Misliti veliko i malo: priča o knjigama koje nisu trebale biti napisane i teorijama koje nemaju smisla

Ilustracija: Gibsonff / Dreamstime

O knjigama koje nikada nisu trebale biti napisane, o mutnim pogledima makroekonomista i o tome kako nas godinama bezuspješno uvjeravaju da neoliberalizam zatire državu blagostanja – ekonomska matineja iz serije “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet”

Ad
Ad

Dvije su me stvari ponukale na parafrazu poznatog naziva Kahnemanove knjige Misliti brzo i sporo. Misliti veliko i malo polazi od dva pitanja. Prvo glasi koliko i kada „makro“ (veliko) ima smisla u usporedbi s „mikro“ (malim)? Drugo glasi zašto na makro razini ima više uzbuđenja, polemika i nesporazuma nego u mikro temama?

Računovodstveni standardi poput IFRS9 izazivaju mnogo manje polemika i uzbuđenja od rasta BDP-a, poreza i tečaja. U medijima i na društvenim mrežama sigurno nećete čuti zajapurene sugovornike kako se sukobljavaju oko toga je li bolje monističko ili dualno korporativno upravljanje poduzećem, ali, ako dovoljno tražite, primijetit ćete virtualne ratnike koji kreću u boj velikim riječima o „kapitalizmu“, „neoliberalizmu“, „financijalizaciji“, „socijalizmu“, „komunizmu“ ili „migrantima“ i “sistemu”. U usporedbi s time, mikro teme su poput rasprave o tome jesu li bolji šamponi Nivee ili Procter&Gamble.

U ovom ćemo tekstu prvo pokušati odgovoriti na pitanje zašto je to tako. Na temelju odgovora zatim ćemo raspraviti o jednoj od najdebljih knjiga objavljenih ove godine – Crashed: How a Decade of Financial Crisis Changed the World, britanskoga povjesničara zaposlenog u Americi, Adama Toozea.

Misliti veliko – misliti makro

Prvi povod za pitanja o odnosu makra i mikra je predstavljanje knjige Makroekonomika I za ekonomiste i neekonomiste s hrvatskim primjerima Ive Bićanića i Milana Deskara Škrbića. Događaj je to koji je obilježio protekli tjedan na Labu. Odlučili smo započeti izdavačku aktivnost Ekonomskog laba knjigom o makroekonomskoj analizi, iako izgleda da je makro živi pijesak u usporedbi s čvrstim terenom ekonomske analize.

Prije mnogo godina imao sam prigodu slušati predavanja legendarnog Billa Bransona (1938.-2006.) s Princetona, jednog od pionira međunarodne ekonomike. On je u svako predavanje ubacivao svoju omiljenu rečenicu: „Microeconomics is all that economics is.“ Meni se usjekla u pamćenje jer ju nisam shvaćao kao poruku da je makro nešto bez veze. Naprotiv, Branson je bio jedan od ponajboljih makroekonomista svoje generacije. Rečenicu sam tumačio kao podsjetnik da iza svake makro apstrakcije moraju ležati mikroekonomska objašnjenja – temelji.

Drukčije rečeno, „Microeconomics is all that economics is“ bio je poziv na strogost u razmišljanju o makro temama. Reći ćete da je rigoroznost nužna za smisleno razmišljanje o svim temama; i to je točno, ali uz mali dodatak. U mikro svijetu opažanja su jasnija, mjerenja preciznija i mnogo je lakše prepoznati bullshit. U makro svijetu sve je mutnije i lakše prolaze nečiji snovi, da ne ponavljam onu drugu riječ. Zbog toga se u mikru disciplina nekako nametne sama od sebe, dok u makru za disciplinu treba imati puno samo-discipline. A najvažnija samo-disciplina je metoda.

To je kao s pogledima na gradove: dok hodate Gundulićevom ulicom u Zagrebu, sve je jasno: gore je izlaz na Ilicu, lijevo su Mesnička i Frankopanska, a desno je Trg. Prođite malo dalje Tomićevom, popnite se do kule Lotršćak, i s terase pored Uspinjače pogledajte grad: koja je ono tamo ulica; čekaj, u kojem ono neboderu živi Ana? Netko sa slabijom orijentacijom lako će konstruirati teoriju da je Heinzelova ulica zapravo Šubićeva, pogotovo ako je maglovit dan. Isto vrijedi za Dubrovnik kad stojite na Srđu. Treba znati ograničenja i imati dobre instrumente za promatranje.

