Prošli je tjedan zaključen poplavom statističkih objava. Najjače je odjeknula prva procjena inflacije za europodručje za rujan: 10% u odnosu na rujan prošle godine. To je novi povijesni maksimum. Kao i uvijek, prve reakcije su bile histerične, bez zagledanja dublje u podatke. Reakcija iz želuca navodi na zaključak da će nastavak visoke inflacije dodatno ohrabriti jastrebove u ECB-u sklone bržem podizanju kamatnih stopa. Među jastrebove se intervjuom Bloombergu beskompromisno svrstao i budući član Upravnog vijeća ECB-a u čekaonici – hrvatski guverner Boris Vujčić.
Podsjetimo: Europska središnja banka podigla je kamatne stope za 0,5 postotnih bodova u srpnju i 0,75 u rujnu, što daje referentnu kamatnu stopu od 1,25%, uz očekivanje da bi godina trebala završiti oko 2%. Međutim, s druge strane prijeti recesija. Dio promatrača, a tako razmišljaju i neki članovi Upravnog vijeća ECB-a, i dalje ne isključuje ranije zaustavljanje ciklusa rasta referentnih kamatnih stopa ako inflacija pokaže znakove slabljenja, a recesija nedvojbeno pokaže svoju ružnu glavu.
Zbog toga se svako neočekivano manifestiranje visoke inflacije poput spomenute procjene za rujan tumači kao poraz recesijom uplašenih golubova i voda na mlin inflacijom zastrašenih jastrebova. U skladu s tom postavkom, obveznička tržišta paničarila su još više od pisaca naslova u Jutarnjem listu koji traži ostavke u Europskoj središnjoj banci jer je, navodno, ona ta koja je osiromašila građane. (Sigurno su se mnogi guverneri uplašili za svoje stolice nakon beskompromisnih poruka iz analitički i monetarno osviještenog Zagreba).
Tržišta ponekad točno predviđaju
Najava zabrinjavajućeg podatka o inflaciji za rujan lebdjela je u zraku cijeli protekli tjedan. U intervjuu ju je izrijekom najavio potpredsjednik Izvršnog odbora ECB-a Luis de Guindos. Prinos na 10-godišnje njemačke obveznice u ponedjeljak i utorak gurao se prema gore. Njemački prinos je prvo probio granicu od 2%, u utorak je bio na maksimumu od 2,34% (najviša razina u proteklih 11 godina), a zatim je uslijedilo postupno hlađenje i tjedan je završen malo iznad 2% (2,11%). Tržište popularnih Bundova ignoriralo je objavu inflacije u petak, jer je proces uključivanja informacije u vrijednosti obveznica završen ranije zahvaljujući očekivanjima.
Sljedeći sastanak Upravnog vijeća ECB-a na kojem se odlučuje o kamatnim stopama bit će održan tek 27. listopada (pretposljednji sastanak s Vujčićem u čekaonici). Do tada ima dosta vremena u kojem će se dublje analizirati i dižestirati podaci koji će izaći u međuvremenu. Možemo li predvidjeti kakvi će oni biti i procijeniti kako će to utjecati na odluke koje se donose u ECB-u?
Pretpostavljam da ste shvatili da je naslov teksta i dio uvodnog paragrafa zapravo zafrkancija na hrvatski račun, jer je jasno da nitko u Frankfurtu ne mari što se u Zagrebu sada govori i piše o monetarnoj politici ECB-a (Vujčićev glas na Upravnom vijeću postaje bitan od iduće godine). Stoga ćemo se u nastavku teksta dublje zagledati u podatke da vidimo kome voda na mlin zapravo ide, te kako bi se ravnoteža jastrebskih i golubljih perspektiva u Upravnom vijeću Europske središnje banke mogla mijenjati u skoroj budućnosti kada i Hrvatska za stolom u Frankfurtu dobije svoj glas.
Inflacija u europodručju: statistički nesignifikantan podatak?
Rast opće razine cijena po stopi od 10% godišnje i 1,2% mjesečno u rujnu u odnosu na kolovoz, već smo rekli, bio je veći od očekivanja. Glavno obilježje rujanskog podatka je to što predstavlja zbroj krušaka i jabuka: razlike među državama članicama nikada nisu bile veće. Što uopće znači ukupno 1,2% inflacije mjesec na mjesec, ako Nizozemska bilježi 2,9%, Njemačka 2,2%, a Francuska ima deflaciju od 0,5%? Malo ili ništa. Tako velike razlike upućuju na specifične nacionalne faktore u kretanju cijena i izostanak zajedničkih razloga inflacije kao što je monetarna politika.
