Može li IT sektor biti pokretač razvojne transformacije izvan klijentelističkih mreža

Objavljeno

Ilustracija: Karenr / Dreamstime

Gospodarski rast u Hrvatskoj oduvijek je zarobljen unutar povezanih klijentelističkih mreža koje istiskuju ili sprečavaju razvoj tržišnih odnosa. Iako IT kompanije mnogo rade za javni sektor, Vuk Vuković istražuje može li razvoj tog sektora ipak iznjedriti tržišni rast neovisan o starim klijentelističkim mrežama

Na koji su način zemlje poput Irske, Estonije, Slovačke, Češke ili Poljske uspjele privući brojne investicije u tehnološki i informacijski (IT) sektor i razviti se u regionalne pa čak i globalne lidere u pojedinim segmentima tehnološke industrije? Koje preduvjete i prednosti su te zemlje imale naspram ostalih tranzicijskih ili periferijskih europskih zemalja, temeljem kojih su se uključili u najbrže rastuću novu industriju sa najvećim povratima i najvećim potencijalima stvaranja bogatstva?

Postoje tri zajedničke regulatorne, porezne i obrazovne politike u tim zemljama koje su uspješno razvile domaći IT sektor: (1) iznimno lagano osnivanje firmi (za nekoliko dana, bez nepotrebnih troškova, regulacija i birokratskih komplikacija), (2) porezna motivacija (niski porezi za pokretače poslova, pogotovo u novim tehnologijama), te možda i najvažnije (3) visokoobrazovana mlada radna snaga, produkt obrazovnog sustava usmjerenog na razvoj novih tehnologija, dovoljno konkurentna da sama inicira inovativnost i tehnološki napredak.

Estonija može služiti kao ogledni primjer uspješne tehnološke transformacije. Zemlja koja je 1991. nakon pada Sovjetskog saveza bila tehnološki u najmanju ruku inferiorna čak i bivšim socijalističkim zemljama (manje od pola građana imalo je telefonsku liniju, a jedina međunarodna linija bila je u ministarstvu vanjskih poslova), u idućih 20 godina razvila se u tehnološkog lidera Europe. Zemlja sa samo 1,3 milijuna ljudi dala je svijetu Skype, ima najbrži internet i potpunu pokrivenost njime u cijeloj zemlji (wi-fi je besplatan, a dostupnost internetu proglašena je ljudskim pravom). Prva je u svijetu uvela online glasovanje na izborima i online zdravstvene kartone, već je 1998. imala kompjutore i internet u svim školama (kodiranje se danas počinje učiti kroz igru već od 5. godine), te je čak omogućila građanima da prijavljuju porez online za 5 minuta. U jednom intervjuu u SAD-u, kada su pitali estonskog premijera je li istina da se porezi u Estoniji prijave za samo 5 minuta online, odgovorio je da nije – sada su poboljšali sustav pa je prosječno vrijeme 3 minute.

Estonija je primjer kako veličina zemlje doista nije bitna u razvoju nečega toliko korisnog i sveobuhvatnog kao što je informacijska i tehnološka industrija.

IT industrija postala je jezgra osnivanja i funkcioniranja brojnih drugih industrija. Nemoguće je danas organizirati poslovanje bez uspješnih IT rješenja, dok sama tehnološka inovativnost garantira dugoročnu održivost ekonomskog rasta. Ulaganje u tehnologije i potrebno znanje za razvoj nove tehnologije bez sumnje najbolja je investicija.

Što Hrvatska može naučiti?

Hrvatska bi kao ekonomija malog  i padajućeg unutarnjeg tržišta, želeći osigurati dugoročno održiv rast, trebala slijediti primjere uspješnih EU zemalja u restrukturiranju i specijalizaciji u IT industriji u okviru širih aktivnosti podupiranja tržišnih institucija i poduzetničke klime.

Mogu li se u Hrvatskoj pojaviti nove poduzetničke inicijative i inovacije u IT sektoru, u uvjetima kada, s jedne strane, postoji rast potražnje u svijetu za uslugama te vrste, a s druge strane postoji niz ograničavajućih faktora koji su na djelu u Hrvatskoj?

