Poznato je da članica Europske unije koja želi usvojiti euro kao zajedničku valutu mora zadovoljiti pet ekonomskih kriterija konvergencije (tzv. kriteriji iz Maastrichta) te jedan legislativni kriterij. U potonjem se uspoređuje usklađenost nacionalnog zakonodavstva s temeljnim Ugovorima EU-a i Statutima Europskog sustava središnjih banaka i ECB-a. Izvještaj o ispunjenju ovih kriterija za svaku zemlju koja još nije uvela euro objavljuje Europska komisija u svome redovitome jednogodišnjem ili dvogodišnjem Izvještaju o konvergenciji.
Pet ekonomskih kriterija odnose se na razinu inflacije, dugoročnih kamatnih stopa, javnog duga, deficita proračuna te dvogodišnjeg članstva u Europskom tečajnom mehanizmu (ERM-2). Otkako je u ljeto 2020. Hrvatska ušla u ERM-2, a time i u finiš priprema za uvođenje eura, kao ključni potencijalni problem zadovoljavanja kriterija iz Maastrichta nametalo se stanje javnih financija. U jeku najžešće recesije u hrvatskoj modernoj povijesti javni dug je eksplodirao, a deficit proračuna nadmašio dozvoljenih 3% BDP-a.
Međutim, izvanredan karakter krize koja je 2020. zahvatila cijeli svijet natjerala je EU da de facto suspendira svoja fiskalna pravila pa deficit iznad 3% BDP-a neće biti prepreka članstvu Hrvatske u eurozoni. Uz to, neočekivano brz i snažan oporavak ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj (napokon je i kod nas recesija bila V-oblika!) dodatno je napunio proračun, pogurao rast BDP-a pa se i omjer javnog duga i BDP-a vratio u silaznu putanju, što je dovoljno za zadovoljenje maastriškog kriterija.
Fiskalni kriteriji u kontekstu uvođenja eura sada malo koga više brinu, no iza ugla vreba novi potencijalni problem – inflacija. Kriterij iz Maastrichta govori kako zemlja u godini prije donošenja odluke u uvođenju eura ne smije imati inflaciju koja za više od 1,5 postotnih bodova nadmašuje prosječnu inflaciju u tri zemlje s “najboljom izvedbom po pogledu stabilnosti cijena”. U praksi se to tumači tako da se uzmu tri EU zemlje s najnižom prosječnom inflacijom u zadnjih 12 mjeseci, izračuna se aritmetička sredina njihove prosječne inflacije, na to se nadoda 1,5 postotnih bodova i imamo prag koji zemlja ne smije nadmašiti ako želi zadovoljiti kriterij. Vratit ćemo se ovoj definiciji na kraju teksta.
Donedavno o ovom kriteriju u Hrvatskoj nitko nije razmišljao. Inflacija je bila na niskim razinama, kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj uniji pa zadovoljiti ovaj kriterij nije bio nikakav problem. Štoviše, Hrvatska je u dobrom dijelu analiziranog perioda bila i osjetno ispod prosjeka inflacije u eurozoni (Slika 1.).
*VAŽNO: Prosječna stopa inflacije u Izvještaju o konvergenciji računa se kao postotna promjena prosječne razine harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP) u pojedinoj zemlji u posljednjih 12 mjeseci u odnosu na prosjek razine HICP-a u 12 mjeseci prije toga. Sve zaokruženo na jednu decimalu. Važno je razumjeti da to nije prosjek godišnjih stopa inflacije za posljednjih 12 mjeseci.
Međutim, buđenje inflacije u post-lockdown svijetu razbuktao je cjenovne indekse potrošačkih košarica u europskim zemljama. To samo po sebi (u kontekstu uvođenja eura) Hrvatskoj ne bi bio problem kada bi se rast inflacije događao više-manje ravnomjerno u svim zemljama EU-a. No, to se, barem za sada, još uvijek ne događa. U Europi imamo raslojavanje inflatornih kretanja. S jedne strane su zemlje poput Poljske ili Mađarske gdje prosječna stopa inflacije* unazad godine dana trenutno nadmašuje 4 posto. S druge strane imamo zemlje poput Malte ili Portugala gdje je inflacija de facto nula ili još ekstremnije Grčke u kojoj bilježimo deflaciju od 1,3 posto.
