Homage Davidu Ricardu, 200 godina kasnije
Retorika o zaštiti domaćeg tržišta, kakva se mogla čuti prije referenduma o Brexitu i u vrijeme kampanja Donalda Trumpa i Marine Le Penn, probudila je duhove protekcionizma – ideje o zaštiti domaćeg tržišta od inozemne konkurencije. Iako su kampanje najvećim dijelom bile motivirane strahom od migranata, nije im nedostajalo klasičnih protekcionističkih ideja. One u gotovo svim zemljama i povijesnim razdobljima povremeno postaju popularne, samo što se njihova snaga i sposobnost širenja kao i djelovanja mijenjaju zavisno o stanju gospodarstva, tradiciji, prevladavajućim idejama i odnosima snaga interesnih skupina.
I u Hrvatskoj su ove ideje tradicionalno veoma snažne. Stvaranje države doživljeno je i kao okvir za aktiviranje instrumenata ekonomske politike koji će štititi i poticati domaće proizvođače naspram stranih. Međutim, strateški ciljevi pristupanja EU i NATO-u prevagnuli su nad idejama zaštite domaćih proizvodnji i supstitucije uvoza. Uz dosta frustracije i osjećaja da se politika nameće izvana, Hrvatska je uglavnom prihvatila otvoreno europsko tržište.
Unatoč tome, neki važni politički i ekonomski akteri nikada se nisu odrekli koncepta protekcionizma. I novi politički pokreti / stranke koji su i u Hrvatskoj na temelju kaotičnih ideja protiv establišmenta i sustava stupili na scenu 2015., inzistiraju na snažnoj ulozi države u zaštiti domaćih aktera u svim područjima ekonomskog života.
I pripadnici takozvanog vladajućeg establišmenta, dijelom ohrabreni globalnim tendencijama, dijelom potaknuti oporbenim pozivima na državnu zaštitu, a dijelom motivirani žudnjom za popularnošću i udovoljavanjem užim interesnim skupinama, pribjegavaju mjerama kakve im prije nekoliko godina ne bi pale na pamet. Primjer smo vidjeli nedavno, u pokušaju ministra poljoprivrede Tolušića da necarinskom zaštitom djeluje u korist domaćih poljoprivrednih proizvođača. Čak i ako postoje elementi zbog kojih bi ministar mogao biti u pravu, odbacivanje protekcionizma kao glavne doktrine može navesti na političke odluke koje će dugoročno donijeti najviše koristi.
Ovo ide kontra intuicije. Kako odbacivanje protekcionizma može ići u korist onima koji se žele zaštititi? Protekcionizam je intuitivno vrlo prihvatljiv. Što će nam država i zaštita ako ne štitimo svoje? Ta je intuicija toliko duboko ukorijenjena, da mnogi nastave vjerovati u nju i nakon što se suoče s Ricardovom teorijom komparativnih prednosti. Premda stara 200 godina, ta teorija je i danas jednako aktualna. Pokazuje da protekcionizam može biti štetan, da intuicija u međunarodnoj razmjeni često navodi na krive zaključke i da proizvodnja i razmjena nisu igre s nultom nego pozitivnom sumom, u kojima postoji više dobitnika koji lako postaju gubitnici ako prevlada protekcionizam. Zbog toga treba s vremena na vrijeme podsjetiti na Ricardovu teoriju, osobito ove godine kada se navršava jubilarnih 200 godina od objavljivanja najvažnijeg Ricardovog rada Načela političke ekonomije i oporezivanja. Danas se ova knjiga svrstava uz bok Smithova Bogatstva naroda.
Otok s dva stanovnika
Zamislite da ste nakon havarije čamca zatočeni s Anom na otoku daleko od civilizacije. Dok ne stigne pomoć preživjet ćete uz pomoć jedina dva izvora hrane koja vam stoje na raspolaganju – riba i rogača. Kako ćete raspodijeliti vaše i Anino vrijeme na branje rogača i ribolov?