Objavili smo, dakle, Makroekonomiku I za ekonomiste i neekonomiste s hrvatskim primjerima, jer smo kroz seriju tekstova nazvanu B2B (Back to Basics), objavljenu ranije na Labu, vidjeli da Bićanić i Deskar-Škrbić disciplinirano izlažu makro teme. Pazeći da uz pomoć hrvatskih statistika provjere koje teorije „prolaze“ a koje ne pokazali su da znaju ograničenja i imaju dobre instrumente za promatranje – pokazali su metodu. Knjiga je ispala kao da autori stoje na terasi pored Uspinjače za vedra dana i imaju dalekozore, kamere i geodetsku aparaturu, pa im se ne može dogoditi zamjena Heinzelove za Šubićevu ulicu.

Različite razine makra i Crashed na globalnoj razini

Filozofije i priče o odnosu teorije i empirije postoje još od antike. Poželjno je da taj odnos bude „čvrst“, i to u onom poperovskom smislu prema kojemu se pod teorijama vode samo formalne hipoteze koje se mogu empirijski opovrgnuti. Međutim, to ne ide baš tako lako; znamo da postoje situacije kada isti podaci mogu poduprijeti različite teorije (kao što postoje teorije koje nije lako testirati). Međutim, to ne znači da smo došli do kraja spoznaje i da može početi buka. Znači da se treba bolje potruditi s teorijama i podacima. Tek ako nikako ne ide, treba pričekati da se desi neki teorijski proboj ili napredak na području mjerenja pojava.

Spoznajni procesi su, dakle, daleko od savršenih. To je glavni razlog zašto se često događaju spoznajne stagnacije, a proboji samo ponekad. Drugim riječima, mnogi su dani mutni. Za takvih se dana lako pobrkaju ne samo ulice, nego i čitavi gradovi. Bićaniću i Deskaru-Škrbiću se to ipak nije dogodilo. Ograničili su se na izlaganje o ponašanju nacionalne ekonomije u kratkome roku. Definirali su si relativno lako savladiv okvir. Nije da i tu nema dilema, ali ipak, znaju se modeli i neke pravilnosti koje su izvedene iz čvrstih empirijskih uporišta. Tek će Makro II, čije je izdanje predviđeno za 2020.-u, pred autore postaviti prave izazove kad otvore Pandorinu kutiju promjena cijena, preferencija, tehnološkog napretka i raspodjele. Čekamo ih na tome.

Bićanić i Deskar su tako pribjegli jednom od najsigurnijih načina za ostanak na čvrstom terenu – izbjegli su pitanja o funkcioniranju globalne ekonomije i političke ekonomije. Međutim, kada predmet analize („gospodarstvo“) posve otvorimo, te 200-injak nacionalnih gospodarstava dovedemo u stanje političkih, ekonomskih i financijskih interakcija, kompleksnost eksplodira. Globalni makro, kojim se naši autori nisu bavili, jako je mutan dan i maglovita noć – pogled s 5000 metara visine uz slaba svjetla; carstvo improvizacije i površnosti, prepuno situacija poput one kada se nešto pričinjava … ali, kad se bolje pogleda, vidi se da je to kriva ptica, krivi grad, kriva ulica. Što je veća kompleksnost, a slika globalna, to je više napisanih knjiga atraktivnih naslova koje obećaju ne samo spoznaju, već i uzbuđenje, možda i kakav religiozan uvid. Međutim, mogućnost pogreške eksponencijalno raste.

Knjiga engleskog povjesničara Adama Tooze-a izvrsno odabranog naslova Crashed pripada u skupinu jako ambicioznih djela izgubljenih u detaljima. Tooze je povjesničar – profesionalno uvjeren da je ljudski duh u stanju obuhvatiti Historiju. Takvo uvjerenje rezultira neprobavljivim dimenzijama rada: Crashed sadrži šestotinjak stranica na kojima se politički i financijski događaji u proteklih desetak godina redaju kao na traci. Čitatelj se osjeća kao putnik u nepoznatom gradu bez GPS-a, kao lutalica u labirintu patuljaka. U izvanrednoj kronologiji krize kakvu je samo povjesničar mogao sastaviti, u sekundama se prebacujemo između Washingtona, Londona, Berlina, Moskve i Beijinga, saznajemo (ili se prisjećamo) kada je koji važan sastanak održan i zbog čega je recimo Jean Claude Trichet (predsjednik ECB-a 2003.-2011.) s nekoliko takvih okupljanja otišao bijesan. Informacije razrađene do minucioniznih detalja teku u vodopadima pa se čitatelju može dogoditi i to da na lijevoj stranici otvorene knjige čita o repo ugovorima između međunarodnih banaka, a na desnoj o tome koliko Njemačka izdvaja za obranu.

