja individualnih odluka što dovodi do trećeg, najvećeg etičkog i političkog problema: zanemarivanja cjeline i složenosti problema međugeneracijske solidarnosti.
Međugeneracijska solidarnost u obiteljima prirodno se prakticira dvosmjerno; „uzvodno“, od radno aktivne generacije prema starijim članovima obitelji, i „nizvodno“, od radno aktivne generacije, odnosno roditelja, prema djeci. Međutim, u areni kolektivne kulture i politike prakticira se isključivo „uzvodna“ međugeneracijska solidarnost prema starijima kroz prvi stup mirovinskog osiguranja. Zbog toga briga za generacije koje dolaze pomalo nestaje iz javne sfere. To se u uvjetima starenja populacije razvija postupno, ali prirodno, jer mladi i buduće generacije ili nemaju prava glasa, ili nisu u stanju artikulirati svoje političke interese. Nasuprot tome, stariji građani su vrlo dobro politički organizirani i iskusni, osviješteni. Zbog toga raste sklonost donošenju kolektivnih odluka koje se mogu označiti kao sebičnost aktualnih generacija, tj. onih generacija koje su najbrojnije među glasačima. Takve odluke prijete pogodovati isključivo trenutnoj kolektivnoj potrošnji nauštrb štednje i ulaganja. Stoga se s vremenom povećava opasnost od političkog izglasavanja većeg javnog duga (koji se prebacuje na buduće generacije) ili veće stope mirovinskog doprinosa za prvi stup (koji tereti aktualne i buduće radno-aktivne generacije više nego prethodne koje sada koriste prvi stup mirovinskog osiguranja).
Individualna štednja za mirovinu može riješiti ove probleme. Ona nije supstitut za nulti i prvi mirovinski stup koji ostaju važni socijalni korektivi i mehanizmi preraspodjele. Individualna štednja za mirovinu je korisna dopuna u mirovinskom sustavu, jer društvu može donijeti etičku i političku međugeneracijsku ravnotežu. Stoga, prije nego što u sljedećim nastavcima razmotrimo detalje sustava individualne mirovinske štednje, i prije nego što u preostalome dijelu ovoga teksta objasnimo zašto se individualna mirovinska štednja mora regulirati i poticati, vrijedi ponoviti dosadašnje glavne teze.
Prvo, povećanje štednje i ulaganja, uz nepromijenjene druge parametre, povećava potencijale za dugoročni rast i razvoj. Drugo, individualna mirovinska štednja afirmira naviku dugoročne štednje koja je dio kulture osobne odgovornosti. Treće, briga za vlastitu dugoročnu štednju i njezino posjedovanje pruža osjećaj sigurnosti i pouzdanja spram budućnosti. Četvrto, time se produžuju vremenski horizonti donošenja individualnih i kolektivnih odluka, pa raste vjerojatnost uključivanja interesa budućih generacija u etički i politički kalkulus sadašnjih generacija koje izlaze na birališta: generacija koja ima osjećaj da joj individualna mirovinska štednja omogućuje pristojan život u trećoj dobi (što god riječ „pristojan“ nekom značila), lakše će izbjeći napast da vlastiti kratkoročni interes pretpostavi interesima generacija koje dolaze izglasavanjem većih fiskalnih deficita odnosno rasta javnog duga i/ili većih stopa mirovinskog doprinosa i/ili preusmjeravanja javnih izdataka iz drugih korisnih funkcija (npr. javnih investicija) u mirovine.
Stoga individualnu mirovinsku štednju možemo pojmiti (i) kao „policu osiguranja“ kojom djecu i same sebe osiguravamo od kratkovidnih političkih odluka, odnosno od napasti donošenja odluka koje će povećati našu potrošnju bez ozbzira na učinke koje će to imati na buduće generacije. Pri tome ključno pitanje glasi: kako potaknuti individualnu štednju za mirovinu?