Deflacija u Grčkoj i gotovo nulta inflacija u Malti i Portugalu je problem za Hrvatsku jer značajno ruši razinu referentne vrijednosti koju će morati zadovoljiti u idućem Izvještaju o konvergenciji ako želi uvesti euro 2023. godine. Za očekivati je da će taj Izvještaj Europska komisija objaviti u srpnju 2022., taman nakon što proteknu pune dvije godine članstva Hrvatske u sustavu ERM-2. Tada će se analizirati zadovoljava li Hrvatska sve maastriške kriterije, uključujući i inflaciju.
Kada bi se ta analiza radila danas, u rujnu 2021., Hrvatska bi bila na samoj granici zadovoljenja kriterija inflacije. Doslovno u decimalu. Naime, prosječna razina tri najniže inflacije u EU (Grčka, Portugal, Malta) prema gornjoj metodologiji trenutno je -0,3%. Kada se na to nadoda dozvoljenih 1,5 postotnih bodova tolerancije, dolazimo do referentne vrijednosti maksimalno dozvoljene inflacije od 1,2%. Upravo toliko trenutno iznosi i prosječna inflacija u Hrvatskoj u zadnjih godinu dana (Slika 2.).
Napomena: Na grafikonu je prikazana postotna promjena prosječne razine harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP) u EU zemljama u posljednjih 12 mjeseci (rujan 2020. – kolovoz 2021.) u odnosu na 12 mjeseci prije toga (rujan 2019. – kolovoz 2020.).
Iako do travnja 2022. (koji će vjerojatno biti posljednji mjesec koji će ulaziti u analizu kriterija inflacije u Izvještaju o konvergenciji) još ima dosta vremena pa se inflacija i na jugu Europe još stigne probuditi, situacija u kojoj vam jedan decimalni poen može činiti razliku između uvođenja i neuvođenja eura 2023. godine nije ugodna.
Razloga za brigu, prema mišljenju autora ovih redaka, ipak ne treba biti previše. Vratimo se na definiciju onoga što je u temeljnom Ugovoru EU-a navedeno kao “tri zemlje s najboljom izvedbom po pogledu stabilnosti cijena”. Nigdje nije navedena eksplicitna definicija što je to “najbolja izvedba” pa je Europska komisija znala i odstupati od uvriježenog tumačenja da su to tri zemlje s najnižom inflacijom.
Zemlje za koje Komisija utvrdi da previše odstupaju od prosjeka eurozone po pitanju inflacije mogu biti izuzete od uključivanja u referentnu vrijednost inflacijskog kriterija. Presedan za to je napravljen 2004. kada je Litva zbog svojih lokalnih ekonomskih zbivanja jedina imala negativnu inflaciju u Uniji te je proglašena outlierom i bila isključena iz razmatranja kao jedne od triju zemlja “s najboljom izvedbom po pogledu stabilnosti cijena”. Nakon toga slično je bilo i s Irskom 2010., Grčkom 2013., Grčkom, Bugarskom i Ciprom 2014. te Ciprom i Rumunjskom 2016. Sve ove zemlje znatno su odstupale od prosječnih inflatornih kretanja u eurozoni te su posljedično bivale isključene iz izračuna.
Zbog toga, nastavi li se ovakvo značajno odstupanje Grčke od inflatornih trendova u ostatku Unije, za očekivati je da će Europska komisija isključiti tu zemlju iz razmatranja prilikom određivanja referentne vrijednosti kriterija inflacije. Slika 3. donosi prikaz pozicije Hrvatske u odnosu na referentnu vrijednost isključimo li Grčku iz izračuna. Tri zemlje s najnižom inflacijom sada postaju Portugal, Malta i Slovenija, a njihova prosječna razina inflacije unazad godine dana trenutno iznosi 0,2%. Dodamo li na to 1,5 postotnih bodova tolerancije, nova referentna vrijednosti maksimalno dozvoljene inflacije sada iznosi 1,7%. Hrvatska je za 0,5 postotnih bodova ispod tog praga, što znači da zadovoljava ovako definiran kriterij inflacije.
Zaključno, ne bude li velikih iznenađenja i novih šokova u preostalih 6-7 mjeseci do proljeća 2022., Hrvatska će u Izvještaju o konvergenciji sredinom iduće godine dobiti zeleno svjetlo za uvođenje eura 2023. godine. Ipak, s obzirom da su nam neki od maastriških kriterija vrlo blizu graničnim vrijednostima, valja ostati budan, pratiti situaciju i aktivno djelovati u slučaju potrebe.
Dr. sc. Tomislav Globan je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na istoj instituciji nositelj je kolegija Makroekonomija EU i Ekonomska politika EU te je voditelj istraživačkog centra MacroHub. Stavovi autora ne odražavaju nužno stavove institucije u kojoj je zaposlen.