Čitatelj od Toozea saznaje i mnogo podataka o tome što su radile poslovne, a što centralne banke. Bez sumnje, autor pokazuje izvrsno poznavanje financijskih instrumenata. Jedina zamjerka koju sam pronašao odnosi se na tumačenje makroprudencijalne politike (koja nema veze samo sa supervizijom najvećih banaka), no to je sitnica koja nije vrijedna daljnje rasprave.

Osim toga, Crashed ispravno poučava o tome da kriza 2008. nije iz Amerike uvezena u Europu (priča koju su političari iz u EU pokušali podvaliti svijetu i svojim biračima), već je kriza bila zajednička, transatlantska. O tome svjedoči uloga europskih banaka na američkom tržištu novca (o čemu je i ranije bilo sve poznato).

Pročitat će čitatelj Crasheda i obećanja o zaokruženoj teoriji o tome zašto se sve to dogodilo (a ne samo kako). Međutim, taj uvid čitatelju cijelo vrijeme izmiče kao pokretna meta. Kao da uvijek čeka na sljedećoj stranici, ali kad se strana okrene, umjesto objašnjenja slijedi još jedan vodopad zabilježenih informacija. Zbog toga će čitatelj tumačenja „zašto“ pronalaziti u tragovima, poput onoga da se Zapad malo zaletio oko Ukrajine i provocirao jadne Ruse. Slabi ostaci tragova objašnjenja umanjit će uvjerljivost malobrojnih zaključaka oko čije se argumentacije autor, očito umoran od prikupljanja i sistematizacije građe, nije odveć trudio.

Na kraju, kada se podvuče crta pod svu tu silu informacija koja će vas napasti sa stranica ove knjige, ukupan okvir Toozeovoj fascinantno detaljnoj priči daje standardna naracija o stezanju remena (engl. austerity) i dokidanju države blagostanja. Stezanje su navodno inducirali financijski odnosi, i njima je zatim pokrenut domino populizma, neliberalne demokracije, autoritarnih vođa, nacionalizama, cijelog tog šarolikog post-hladnoratovskog svijeta koji se proteže od Putina preko Orbana do Trumpa. Svijet je to u kojem je socijaldemokracija – tzv. „lijevi liberalizam“ – gotovo nestala s političke mape svijeta, i to je ono što autora brine i boli. Ali, on to nije u stanju objasniti. Tek, kao svaki pošteni europski ljevičar, Tooze objašnjava to evidentnim pogreškama financijskog kapitalizma.

Knjige koje nikada nisu trebale biti napisane

Na stranu što je u ovoj mega-knjizi verbalni vodopad zamijenio argumente u raspravi; na stranu što će mnogi čitatelji pobrkati beskrajan slijed informacija (suficit) s argumentima i teorijama (deficit); na stranu što svijet Adama Toozea počinje s financijskom krizom koja je prijelomni događaj (kao da prije nje nije bilo povijesti koja bi ju objasnila); na stranu što bi nekoliko grafikončića ubačenih u verbalnu bujicu valjda trebalo dodati nešto na uvjerljivosti (čega?); sve to na stranu, poanta onoga što mislim o toj knjizi glasi ovako: opetovano pribjegavanje nedopustivom pojednostavljenju – teoriji o stezanju remena koje proizvodi sve zamislive nevolje ovoga svijeta – suočava se s problemom u domeni onoga što je inače najjača strana Crashed: suočava se s problemom informacija i podatka.

Podaci slabo poznate agencije Eurostat dostupni nakon nekoliko klika mišem pokazuju da period od 2008. naovamo u EU nije bio, kako se najčešće spominje, period stezanja remena i demontaže države blagostanja. Naprotiv, bio je to period njezine reafirmacije i učvršćenja te podizanja ugriza socijalnih transfera u BDP-u na novu, višu razinu.

Slika u nastavku pokazuje da su udjeli socijalnih transfera u BDP-u svuda u EU rasli na početku krize 2008.-09. i uglavnom ostali na toj povišenoj razini, tek neznatno se korigirajući u zadnje 2-3 godine. To je uobičajena posljedica ekonomskog ciklusa i djelovanja tzv. automatskih stabilizatora.

Debela plava linija na donjoj slici pokazuje kretanje prosječnog udjela socijalnih transfera u BDP-u u euro području; taj udjel je danas znatno veći ne samo u odnosu na 2001., nego i na godine prije krize 2008.