Individualna štednja za mirovinu služi (i) kao svojevrsna moralna i politička „polica osiguranja“ koja produžetkom vremenskog horizonta odlučivanja odvraća građane treće dobi od podrške političkim prijedlozima kojima se veći teret javnog duga ili oporezivanja prevaljuje na buduće generacije
Psihološke i druge zamke dugoročne štednje za mirovinu: uvod u probleme oblikovanja drugog i trećeg mirovinskog stupa
Kada bi ljudi bili racionalni bez ograničenja, kada rizici i neizvjesnost ne bi umanjivali mogućnosti za sagledavanje budućnosti i kada bi vremenski horizonti odlučivanja bili beskosnačni (međugeneracijski altruizam – uzimanje u obzir preferencija svih budućih generacija), opisani problem ne bi postojao. Sve odluke bile bi optimalne. Ljudi bi (pojedinačno i kolektivno) kombinirali potrošnju i štednju na najbolji mogući način.
Ove pretpostavke ne vrijede u stvarnom svijetu. Ljudi često premalo štede na dugi rok i nemaju adekvatne mirovine. Otud problem siromaštva u trećoj dobi. Neadekvatna štednja nije (samo) posljedica vjere u moći države (prvog stupa), koja istiskuje individualnu odgovornost. Nedovoljna dugoročna štednja za mirovinu javlja se posvuda, podjednako u Hrvatskoj gdje očekujemo snažan utjecaj državnog paternalizma na odluke ljudi, kao i u SAD-u, gdje je utjecaj države na individualne odluke slabiji nego kod nas.
Ekonomisti i psiholozi ponudili su cijeli spektar teorija o tome zašto ljudi premalo štede za mirovinu. Umjesto detaljnog pregleda, a radi uštede prostora, teorije ćemo grupirati u dvije glavne hipoteze. Prva polazi od toga da ljudi nisu racionalni. Na primjer: jako su nestrpljivi i kratkovidni. Ne mogu odoljeti napasti potrošnje. Ljudi žele živjeti sada, a ne sutra; sutra ih previše ne brine. Teško im je osmisliti dugoročne financijske planove i pridržavati ih se. Osim toga, navodno ne razumiju efekt ukamaćivanja koji može eksponencijalno povećati vrijednost glavnice u vrlo dugom roku: na primjer, tisuću kuna uz prosječni prinos od 3% na godinu za četiri godine vrijedit će neznatno više – 1,126 kuna, no za 40 godina vrijedit će više nego tri puta više – 3,262 kune.
Neki psiholozi smatraju da bi ljudi više štedjeli kada bi razumjeli učinke akumulacije glavnice kroz prinos na ulaganja. Stoga se problem nedostatne dugoročne štednje može pokušati riješiti financijskim opismenjavanjem. Tome se zadnjih godina posvećuje sve veća pažnja. Međutim, emocije, kultura i vrednote također utječu na odluke. Štoviše, presudne su. To znamo po tome što brojni financijski dobro obrazovani ljudi često donose loše financijske odluke ako su preplavljeni emocijama. Stoga financijsko opismenjavanje jest važno, ali ne može biti jedini način poticanja dugoročne štednje za mirovinu.
Zbog toga velika većina zemalja koristi dodatne poticaje individualne štednje za mirovinu. Poticaji variraju od mekih, kao što su subvencije i porezni poticaji za štednju u trećem stupu mirovinskog osiguranja (dobrovoljni mirovinski fondovi i programi), do tvrđih kao što je obavezna štednja za mirovinu u drugom stupu mirovinskog osiguranja (obvezne uplate u takozvane obvezne mirovinske fondove drugog stupa). Države se razlikuju prema tome kako kombiniraju mirovinske stupove koji promiču individualnu štednju, o čemu će biti više riječi u sljedećem nastavku.