Širok je raspon takvih ograničenja: pravna nesigurnost, direktna ili indirektna kontrola države oko 2/3 BDP-a, državni paternalizam, rentijerski mentalitet i klijentelistička vladavina s posljedicama stvaranja ekstraktivnih a ne pro-tržišnih institucija, negativna kadrovska selekcija i rast iseljavanja najsposobnijih, te naposljetku značajno oslanjanje postojećeg IT sektora na pružanje usluga državnom sektoru pri čemu je konkurentnost manje presudna od političkih veza. Ovi faktori uzeti zajedno čine nepovoljno hrvatsko okruženje za ekspanziju IT industrije kao nositelja novog rasta mimo postojećih klijentelističkih mreža i koja bi ujedno bila faktor (kreativne) destrukcije samih tih mreža.

No, uz dana ograničenja, moguće je koristiti i male slobodne prostore za alternativni razvoj. Za to već postoji nekoliko pretpostavki: rastuća potražnja za širokim spektrom usluga IT industrije u svijetu, otvorenost Hrvatske kroz integriranost u Europsku uniju, nastup poslijeratnih mladih generacija koje komuniciraju društvenim mrežama i engleskim jezikom kao materinjim i čije preferencije su samim tim okrenute ka novoj tehnologiji, globalizmu i budućnosti. Ovdje ćemo se fokusirati na resurse koji mogu biti izvori novog rasta i na potrebu oslobađanja zabluda o faktorima rasta koju producira ekonomska ‘znanost’ u Hrvatskoj.

Prije svega, u Hrvatskoj postoji kvalitetna radna snaga u postojećoj IT industriji ali i ljudski potencijal za ekspanziju tog sektora. Domaći fakulteti elektrotehnike i računarstva stvaraju prilično kvalitetnu i na Zapadu konkurentnu radnu snagu, pogotovo u usporedbi sa domaćim društvenim fakultetima. Dokaz tome je popriličan broj mladih, visokoobrazovanih i kvalitetnih pojedinaca koji uspješno razvijaju karijere u tom sektoru ali nažalost izvan Hrvatske (ili nasreću, zavisno o perspektivi iz koje se gleda). Znatno bolje plaćeni poslovi i poticajnija atmosfera za inovacije i poduzetništvo u okviru novih tehnologija u inozemstvu stalno privlače kvalitetnu i visokostručnu radnu snagu. Može se pretpostaviti da bi velik dio njih ostao kada bi ovdje imali barem približno jednake uvjete za kreativnost i razvoj.

Nadalje, u Hrvatskoj postoji pozitivna predrasuda prema industrijama iz prošlosti, poput npr. brodogradnje, dok se zanemaruje potencijal novih tehnologija koje relativno zahtijevaju puno manje kapitalnih ulaganja za potencijalno puno veći povrat. Unutar Jugoslavije hrvatska industrija bila je interno konkurentna ali značajnim dijelom i izvozno orijentirana, čime je jamčila rast proizvodnje i zapošljavanja. No, tadašnja pozicija Hrvatske se bitno razlikuje od današnje: prvo, Hrvatska je bila industrijski lider na tadašnjem nekoliko puta većem i zaštićenom domaćem tržištu, a tu poziciju je izgubila osamostaljenjem i integracijom po drugačijim pravilima u Europsku uniju, te velikim dijelom vlastitom krivnjom jer se nije prilagođavala novim uvjetima na tržišni način već ‘političkim odabirom pobjednika‘ u tranziciji.

Drugo, geopolitičkom promjenom nestala je privilegirana pozicija mnogih firmi iz bivše države (uključujući i hrvatske firme) na tržištima nesvrstanih zemalja koja su otvarana od tadašnjeg političkog vodstva te su nestale politički dirigirane ekonomije real-socijalističkih zemalja na kojima su tadašnje hrvatske firme bile konkurentne. Osim toga, nestale su i koristi koje je bivša država ostvarivala na Zapadu zahvaljujući strateškoj igri ravnoteže i neutralnosti između tada suprotstavljenih velikih sila. Jugoslavija je na taj način doista rasla na izvozu i proizvodnji 60-ih i 70-ih godina, u čemu su prednjačile Hrvatska i Slovenija, i upravo je u tom razdoblju rasta domaće proizvodnje i izvoza stvorena percepcija o Hrvatskoj kao zemlji sa jakom industrijskom tradicijom.

