Prošli tjedan smo vidjeli puno dobrih vijesti:
- Objavljeno je da je broj zaposlenih u kolovozu ove godine bio za 2,1% veći nego u kolovozu 2020., pri čemu je najveći rast (5%) zabilježen u segmentu obrtnika i samozaposlenih tj. u dijelu tržišta rada koje je bilo najteže pogođeno lockdownom 2020. Turizam, ali ne samo turizam …
- Prodana je Emmezeta, a svi znaju za Emmezetu. Možda se pitate zašto je prodaja jedne trgovačke kompanije od strane jednog “stranca” drugome dobra vijest? Zato što se, prvo, na taj način razotkriva objektivna vrijednost koja ne postoji na Marsu ili Mauricijusu nego ovdje; drugo, pojavljuju se neki novi investitori koji vjerojatno imaju više kapitala i ideja kako uvećavati vrijednost kompanije, a to uvijek privlači i pažnju drugih investitora jer za ovu će se transakciju u poslovnome svijetu prilično daleko čuti; i zato što je, treće, tu vrijednost stvarao hrvatski menadžment i radnici za koje će, po svemu sudeći, biti još više posla. Volumen ukupnog prometa u maloprodaji i veleprodaji u srpnju je bio 12,8% veći nego u srpnju prošle godine i Hrvatska je prema tom podatku druga u EU. I taj podatak ima neke veze s točkom broj 1 o broju novih radnih mjesta.
- Nakon puno vremena dobili smo novu dionicu na Zagrebačkoj burzi – uvrštena je dionica Spana d.d., tvrtke za projektiranje informacijskih sustava. Span d.d. s prihodom nešto većim od 400 milijuna kuna u 2020. godini nije spektakularno veliko poduzeće, ali prihod im vrlo brzo raste (22,6% 2020. prema FINA-i, dok su s 354 zaposlenih prema istom izvoru ostvarili rast broja zaposlenih od 12,7%). Najveći dio prihoda Spana dolazi od izvoza usluga i ono što ovaj događaj čini važnim više je simbolika nego promet koji se može očekivati od te dionice. Prvi simboličan element je taj što je ovo prva prava “programerska” IT kompanija na Zagrebačkoj burzi. “Ženidba” tržišta kapitala i izvozno orijentiranog IT sektora je perspektivna priča. Drugo, tržištu kojeg su godinama ignorirali ili politikama mlatili kao starog magarca treba puno takvih novih priča da bi oživjelo i isporučilo investicije i rast kompanija koji je ovoj zemlji potreban za ekonomsku modernizaciju.
To je tema svih tema: što je potrebno za ekonomsku modernizaciju?
Čitatelji Laba znaju da sam kratkoročno optimist, a dugoročno pesimist. Drugi dio rečenice rezultat je iskustva iz kojeg je proizašlo uvjerenje da se Hrvatska ne može promijeniti odozgo. Razgranatost političke superstrukture, iskrivljeni interesi, loše ideje i politike, korupcija, negativna selekcija, nedostatak znanja i otpori korijenitim promjenama toliko su sveprisutni da nema toga lidera ili dobronamjernika koji može promijeniti stvari odozgo. Deklaracije i planovi reformi i EU fondovi koje će u najvećoj mjeri progutati javni sektor nisu loša stvar, ali to nije dovoljna sila da promijeni fundamente javnog sektora u Hrvatskoj.
Međutim, nije sve izgubljeno. Kombinacija samoniklog i dijelom izvozu orijentiranog poduzetništva i mendžmenta kao i nove generacije poduzetnika i menadžera s novim idejama, koje nemaju socijalističkih inhibicija i kroni-političke sponzore, mogu s vremenom pokazati kako se ulaže, zapošljava i raste. Ukratko, kako se stvara vrijednost. Iako su priče s kojima je započet ovaj tekst tek kapi u moru, pa će cinik pomisliti kako se hvatam za slamku spasa, kumulativni efekt većeg broja takvih priča može utjecati na promjenu dominantnih ideja, a onda, u konačnici, i na političke odabire ljudi.
Jer, u društvenoj dubini odvija se borba između dva svijeta – političkog i privatnog. Oni nisu uvijek suprotstavljeni. Naprotiv, vrlo često su kompatibilni. Jer, nema uređenog tržišta bez države, nema obrazovanja bez javnog obrazovanja, nema ni osjećaja ni realizacije sigurnosti, zdravlja i pravde bez države, I tako dalje. Međutim, kada se dotaknemo teme o realnom funkcioniranju ta dva svijeta, postat će jasnije po čemu se oni razlikuju.
S jedne strane se nalazi hijerarhija koja teži stalnom širenju svoje moći koju je sa širenjem sve teže demokratski nadzirati. Ponekad se to događa i uz pomoć ili u funkciji u pravilu najvećih poduzetnika i menadžera koji instrumentalizacijom mehanizama države nastoje osigurati privilegirani položaj na tržištu. Ipak, daleko najveći dio sudionika na tržištu ne može si osigurati takav status. Osuđeni su (ali često i uživaju u toj sudbini) na kreaciju vrijednosti koju presuđuju kupci, a ne država: ideje, inovacije, stalna poboljšanja, osvajanja novih tržišta. To su oni koji se istinski natječu.
Zapravo bismo mogli promijeniti kategorijalni aparat. Tradicionalne dihotomije poput privatno vs. javno, tržište vs. država i slične više ne funkcioniraju. Možda će stvari postati jasnije ako govorimo o svijetu natjecanja ili konstantnog dokazivanja i svijetu statusa u kojem natjecanja i stalnog dokazivanja nema.
Svijet statusa teži zamrzavanju stanja. U tom svijetu može postojati natjecanje za status, ali jednom kada se status stekne, on je stečen gotovo pa dovijeka. Ako tako gledamo na stvari bolje ćemo shvatiti i duboke korijene mog dugoročnog pesimizma i razliku dva svijeta koja nadilazi podjele privatno vs. javno ili tržište vs. država. Na primjer, akademski svijet može biti i svijet natjecanja ako profesura nije doživotno zajamčena nego ju s vremena na vrijeme treba potvrditi u kompetitivnom okružju s jasnim kriterijima. Međutim, ako s 40 ili 45 steknete akademski status i radno mjesto čija su pravila postavljena tako da vas ni u kojoj varijanti nitko ne može “skinuti”, onda živite u zatvorenom statusnom svijetu koji prije ili kasnije dovodi do atrofije osim ako nemate izrazito snažne intrinzične motive (ali to funkcionira za pojedince – sustav poprima karakter ponašanja većine).
Zaključno, moj dugoročni pesimizam povezan je s uvjerenjem da je svijet statusa toliko duboko prožeo hrvatsko društvo da se ono nikada neće moći uistinu promijeniti. Ipak, postoji nada da je to moguće. Ako svijet natjecanja uspije narasti, bolje rečeno, izrasti do takve razine vidljivosti da to utječe na stavove većine ljudi (pozitivno, naravno), onda ima nade. Radi se o nadi u to da kada ovaj vodopad tuđeg novca koji će nas narednih godina zapljusnuti prođe, da će iza njega ostati nešto trajno vrijedno, vrjednije od zgrada i infrastrukture – ljudi i njihove ideje, ambicije i uvjerenja.