Druga skupina hipoteza koje pokušavaju objasniti nedovoljnu dugoročnu štednju polazi od toga da su ljudi racionalni, ali je budućnost posve neizvjesna. Ako neizvjesnost definiramo kao beskonačan rizik (posve nerazvidna budućnost), štednja na dugi rok može se pokazati kao iracionalna odluka. U tom slučaju racionalno je biti kratkovidan. S ovom bi se tezom složio i slavni ekonomist John Maynard Keynes koji je smatrao da se samo kratkoročna očekivanja mogu formirati racionalno. Prema Keynesu, formiranje dugoročnih očekivanja uzaludan je posao, a ako se ipak obavlja, onda počiva na pukim nadama, iluzijama i samozavaravanju.
Iskustva ljudi u razvijenim zemljama opovrgavaju hipotezu potpune neizvjesnosti u dugom roku. Keynes je spomenute retke zapisao 1936., u jednom drugom vremenu, koje se u međuvremenu promijenilo. Rizik uvijek postoji, no iskustvo zadnje dvije ili tri generacije u razvijenim zemljama pokazuje da daleka budućnost nije posve nerazvidna kao što je pretpostavio Keynes koji je poznat i po ciničnoj izreci „u dugom roku smo svi mrtvi“. Danas postoje investicijski savjetnici i instrumenti poput indeksnih fondova koji i financijski osrednje pismenoj osobi omogućavaju odluke s razumnom vjerojatnošću financijskog uspjeha u vrlo dugom roku (i o tome će biti više riječi u sljedećim nastavcima serijala). Zbog toga je argument poticanja individualne mirovinske štednje prisutan u najvećem broju visoko i srednje razvijenih zemalja čije su vlade pretočile spomenute argumente u prilog poticanja štednje u konkretne mjere u okviru mirovinskog sustava.
U sljedećim nastavcima prikazat ćemo te mjere, uz naglasak na objašnjenje prednosti i mana hrvatskog mirovinskog modela. Prije toga, dužni smo objasniti još dvije stvari koje su ključne za razumijevanje različitih obilježja mirovinskih sustava. Prvo je (rjeđi) fenomen pretjerane štednje za mirovinu, a drugo je problem ravnoteže između javnih poticaja (izdataka) i javne koristi od poticanja individualne mirovinske štednje.
Što se prvoga pitanja tiče, neki financijski savjetnici – praktičari uočili su da pojedinci i obitelji iz višeg srednjeg sloja ponekad previše štede za mirovinu. Oni manje uživaju u životu dok rade, za sobom ostavljaju veliku nepotrošenu imovinu koju, veoma često, ostavljaju nasljednicima tek po odlasku s ovoga svijeta. Iako je ova tema očito najuže povezana s bliskom temom nasljeđivanja koja ima i važnu etičku komponentu, problem viška individualne štednje za mirovinu ipak se javlja i spominje rjeđe od problema manjka takve štednje. Ipak, vidjet ćemo da mirovinski sustavi uzimaju u obzir i ovaj problem dopuštanjem jednokratnih isplata mirovinske štednje neposredno po umirovljenju. Kako je ljudima veoma teško procijeniti optimalnu štednju na duga razdoblja od 20, 30 ili 40 godina, oni koji iz predostrožnosti pretjeraju sa štednjom imaju mogućnost isplata dijela ušteđenih iznosa prije nego što počnu uživati isplatu mirovinske rente.
Mnogo je važnije drugo pitanje o javnim troškovima i koristima od poticaja individualne mirovinske štednje. Poticanje dugoročne štednje za mirovinu podrazumijeva fiskalne izdatke koji se nadograđuju na postojeći deficit prvog stupa mirovinskog sustava (Tablica 3.1). Stoga se postavlja pitanje mogu li se ti dodatni izdaci odnosno poticaji društvu isplatiti?