Izvor: Eurostat
Prvo zrno sumnje pada na, pogodili ste – energente. Različite zemlje na različite načine upravljaju njihovim cijenama. Kako su naftni derivati u rujnu uglavnom mirovali ili padali, riječ je o utjecaju cijena plina i električne energije koje su, kao što je poznato, divljale u rujnu. U nekim zemljama (npr. u Nizozemskoj, Njemačkoj i na Baltiku) te cijene se gotovo trenutno počinju prelijevati na potrošače. U drugima (npr. u Sloveniji, Hrvatskoj, očito i u Francuskoj, na Malti…) to se ne događa. A da su energenti ponovo sumnjivci prvoga reda pokazuje i Eurostatova tablica koja otkriva da su se cijene energenata u europodručju u rujnu u prosjeku povećale za izvanredno visokih 3% (što se odmah prelilo i na cijene industrijskih proizvoda). Usluge su, neobično, zabilježile pad cijena za 0,1%.
Zbog toga i tako velika zemlja kao što je Francuska može bilježiti divergentno kretanje cijena u odnosu na najvažnijeg gospodarskog partnera Njemačku; ako energenti (opet) vode igru, a Francuzi se uglavnom „voze“ na struju iz vlastitih nuklearki (kao što i minijaturna Malta „vozi“ na ugovor s fiksnim cijenama isporuke energenata s azerbejdžanskim Sokalom), onda su energenti ti koji su u rujnu nakon kraće ljetne pauze opet preuzeli inflacijsku igru. Prema tome imamo dva podatka koja umanjuju statistički značaj agregatnog podatka o inflaciji u europodručju: velike razlike među zemljama članicama europodručja i velike razlike među pojedinim skupinama cijena roba i usluga.
Jasno je da ECB ne može ništa učiniti kako bi utjecao na fluktuacije cijena energenata. No, to ne znači da može biti tek pasivan promatrač promjena cijena čije povremene izboje određuju geopolitički i ratni potezi Putina, Washingtona, Kijeva, Berlina, brzina gospodarskog rasta u SAD-u, Kini … Uloga ECB-a je spriječiti buđenje inflacijskih očekivanja i u takvim okolnostima. Problem s obavljanjem te uloge nastupa kada iz inflacije nije moguće precizno izlučiti učinak očekivanja i razlikovati ga od fundamentalnih poremećaja koji najvećim dijelom proizlaze iz fluktuacija cijena energenata, a koje kroz efekt širenja koncentričnih krugova u konačnici više ili manje utječu na sve cijene.
Uz visok stupanj neizvjesnosti u pogledu tumačenja informacija o cijenama, analize vrlo malo utječu na odluke središnjih bankara; presudan je utjecaj impresija, vjerovanja, nacionalnih politika, oponašanja … (npr. ECB ne može dugo mirovati ako FED agresivno podiže kamatne stope). I ono najvažnije: na odluke utječe i strah od recesije, koja može nastati autonomno (upravo zbog šoka cijena energenata), i/ili zbog prebrzog monetarnog zaoštravanja.
Recesija pred vratima: ili je već prošla kroz vrata?
U prvom dijelu smo pojasnili da je problem monetarne politike u europodručju kompleksan i nije razvidan. Jako je teško razlikovati tri ključne komponente od kojih je inflacija sazdana: (1) učinak viška potražnje, (2) utjecaj šokova na strani ponude (kao što su cijene energenata, potreba za većim zalihama, rast svjetskih cijena hrane i sl.) i (3) inflacijska očekivanja. Dakle, ne radi se o tome da u ECB-u sjede neodgovorni idioti koji samo hoće štampati novce pa sada žanju što su posijali. Radi se o tome da je problem objektivno težak. Stoga se logika monetarnih golubova koji su cijelo vrijeme zabrinuti da ne izazovu recesiju ne može olako proglasiti neodgovornim luđaštvom koje poziva na odgovornost i ostavke, kao što su to zamislili spomenuti pisci iz hrvatskih medija.