U branju rogača malo ste efikasniji od Ane, ali ribolov vam ide mnogo bolje. Za branje 250 grama rogača (to je oko 600 kalorija) Ani treba 3, a vama 2 sata, a za ulov pola kilograma ribe (to je oko 800 kalorija) Ani treba 8, a vama 2 sata. Za normalno preživljavanje oboje, kilogram bijele ribe i 750 grama rogača trebalo bi biti dovoljno. Ako biste vi radili sve, utrošili biste 4 sata za ribolov (2×2) i 6 (2x(750/250)) sati za branje rogača, ukupno 10 sati, što je jako puno. Ako bi Ana sve radila, utrošila bi 16 sati na ribolov (8×2) i 9 (3x(750/250)) sati na branje rogača. Nije moguće raditi 25 sati.
Očito nije pametno da vi radite sve, a da Ana ne radi ništa, iako ste efikasniji u oba posla (Ana nema apsolutne prednosti). Doći će do podjele rada: vi ćete uglavnom loviti ribu, a Ana će brati rogač. Ana za 6 sati može ubrati pola kilograma rogača, a vi za 4 sata ulovite kilogram ribe i za još 2 sata uberete 250 grama rogača koji nedostaju. Relativno ste efikasniji u ribolovu nego u branju rogača, pa ćete, ekonomskim rječnikom rečeno, usmjeriti napor u aktivnost u kojoj je vaš relativni granični trošak (trošak izlova jedne ribe spram troška branja rogača) manji. Specijalizirat ćete se. Stvar je i Ani intuitivno jasna, pa nema prigovora. Iako je Ana neefikasna u obje djelatnosti, ona je relativno manje neefikasna u branju rogača, pa će to biti njena specijalizacija. Tako i Ana doprinosi vašoj maloj zajednici.
Dva otoka i ludi poglavica
Ono što je očito rješenje unutar zajednice, više ne izgleda tako kada je riječ o odnosima između dvije zajednice. Zamislite sada da u moru postoje dva otoka na kojima ljudi žive od riba i rogača. Na jednome, nazovimo ga Apsolut, za izlov kilograma ribe potrebna su dva sata rada, a na drugome, nazovimo ga Relativ, potrebno je osam (recimo da stanovnici Relativa pletu mnogo lošije i manje mreže). Na Apsolutu su za branje kilograma rogača potrebna tri sata, a na Relativu četiri. Apsolut uživa apsolutnu prednost u obje ekonomske aktivnosti – manje je vremena potrebno za proizvodnju kilograma ribe i kilograma rogača. Relativ ima nižu produktivnost: potrebno je uložiti mnogo više vremena u proizvodnju, jer su znanja i tehnologije tamo slabiji nego na Apsolutu. Pretpostavlja se da takav tehnološki odnos traje neko vrijeme – nije ga moguće odmah ukloniti prijenosom tehnologije, jer učenje traži vrijeme.
Intuitivno, razmjena među otocima nema smisla. Stanovnici Relativa nemaju ništa za ponuditi u čemu bi bili bolji odnosno produktivniji od stanovnika Apsoluta. Zato, kada prvi trgovci s dva otoka pokušaju razmijeniti nešto riba i rogača, poglavica Relativa naredi da ratnici uhvate svoje trgovce (ratnički i trgovački sektor držimo izvan modela, jer nije ni bitno da svi sektori sudjeluju u priči). Poglavica naredi da ratnici trgovce iz svoga plemena vežu za stabla u sredini sela. Namjera mu je spaliti ih i pojesti, jer se jedino tako može postupati s izdajnicima. Prvo treba razviti vlastitu proizvodnju riba i rogača! Naučit ćemo bolje loviti i brati, misli prvi Relativljanin, a trgovat ćemo kada se to nama na Relativu bude više isplatilo, a ne kada trgovci odluče na tome zaraditi.