Nakon raspada Jugoslavije, zbog ratnih stradanja, neuspješne tranzicije, tržišne neprilagodbe i gubitka stranih tržišta, opadanje udjela proizvodnog sektora u Hrvatskoj je bilo značajnije nego u ‘normalnim’ okolnostima ili kod usporedivih država sa uspješnom tranzicijom koje su restrukturirale industrijski sektor. S druge strane, rast uslužnog sektora uglavnom je temeljen na geografskim prednostima Hrvatske, umjesto na znanju i novim tehnologijama.

Premda Hrvatska nije više lokalni industrijski lider, opstao je dio industrijskog sektora ali niže tehnološke razine i sa proizvodima niže dodane vrijednosti, te komparativno sa manjim udjelom u izvozu zemlje. Industrija se smanjivala i restrukturirala temeljem potražnje zemalja EU i manjim dijelom na obnovljenoj poslovnoj suradnji zemalja bivše države. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj stoga nije potpuno zamrla, kako se često može čuti u domaćim ekonomskim krugovima, već se nižim kapacitetima prilagodila promijenjenoj potražnji.

Prema Atlasu ekonomske kompleksnosti kojega objavljuje Harvardov Center for International Development, a koji mjeri ekonomsku kompleksnost zemlje s obzirom na strukturu izvoza dobara, može se vidjeti kako je Hrvatska specijalizirana uglavnom u industrijskim poluproizvodima (poput naftnih prerađevina i mazivih ulja, električnih transformatora i druge elektroopreme, raznih metalnih proizvoda, drva i drvnih prerađevina, dijelova za automobile), te u manjoj mjeri farmaceutskim proizvodima, ili niskoprofitnim tekstilnim proizvodima, namještaju, staklu, hrani, itd.

Rast udjela usluga u ukupnom izvozu roba i usluga je kontinuiran nakon rata. Ukupan  robni izvoz 2016. godine u Hrvatskoj iznosio je oko 92 milijarde kuna, a ukupan izvoz roba i usluga 171 milijardu kuna, čime je izvoz usluga u ukupnom izvozu u Hrvatskoj dosegao udio od 46%. Turizam čini preko 90% izvoza usluga, što znači da je postao uvjerljivo najvažniji hrvatski izvozni proizvod.

Domaća ekonomija time postaje previše ovisna o turizmu, a posebno ranjiva od netržišnih utjecaja kao što su vremenske prilike ili politička klima u okruženju. Neovisno od kvalitete pripreme turističke sezone, učinci turizma zbog mogućeg pada uslijed nepredvidivih netržišnih faktora mogu imati negativne posljedice na ukupnu ekonomiju. Ta orijentacija nije rezultat svjesne vladine politike, već odgovora turističke ponude sa naslijeđenim kapacitetima i većeg angažmana privatnih iznajmljivača na rast potražnje za našom obalom Jadrana. Bez turističkog prihoda val iseljavanja bi zahvatio i Istru, Kvarner i dalmatinsku obalu i otoke.  Prihod od inozemnih turista se približio jednoj petini stvorenog BDP-a, te je postao bitan i kao izvor proračuna kroz ubiranje PDV-a. Osim plaćanja turističkih usluga deset milijuna stranih turista povećava prodaju hrane, pića, goriva, cestarina itd., što i fiskalnu poziciju Hrvatske čini osjetljivom na nepredvidiva turistička kretanja.

S obzirom na ranjivost domaće ekonomije i proračuna koji u tolikoj mjeri ovise o turizmu potrebno je promišljati o izlaznoj strategiji u smjeru razvijanja novih industrija i usluga temeljenih na konkurentnim prednostima koje posjedujemo. Prvi iskorak je javno razobličavanje iskrivljenih percepcija, stvaranih od lokalnih ekonomista neznalica, da je nužna reindustrijalizacija (naravno, po uputama istih i njihovih političkih sponzora) za koje Hrvatska nema kapaciteta, kapitala, znanja niti tržišta. Drugi napor je u promociji novih tehnologija za koje stvaramo dovoljno kvalitetne ljudske potencijale kao danas osnovnog faktora rasta, ali koji zbog nedostatka prilike odlaze u inozemstvo.

