Četiri velika pitanja otvaraju se na temi obnove Zagreba
Prvo pitanje odnosi se na perspektivu „bogatih“ spram „siromašnih“ i Zagreba spram ostatka Hrvatske. Navodno će „siromašniji“ platiti obnovu „bogatima“.
Drugo pitanje odnosi se na perspektivu odgovornih spram neodgovornih građana. Navodno ćemo svi platiti neodgovornost građana iz središta Zagreba koji nisu održavali svoje nekretnine i plaćali adekvatne pričuve i police osiguranja od potresa.
Treće pitanje odnosi se na činjenicu da se to dogodilo u „Bandićevom gradu“, pri vjerojatnome kraju njegove duge vladavine, k tome u jednoj izrazito centraliziranoj državi.
Četvrto pitanje odnosi se na zagrebačku političku priču koja se proteže od poslijeratnih nacionalizacija nekretnina, preko činjenice da niti jedna od dvije dominantne političke struje već 20 godina nije u stanju kontrolirati Zagreb, do aktualnog političkog obračuna koji se tek zahuktava, a čiji se rasplet očekuje na sljedećim lokalnim izborima. S jedne je strane HDZ u usponu nakon Plenkovićevog centriranja stranke, a s druge je lijevi pokret Možemo!, koji svoj uzlet duguje upravo Zagrebu, točnije, njegovome statički narušenom centru.
Nakon što prikažemo ove četiri velike dileme, na kraju teksta ćemo raspravljati o prijedlogu Zakona o obnovi Zagreba i o tome tko bi na njemu mogao slomiti zube.
1 Solidarnost (I): „bogataši“ i „siromasi“
Ako smo “kao društvo solidarni” i “jednaki” odnosno “ravnopravni”, i ako nije važno koliko tko od nas ima, nego je važno to da smo po nečemu bliski jedni drugima (po tome što živimo u istoj zemlji, istom gradu, govorimo istim jezikom, učili smo slično gradivo u školama i sl.), ako “odijelo ne čini čovjeka” i ne bismo se smjeli dijeliti po tome tko što i koliko ima, onda, doista, zašto “siromah” “bogatome” ne bi pomogao u nevolji?
Apstraktno moraliziranje poput ovoga neće nas daleko odvesti. Većina sličnih pasivnih naklapanja o „bogatima“ i „siromašnima“ ima svoje moralne antipode, što vodi u moralni rat na temelju principa. A moralni ratovi često razdvajaju od stvarnosti jer se vode oko pojmova koji nisu definirani. Na primjer, na temelju posjeda (jedne) nekretnine u širem centru Zagreba ne može se mjeriti nečije materijalno bogatstvo, a još se manje nekoga zbog toga može proglasiti „bogatašem“ (komu ne treba ništa dati). U centru Zagreba žive i „siromašni“ i oni koji pripadaju tzv. srednjoj klasi. Jednako tako, izvan centra Zagreba žive mnogi „bogataši“. Štoviše, „siromašni“ i pripadnici tzv. srednje klase, osobito njenoga nižeg segmenta, ne plaćaju izravne poreze, pa iz toga izvora neće platiti ništa kada dugovi za obnovu (državi) dospiju na naplatu. Osobni odbici za obračun poreza na dohodak takvi su da većina ljudi uglavnom ne plaća taj porez (pa onda ni prirez) ili plaća vrlo malo. A i taj porez ide u lokalne blagajne, a ne u državnu iz koje će se pokriti onih 60% dotacija koje država namjerava dati za rekonstrukciju.
Međutim, svi plaćaju PDV koji se slijeva u središnji državni proračun, i koji se u Hrvatskoj obračunava po suludo visokoj stopi od 25%. Možda je to izvor smutnje: ako i najsiromašniji pri potrošnji moraju platiti (visoki) PDV, i ako će se dio troška obnove koji će platiti država financirati iz PDV-a (jer iz socijalnih doprinosa i poreza na dohodak neće), postavlja se pitanje opravdanosti takve preraspodjele širom zemlje.