Kako je moguće da različita rješenja vrijede za dvoje ljudi na otoku u odnosu na slučaj kada je više ljudi na dva otoka, a proizvodni uvjeti su isti? Odgovor glasi: ne vrijede. Rješenja su ista. Pravi izdajica interesa plemena je poglavica Relativa. On živi u zabludi o učincima proizvodnje i razmjene. Najbolje rješenje za sve je dopustiti slobodnu trgovinu među otocima. Tako će doći do specijalizacije kao u slučaju dvoje ljudi na jednom otoku. Stanovnicima oba otoka bit će bolje nego prije trgovine kada je svatko proizvodio samo za sebe.
Pogledajmo prvo situaciju bez razmjene. Na Relativu se troši osam sati za proizvodnju kilograma ribe i četiri sata za proizvodnju kilograma rogača. Ukupno dvanaest radnih sati za 2kg hrane. Na Apsolutu se za istu proizvedenu količinu od 2kg troši pet sati – dva za ribu i tri za rogač (zanemarit ćemo koliko ima ljudi i koliko je ukupne proizvodnje potrebno, jer nas zanima samo isplati li se razmjena među otocima, a rezultat uvijek vrijedi).
Stanje prije razmjene: svaki otok proizvodi po kilogram ribe i rogača
| Broj radnih sati za proizvodnju 1kg ribe | Broj radnih sati za proizvodnju 1kg rogača | Relativan trošak proizvodnje ribe | Relativan trošak proizvodnje rogača | |
| Apsolut | 2 | 3 | 2/3 | 3/2 |
| Relativ | 8 | 4 | 2 | 1/2 |
Crveno su relativni troškovi u proizvodnjama za koju će se otok specijalizirati jer je relativan trošak proizvodnje na otoku niži.
Rezultat se za oba otoka mijenja iz temelja ako se specijaliziraju samo za ono u čemu su relativno efikasniji, tj. u čemu je relativni granični trošak proizvodnje manji – na Apsolutu za ribolov, a na Relativu za branje rogača. Na Apsolutu će za pet sati ribolova uloviti dva i po kilograma ribe. Za dvanaest sati branja rogača na Relativu će ubrati tri kilograma. Ukupna proizvodnja ribe sada je veća za 25% (2,5 kg spram 2 kg ribe), a rogača za 50% (3 kg spram 2 kg rogača). Oba otoka imaju viškove koje razmjenjuju.
Pretpostavimo da se trgovina odvija tako da se kilogram ribe sa Apsoluta razmijeni za kilogram rogača s Relativa. Rezultat: na Relativu su prije trgovine za istu količinu utrošenog rada imali kilogram ribe i kilogram rogača, a sada za potrošnju imaju kilogram ribe i dva kilograma rogača. Na Apsolutu su prije trgovine za istu količinu utrošenog rada imali kilogram ribe i kilogram rogača, a sada za potrošnju imaju kilogram i po ribe i kilogram rogača. Svima je bolje!
Odnos razmjene kg ribe / kg rogača = 1
Stanje nakon razmjene i specijalizacije
| Riba | Rogač | |||
| Proizvodnja, kg | Potrošnja, kg | Proizvodnja, kg | Potrošnja, kg | |
| Apsolut | 2,5 | 1,5 | 0 | 1 |
| Relativ | 0 | 1 | 3 | 2 |
Iako je odnos razmjene (cijena) u gornjem primjeru određen arbitrarno, to je samo prikladna pretpostavka. Lako je pokazati da će se razmjena stvarno desiti kada se to isplati objema stranama.