Većina ljudi nedovoljno štedi za mirovinu iako neki uštede i previše, a dobro osmišljen mirovinski sustav mora uzeti u obzir oba spomenuta učinka
Fiskalni i političko-ekonomski učinci poticane štednje za mirovinu: kratki i dugi rok
Prije razmotranja realnih scenarija koji uzimaju u obzir složenost pitanja društvenog cost/benefita poticanja štednje za mirovinu, prikazat ćemo dva nerealno pojednostavljena odgovora i objasniti zašto oni ne mogu riješiti problem. Prvi odgovor ćemo nazvati libertarijanskim, a drugi fatalističkim. Spominjemo ih jer su veoma zastupljeni u javnosti – podjednako među stručnjacima, kao i u medijima i na društvenim mrežama.
Libertarijanski odgovor na pitanje mogu li se poticaji za individualnu mirovinsku štednju društvu isplatiti polazi od toga da se deficit mirovinskog sustava treba rješavati redukcijom prava u prvom stupu i njegovim približavanjem nultom stupu, a štednja za mirovinu je stvar individualnog odlučivanja i ne treba ju poticati.
Prvo ćemo pokazati što se događa sa stupom međugeneracijske solidarnosti u kontekstu libertarijanske ideje: koristeći podatke o uplaćenim doprinosima iz Tablice 3.1 (oko 23 milijarde kuna uplaćenih doprinosa na godinu), možemo zamisliti da se taj iznos rasporedi na 1,24 milijuna umirovljenika tako da svatko dobije po 1,855 kuna. Taj iznos bi mogao malo varirati od umirovljenika do umirovljenika ovisno o radnom stažu, no prema libertarijanskom gledanju, to je tehničko pitanje koje nije važno. Važno je da spomenuti iznos prosječne mjesečne mirovine realno prikazuje financijsku snagu prvog mirovinskog stupa u ovom trenutku, bez deficita, dakle pokazuje koliki je potencijal isplata iz stvarno prikupljenih mirovinskih doprinosa. Kada bi ljudi postali svjesni stvarne financijske (ne)moći prvoga stupa odnosno mirovinskih doprinosa koji se u njemu prikupe, imali bi snažan poticaj samostalno povećati dugoročnu štednju za mirovinu iz straha od siromaštva u trećoj dobi, jer je s manje od 2.000 kuna na mjesec uistinu nemoguće živjeti u gradovima. Prema libertarijanskoj logici, nitko bolje od pojedinca ne može odlučiti koliko i kako štedjeti na dugi rok.
Libertarijanski odgovor je stav koji je u prosjeku zastupljeniji među ljudima višeg stupnja obrazovanja i dohotka koji zbog socijalnog i ekonomskog backgrounda više vjeruju sebi nego državi i financijskim posrednicima, a dio njih i jest sposobniji donositi dobre poslovne odluke bez upliva države Prednost libertarijanskog stava je jednostavnost predloženog modela i pokušaj afirmacije individualne odgovornosti i dugoročne štednje za mirovinu, pri čemu se socijalna uloga međugeneracijske solidarnosti kroz prvi mirovinski stup ne odbacuje u potpunosti. Međutim, libertarijanski odgovor ima nekoliko ozbiljnih mana. Prvo, politički je neprovediv jer je suprotan interesima oko 800 tisuća glasača koji imaju mirovinu veću od 1,855 kuna. Drugo, politički je neprovediv jer je suprotan interesima dijela današnjih radnika – budućih umirovljenika čije su očekivane mirovine veće od onih ostvarivih u uvjetima bez deficita prvog mirovinskog stupa. Reforma prvog stupa koja bi išla za svođenjem mirovinskih prava prema mogućnostima pokrivenog financiranja iz doprinosa vjerojatno bi bila zaustavljena na Ustavnome sudu čija je dosadašnja praksa počivala na zaštiti kontinuiteta prava u prvom stupu mirovinskog osiguranja, bez obzira na realnost prihodne strane HZMO-a (zbog toga su nastali do danas zaboravljeni i isplaćeni dug umirovljenicima, kao i ranije spomenuti mirovinski dodatak od 27%). Treće, libertarijanski odgovor dovodi do puno veće dohodovne preraspodjele jer bi prvi stup bio održiv samo uz vrlo male varijacije mirovina, a to znači još veću preraspodjelu od onih s većim plaćama koji plaćaju relativno puno doprinosa prema onima koji imaju niže plaće i plaćaju manje doprinosa (jer, s druge strane, približavanje distribucije mirovina distribucijama prijašnjih plaća i uplaćenih doprinosa značilo bi da sve više starijih ljudi pada ispod granice siromaštva). Četvrto, libertarijanski odgovor zanemaruje problem nedovoljne mirovinske štednje koji je veoma raširen, tj. javlja se neovisno o konstrukciji mirovinskog sustava. Zbog toga se kao petu i najvažniju manu može istaknuti činjenica da libertarijanski odgovor ne rješava temeljni problem političkog poticaja starijih ljudi da u budućnosti izglasaju loše politike sebi u korist, poput većeg zaduženja za mirovine, veće stope mirovinskog doprinosa ili preusmjeravanja javnih izdataka radi financiranja mirovina.