Danas Hrvatska, u jakoj globalnoj konkurenciji, nema potencijala za reindustrijalizaciju velikog obujma koja bi bila konkurentna na svjetskom tržištu. Još je veća iluzija zalaganje za rast industrije radi supstitucije uvoza (o čemu vole sanjariti ‘domoljubni’ političari i ‘ekonomisti’ sa elementarnim neznanjem o tržištu). Hrvatska ima malo i padajuće tržište (uslijed demografskih gubitaka) gdje bi supstitucija uvoza značila zaštitne mjere i zatvaranje Hrvatske sa daljnjim pogubnim posljedicama, a nema nikakvu političku snagu da po toj liniji ulazi na strana tržišta.

No, ono što nam je preostalo nije nimalo loš scenarij. Hrvatska se mora prvo fokusirati na implementaciju tržišnih institucija i pravnog poretka koji jamči jednakopravnost i sigurnost građana i tržišnih aktera, jer bez toga nema tržišnog nadmetanja ni rasta, a potom rast temeljiti na kvaliteti, a ne na kvantiteti. Male zemlje poput naše bi trebale za uzore uzimati slične zemlje čija se proizvodnja temelji na kvaliteti – poput Irske, Estonije ili Švicarske (koja unatoč nepovoljnom tečaju za domaće izvoznike i dalje više nego uspješno izvozi svoje skupe proizvode prvenstveno zato jer ih zna brendirati i prodati). Stoga je zabluda, raširena kod nas, da je manipulacija tečajem rješenje problema izvoza – tečaj može biti poluga u poticanju izvozne masovne proizvodnje kao što je slučaj Kine. Za zemlje kao što je Hrvatska rješenje se nalazi u specijalizaciji i kvaliteti proizvoda i usluga.

Hrvatska prednost može biti što stvaramo pojedince koji svojim znanjima i vještinama uspijevaju biti konkurentni u najjačim tehnološkim firmama u inozemstvu, ali zbog rentijerskog profila političkog sustava ne uspijevamo tu radnu snagu zadržati u Hrvatskoj. Stvaranjem poticajnog institucionalnog okruženja postojeći ljudski kapital u Hrvatskoj mogao bi biti nositelj novog rasta temeljenom na IT tehnologijama i njihove primjene u jačanju konkurentnosti postojećih industrija i usluga, te specijalizaciji na proizvodima visoke dodane vrijednosti, čime bi mogli nadoknađivati izgubljene godine rasta.

Kako stvoriti razvojno poticajni okvir za domaći IT sektor? 

Promatramo li primjer Irske ili Estonije, rješenja su naizgled jednostavna: osigurati pravnu ravnopravnost,sigurnost i efikasno pravosuđe, smanjiti poreze, olakšati pokretanje start-upova, i dodatno pojačati ulaganja u obrazovanje ljudskih potencijala u tehnološkim zanimanjima. Uz takve uvjete, a na temelju anketa o uzrocima iseljavanja, možemo uz veću vjerojatnost pretpostaviti da bi hrvatski visokoobrazovani i kvalitetni pojedinci ostali u zemlji i ovdje inovirali i stvarali nova radna mjesta.

Uz trenutno institucionalno okruženje iluzorno je očekivati interes političke kaste da ga u cijelosti redizajnira. Niti postoji kritično znanje za takve reforme, niti postoji legitimacijski pritisak odozdo za institucionalnu implementaciju. Stoga treba tragati za načinom provedbe politike malih koraka od snižavanja poreza do unapređivanja obrazovanja, da Hrvatska ne izgubi potencijal kvalitetnog ljudskog resursa posebno u IT sektoru.

Kod poreza treba istaknuti da Hrvatska prednjači u poreznom opterećenju rada, gdje veće porezno opterećenje rada od nas imaju samo Grčka i Belgija. Ogromno porezno opterećenje, pogotovo u sistemski korumpiranom institucionalnom okviru poput našega, nije stimulativno za inovatore, za one koje bi trebali biti pokretači novih poslova i novih digitalnih tehnoloških industrija, i zato visokoobrazovani i talentirani pojedinci odlaze iz zemlje, ne samo nalazeći zaposlenje, već sve više otvarajući firme u inozemstvu.