Pogledajmo što se događa ako je rogač relativno skup – cijena 1,5 kg ribe za 1 kg rogača: na Apsolutu će biti indiferentni prema razmjeni, jer će nakon razmjene opet imati po kilogram ribe i rogača. Ako je rogač skuplji od 1,5 kg ribe, tek tada će biti vidljivo da se razmjena Apsolutu ne isplati. Cijena rogača mora biti niža od 1,5 kg ribe da bi se ovima s Apsoluta trgovina isplatila. Međutim, ako cijena rogača padne na pola kg ribe, na Relativu će biti indiferentni prema razmjeni, jer će nakon razmjene opet imati po kilogram ribe i rogača. Dakle, cijena rogača mora biti između 0,5 i 1,5 kg ribe da bi došlo do razmjene, specijalizacije i povećanja proizvodnje. Inače nestaje motiv za razmjenu.
Teorija komparativnih prednosti: formulacija i prigovori
Prema Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti, slobodna trgovina povećava ukupnu proizvodnju i potrošnju svih sudionika u razmjeni jer omogućuje specijalizaciju u proizvodnjama u kojima ljudi, regije i zemlje imaju veću relativnu, a ne apsolutnu efikasnost (proizvode uz manje relativne granične troškove). Suprotno intuiciji, teorija komparativne prednosti pokazuje da vrijedi sljedeće:
- ekonomski svijet nije igra s nultom sumom u kojoj dobitak jedne strane predstavlja gubitak druge strane, nego igra s pozitivnom sumom u kojoj obje strane dobivaju,
- trgovina ne počiva na apsolutnim nego na relativnim ili komparativnim prednostima koje zavise o relativnim graničnim troškovima proizvodnje, zbog čega i apsolutno neefikasni pojedinci, regije i države imaju koristi od razmjene. Te koristi nestaju u uvjetima protekcionizma.
Teorija komparativnih prednosti, kao i svaka teorija, uključuje pojednostavljenja. Unatoč tome, vrijedi u velikom broju slučajeva. Pretpostavlja da se troškovi dodatne proizvodnje neće povećati nakon specijalizacije i da se prirodni resursi, ako su uključeni u proizvodnju, neće iscrpsti (i to je čest slučaj). No, u stvarnosti to ne mora uvijek biti slučaj. Granični troškovi ponekad rastu s rastom proizvodnje, a resursi su ograničeni (npr. fond ribe nije beskonačan). Nadalje, moderne strukture tehnologija i proizvodnji toliko su složene, a međunarodna razmjena već je toliko razvijena, da se mora postaviti pitanje koliko su prikazana pojednostavljenja dopustiva u smislu, možemo li ih još uvijek smatrali relevantnima za zaključivanje o suvremenom svijetu. Na primjer, Dani Rodrik smatra da daljnja liberalizacija i globalizacija tržišta koje je gotovo potpuno liberalizirano i globalizirano dovodi do neravnoteže troškova i koristi u korist prvih. Nije isto kada se barijere u međunarodnoj razmjeni spuštaju s 40% na 20% (tu su koristi od razmjene prema Rodriku neprijeporne) i s 4% na 2% (on misli da tu neto koristi postaju upitne jer sada smanjene koristi za potrošače možda neće biti dovoljne da kompenziraju troškove gašenja nekih proizvodnji uslijed specijalizacije). Naposljetku, znamo da specijalizacija u današnjem svijetu nije potpuna: automobile proizvodi čak oko pedeset država u svijetu, a ne samo ona koja je u tome najefikasnija (Japan).
Osim toga, u stvarnom svijetu može postojati i zabrinutost zbog specijalizacije. Što ako specijalizacija za rogač na Relativu dovede do toga da ljudi zaborave kako se lovi riba? Politička briga za rizike tržišnih ishoda može biti legitimna: zašto ne bismo čuvali diversifikaciju ekonomskih aktivnosti na Relativu kako bi se čuvala neka znanja? Moguće je da će se u budućnosti, zbog nekog vanjskog šoka (dolazak trgovaca s nekog trećeg još nepoznatog otoka), odnosi cijena tako promijeniti da će se Relativljanima ponovo isplatiti loviti ribu.