Golubovi do sada nisu griješili u pogledu detekcije pritisaka agregatne potražnje. Njezin je rast bio izrazit u SAD-u, gdje je kombinacija pretjerane fiskalne i monetarne ekspanzije već 2021. snažno napuhala ukupnu potražnju. Europodručje ne samo da je kasnilo za SAD-om, nego je ukupna potražnja tek krajem 2021. godine dostigla razinu 2019., dok je osobna potrošnja i dalje kaskala za pred-pandemijskom godinom. Prema tome, inflacija u Europi nije bila pokrenuta viškom ukupne potražnje. Ona je uvezena, kao da je europodručje kakva mala i otvorena ekonomija poput Hrvatske. A prebrzo monetarno zaoštravanje u uvjetima kada inflacija djeluje kao vanjski šok može izazvati recesiju i umanjiti pritisak na cijene koje svejedno nastavljaju rasti zbog netom objašnjenog efekta „uvoza“ inflacije (koji je najočitiji kod cijena energenata koje EU uvozi u razmjeru od oko 58% ukupne potrošnje).
Dakle, zabrinutost zbog recesije bila je, jest, i bit će legitimna briga centralnih bankara iako su oni mandatom u EU usmjereni isključivo na brigu o inflaciji (koju ne mogu savršeno kontrolirati jer, rekli smo, europodručje funkcionira kao mala i otvorena ekonomija). Štoviše, utjecaj straha od recesije će na članove Upravnog vijeća ECB-a rasti kako će ove jeseni pristizati noviji i lošiji podaci.
Pokazatelji potrošačkog i poslovnog pouzdanja za rujan najsvježiji su koje trenutačno imamo, i oni uvjerljivo pokazuju da je ESI – kompozitni indeks gospodarskog sentimenta u EU – potonuo dublje u zonu recesije, ispod 100. Jastrebove još uvijek ohrabruje ovaj crveni EEI – Employment Expectations Indicator – koji je u skladu s niskom stopom nezaposlenosti i pričama o napetom tržištu rada kojem nedostaje radnika. To navodno potvrđuje da je EU daleko od recesije. Međutim, zaboravlja se da je dramatičan pad realnih plaća, čiju je kupovnu moć i realni trošak za poslodavce pojela inflacija, amortizirao pritisak na otkaze i prikrio recesijske tendencije čiju pozadinsku stvarnost nije moguće negirati.
Stvari se ponekad moraju rasplesti same od sebe
Naravno, golublja logika nije lišena unutarnjih sumnji. I golubovi dobro znaju da se inflacijska očekivanja mogu probuditi i dovesti do tvrdokorne inflacije i recesije (ili ju produbiti ako je ona već tu). Zbog toga je golublja logika proteklih mjeseci privremeno ustuknula pred jastrebskom, slijedeći princip „hajde da probamo nešto napraviti s tom inflacijom i da signaliziramo kako smo predani cilju inflacije od 2% u srednjem roku, ipak moramo nešto raditi“. Međutim, prošlo je šest mjeseci od zaustavljanja monetarne ekspanzije i tri mjeseca od početka rasta kamatnih stopa, a inflacija nastavlja svoj put po starom, na energetski pogon. Stoga možemo biti gotovo sigurni da slijede mjeseci loših objava o kretanjima u takozvanom realnom sektoru, što znači da će se golubovi pomalo vraćati i uvlačiti u umove jastrebova koji na raspolaganju imaju vjerojatno još samo jednu sjednicu Upravnoga vijeća – onu potkraj listopada – da isporuče veliki rast kamatnih stopa na ime kroćenja inflacije. U prosincu će to biti puno teže izvesti, a već početkom sljedeće godine, kada novi jastreb Vujčić sjedne za stol u Frankfurtu, bit će gotovo nemoguće; tada će već svi biti pod dojmom loših statistika o stanju gospodarstva koje će pristizati jedna za drugom. Već se i u ranije spomenutoj deflaciji cijena usluga u rujnu (-0,1%) može kriti naznaka sve slabije ukupne potražnje, premda s mjesečnim cjenovnim indikatorima treba biti oprezan jer sadrže utjecaj sezonskih čimbenika koje nije lako izolirati.