Dok se libertarijanski odgovor uglavnom raspravlja izvan društvenoga mainstreama (na društvenim mrežama), u glavnoj političkoj, medijskoj i stručnoj struji zastupljeniji je fatalistički odgovor na pitanje mogu li se društvu isplatiti poticaji za individualnu mirovinsku štednju. Fatalistički odgovor svodi se na obranu statusa quo u prvom stupu. Njegovi zagovornici ignoriraju dugoročne posljedice demografskih trendova, a rasprava se usmjerava na kratak rok; prema fatalističkom gledanju, ključan problem mirovinskog sustava svodi se na to što je od 2002. godine u Hrvatskoj 5% bruto plaća članova obveznih mirovinskih fondova drugog stupa preusmjereno iz prvog u drugi mirovinski stup. Time je stvoren dodatni deficit prvog stupa (i konsolidiranog državnog proračuna) od oko 1,5% BDP-a na godinu, koliko približno iznosi godišnja vrijednost 5% bruto plaća. Zagovornici fatalističkog odgovora smatraju kako je riječ o „trošku“ ili „gubitku“, pri čemu se koncept troška ili gubitka za državni proračun izjednačava s troškom odnosno gubitkom za društvo u cjelini.
Međutim, ta definicija je pogrešna. Radi se samo o tome da se neto štednja države smanjila (deficit), ali se neto štednja privatnog sektora povećala za isti iznos. Pritom fatalisti zanemaruju činjenicu da ova promjena stvara dva političko-ekonomska efekta. Prvo, kao što je ranije opisano, s rastom osobne štednje smanjuje se poticaj za donošenje loših ekonomsko-političkih odluka u budućnosti. Drugo, jača pritisak za racionalizaciju fiskalnih izdataka države. Pritisak koji veći deficit može imati na fiskalnu disciplinu u dijelu ostalih rashoda mogao bi biti problematičan da su fiskalni izdaci mali i efikasni. Međutim, u uvjetima kada su ti izdaci relativno veliki i dijelom neefikasni, spomenuti pritisak na racionalizaciju ima političko-ekonomski smisao u kratkom roku. Unatoč tome, zagovornici fatalističkog odgovora ignoriraju širi poliičko-ekonomski kontekst i inzistiraju na besmislu mirovinske reforme, osobito ako se veći dio povećane privatne štednje ulaže u državne obveznice koje se jednim dijelom izdaju radi financiranja povećanog deficita proračuna, koji je uzrokovan manjim priljevom sredstava od doprinosa.
