U prošlotjednom tekstu objasnio sam mehanizam funkcioniranja mreže elita koju čine političari na poziciji moći i sa njima uvezani direktori velikih korporacija. Njihove interakcije, iz kojih svi interesno uvezani izvlače korist, ostavljaju neželjene posljedice na distribuciju dohodaka u društvu. Sam mehanizam koji objašnjava kako umreženost kreira distorzije distribucije dohodaka predmet je trećeg istraživanja čiji će rezultati biti prikazani u posljednjem tekstu u ovoj seriji. Ovaj tekst će se usredotočiti na mjerljive i definirane koristi koje ostvaruju interesno uvezani članovi mreže elita.
Istraživanje se provodilo u dva različita političko-ekonomska sustava: (jugo)istočno-europskom i anglo-saksonskom. Prvo se istraživanje bavi Hrvatskom i sumnjivom alokacijom javnih nabava u lokalnoj samoupravi zbog koje političari povećavaju vjerojatnost svog opstanka na vlasti, dok se drugo i treće bave koristima koje firme i njihovi direktori u SAD-u i Velikoj Britaniji ostvaruju od političke uvezanosti.
Zašto se uspoređuju ova dva toliko različita političko-ekonomska sustava? Cilj je naglasiti kako se motivi za ponašanje političkih i korporativnih elita bitno ne razlikuju između tranzicijske ekonomije na nižem stupnju razvoja demokratskih institucija i visoko razvijenih ekonomija sa dugom tradicijom demokracije. Interesno uvezani pojedinci imaju sličan inicijalni poticaj i motiv da ostvaruju koristi od svoje mreže neovisno o sistemskom uređenju. Razlike se pojavljuju u izvedbi, rizicima i ishodima. Hrvatska pritom služi kao primjer neuspješne tranzicije, zarobljene u klijentelističkom modelu upravljanja unutar kojega političke elite i uvezane interesne skupine uzurpiraju institucije demokratskog poretka.
Na prvi pogled može biti iznenađujuće da ista logika uskog interesa političkih i korporativnih elita funkcionira u neuspješnoj tranzicijskoj zemlji i stabilnim demokracijama poput SAD-a ili Velike Britanije. Uska grupa onih koji su se okoristili u procesu tranzicije u Hrvatskoj može sličiti uskoj mreži korporativnih rent-seekera u SAD-u. No, razlike su ipak suštinske. U SAD-u i Velikoj Britaniji stabilne, nediskriminirajuće institucije dominantno omogućavaju poštene tržišne pobjednike čiji je uspjeh temeljen na inovacijama i konkurentnosti, bez obzira na mali broj onih koji uvijek pokušavaju zloupotrijebiti sustav u svoju korist. Vladavina zakona u navedenim zemljama uspostavlja visoke rizike za koruptivne aktivnosti, i nisu rijetki slučajevi dugih zatvorskih sankcija za političare i biznismene za znatno benignija djela u odnosu na hrvatske prekršitelje. Tamo veći koruptivni skandali u pravilu dovode do političkih kriza.
U Hrvatskoj su se kroz proces tranzicije 90-ih oblikovala pravila deficitarne i još nekonsolidirane demokracije i formirale institucije zarobljene od strane partijskih i klijentelističkih interesnih skupina. U takvim uvjetima ishodi na tržištu ne ovise o konkurentnosti, već se politički odabiru pobjednici koji su stoga ‘uspješni’ na domaćem a nekonkurentni na širem tržištu, a koruptivno ponašanje se uzima kao normalnost, čime su blokirani interni potencijali za dugoročan gospodarski rast. Elite u Hrvatskoj, za razliku od SAD i Velike Britanije, nisu proizvod zdrave tržišne i političke konkurencije, iz čega slijede bitno različiti učinci djelovanja mreže elita u dva različita političko ekonomska sustava, usprkos sličnim inicijalnim motivima i obrascima ponašanja.
U svakom društvu, bez obzira na razlike u razini ekonomskog razvoja, razvijenosti demokracije, relativnog bogatstva te institucionalnih okvira, postoje sličnosti u djelovanju i motivaciji elita na način da kroz svoju umreženost pokušavaju ostvariti prednosti na ekonomskom i političkom tržištu u odnosu na konkurente koji nisu uvezani u mrežu elita. Rezultati njihovih namjera ovise o jačini institucionalnih ograničenja, razini tržišnih sloboda i raširenosti demokratskih inicijativa. Slabe institucije, kontrolirano tržište i odsustvo demokratskih tradicija pogodno su okruženje za ekstraktivno djelovanje elita, zarobljavanje čitavog društva i dugoročnu stagnaciju. Hrvatska kao zemlja nedovršene tranzicije i dugoročne stagnacije pogodna je za komparativno istraživanje djelovanja elita i njihovih učinaka.Elite u Hrvatskoj, za razliku od SAD i Velike Britanije, nisu proizvod zdrave tržišne i političke konkurencije, iz čega slijede bitno različiti učinci djelovanja mreže elita u dva različita političko ekonomska sustava, usprkos sličnim inicijalnim motivima i obrascima ponašanja.