Moramo uzeti u obzir i to da nekretnine lako mijenjaju vlasnike. Cijene su nakon potresa u padu, a u centru ima „bogataša“ koji su toliko očajni da su odlučili, ili će odlučiti, prodati stan jer ne mogu čekati puste godine koliko će trajati političko-administrativno-financijsko-građevinski rasplet. Cash u džep i put pod noge, u bolji i mirniji život. A tko će taj cash za nekretninu isplatiti? Jednim dijelom isplatit će ga oni koji imaju viška. Oni sada vrebaju prigodu kupiti povoljnu nekretninu na top lokaciji. Računaju da će uz dodatnih petstotinjak eura ulaganja u parkete i pločice, plus državno ulaganje u statiku zgrade, za koju godinu ostvariti lijep kapitalni dobitak. Nije to posao bez rizika, i red je da se rizik kompenzira, no pitanje je koliko ima smisla da pojavu te rizične poslovne prigode financiramo svi mi, iz cijele Hrvatske, i manje-više, iz PDV-a.
Stoga se postavlja pitanje mogu li se stvari postaviti drugačije. Definirajmo Zagreb kao dominantni prostor solidarnosti (kasnije ćemo vidjeti da zbog centralizacije države za to ima puno razloga). Zagreb nema fiskalni kapacitet za zaduživanje koje je potrebno za obnovu. Ipak, država bi Zagrebu mogla odobriti vrlo dugoročan i povoljan zajam za obnovu. Uvjeti toga zajma bili bi povoljniji od tržišnih, što je subvencija za vlasnike nekretnina, a opet, ta subvencija nije isto što i poklonjen novac, pa bi trošak bio razmjerno podnošljiv doprinos ostatka Hrvatske Zagrebu. Glavnicu toga zajma Zagreb odnosno Zagrepčani morali bi ipak prije ili kasnije vratiti. Dakle, 20% građani sami, 20% grad, a preostalih 60% građani sami (ili Grad Zagreb), ali na vrlo dugoročnu otplatu koja se vraća državnom proračunu.
Sada to već izgleda malo drugačije. Ako se prostor solidarnosti sužava na Grad, odlučivanje o podjeli novca (i kriterijima) koncentrira se u gradskoj skupštini, gdje bi se potvrdila i odluka o dugoročnom zaduženju kod države. Gradski bi zastupnici bili svjesni da će sadašnji i budući Zagrepčani taj novac u nacionalnu blagajnu morati vratiti, a ta bi se obveza dugoročno svalila na teret bolje stojećih ljudi iz grada. Tko ne bi mogao vraćati kredit (iako bi bio vrlo povoljan), lijepo bi prodao stan, ali sada u urednoj, saniranoj zgradi veće vrijednosti. To izgleda fer, jer je dobrim dijelom riječ upravo o ljudima koji će profitirati od konstrukcijske obnove i normalizacije vrijednosti nekretnina.
Zagreb naime nije Gunja, pa da se dug nema otkud vratiti. Osim toga, ako bi zapelo s vraćanjem obaveze prema državi, postoji mogućnost uvođenja poreza na nekretnine (za sada: podizanja komunalne naknade) i uvođenja drugih sličnih dodatnih davanja, preko kojih bi se u većoj mjeri preklopili oni koji dugoročno otplaćuju gradski dug s onima koji imaju koristi od transfera za obnovu. Naravno, ako bi se dizali porezi i naknade, plaćali bi ih i građani čije zgrade nisu oštećene, ali jedno je kad se dug vraća iz direktnih nameta na lokaciji na kojoj živimo (svi imamo indirektne koristi od statičke sigurnosti zgrada u Ilici dok njome prolazimo), a drugo je kada se dug vraća iz PDV-a koji plaćaju Vinkovčani ili Makarani. Naravno, možete zamisliti da se dug nikada neće morati vratiti, jer će se dospijeće starog duga financirati izdavanjem novog duga, a ne iz poreza, no oni koji vjeruju u takve strategije u dugom roku obično završe kao Grčka, a budimo realni, ako tako i ne završi, dug (taj novi, uvećani) u ovoj varijanti bit će naš, hrvatski, a ne zagrebački.
Prije nego što objasnimo zašto se u zagrebačkom slučaju nije pribjeglo takvom modelu financiranja, barem u jednome dijelu, moramo objasniti još jednu stvar. Pustimo priče o „bogatašima“ i „siromasima“, to su ionako fluidne kategorije. Razgovarajmo o odgovornim i neodgovornim ljudima.