Još nekoliko linija je na slici posebno istaknuto (podebljano). Donja smeđa linija je Irska. Irska je oduvijek bila zemlja s relativno malim socijalnim transferima. Međutim, na slici možemo pratiti snažan uzlet udjela socijalnih transfera u BDP-u u Irskoj nakon 2008., što je bilo logično kada je snažno udarila kriza (Irska je u početku bila jedna od najjače pogođenih zemalja). Transferi su se zadržali na visokoj razini do 2013., a zatim počinje drastičan pad njihova udjela. Irsko se gospodarstvo oporavlja po visokim stopama, pa zahvaljujući rastu plaća i zapošljavanju, potreba za transferima nestaje, tj. normalizira se. Na Malti (donja crna linija) transferi se također smanjuju u uvjetima rasta, te su uz Irsku najmanji u EU, jer za njima nema mnogo potrebe: stope nezaposlenosti u Irskoj i na Malti trenutačno iznose 5,3% odnosno  3,7%. I dok Irska i Malta nisu države „ogrezle u neliberalnoj demokraciji“, zelena isprekidana linija je notorna Mađarska. Tamo se vidi snažan i kontinuiran rast udjela socijalnih transfera do 2010., što se događalo u vrijeme socijaldemokratske vlade. Dakle, ne pad, nego rast socijalnih transfera prethodio je krizi i dolasku Orbana na vlast. Tome nije prethodio neoliberalizam kojem je navodno svaka državna intervencija i socijala strana – u pred-orbanovoj Mađarskoj na djelu je bila eksplozija države blagostanja. To je, između ostaloga, izazvalo ogroman fiskalni deficit, fiskalni kaos, političke raspukline, ranjavanja u demonstracijama pred parlamentom u Budimpešti 2006., i u konačnici, dolazak Orbana na vlast. A potom se dogodilo – što? Orban je počeo drastično smanjivati socijalne transfere dovevši ih daleko ispod razina iz 2001. (u relativnom smislu udjela u BDP-u). I to mu nimalo nije štetilo u pogledu političke popularnosti. Bilo bi zanimljivo od Toozea čuti što misli o aktualnim uličnim sukobima između žutih prsluka i policije u Parizu – u zemlji koja je s 26% udjela socijalnih transfera u BDP-u, što je punih 5 postotnih bodova više nego prije 15 godina, apsolutni europski rekorder (francuska linija nije podebljana jer je očita na vrhu slike).

Slika 1. Socijalni transferi u % BDP-a 2001.-2017.

Izvor: Eurostat

Ovi podaci opovrgavaju relevantnost teorija o stezanju remena, kojima se teži objasniti sve (političke i ekonomske) nevolje ovoga svijeta, uz što se vežu i pokušaji označavanja briga za prezaduženost država pretjeranima i utemeljenima na pogrešnim teorijama. Iz Toozeove hiper-jednostavne ekonomske perspektive, povijest svijeta je povijest potrage za sigurnom imovinom. Kada udari neka kriza, onda naraste potražnja za tom imovinom, koju može osigurati samo vlada tako da razjapi deficit i usput financira nešto korisno – javne investicije, socijalne transfere. Tooze tako ostaje u okvirima najjednostavnije kejnezijanske teorije koju s nacionalne preslikava na globalnu razinu.

Postoje mnoge knjige koje nikada nisu trebale biti napisane. Toozeova velika sposobnost evidentiranja i kontekstualizacije događaja dobro bi poslužila i da je napravio web stranicu s popisom imena, datuma sastanaka i događaja, s pretraživačem koji bismo mogli koristiti u svrhu podsjećanja na važne momente iz novije europske i svjetske povijesti. Takav informacijski proizvod ne bi bio opterećen klasičnim formatom knjige od kojeg očekujemo teoretiziranje i uvjerljivija objašnjenja. Da smo dobili web pretraživač važnih historijskih događaja, bila bi to sjajna i dostupna građa. Ovako smo dobili knjigu – arhiv financijske krize u koju su na margini ugrađene loše teorije.

Nedostaju joj uvjerljive teorije i tumačenja. Zbog toga joj se, kao i svakom drugom arhivu, može pristupiti kako je kome drago. Crashed se može činiti majstorskim djelom koje konačno “objašnjava” otkud nered u Ukrajini i fašisti u nekim parlamentima (The Guardian). Može se čitati i tako da se u njoj traži dokaz teorije zavjere i trag kraja kapitalizma koji počiva na iluzornoj vjeri da će preživjeti sljedeću globalnu krizu (Pooka Zecov na Idejama). Meni je pak Crashed prije svega arhiv bez adekvatnog pretraživača, s povremeno ubačenim lošim teorijskim dijelovima, zapakiran u pogrešan medij, dakle, stvar kakvu nikome ne bih poželio da ju ikada napravi jer je osuđena završiti kao podloga za sve – kao alibi za predviđanje svake moguće budućnosti (nešto poput onog motiva koji stalno ponavljam – zvona koje stalno zvoni – kome treba takvo zvono?). Kao što se u nasumično razbacanim točkama uvijek može nazrijeti neki oblik, tako će svatko u svakoj raspravi u budućnosti moći reći: “Imaš to kod Toozea”.