Elite u Hrvatskoj, za razliku od SAD i Velike Britanije, nisu proizvod zdrave tržišne i političke konkurencije, iz čega slijede bitno različiti učinci djelovanja mreže elita u dva različita političko ekonomska sustava, usprkos sličnim inicijalnim motivima i obrascima ponašanja.
Prvi dio mehanizma mreže elita: kako političari ostvaruju koristi?
Prvi dio mehanizma mreže elita testiran je na primjeru Hrvatske gdje se povezuje razina lokalne korupcije i dugotrajnost opstanka na vlasti lokalnih načelnika i gradonačelnika. Korupcija je aproksimirana putem sumnjivih javnih nabava u kojima firme bez zaposlenih, kao jedini ponuditelji na natječaju, sa prevelikim udjelom sredstava iz javnih nabava u prihodima, ili koja su indirektno subvencionirana od države, dobivaju milijunske poslove sa gradovima ili općinama.
Poduzeća kroz takav odnos tragaju za ekonomskom rentom koja se ostvaruje na političkom tržištu koruptivnim radnjama. Podobni poduzetnici koji od lokalnog šerifa ostvaruju koristi imaju snažan interes da upravo njihov šerif što dulje ostane na vlasti i nastavi im distribuirati rentu. Političari svoju korist ostvaruju kroz direktnu izbornu podršku (koja se može manifestirati na nekoliko načina: od donacija za stranku do kupovanja glasova), te ostvaruju svoj cilj dugogodišnjeg opstanka na vlasti. Smjena korumpiranog lokalnog čelnika nastaje tek kada „pretjera“, odnosno kada je alocirao previše javnih nabava na sumnjiv način. U radu je to procijenjeno na oko 50% svih javnih nabava alociranih na potencijalno koruptivan način. Istraživanje potvrđuje da su razine potencijalno koruptivno alociranih nabava u nekom gradu ili općini usko povezane s vjerojatnošću reizbora i dugotrajnog političkog opstanka na vlasti.
U ovom istraživanju korišteni su moderni metodološki pristupi, koje ćemo pojednostavljeno prezentirati bez ulaženja u korištene ekonometrijske modele. Odnos između lokalnih čelnika i lokalnih poduzetnika koji tvore regionalnu mrežu elita nije moguće precizno mjeriti, već se aproksimira kroz ishode. Utvrđena korelacija između razine korupcije i reizbora političara ne mora nužno značiti kauzalnost. Kako onda dokazati da više sumnjivih javnih nabava doista pomaže političarima u reizboru? Za to je potrebna nasumična alokacija korupcije u sličnim gradovima i općinama te usporedba političkih ishoda s obzirom na razinu korupcije. Ali kako postići nasumičnu alokaciju korupcije kada znamo da je ona određena od strane političara čije izborne ishode promatramo?
U društvenim znanostima razvile su se metode koje i u ovakvim slučajevima mogu izvući nasumičnost. U ovom istraživanju pošlo se od toga da Zakon definira broj vijećnika koje svaka jedinica ima u odnosu na broj stanovnika: kako se povećava broj stanovnika, broj vijećnika raste za 2 do 4 vijećnika (općina sa 500 stanovnika ima 7 vijećnika, općina s 1000 stanovnika ima 9 vijećnika, 2500 stanovnika 11 vijećnika itd.). Stoga se mogu uspoređivati općine sa sličnim brojem stanovnika oko pragova gdje se mijenja broj lokalnih vijećnika. Primjerice, općina sa 990 stanovnika će imati 7 vijećnika, a ona sa 1010 stanovnika će ih imati 9. No, te su općine prema svom fiskalnom kapacitetu i većini drugih karakteristika vrlo slične. Poanta, dakle, nije uspoređivati velike gradove s malim općinama već općine i gradove sa sličnim brojem stanovnika, sličnom razinom prihoda i rashoda, stopama prireza, distribucijom stanovništva, geolokacijom, izloženošću ratnom stradanju itd. Time postižemo usporedbu koja nas približava eksperimentalnoj metodi iz koje je moguće izvlačiti zaključke o uzrocima i posljedicama.