2 Solidarnost (II): odgovornost
Uz štete nakon potresa vežu se dvije teme o odgovornosti: (1) osiguranje od potresa i (2) plaćanje pričuve koja većim dijelom pokriva amortizaciju vrijednosti zgrade.
Prva je teza da su ljudi trebali osigurati svoje nekretnine od potresa i da ćemo sada svi plaćati njihovu neodgovornost. Problem leži u tome što osiguranje nekretnina nije obavezno kao osiguranje automobila. To je slično kao što je jedno obavezno osiguranje, a drugo je – kasko. U slučaju vrlo jakog potresa trebamo „kasko“, a ako je potres nepredviđen (po definiciji je) i koncentriran (po definiciji je), a k tome i jak, postavlja se pitanje koja bi osiguravajuća kuća mogla podnijeti potrebne isplate. U suprotnom, naime, trošak ponovo sanira grad ili država, direktno, kako bi se izbjegla propast osiguravatelja, ili kroz sanaciju velikog osiguravatelja ako je „sistemski bitan“. Brojke su tu prilično jasne: u Gradu Zagrebu je u nekoliko sekundi 22. ožujka neuporabljivo (crvena oznaka) zbog oštećenja postalo 1 139 zgrada (neke od njih će se rušiti jer je statika ozbiljno narušena), a privremeno neuporabljivo (žuta oznaka, što znači djelomično narušena statika) 4 896. Među pregledanim uporabljivim zgradama ima 8 596 s preporukom o postupanju (manje sanacije). Tome treba dodati još oko 900 uglavnom obiteljskih kuća i gospodarskih objekata u Zagrebačkoj i Krapinsko-zagorskoj županiji, od čega oko 40 crvenih i 80 žutih. Pitanje osiguranja može se postaviti kod onih s manjim oštećenjima, no za nešto više od 5 tisuća objekata s djelomično ili potpuno narušenom statikom jako je teško zamisliti premije, police i osiguravatelje koji bi mogli riješiti problem putem privatnoga tržišta. Naime, troškovi konstrukcijske sanacije zgrada penju se od nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća pa i milijun eura za veće višestambene objekte, što znači da govorimo o nekoliko milijardi eura, recimo oko pet-šest, što bitno prelazi kapacitete za plaćanje premija osiguranja i formiranje pričuva hrvatskih osiguravatelja, koje su se mogle akumulirati kroz višegodišnja plaćanja od strane tih nekoliko desetaka tisuća ljudi koji žive u teško oštećenim zgradama. Drugim riječima, rješavanje katastrofe razmjera kakvi su pogodili Zagreb ne isključuje pitanje privatne odgovornosti (naročito kada je riječ o sanaciji manjih šteta), ali kada je u pitanju konstrukcijska nosivost zgrada, onda treba priznati da to jest javni problem koji prelazi pitanje osobne odgovornosti. Prijedlog zakona je tako i postavljen, o čemu će biti više riječi na kraju teksta: javnim novcem sanira se statika, a ne farbaju se ulazi i ne postavljaju pločice u kupaoni.
Isto se odnosi na drugu tezu o (preniskim) pričuvama. Pričuve u središtima naših gradova uistinu su preniske. Preniske su upravo zbog toga što tamo ne žive „odgovorni bogataši“. Stanovništvo središta Zagreba vrlo je različito u socio-ekonomskom i demografskom smislu. Ima i mnogo udovica starije dobi, pa je u višestambenim zgradama teško dobiti većinu za podizanje pričuve. S gledišta javnog interesa, s tim bi problemom doista trebalo nešto napraviti. Ali, ako kažemo da pričuva nije rješenje problema sanacije nakon potresa, niti bi problem nestao da su pričuve bile primjerenije, to ne znači da problem neadekvatnih pričuva ne postoji. Samo kažem da ga treba rješavati mimo ove intervencije.
Prema tome, problemi osobne odgovornosti i odnosa „bogataša“ i „siromaha“ jesu tu, ali nisu dovoljno značajni da bi se na temelju njih mogla radikalnim rezom riješiti moralna i politička dilema financiranja sanacije nakon potresa. Stoga se moramo vratiti na početak: kako financirati obnovu; koliki dio alocirati na bespovratna sredstva, kako, i tko će sve to na kraju platiti?