Dakle, moje je viđenje stvari da inflacija narednih mjeseci može početi usporavati. Točnije, njezina komponenta koja je povezana s agregatnom potražnjom. Mislim da utjecaj inflacijskih očekivanja još uvijek nije velik, a agregatna potražnja će nastaviti slabiti, pa će briga zbog recesije pomalo preuzimati umove centralnih bankara. Ako ne bude novih šokova cijena energenata, proces interakcije novih statističkih objava i prilagodbe mindseta članova Upravnoga vijeća potrajat će 3-5 mjeseci. To je vrijeme u kojem će nastupiti kraj ovog ciklusa podizanja kamatnih stopa.
Međutim, prognozirati je teško, naročito kada je budućnost u pitanju: tko može znati što će se događati s cijenama energenata do kraja godine? Eventualni novi šokovi mogu dodatno dodatno zamutiti statistike, a time i pomutiti analize i sposobnosti ljudi da razlikuju uzroke i posljedice. U tom slučaju će oni spomenuti čimbenici (uvjerenja, impresije, nacionalne politike…) još više dobiti na važnosti, a ionako teško prognoziranje postat će još teže.
Slabu utjehu pruža to što zasad nema naznaka da bi se trenutna mirnija faza cijena energenata mogla prekinuti. Unatoč misterioznim eksplozijama cijevi Sjevernoga toka I, mobilizaciji i proglašenju pripajanja četiri istočne ukrajinske oblasti Rusiji čime su podignuti ulozi (i još više zaoštrena retorike) u opakoj ruskoj ratnoj „igri“, terminski ugovori za prirodni plin nisu značajnije mijenjali cijenu protekloga tjedna. Sirova nafta je ostala ispod razina cijena s kraja veljače ove godine, dolar je nakratko prestao jačati, a cijene roba su uglavnom stabilne ili u padu (osim, nažalost, cijene pšenice koja ponovo raste). Usporavanja i/ili recesije širom svijeta (ni Kina ni SAD najblaže rečeno ne stoje baš najbolje) upućuju na nastavak hlađenja ukupne globalne potražnje, što bi trebalo potvrditi spomenute trendove. No, tko može znati kakav nas šok čeka iza ugla? Ako smo išta naučili u protekle dvije i po godine od ožujka 2020., to je da povremeno moramo zamišljati i nemoguće.
Postavlja se pitanje hoće li očekivana pauza rasta kamatnih stopa, za koju mislim da će nastupiti za nekoliko mjeseci, postati trajna i predstavljati uvod u novi ciklus monetarnog popuštanja radi borbe protiv europske recesije 2023., ili će se raditi tek o privremenom predahu nakon kojeg će potvrda tvrdokorne inflacije prisiliti središnje banke na daljnja zaoštravanja? Odgovor će, osim o šokovima cijena energenata (i percepciji njihova učinka na druge cijene) prvenstveno zavisiti o teorijama i modelima u glavama središnjih bankara. A tek tu leže izvori neizvjesnosti koji umanjuju mogućnosti za dobra predviđanja.
„Model“ Isabel Schnabel
Pogledajmo zadnji govor članice Izvršnog odbora ECB-a Isabel Schnabel (znamo da su stavovi njemačkih članova uvijek imali posebnu neformalnu težinu). Njezin govor kreće od spomenutog pada realnih plaća (brži rast cijena od nominalnih plaća). Schnabel tumači pad „sekularnim padom pregovaračke moći radnika“ iako njeni grafikoni (raspoloživi su na gornjoj poveznici) pokazuju da je „sekularni pad“ udjela rada i rast udjela kapitala u dodanoj vrijednosti završen još početkom ovoga stoljeća. U zadnjih dvadeset godina odnosi rada i kapitala vrlo su stabilni. Unatoč tome, Schnabel odnose rada i kapitala vidi glavnim strukturnim razlogom slabe agregatne potražnje u europodručju. Ne spominje druge razloge poput starenja stanovništva ili, još važnije, njemačke strukturne politike supresije domaće potražnje.