Općenito, broj vijećnika usko je povezan sa korupcijom u svim gradovima i općinama. To ima smisla, jer veća jedinica znači i veće proračune što povećava volumen sumnjivih nabava. Poznati su slučajevi kako lokalni šerifi u Hrvatskoj de facto kupuju podršku lokalnih vijećnika nepotizmom ili poslovima s gradom. Slijedom iste logike, u dvije općine s istim brojem stanovnika i jednakim budžetima za javne nabave ne očekujemo razliku u korupciji, osim ukoliko ona nije potaknuta indirektno kroz kupovanje općinskih vijećnika. A to će nam otkriti pronalazak razlike na granici, kada je relativna razlika u broju vijećnika mnogo veća od razlike u broju stanovnika. Veća korupcija tamo gdje ima više vijećnika za sličan broj stanovnika neizravno otkriva mehanizam političke korupcije: lokalni šerif, da bi osigurao potporu, mora osigurati koristi širem krugu, a to dovodi do većeg udjela sumnjivih – koruptivnih javnih nabava u toj lokalnoj jedinici. U takvim općinama u prosjeku lokalni čelnici imaju veće šanse za reizbor. Političari stoga ostvaruju značajnu korist kada namještaju poslove javnih nabava svojem krugu ključnih pobornika, odnosno svojem krugu članova mreže elita.
Smjena korumpiranog lokalnog čelnika nastaje tek kada „pretjera“, odnosno kada je alocirao previše javnih nabava na sumnjiv način. U radu je to procijenjeno na oko 50% svih javnih nabava
Raširenost lokalne korupcije ima značajne nacionalne implikacije. Prag tolerancije za korupciju je previsok i ona postaje javno prihvaćena od velikog dijela građana koji na izborima ne sankcioniraju korumpirane političare. Time se stvara klima moralnog hazarda i nepovjerenja u društvu. S druge strane potiče se stvaranje firmi ne temeljem tržišne potražnje već političke redistribucije, čime je na djelu nekreativna destrukcija i rasipanje resursa. Politički inducirana korupcija tako snižava tržišno efikasne ishode, nacionalnu konkurentnost i gospodarski rast.
Drugi dio mehanizma mreže elita: Kako firme ostvaruju koristi?
Drugi dio mehanizma mreže elite promatra koristi koje ostvaruju firme od političke uvezanosti. Ovo istraživanje je usredotočeno na epizodu alokacije pomoći američkoj financijskoj industriji tijekom financijske krize 2008. godine. Istraživane su financijske institucije koje su koristile lobiranje, donacije za kampanje tokom 2008., te direktnu povezanost koje su članovi uprava banaka imali sa Kongresom, ministarstvom financija ili američkom središnjom bankom (Fed-om), odnosno sa ključnim donosiocima odluka oko alokacije sredstava pomoći. Glavni nalaz je da su politički uvezane firme bile favorizirane u odnosu na politički neuvezane tokom procesa dodjele pomoći. Ovo ne znači da su donositelji odluka nužno kršili zakon ili da su eksplicitno davali više sredstava onim bankama s kojima su bili bolje uvezani, ali sugerira da se isplatilo biti dio društvene mreže nekog člana američkog Kongresa.
Čitava se hipoteza temelji na ideji koju Acemoglu i suradnici (2016) nazivaju „hipoteza društvenih veza tokom krize“ prema kojoj svaka osoba na poziciji moći ima usku društvenu mrežu prijatelja na čije se mišljenje oslanjaju kada donose svoje odluke. Primjerice, dvojica glavnih donositelja odluka za vrijeme financijske krize, američki ministar financija Henry Paulson i predsjednik njujorškog Fed-a (i kasnije ministar financija) Timothy Geithner, bili su dugi niz godina u bliskim vezama sa svim direktorima najvećih američkih banaka. Slično, kongresmeni koji donose zakone i regulacije pod utjecajem su firmi koje im doniraju novac za kampanje i direktora firmi s kojima se neformalno druže. Često takvi odnosi prerastaju u fenomen kulturnog zarobljavanja – kada oni koji reguliraju industriju pod utjecajem te industrije donose protekcionističke odluke u korist uvezanih firmi a na štetu ostatka društva.
Društvene veze igraju ključnu ulogu u procesu donošenja političkih odluka naglašavajući važnost i posljedice mreže elita. Takvi odnosi ne moraju biti ilegalni. Oni predstavljaju spontani instinkt za preživljavanjem koji determinira ponašanje članova mreže elita u zadovoljavanju vlastitog interesa. Takav je instinkt pogotovo naglašen tokom iznenadnog šoka kao što je bila panika nakon propasti investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine. Zaključak ovog istraživanja je da se za firme uvijek isplati biti politički uvezan, no u vremenima krize – isplati se još više.