3 Bandićev model pučkog klijentelizma i centralizacija Hrvatske
Predloženi model u kojem država preuzima 60% troška sanacije privatnih stambenih objekata izaziva reakcije i zbog toga što bi Grad Zagreb, da se njime dosad bolje upravljalo, i sam imao veće financijske kapacitete za rješavanje sanacije pa se trošak ne bi trebao putem središnjeg državnog proračuna prelijevati na platiše PDV-a širom zemlje, već bi se puno toga moglo riješiti kroz gradski proračun i demokratsko odlučivanje u skupštini.
Proračun Grada teži oko 11,5 milijardi kuna na godinu. Od toga se oko 8 milijardi troši na plaće zaposlenika i materijalne troškove. Tome treba dodati i oko 3 milijarde prihoda Zagrebačkog holdinga. Rašireno je uvjerenje da tih 14-15 milijardi ili oko 2 milijarde eura (4% hrvatskoga BDP-a) nisu žilavi mišići gradske uprave koja se cijedi od znoja radi dobrobiti svojih građana, već se neki postotak (tko zna koliko, 5, 10, 20, 30, …) troši na reproduciranje Bandićeve verzije klijentelizma.
Riječ je o nepotističkim modelima zapošljavanja i naručivanja roba i usluga te stvaranju mreža političkih ovisnika-klijenata-podupiratelja, koje se u modelu pučkog klijentelizma ala Bandić postavljaju veoma široko. Velik dio glasača se često legalnom političkom korupcijom pretvara u klijente. Nakon dva desetljeća to je postao sustav, „način života“ Grada, svakako dostižan onome tko ovlada tom političkom tehnologijom. Jer, od tih sto i nešto tisuća glasača, koliko ih treba pridobiti za pobjedu na direktnim izborima za gradonačelnika Zagreba, do većine se može nekako doprijeti ako se raspolaže s dovoljno novca, ne samo stranačkog, nego onog proračunskog, javnog. (Bandić je u drugom krugu prošlih izbora za gradonačelnika pobijedio Mrak-Taritaš s 51,8%, odnosno 148 tisuća glasova).
Prema tome, Zagreb sebi duguje mnogo. Prije svega, duguje si jednu modernu, nepristranu, tehnološki i u svakom drugom pogledu dobro organiziranu gradsku upravu. Da je Zagreb trošio samo milijardu kuna manje godišnje kroz deset godina, Zagreb bi sada imao golem fiskalni kapacitet i mnogo bi više toga mogao riješiti sam, bez zazivanja upomoć ostatka Hrvatske. Stoga se nameće pitanje treba li sada cijela Hrvatska, pod krinkom solidarnosti u nevolji, iskupiti Zagrepčane koji su dva desetljeća birali kako su birali, furajući se na fontane, preskupe javne zahode i beskonačne stupiće upitnih svrha, jer eto, žive u „metropoli“?
Dodatni problem je centralizacija zemlje. Državna administracija, velike kompanije koje ubiru prihode u cijeloj zemlji, ali su s najvećim plaćama koncentrirane u Zagrebu, sve to ovdje plaća porez na dohodak i prirez. S druge strane, od toga se najviše i uzima kroz realokaciju poreza na dohodak prema slabije razvijenim dijelovima zemlje putem takozvanog mehanizma fiskalnog poravnanja. Teško je znati salda i precizno ih prevoditi u političke osjećaje o odnosima „centra“ i „periferije“, no taj osjećaj sukoba „centra“ i „periferije“ ne može se zanemariti u ovom kontekstu, čak i ako je pretjeran i neobjektivan (a dijelom sigurno nije).
4 Zagrebački politički križ: povijest i sadašnjost
Zagreb ima posebnu političku povijest u modernoj Hrvatskoj koja zahtijeva puno širi kontekst od samoga Milana Bandića, najdugovječnijeg gradonačelnika u povijesti. HDZ je neprikosnoveno vladao Zagrebom preko Buzančića, Vedriša, Mikše i Dropulić veći dio devedesetih. U drugoj polovici desetljeća dolazi do sukoba Tuđmana s oporbom oko Zagreba. Slijedi politički status quo, a tek s odlaskom Tuđmana i dolaskom Bandića stvara se taj autonomni lokalni politički network i počinje razdoblje u kojem HDZSDP gube efektivnu kontrolu nad Gradom, pri čemu HDZ relativno zaostaje za SDP-om (još na lokalnim izborima 1997. osvojio je više zastupnika u Skupštini od SDP-a). No netom završeni parlamentarni izbori otvorili su vrata Andreju Plenkoviću da postane prvi predsjednik HDZ-a nakon Tuđmana u čijemu bi mandatu HDZ mogao ostvariti i kontrolu nad Gradom. Ne treba sumnjati u Plenkovićevu žarku želju da to postigne i time učvrsti mjesto u političkoj povijesti neovisne Hrvatske i HDZ-a kao „drugi nakon Tuđmana“.
