U prethodna dva teksta definirao sam mehanizme funkcioniranja mreže elita i koristi koje ostvaruju članovi mreže elita: vladajući političari i s njima uvezani korporativni direktori. U ovom, posljednjem tekstu u seriji, opisujem mehanizam putem kojega interakcije uvezanih unutar mreža elita utječu na veću dohodovnu nejednakost.
Posljednje istraživanje testira temeljnu hipotezu: ostvaruju li korporativni direktori veće zarade ako su politički uvezani. Politička uvezanost definirana je pritom vrlo precizno. Koristim bazu podataka svih korporativnih direktora javno izlistanih kompanija u SAD-u i Velikoj Britaniji od 2000. do 2015. godine, koja sadrži informacije o njihovoj međusobnoj povezanosti, o njihovoj dotadašnjoj karijeri, obrazovanju, kao i članstvu u raznim organizacijama.
U okviru takve iscrpne baze podataka od nekoliko milijuna unosa promatram svaki kanal kroz kojega bi član uprave firme mogao formirati neformalnu interakciju sa političarom na vlasti. Primjerice, direktor (CEO, CFO, COO) ili član uprave koji je u jednom trenutku u karijeri radio na visokoj poziciji u javnom sektoru (direktori odjela u državnoj upravi, šefovi kabineta, predsjednici parlamentarnih i raznih drugih odbora, državni tajnici, političari na izvršnoj dužnosti) ili direktori koji su članovi istih organizacija kao i političari, poput ladanjskih klubova, Rotary klubova, NGO-ova, dobrotvornih organizacija, fondacija, vjerskih i crkvenih skupina, profesionalnih organizacija itd. Jednom kada je takva neformalna veza uspostavljena nastupa razmjena usluga i protuusluga. Direktori će tražiti povoljne zakone ili dogovarati poslove sa državom, dok će političar dobivati donacije u kampanji i razne osobne koristi (putovanja, karte za utakmice i koncerte, skupi pokloni) te će nakon završetka karijere često dobivati pozicije u nadzornim odborima firmi s čijim je članovima uprave u neformalnom prijateljskom odnosu i kojima je dodjeljivao poslove dok je bio na vlasti.
Teorija: zašto bi firme imale korist od politički uvezanih direktora?
Fokus je ovdje na direktorima. Kada direktori uspješno ekstrahiraju rentu za svoje firme, od njih traže veću kompenzaciju za svoje postignuće. Brojni su indikatori je da je upravo traženje renti jedan od mogućih uzoraka rasta nejednakosti u posljednja četiri desetljeća, ponajviše u SAD-u. Empirijska istraživanja potvrđuju povećanje koncentracije visokih povrata u najprofitabilnijim firmama u posljednjim desetljećima, i to ne kao posljedicu tržišnih inovacija već kao posljedicu političko-poslovne trgovine unutar elita koja pogoduje većoj koncentraciji tržišne moći najjačih firmi unutar branše, te rastućih barijera za ulazak konkurenata. Nejednakost dohodaka se stoga stvara između firmi, gdje one najbogatije generiraju najveći porast nejednakosti plaća. Problem kod takvih firmi je promjena motivacije kod menadžmenta: umjesto na inovaciji fokus je na ostvarivanje prednosti na političkom tržištu.
Ukoliko je ova hipoteza točna trebali bismo u podacima uočiti jasnu razliku u zaradi između direktora koji imaju neki oblik političke uvezanosti i onih koji nemaju. Hipotetski član mreže elita će u pravilu imati veću plaću (ali i ukupnu kompenzaciju, što je plaća uvećana za bonuse i kapitalnu dobit) od direktora koji nije član mreže elita.
Empirijski nalazi: politički uvezani direktori imaju veće plaće
Empirijski nalazi potvrđuju teorijsku intuiciju i prikazani su na dvije slike za SAD i za Veliku Britaniju. Politički uvezani direktori doista ostvaruju i veće plaće i veće ukupne zarade od neuvezanih direktora. Osim toga politički uvezani direktori su općenito bolje povezani unutar poslovnog svijeta – imaju više direktnih kontakata sa svim ostalim direktorima, no valja naglasiti kako ovaj učinak mreže ne umanjuje učinak političke povezanosti. Štoviše, učinak političke uvezanosti je ključna determinanta razlike u plaći između ove dvije skupine direktora. Ovdje sam dohodovne razlike između politički uvezanih i neuvezanih direktora promatrao unutar iste firme. Drugim riječima, kada uspoređujemo plaće politički uvezanih i neuvezanih direktora unutar iste firme tokom 16 promatranih godina, veću plaću će imati politički bolje uvezani, kontrolirajući za čitav niz faktora koji na to mogu utjecati (primjerice, iskustvo u firmi i izvan nje, dob, spol, obrazovanje, veličina mreže, itd.).
Također, nalaz pokazuje da je i između firmi na snazi isti zaključak o nejednakosti dohodaka ovisno o političkoj povezanosti firme. Definiram politički uvezane firme kao one koje u svojoj upravi imaju barem jednog politički uvezanog direktora. Uspoređujući uvezane i neuvezane firme, one koje su politički umrežene isplaćuju svojim direktorima u prosjeku veće plaće.
Slika 1: Plaće i ukupne zarade (plaće plus bonusi plus kapitalna dobit) top direktora firmi u SAD-u, 2000-2016 (u ‘000 dolara). Crvena linija prikazuje politički uvezane direktore, dok plava linija prikazuje politički neuvezane.