S druge strane, razborita ideja o diversifikaciji može se pretvoriti u karikaturu ako mala zajednica odluči iz političkih razloga proizvoditi «sve», kao da Hrvatska odluči proizvoditi automobile, avione i rakete. Ne samo da bi to radili loše, nego bismo to radili i uz tolike relativne troškove da bismo propali kao nerazuman (i siromašan) narod.
Nove teorije
Prigovori su kroz povijest doveli do postupnih proširenja i dopuna teorije komparativnih prednosti. Bilo ih je nekoliko bitnih, pa bi prikaz prekoračio okvire ovoga rada. Spomenimo samo Novu teoriju trgovine (NTT) koja je formulirana oko 1980. NTT počiva na tri ideje kojih nema u Ricardovom modelu. Prvo, moderan ekonomski rast odvija se na tržištima monopolističke konkurencije. Na njima se slični proizvodi samo malo diferenciraju (tipičan primjer su šamponi, sapuni, deterdženti, parfemi i sl., ali se isto odnosi na visko tehnološke proizvode poput prijevoznih sredstava). Drugo, rast u uvjetima monopolističke konkurencije često uključuje rastuće prinose (pad apsolutnog i relativnog graničnog troška – sjetite se da su kod Ricarda relativni granični troškovi konstantni). Mogućnost pojave rastućih prinosa (padajućih troškova) često služi za reafirmaciju protekcionizma u korist nekih djelatnosti jer cijele industrije treba štititi dok ne sazriju (dok ne postignu takav apsolutan i relativan granični trošak da mogu služiti kao osnova za specijalizaciju – ovo je stara ideja barem od ekonomskog nacionalizma Friedricha Lista). Međutim, treća ideja NTT-a je da u uvjetima monopolističke konkurencije i rastućih prinosa glavna organizacijska jedinica koja sudjeluje u međunarodnoj razmjeni više nije industrija nego poduzeće. Međunarodna razmjena se najintenzivnije odvija unutar istih industrija: Nijemci kupuju francuske, a Francuzi njemačke automobile. Ova činjenica bitno komplicira provedbu politike zaštite ili poticaja.
Treba uočiti da niti jedan kasniji ekonomski model nije opovrgnuo glavne poruke teorije komparativne prednosti: da gospodarstvo nije igra nulte sume odnosno preraspodjele (da trgovina i specijalizacija proizvode pozitivnu sumu igre) i da na otvorenom tržištu ima mjesta i za aktere koji ne uživaju niti jednu apsolutnu prednost. Glavna je razlika u tome što kasnije teorije uvode dinamiku u model, dok teorija komparativnih prednosti pretpostavlja statičan okvir. Može se dakle razgovarati o tome jesu li pretpostavke teorije komparativnih prednosti primjenjive u svim stvarnim situacijama, no teorija za dane pretpostavke uvijek vrijedi.
Zbog toga teorija komparativnih prednosti i danas predstavlja moćan alat za shvaćanje temeljnih principa međunarodne razmjene i slobodnog tržišta. Štoviše, njena je važnost na razini ideja osobita danas, kada je čest slučaj da protekcionisti na temelju (pogrešne) intuicije propovijedaju o neravnopravnosti, eksploataciji i zaštiti nacionalnih interesa. Mnoge priče o uništenoj domaćoj proizvodnji zbog utjecaja uvoznog lobija ne razlikuju se od logike ludog poglavice s Relativa. Međutim, prigovori hiper-globalizaciji poput ranije spomenutih Rodrikovih, također uz određene pretpostavke, mogu imati smisla.