Ulaganja privatne mirovinske štednje (u drugom i u trećem stupu) svakako jesu tema o kojoj ćemo raspravljati u idućim nastavcima, no za potrebe ove rasprave zamislimo slučaj reforme u kojoj privatna mirovinska štednja ostaje na računima kod HZMO-a (ili Središnjeg registra osiguranika, REGOS-a), te se ukamaćuje po prosječnom prinosu na državne obveznice. Čak ni takva mirovinska reforma zbog spomenuta dva političko-ekonomska razloga ne bi bila besmislena, što se može pokazati i uz pomoć brojki koje će otkriti ključnu potencijalnu prednost državnog poticanja individualne mirovinske štednje – smanjenje očekivanog deficita prvog stupa mirovinskog osiguranja u dugom roku. U raspravama o mirovinskom sustavu ne može se smetnuti s uma da je prvi stup mirovinskog osiguranja neodrživ u uvjetima starenja stanovništva u dugom roku i to je problem koji će svi mirovinski sustavi u 21. stoljeću morati nekako razriješiti.
Mirovinski sustav treba funkcionirati tako da omogući kontrolu deficita mirovinskog sustava u uvjetima starenja stanovništva u dugom roku
Zamislimo početnu točku u vremenu u kojoj postoji samo prvi mirovinski stup u koji svi osiguranici uplaćuju mirovinski doprinos po stopi od 20% iz bruto plaće. U toj točki deficit prvog stupa mirovinskog osiguranja ne iznosi 4,3% BDP-a koliko je iznosio 2019. prije korona krize (Tablica 3.2), nego iznosi 2,8% BDP-a. Razlika od 1,5% BDP-a predstavlja 5% mirovinskog doprinosa iz bruto plaća. To je situacija kakvu priželjkuju zagovornici fatalističkog odgovora – da se 1,5% BDP-a vrijednih mirovinskih doprinosa vrati prvom stupu mirovinskog osiguranja.
Međutim, pritom se zanemaruje da će demografski trendovi dovesti do prilično predvidive promjene odnosa broja umirovljenika odnosno broja ljudi u dobi od 65 godina i starijih, i broja ljudi u radno aktivnoj dobi. Prema projekcijama koje smo prikazali u prvom tekstu iz serije Mirovine za 21. stoljeće, ovaj omjer će se u četrdesetak godina od 2019. do 2060. povećati s 34,8% na 61,5%. Stoga povećanje proračunskog deficita za 1,5% BDP-a svake godine i isto toliko povećanje individualne mirovinske štednje treba sagledati u kontekstu očekivane demografske promjene i njenog utjecaja na adekvatnost mirovina i deficit mirovinskog sustava.
Nastavit ćemo s vrlo optimističnom interpretacijom prema kojoj će mjere tržišta rada i useljavanje održati broj zaposlenih na sadašnjoj razini u dugom roku, tako da će deficit prvog stupa rasti samo u proporciji prema rastu broja umirovljenika. Rast broja umirovljenika izveden iz službenih demografskih projekcija iznosi 0,45% u prosjeku godišnje, što dovodi do povećanja deficita prvog stupa mirovinskog sustava s 2,8% na 4,7% BDP-a do 2060. godine u uvjetima bez promjene sustava. To pokazuje plava linija na Slici 3.2.
Slika 3.2 Deficit mirovinskog sustava bez drugog stupa i s drugim stupom, pri čemu utjecaj drugog stupa zavisi o neto povratu na ulaganja i izdvajanju za drugi stup
Sada pretpostavljamo početak mirovinske reforme u kojoj se za poticanje privatne štednje „troši“ 5% bruto plaće, odnosno četvrtina početnog mirovinskog doprinosa od 20%, koji se smanjuje na 15% za one koji počinju uplaćivati sredstva na mirovinske račune u drugom stupu. Početni deficit prvog stupa mirovinskog osiguranja sada je veći i iznosi 4,3% umjesto 2,8% BDP-a (jer efekt preusmjeravanja 5% bruto plaće iz prvog stupa na individualni mirovinski račun u drugom stupu iznosi oko 1,5% BDP-a godišnje). To je onaj dio koji se u fatalističkom odgovoru prikazuje kao „gubitak“ ili (tranzicijski) „trošak“.