Na kraju mi se čini da je pisanje ove knjige prvenstveno poslužilo autorovoj auto-terapiji kroz iskazivanje zabrinutosti za budućnost svijeta. Prilično sam siguran da su najbolji povjesničari – a Tooze, čini se pripada tome krugu barem prema kapacitetu za prikupljanje informacija – anksiozni ljudi slomljeni pod teretom kompleksnosti ovoga svijeta.

Zašto bi mogla biti riječ o anksioznosti koja je, čini se, mnogo raširenija među socijaldemokratima koji su se gotovo posvuda uspjeli raspasti, objasnio je Darko Polšek u zadnjem nastavku našeg serijala Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet, pišući tada o Hansu Roslingu: ljudi (a i povjesničari su ljudi) dramatično loše procjenjuju stanje svijeta i njegove promjene. Većina voli drame, priču o tome da će sutra sve nestati jer je sve postavljeno krivo, nazadno. Ljudi su emotivna bića, a podaci zamorni, pa se i „idejna borba“ ponekad nameće kao prihvatljiv kompromis između emotivnog divljanja i zamorne analize numeričkih podataka, za što malo tko ima dovoljno strpljenja. Puno je lakše zaključiti da se podacima ionako ništa ne može dokučiti. No, umjesto za idejnu borbu, Tooze se možda i u terapijske svrhe odlučio na neumorno bilježenje informacija i događaja, i tako još jednom potvrdio kako nema prave spoznaje bez pažljivo odabranog balansa teorije i empirije. Kada je o saznanjima riječ, nije mi cilj zaključiti da je svijet divan i lišen svake opasnosti, i da su oni fašisti u parlamentima filantropi u potrazi za dobrim djelima. Naprotiv. Međutim, ovdje nije o tome riječ. Ovo je bio tekst o metodi.


Dodatak: Još neki dokazi o državi blagostanja kroz mjerenje uloge socijalnih transfera u EU

Eurostat nudi vrlo precizan podatak o visini socijalnih transfera prema funkcionalnoj klasifikaciji državnih izdataka (COFOG). Izdaci za kategoriju „socijalna zaštita“ (što uključuje i izdatke za mirovine) deflacionirani su pomoću harmoniziranog indeksa cijena potrošača (HICP) kako bi se prikazale promjene realnih socijalnih izdataka. Realni socijalni izdaci su u prosjeku snažno rasli u ovom stoljeću u EU. Nema naznaka „demontaže države blagostanja“. Zaključak osobito vrijedi u srednjoj i istočnoj Europi koja državu blagostanja, s izuzetkom Mađarske, uvjerljivo izgrađuje (Orban razgrađuje sustav socijalne pomoći). Hrvatska je jedina koja bilježi realnu stagnaciju socijalnih izdataka nakon 2008., što je posve logično jer ni realni BDP 2016. još nije bio vraćen na razinu 2008. Međutim, slika u tekstu pokazuje da se udjel socijalnih transfera u BDP-u u Hrvatskoj također dugoročno ne smanjuje. U svakom slučaju, ni u Hrvatskoj nije došlo do dramatičnog smanjenja realne socijalne zaštite. Značajno smanjenje se iz dobro poznatih razloga osim u Mađarskoj dogodilo samo u Grčkoj.

Izvor: Eurostat


Raniji tekstovi u seriji “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet”: 

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)

Četvrti tekst u seriji: Polanyieva djeca (I) – Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam (Velimir Šonje)

Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)

Šesti tekst u seriji: Polanyieva djeca (II) – Jan Zielonka i konfuzija na lijevom centru (Velimir Šonje)

Sedmi tekst u seriji: A sada ozbiljno o nejednakostima, plaćama, nestanku srednje klase i migracijama (Velimir Šonje)

Osmi tekst u seriji: Nejednakost kao kolesterol, dobar i loš (Velimir Šonje)

Deveti tekst u seriji: Priča iz Belgije – kako sredovječni hedonisti spašavaju svijet (Velimir Šonje)

Deseti tekst u seriji: Zamka demokratske samouvjerenosti (Darko Polšek)

Jedanaesti tekst u seriji: Ljudima će trebati još neko vrijeme da dostignu čimpanze (Darko Polšek)

Dvanaesti tekst u seriji: Povratak ekonomike straha (Velimir Šonje)