Fina linija razdvaja teoriju i praksu
Dakle, kada netko nepromišljenim lažima počinje sijati strah od stranaca, otvorenosti zemlje i optuživati imaginarnog neprijatelja za izdaju nacionalnih (ekonomskih) interesa, uništenje proizvodnje i slično, valja se prisjetiti Ricardove teorije komparativnih prednosti. Međutim u stvarnosti, pridavanje važnosti teoriji komparativnih prednosti ne znači da se u svim situacijama može dati jednostavna preporuka – najbolje je potpuno liberalizirati međunarodnu razmjenu. Kada netko tko nije zapjenjen od populizma argumentirano ukazuje na probleme koji se uvijek pojavljuju u stvarnom životu pojedinih proizvođača i tržišta, valja stati na loptu i ne pokušavati jednostavnom teorijom formirati stav ili riješiti problem. Tada treba, uz mnogo marljivog prikupljanja i analize podataka, sagledati konkretne okolnosti. Na primjer: (1) kako se mijenjaju granični troškovi u zavisnosti o proizvedenim količinama i koje su glavne odrednice toga odnosa (kakvu ulogu ima učenje o proizvodnji), te što je s ograničenjima resursa ako su uključeni u proizvodnju; (2) kakva je organizacija tržišta i je li omogućena fer međunarodna razmjena uz jednake uvjete, (3) kakav je tempo tehnoloških promjena i kako se specijalizacija uklapa u šire tehnološke trendove. Bavljenje takvim pitanjima može uputiti na rješenja koja ne isključuju neke oblike državne intervencije. Međutim, ti odgovori se moraju koncipirati izvan protekcionističke doktrine kao glavne niti vodilje ekonomske politike.
Otvorenost tržišta treba zadržati kao generalno načelo i zbog toga što bez uglavnom slobodne komunikacije i razmjene neće biti učenja i tehnološkog sustizanja. Učenje, tehnološko sustizanje, oponašanje, sve to mogu biti osnove razvojnih pomaka koje vlada razumnom politikom eventualno može pomoći. Takva politika ne mora uključivati carinske i necarinske zaštite. Takozvane horizontalne mjere koje potiču učenje, tehnološki razvoj i institucije koje olakšavaju seljenje faktora proizvodnje između poduzeća i industrija zaobilaze problem protekcionizma, a ne isključuju razboritu državnu intervenciju.
Moć ideje komparativnih prednosti i nemoć ideje protekcionizma kao niti vodilje u međunarodnim ekonomskim odnosima povezana je i s činjenicom da se najbrže uči oponašanjem. Trgovci najviše putuju i najviše znaju o proizvodima te su izvrstan kanal da u komunikaciji i suradnji s lokalnim talentima podupru ili makar omoguće rastavljanje, proučavanje, sastavljanje i pokušaje replikacije složenijih proizvoda i njihovih dijelova. Iskustvo u potrošnji, do čega može doći samo ako je razmjena koliko-toliko slobodna, predstavlja nezamjenjiv utjecaj na nove poduzetničke ideje. S druge strane, ako se pomisli da svijet pogone apsolutne, a ne relativne prednosti, intuicija poput one poglavice s Relativa, dovest će do zatvaranja tržišta, neuspjeha i proizvodnih karikatura kakve smo imali prigodu vidjeti u nekim autarkičnim ekonomijama.
Protekcionističke karikature
Berlin je do 1945. bio samo središte njemačke industrije (do tog vremena mnogo više od Bavarske, koja tek nakon Drugog svjetskog rata prednjači u sofisticiranim industrijama u Njemačkoj). U socijalističkom DDR-u su nakon poraza nacista na raspolaganju bili vješti inženjeri discipliniranog i praktičnog pruskog duha. I dok su političari Savezne Republike Njemačke otvorili gospodarstvo i istovremeno poticali unutarnju konkurenciju, pa su se na primjer VW, BMW, Daimler i Opel oštro natjecali ali i izvozili širom svijeta, DDR je primijenio načelo autarkije odnosno apsolutnih prednosti, proizvevši ovo na slici. Na Zapadu je, usporedbe radi, u to vrijeme proizveden VW Golf. Iako se ova razlika može objasniti i neuspjehom planskog spram tržišnog gospodarstva, treba uočiti da je i zatvorenost tržišta imala određenu ulogu u stvaranju razlike.