U „modelu“ Isabel Schnabel problem nastupa kada realni jedinični trošak rada (omjer realnih plaća i produktivnosti rada) izjednačava s indikatorom udjela rada u dodanoj vrijednosti. Kao i dio drugih članova Upravnog vijeća, Schnabel europodručje doživljava kao veliko i zatvoreno gospodarstvo koje je više nalik SAD-u nego, primjerice, nekom malom i otvorenom gospodarstvu poput Hrvatske, iako područje koje uvozi oko 60% energije, jako puno hrane i drugih dobara, funkcionira kao malo i otvoreno gospodarstvo koje je veoma podložno vanjskim šokovima. U takvom gospodarstvu, realni jedinični trošak rada nije dobar pokazatelj odnosa rada i kapitala jer udjeli oba faktora proizvodnje u raspodjeli mogu pasti ako se zbog snažnog cjenovnog (troškovnog) šoka, koji dolazi iz inozemstva, domaća dodana vrijednost prelijeva u inozemstvo (ili ostaje „zarobljena“ u domaćem ekstraktivnom energetskom sektoru čiji profiti lete u nebo bez značajnijih pozitivnih učinaka na ukupno gospodarstvo).
Međutim, ako raspodjelu između kapitala i rada treba tumačiti u kontekstu trojne raspodjele između kapitala, rada i inozemstva, onda je očito da inflacija može istovremeno umanjiti realne prinose domaćeg kapitala i rada jer se realna vrijednost prelijeva inozemnim dobavljačima (energenata, hrane…). Drugim riječima, domaća raspodjela između kapitala i rada je problem drugog reda u odnosu na problem prvog reda, a to je raspodjela između zemlje i inozemstva. Monetarna politika može to samo gledati, ona tu ne može puno učiniti. No, kako Schnabel iz modela isključuje inozemstvo, ona ne misli tako. Ona misli da, ako inflacija postaje trajna unatoč padu realnih plaća i anemiji agregatne potražnje, „model robusne kontrole“ monetarnom politikom dobiva smisao. Što je to „model robusne kontrole“? To je model upornog monetarnog zaoštravanja koji počiva na pretpostavci da usporavanje agregatne potražnje i pad realnih plaća ne mogu značajno utjecati na usporavanje rasta cijena jer poduzeća uspijevaju podizanjem cijena zaštititi svoje profite. Živi bili pa vidjeli – uskoro ćemo izmjeriti koliko su to realni profiti sektora poduzeća rasli u 2022. godini. Ili su možda pali kada se isključi energetski sektor? U svakom slučaju, model robusne kontrole predstavlja beskompromisno zaoštravanje monetarne politike koje je fokusirano na centriranje srednjoročnih inflacijskih očekivanja oko 2%, pod svaku cijenu. Schnabel je heroina zagrebačkih pisaca o monetarnoj politici ECB-a.
Christine Lagarde
Model robusne kontrole Isabel Schnabel donekle je u suprotnosti s jednom ranijom tezom predsjednice Izvršnog odbora Christine Lagarde koja je pred nekoliko mjeseci izjavila da će pad realnih plaća s vremenom ohladiti agregatnu potražnju i primiriti inflaciju. Lagarde kasnije više nije ponavljala tu tezu. Populistički mediji i sindikati protumačili su ju izvan konteksta, kao želju ili cilj ECB-a da realne plaće padnu (iako ECB kroz postizanje niske inflacije u srednjem roku želi postići upravo suprotno). Međutim, u govoru Christine Lagarde od 20. rujna (10 dana prije opisanog govora Schnabelove) i dalje se osjeća manje predanosti i uvjerenja kojima obiluje govor Isabel Schnabel, a više sumnji i propitivanja aktualnog trenutka i razvoja događaja. Lagarde takav pristup dovodi do zaključka da ne postji neka ciljana kamatna stopa ECB-a. Ići će se iz sastanka u sastanak, ovisno o podacima koji će pristići u međuvremenu.
Otvaranje govora Christine Lagarde upućuje na to da se inflacija treba tumačiti serijom vanjskih šokova, a ne dugoročnim strukturnim odnosima kapitala i rada. Lagarde ističe da je prvi i najveći šok bila pandemija, koje u modelu Isabel Schnabel nema (jer je u njemu malo mjesta posvećeno vanjskim šokovima). Lagarde nadalje ističe da europodručje nije imalo višak agregatne potražnje kao SAD (mjesta za tu razliku u govoru Isabel Schnabel također – nema). Zatim, Lagarde ističe promjenu koja je nastupila u globalizacijskim procesima i ogromne investicije koje će u EU biti potrebne za smanjenje energetske ovisnosti i zelenu tranziciju. Tu je i sve veća potreba za držanjem zaliha u poduzećima, što je neefikasno i skupo, ali je neizbježno, što može značiti ii to da dio rasta cijena ne povećava dobit poduzeća nego kompenzira seriju vanjskih (troškovnih) šokova koji, podsjetimo, kod Schnabel imaju tek sekundarnu ulogu.