Međutim, zagovornici fatalističkog odgovora u pravilu ne govore o onome što zatim slijedi: dio osiguranika pri umirovljenju više ne koristi punu mirovinu iz prvog stupa nego koristi kombiniranu mirovinu koja se sastoji od osnovne mirovine, koja je jednaka tri četvrtine (proporcionalno plaćenim doprinosima 15%/20%) pune mirovine iz prvog stupa, dok se preostali dio mirovine alimentira iz anuiteta – mirovinske rente koja se isplaćuje na temelju sredstava akumuliranih na računu individualne mirovinske štednje. Kako raste broj umirovljenika koji kombiniraju mirovinu iz prvog i drugog stupa mirovinskog osiguranja, tako se stvara ušteda u prvom stupu iz kojeg se isplaćuje samo tri četvrtine od one mirovine koja bi se isplaćivala da nije bilo promjene u mirovinskom sustavu (da je ostao samo prvi stup).
Uštede u prvom stupu često se zanemaruju u razmatranjima mirovinskog sustava jer je riječ o veoma sporom procesu. U prvim godinama vrlo mali broj ljudi koristi kombiniranu mirovinu i efekt ušteda se ne vidi. U dugom roku, kako se broj umirovljenika s kombiniranim mirovinama povećava (nakon 40 godina svi koriste kombinirane mirovine), efekt ušteda u prvom stupu počinje dominirati i ukupan deficit cijelog mirovinskog sustava smanjuje se usprkos starenju stanovništva. To je prikazano crvenom linijom (Deficit s reformom 1) na Slici 3.2. Duž crvene linije vrijedi pretpostavka da se značajniji broj umirovljenika s kombiniranom mirovinom (po 2,5% na godinu) pojavljuje tek nakon 20 godina nakon početka individualne mirovinske štednje kada ranije padajuća linija salda mirovinskog sustava poprima pozitivan nagib.
Poticaji za individualnu mirovinsku štednju mogu dovesti do smanjenja deficita u dugom roku i u uvjetima kada stanovništvo stari ako dovoljan broj ljudi mirovinskom rentom iz ušteđenih sredstava kompenzira dio smanjene mirovine iz prvog stupa mirovinskog osiguranja
Prikazani rezultat ne pretpostavlja ništa o tome kako se ulaže 1,5% BDP-a, koliko se svake godine prikuplja na individualnim mirovinskim računima u drugom stupu. Jedino je bitno da potaknuta individualna mirovinska štednja bude dovoljna da iz nje proizlazeća mirovinska renta pruži kompenzaciju za smanjenu isplatu osnovne mirovine iz prvog stupa koja stvara uštedu u prvom stupu mirovinskog osiguranja. Ipak, snaga te kompenzacije odnosno poticaja zavisit će o tome koliko se sredstava uštedi na individualnim mirovinskim računima. A to će, uz dane dohotke, zavisiti o dva glavna čimbenika: o visini izdvajanja za drugi stup i o neto povratu na ulaganja sredstava na mirovinskim računima.
Stoga možemo zamisliti situaciju s većim početnim deficitom u mirovinskom sustavu i bržom akumulacijom privatne mirovinske štednje (reforma 2 na Slici 3.2). Do toga može doći zbog većeg izdvajanja za drugi stup. U tom slučaju dolazi do bržeg povećanja broja umirovljenika koji koriste kombiniranu mirovinu i do većih ušteda u prvom stupu. Takav je scenarij prikazan žutom linijom na Slici 3.2 (Deficit s reformom 2). Duž te linije pretpostavljamo početno povećanje deficita prvog stupa na 5% BDP-a zbog izdvajanja većeg postotka od 7,5% bruto plaće na individualne mirovinske račune, što dovodi do pojave po 2,5% kombiniranih mirovina svake godine od pete godine razmatranog vremenskog razdoblja.