Trabant P50, limuzinska izvedba. Izvor: Wikimedia Commons
Danas planske ekonomije više nema, osim u Sj. Koreji (na Kubi i osobito u Venecueli više je riječ o kaosu raspalih modela nego o suvislim gospodarskim sustavima), a ova WTO-ova mapa pokazuje da se znatnijom zaštitom domaćeg tržišta među članicama WTO-a danas služe još samo afričke zemlje, Brazil i Argentina. Teško da je riječ o referencama koje govore u prilog protekcionizmu.
Razvoj ideje kroz povijest
Prošlo je 200 godina otkako je Englez David Ricardo u radu Načela političke ekonomije i oporezivanja formulirao teoriju komparativnih prednosti. Bila je godina 1817., četrdeset i jednu godinu nakon objave Bogatstva naroda Adama Smitha.
U generacijama vodećih britanskih intelektualaca prije Davida Ricarda, osobito u vrijeme škotskih prosvjetitelja Davida Humea (1711.-1776.) i Adama Smitha (1723.-1790.), nadograđene su internacionalne liberalne ideje nastale stoljeće ranije u Nizozemskoj (Hugo Grotius, 1563.-1645.) i razvila se moderna ekonomska misao koja je usko povezana s idejom o slobodnoj trgovini. Škotski prosvjetitelji imali su kritičan stav prema polit-ekonomskom sustavu onoga vremena koji je bio sušta suprotnost njihovih ideala. Britansko carstvo smatrali su okaminom iz merkantilističkih vremena koja društvu i kolonijama donosi više štete nego koristi. Pomorske trgovačke monopole smatrali su posebno štetnim izdancima starih interesa koji priječe gospodarski razvoj, jer se u uvjetima monopola trguje mnogo manje i uz veće cijene nego u uvjetima slobodnog tržišnog natjecanja. Smith je carine smatrao naročito štetnom i koruptivnom praksom, u što se i sam imao prilike uvjeriti slušajući priče oca koji je radio kao revan službenik carine Njezinog Veličanstva.
Međutim, Adam Smith nikada nije uspio formulirati teoriju komparativnih prednosti. Teorija apsolutnih prednosti bila je njegov krajnji doseg: ako netko neke stvari radi bolje od nas, pametnije je da te stvari kupujemo iz prihoda od prodaje proizvoda koje sami bolje radimo, nego da ih sami proizvodimo. Iako je i teorija apsolutnih prednosti bila dovoljna za Smithovo potpuno razumijevanje štetnosti monopola i ekonomske autarkije, njegova teorija nije bila potpuna – nije jasno ukazivala na to da je trgovina igra s pozitivnom sumom ako neka zajednica nema apsolutne prednosti.
U četiri desetljeća između objave Smithovog Bogatstva naroda (1776.) i Ricardovih Načela (1817.) mnogo se toga u Britaniji promijenilo. Oslabio je stari imperijalistički model u rukama uskih poslovnih i političkih elita. Najvažnija kolonija SAD izborila je i konsolidirala svoju neovisnost. Urušile su se neke tradicionalne institucije poput ropstva, a prvi izboji bržeg ekonomskog rasta uslijed Prve industrijske revolucije već su se osjećali širom Britanije pa je veliko i napredno tržište na Otoku stvaralo snažnu potražnju za uvoznim proizvodima. Počela je demokratizacija koristi od ekonomskog razvitka. No, stoljeća prevlasti merkantilističke doktrine i idejni ambijent koji se u politici nije razlikovao mnogo od idejnog ambijenta na Relativu, održavali su carine visokima sve do vremena kada je i David Ricardo već bio pokojni. Velika liberalizacija britanskog tržišta je naime počela oko 1830. ili tek 54 godine nakon Smithovog Bogatstva naroda i 13 godina nakon Ricardovih Načela.