Slika 2: Plaće i ukupne zarade (plaće plus bonusi plus kapitalna dobit) top direktora firmi u Velikoj Britaniji, 2000-2016 (u ‘000 funti). Crvena linija prikazuje politički uvezane direktore, dok plava linija prikazuje politički neuvezane.
Koliko je velik odnosno snažan ovaj učinak? Analiza pokazuje da je značajan. U SAD-u politički uvezani direktor može očekivati oko 13% veću zaradu od politički neuvezanog direktora. Na godišnjoj razini to je povećanje ukupne zarade od oko 150,000 dolara. Učinak na samu plaću je upola manji te iznosi 73,000 dolara koje više zaradi politički uvezani direktor od neuvezanog unutar iste firme. U Britaniji je učinak nešto slabiji, oko 5%. Tamo će politički uvezani direktori u prosjeku godišnje uprihoditi oko 50,000 do 70,000 funti više od neuvezanih.
Istraživao sam potom i unutar definicije uvezanosti koja je kategorija važnija: prijateljstvo putem ladanjskih klubova ili zajedničko radno iskustvo? Tu je značajna razlika između zemalja. U SAD-u je povezanost putem članstva u istoj organizaciji puno važnija od prethodne karijere u javnom sektoru. U Britaniji je potpuno suprotno: tamo je učinak članstva u organizaciji nebitan, dok čitav efekt veće plaće vuče iskustvo direktora u javnom sektoru. To bi značilo da je u Britaniji važno imati članove uprava koji su prije radili u javnom sektoru i kroz tu mrežu ostvaruju svoju veću vrijednost za firmu, dok je u SAD-u direktoru važnije biti dobro povezan na neformalnim druženjima sa političarima u raznim organizacijama.
Implikacije
Ovakav nalaz ima značajne implikacije na ekonomsku teoriju nejednakosti. Može se zaključiti da se nezanemarivi dio rasta plaća tzv. supermenadžera objašnjava političkom povezanošću korporativnih direktora. Čitav niz faktora uzrokuje rast plaća najbogatijih tokom posljednjih desetljeća. Politička uvezanost sama po sebi ne objašnjava rastući ili padajući trend plaća (kao što se može i vidjeti iz priloženih slika). No razlika između plaća uvezanih i neuvezanih direktora je izrazito postojana, barem u promatranom razdoblju. Ta razlika sugerira da bi bez političke uvezanosti, odnosno bez učinka političke uvezanosti, zarade top korporativnih menadžera bile barem 13% manje, te bi dohodovna nejednakost u društvu bila niža.
Ovaj rad identificira razlike u dohocima između politički umreženih i neumreženih direktora koje dijelom utječu na nejednakost u društvu. Istraživanje ne obuhvaća sve moguće faktore koje utječu na dohodovne razlike direktora (od promjene regulatornih okvira koji više potiču kratkoročne dobiti dioničara i direktora što otvara prostor za špekulativne aktivnosti i ubiranja koristi od njih, promjene eksternih konstelacija na tržištu, tehnoloških inovacija, do nasumičnih događaja koji mogu bitno utjecati na položaj firme i njenih direktora). Ovo istraživanje za sada ne odgovara precizno na pitanje u kojoj mjeri politička uvezanost uzrokuje rast nejednakosti dohotka. Za taj bismo zaključak trebali pratiti dulju seriju podataka od prije 1970-ih kada se u promatranim državama javlja rastući trend nejednakosti dohodaka i pratiti dvije slične skupine menadžera od kojih su jedni uvezani a drugi nisu. Ili bismo trebali promatrati razliku između zemalja u razinama nejednakosti temeljenu na stupnju uvezanosti privatnog sektora i politike. Također bi trebali istraživati da li zemlje u kojima privatni sektor nije toliko povezan sa politikom imaju manje razine nejednakosti od onih u kojima je to slučaj, kontrolirajući za čitav niz faktora od kojih je neke vrlo teško kvantificirati (poput kulture, sustava vrijednosti, povijesnog konteksta, itd.).
Navedena istraživanja zbog dostupnosti podataka još uvijek nije moguće napraviti. No zato ovaj rad daje nedvosmislen zaključak da postoji još jedan važan ali dosada neobjašnjen faktor koji nam pomaže u razumijevanju fenomena dohodovne nejednakosti: uloga socijalnih mreža formiranih na najvišim razinama društva, između direktora najjačih korporacija i političara na vlasti. Jedan od glavnih uzroka rasta nejednakosti u posljednjih 30 godina bio je rast dohodaka najbogatijih 1% i 0.1% stanovništva. Većina u toj skupini su upravo direktori najvećih, javno izlistanih korporacija. Simptomatično je da su njihove zarade, barem u posljednjih 16 godina, djelomično određene direktnim političkim vezama.
Nove spoznaje ovog istraživanja ne moraju imati implikacije na predmet istraživanja, ali otvaraju prostor za daljnja polit-ekonomska istraživanja o djelovanju mreže elita uopće i njihov utjecaj na rast nejednakosti u društvu, otvaraju prostor za javno širenje novih ideja i potencijalno buduće testiranje relevantnosti stare Keynesove teze o utjecaju ideja na polit-ekonomske prakse. Završavam sa naizgled provokativnim upitom: da li će nalazi brojnih istraživanja o rastu nejednakosti i posljedicama tog rasta na ekonomske, političke i socijalne rizike utjecati na polit-ekonomske donositelje odluka da djeluju na suzbijanju koruptivnih, klijentelističkih, kronističkih, monopolističkih i uopće antikonkurentskih aktivnosti kao značajnom ishodištu rasta nejednakosti, ili će ta istraživanja ostati akademsko pitanje?