Prikazane linije ne predstavljaju prognozu da će se to doista dogoditi, nego ilustriraju mehanizam djelovanja poticaja za individualnu mirovinsku štednju koji je u osnovi jednostavan: više sredstava na mirovinskim računima pri umirovljenju potiče veći broj ljudi na korištenje kombinirane mirovine, što u prvom stupu štedi četvrtinu mirovine koja bi se isplatila ako se isplaćuje puna mirovina osobama koje su ostale u prvom stupu.
S druge strane, ako cijeli mirovinski sustav zavisi samo o prvom stupu, mirovinski sustav se kreće duž plave linije na Slici 3.2 i kontinuirano tone zbog starenja stanovništva. Štoviše, duž plave linije raste i rizik promjene političkog ambijenta – donošenja loših političkih odluka zbog političke dominacije starijih generacija. I u isto vrijeme nema nikakvoga jamstva poboljšanja adekvatnosti mirovina.
Bitna poruka glasi da kombinirani mirovinski sustav koji pokušava uskladiti poticaje međugeneracijske solidarnosti i individualne štednje za mirovinu prije ili kasnije uspješno rješava konflikt financijske održivosti sustava i adekvatnosti mirovina. Sam prvi stup to nije u stanju postići u uvjetima starenja stanovništva.
Međutim, vremenska točka u kojoj će biti moguće pomiriti fiskalnu održivost sustava i adekvatnost mirovina nalazi se daleko u budućnosti, što otežava razumijevanje novog mirovinskog modela. To otvara opasnost kratkovidnosti – propusta uočavanja svih posljedica današnjih odluka, što stvara opasnost čestih modifikacija mirovinskog sustava, donošenja loših političkih odluka na teret budućih generacija poreznih obveznika i dominacije ranije opisanog fatalističkog pogleda na sustav.
Više sredstava na mirovinskim računima pri umirovljenju potiče veći broj ljudi na korištenje kombinirane mirovine, što u prvom stupu štedi četvrtinu mirovine
Zaključak
U trećem nastavku serije Mirovine za 21. stoljeće pokazali smo kako se prvi stup solidarnosti i individualna mirovinska štednja mogu kombinirati na način koji će pomoći rješavanje fundamentalnog problema prvog stupa – nepomirljivosti fiskalne održivosti i adekvatnih mirovina za buduće umirovljenike. Pokazali smo u čemu libertarijanski i fatalistički pogled na mirovinski sustav griješe: oba zanemaruju problem dugog roka u uvjetima starenja stanovništva. Pokazali smo i zašto treba poticati individualnu mirovinsku štednju i tu se zaustavili – nismo pružili odgovor na pitanje kako ju je najbolje poticati.
Oblikovati dobar sustav poticaja individualne mirovinske štednje nije nimalo lako. Najbolje prakse o kojoj bi postojao konsenzus nema; svaka zemlja je osuđena ne eksperimentiranje i prilagođavanje vlastitih mirovinskih sustava koji tako postaju sve složeniji i udaljeniji od čistih teorijskih modela. U sljedećim nastavcima serijala Mirovine za 21. stoljeće pokazat ćemo kako je i zašto započela mirovinska reforma uvođenjem drugog i trećeg mirovinskog stupa u Hrvatskoj 2002., kako su se slični mirovinski modeli širili Europom i svijetom, te kako su i zašto naknadno prilagođavani.
Seriju Mirovine za 21. stoljeće podupire Raiffeisen društvo za upravljanje obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima d.d. Stavovi autora ne odražavaju stavove Društva. Serija izlazi mjesečno i obrađuje makro i mikro aspekte funkcioniranja mirovinskog sustava. Knjiga koja će biti objavljena kada serija završi omogućit će čitateljima lakše snalaženje u ovoj zahtjevnoj temi koja se, prije ili kasnije, tiče svakoga od nas.