Naravno, i Lagarde izražava predanost srednjoročnom cilju inflacije od 2% na godinu jer je to upisano u mandat ECB-a. Sada nije vrijeme za bavljenje pitanjem treba li taj cilj interpretirati tako da je i srednjem roku moguća inflacija nešto veća od 2% ako serija vanjskih troškovnih šokova i njihovih posljedica nastavi djelovati u pravcu podizanja strukturne inflacije. Ta važna tema je ostavljena za razdoblje kada inflacija počne uvjerljivije padati, pa ćemo ju i mi ovdje ostaviti po stranu. Ipak, suptilnu razliku između stavova Lagarde i Schnabel nikako ne treba podcijeniti. Jer, Schnabel gradi argument iz modela, iz glave, a podatke interpretira tako da se uklope u model. Nasuprot tome, Lagarde je pragmatična; nema čvrst apriorni model, oslanja se na analizu i promatranje svakog novog podatka („od sastanka do sastanka“).
Opisanu suptilnu razliku ne treba tumačiti samo time što je Schnabel ekonomistica i Njemica, a Lagarde pravnica i političarka i – Francuskinja (premda i te stvari mogu imati određenu ulogu). Razliku mogu stvarati i karakteri i drugi psihološki izvori uvjerenja, kao i stil donošenja odluka koji je oblikovan iskustvom. Možete sami odabrati da li vam se više sviđa studiozni modelski pristup Schnabel koja nastoji zaći u dubine ekonomskih teorija kako bi poduprla svoje zaključke ili empirički pragmatizam Lagarde koji ostavlja otvoren veći broj opcija što isijava iz rečenica poput:
„Krajnja (kamatna) stopa na kojoj će naš ciklus podizanja stopa završiti mora biti u skladu s trajnim povratkom inflacije na naš cilj – a ta stopa će zavisiti o tome kako će se ekonomski okoliš oko nas mijenjati.“
U svakom slučaju, Schnabel je u prednosti ako joj je model dobar i na potpunoj stranputici ako joj je model u glavi loš. Lagarde je u prednosti ako prevladava neizvjesnost i velika je šansa za iznenađenja (može se lako prilagoditi), no opasnost takvog pristupa je što pragmatizam „sve je moguće, vidjet ćemo“ može ostaviti sustav bez jasnog orijentira i umanjiti vjerodostojnost ECB-a.
Zaključak
Iako sam se u ovom tekstu ironično odnosio prema tome kako se u Zagrebu pristupa raspravi o monetarnoj politici u europodručju, moju ironiju ne treba shvatiti kao izraz cinizma. Naprotiv, jako je dobro da se i naši kreatori monetarne politike, komentatori i mediji uključuju u javnu raspravu o europskoj monetarnoj politici. Ta monetarna politika uskoro formalno postaje i naša monetarna politika (i do sada je bila naša samo smo mi glumili da imamo svoju).
Stupanj slobode koji uživa ECB ipak je veći od stupnja slobode koji je imao HNB dok je upravljao valutnom minijaturom – kunom, i zbog toga će trebati neko vrijeme da naučimo kako se u kompleksnom gospodarskom i monetarnom sustavu kao što je europodručje stvari ne razvijaju linearno, po nekim jednostavnim formulama, pa se niti svako odstupanje od formule ne može svesti na vikanje „Ostavka!“, „Ostavka!“.
Hrvatska ulazi u europodručje u najblaže rečeno izazovnom povijesnom trenutku. Njegove karakteristike i procese nije lako shvatiti. U ovom tekstu sam objasnio kako sada predviđam skori kraj ovog ciklusa povećanja kamatnih stopa jer mislim da je europodručje već ušlo u recesiju pa će komponenta inflacije koja je vezana uz agregatnu potražnju (i koja u europodručju nikada nije bila dominantni pokretač inflacije) brzo slabiti. No, to ne znači da će inflacija imati kratak preostali životni vijek. Vanjski troškovni šokovi, neočekivana robusnost europskog gospodarstva, učinci promjena u globalnom gospodarstvu i/ili uvjerenja ljudi za čija je prezimena mali broj ljudi ikada čuo, i dalje mogu razviti neki posve novi neočekivani scenarij.