Poznato je da je Smithovo djelo imalo vrlo ograničen praktičan utjecaj kroz nekoliko desetljeća nakon objavljivanja, no može li se isto zaključiti za Ricardova načela i teoriju komparativnih prednosti? Prošlo je dosta godina između objave Načela političke ekonomije i oporezivanja 1817. i velike liberalizacije iza 1840. Ključan datum je 1846., kada su ukidanjem zakona o žitu maknute carine na uvoz žitarica u Ujedinjeno Kraljevstvo, ali je trebalo proći još dvadeset godina za postizanje jednocifrenih stopa zaštite (i u Britaniji i u Francuskoj!), nakon čega razmjena ostaje gotovo slobodna sve do potkraj dvadesetih godina XX stoljeća.
Za razliku od Smithovih ideja, koje su dugo ostale zatvorene unutar zidova akademskih i intelektualnih krugova, Ricardo je bio zastupnik u parlamentu i u mnogim je govorima argumentirano napadao zakone o žitu. Time je sigurno utjecao na stavove kreatora politike. Teorijska čvrstina dodala je nešto na uvjerljivosti njegovih političkih nastupa, a politički su nastupi sigurno dodali nešto popularnosti njegova rada među elitama. Stoga je razumno zaključiti da su Načela imala određeni utjecaj.
Ricardovu teoriju komparativnih prednosti prije svega treba shvatiti kao uvjerljivu logičku demontažu merkantilizma i protekcionizma koja je pokazala da i zajednice na različitim razinama tehnološkog razvitka mogu imati koristi od slobodne razmjene. Gospodarstvo nije igra s nultom sumom, a koristi od razmjene mogu imati i oni koji ni u čemu nisu najbolji, glasi glavna poruka.
Ideja je to koja ima i dubok civilizacijski značaj. Ona odvraća od sukoba i drugih konfrontacija. Upućuje na otvorenost i trgovanje koje, kako je zapazio lord Shaftesbury, brusi grube rubove naših karaktera (čitaj: civilizira). Ideja je to koja tržišne procese ne prikazuje prema stereotipu konkurencije u kojoj se takmaci drže za vrat, već tržišne procese i odnose smješta u kontekst u kojem se natjecanje i suradnja spontano prožimaju. Intuitivno shvaćajući ovu ideju i prije nego što je rigorozno formulirana, Immanuel Kant (1724.-1804.) je vjerovao da svijet slobodne trgovine može stvoriti vječni mir.
Ta ideja, kao i sama teorija komparativnih prednosti, sigurno predstavlja pretjeranu idealizaciju koja sadrži određeni odmak od stvarnosti. No, ima jedna stvar u kojoj se ova teorija može izravno preslikati na stvarnost: ona upozorava da sukobi između ljudi odnosno država mogu proizaći iz nedovoljnih dodira i trgovine, kada jedna strana pomisli da kroz preraspodjelu može profitirati na račun one druge. Baš kao da je svijet igra nulte sume.
Bilo bi pogrešno misliti da je riječ o ideji koja pripada 19. stoljeću i koja je od tada izgubila na važnosti. Dobrim dijelom realizirana, ideja o slobodi razmjene ugrađena je u koristi koje ljudi uživaju u suvremenom svijetu. Konstrukcija tog svijeta ne vidi se jasno, pa se njegovi plodovi uzimaju zdravo za gotovo, kao što su danas «normalni» električna energija ili dostupnost hrane na tržnici, pa su nam potrebne vijesti iz Venecuele za podsjećanje da se «sustavi» i danas mogu raspasti do razine na kojoj značajan dio populacije trpi glad. Novi protekcionizam igra na kartu zaborava i površne intuicije, pa ponekad nije na odmet podsjetiti kako izgledaju kockice od kojih je sastavljen moderan svijet.