Za otvaranje firmi i novo zapošljavanje visoki porezi na dohodak i dobit nisu poticajni. Njihovo smanjenje ne bi bitno utjecalo na proračun središnje države, a smanjenjem lokalne samouprave ne bi imali veliki negativni učinak na lokalne proračune. Prema proračunu za 2017. godinu porez na dohodak donosi ukupno 2 mlrd kuna godišnje u proračun dok porez na dobit nosi oko 8 mlrd. Kako je ukupni proračun RH za 2017. iznosio 122 mlrd kuna, to znači da je relativni udio poreza na dobit 6,5%, a poreza na dohodak samo 1,6%. Drugim riječima kada bi se potpuno ukinuo porez na dohodak, država bi izgubila na godišnjoj razini tek 2 mlrd kuna. Gubitak bi bio mnogo veći na razini lokalne uprave i samouprave, no sustav njihova financiranja ionako treba reformirati. Ipak, valja imati na umu da osim poreza na dohodak većina opterećenja plaće zapravo otpada na doprinose (koji pak na razini nekonsolidirane središnje države uprihode 23 mlrd kuna godišnje te čine 19% državnog proračuna).

Kratkoročno smanjenje poreznog opterećenja dohotka i dobiti nedvojbeno će imati pozitivan kratkoročni učinak na potrošnju (a time i na prihode od PDV-a) ali i na buduće stvaranje novih poslova a time i veće očekivane porezne priljeve u srednjem roku. Konkretno, reduciranje poreza na dohodak djelovat će stimulativno na povećanje plaća te time barem djelomice zaustaviti odljev mozgova (ili ga barem usporiti). Oslobađanje od poreza na dobit u prvih 5 ili čak 10 godina nakon osnivanja firme bit će korisno potencijalnim inovatorima koji bi u Hrvatskoj mogli pokretati svoje start-up IT firme. Uz ovakvu mjeru potrebno je dramatično reduciranje svih prepreka pokretanja firme, gdje bi proces morao trajati jednako kao i u brojnim zapadnim zemljama – 24 sata, ali bi trebao uključivati i prestanak maltretiranja poduzetnika od strane porezne uprave.

Nadalje, porezni sustav bi trebao stimulirati zarađivanje drugog ili trećeg dohotka (u trenutnom sustavu alternativni izvori prihoda se apsolutno destimuliraju dodatnom poreznom presijom jer se zbrajaju s primarnim čime upadaju u više porezne razrede) što je posebno primjenjivo u IT sektoru gdje se brojne vještine outsourcaju online po čitavom svijetu (londonski City postao je sjedište svjetskog deviznog forex trgovanja upravo na ovaj način). Povoljnim poreznim okvirom Hrvatska osim što zadržava domaće kadrove šalje signal i stranim kvalitetnim pojedincima da kod nas pokreću svoje poslovne ideje, te upravo na taj način dugoročno gradi vlastitu konkurentsku poziciju.

Uz dva spomenuta poreza, veliko opterećenje domaćem gospodarstvu su i brojni parafiskalni nameti nastali kao oblik političkog kupovanja naklonosti brojnih interesnih skupina koje parazitiraju na izvanproračunskim zakonski utvrđenim nametima. I tu ima prostora za napredak, gdje bi se većina takvih nameta trebala naprosto ukinuti ili barem izuzeti novonastale firme iz njihova plaćanja tokom prvih deset godina poslovanja, dok bi se u istom periodu njihov broj postepeno smanjivao.

Smanjenje poreznog opterećenja tek je prvi korak i predstavlja nužan (ali još uvijek ne dovoljan) uvjet za razvoj IT sektora u Hrvatskoj. Još uvijek ostaju problemi neefikasnog i politički zarobljenog pravosuđa, masovne korupcije i klijentelističkog obrasca zapošljavanja. Stvaranjem porezno stimuliranih poduzetničkih enklava u IT sektoru i oslobađanjem većih plaća građanima barem bi se parcijalno moglo krenuti u smjeru razvoja jednog sektora koji zasad obećava najveći povrat na investicije. Možda upravo tu krene druga tranzicija Hrvatske koja će se odvijati mimo političkih klijentelističkih mreža.