Na tom putu ispriječile su mu se dvije velike prepreke. Prvo, mora pronaći dobrog čovjeka za gradski zadatak, atraktivnog robota s imenom Andrej 2. Bandić je star i rizičan iako je pouzdan jer je s njim lako trgovati. Iako je Bandić politički feniks, ovoga puta je vjerojatnije da mu je kraj blizu i da će premijer tražiti novo lice, umjesto lica s optužnica. Drugo, mora nekako neutralizirati Možemo! Oni su u naletu upravo na bazi zagrebačkih glasova. Preduvjet neutralizacije Možemo! je poklon-novac Zagrepčanima koji su pogođeni potresom. U tom svjetlu, formula 60:20:20 pokazuje se kao dobitna kombinacija za lokalne izbore u Zagrebu na proljeće sljedeće godine. Nikada se ne smije podcijeniti koliko je značajan broj Zagrepčana politički lako potkupljiv; Bandić na tom principu vlada već dva desetljeća, samo se klijentelističke skupine mijenjaju.
Ova priča ima i drugu stranu. Plenkovićev pohod na Zagreb uz pomoć centriranja HDZ-a, što mu je donijelo bingo na nacionalnim izborima, mogao bi naići na protivljenje unutar same stranke. Prvi razlog je već objašnjen: hoće li platiše PDV-a iz svih drugih krajeva Hrvatske godinama vraćati dugove za 60% participacije države u obnovi Zagreba? Jedna je mogućnost da lokalni hadezeovci širom Hrvatske ili ne shvate mehanizam, ili pognu glavu pod središnjicom, ili povjeruju u teoriju „dug na dug, pa dokle ide, nećemo mi to vraćati“. Druga je mogućnost da se pitanje o preraspodjeli amortizira pričom o financiranju obnove iz EU fondova. Tuđi novac je lakše trošiti nego vlastiti. No, tek ćemo vidjeti koliko taj amortizer može biti debeo.
Da ovo nije trivijalan problem, govori još jedna slaba točka strategije 60:20:20. Među onima čije će se statike sanirati o (nacionalnom) trošku poreznih obveznika potomci su onih koji su u stanove u centru ulazili nakon Drugog svjetskog rata, zatim zaštićeni stanari i još živući članovi elita prošlog režima. To su skupine ljudi koje HDZ teško pridobiva, i što je još važnije, skupine za koje u širokom članstvu HDZ-a najblaže rečeno nema prevelikih simpatija. Doduše, teško je znati koliko je takvih u onih circa 5 000 statički ozbiljno narušenih zgrada. Tek smo na početku ove priče, pa dok su pogledi još zamućeni, ovo pitanje se možda još i može maknuti sa stola pod izlikom da takvih ima malo.
Možemo sumirati dosad zapisano prije nego što se kratko osvrnemo na sam predloženi Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije:
- Problemi odnosa „bogatih“ i „siromašnih“, „odgovornih“ i „neodgovornih“, nisu nevažni, ali nisu niti toliko bitni da bi se samo kroz tu vizuru moglo ocijeniti opravdanost predloženog rješenja 60% država : 20% Grad Zagreb : 20% vlasnici nekretnina. Solidarnost tj. prava mjera solidarnosti tema je koju u ovom slučaju nije moguće zaobići.
- Od tih suprotstavljanja mnogo je važnije suprotstavljanje Zagreba i ostatka Hrvatske, jer će se državna komponenta financiranja, ako ostane bespovratna, pretvoriti u javni dug (osim u dijelu koji će se pokriti iz EU fondova), a to će se godinama vraćati, uglavnom iz PDV-a koji se prikupi od svih, dakle i siromašnijih građana, i to u svim dijelovima Hrvatske. Alternativa je dug na dug, ali ne na zagrebački, već naš, zajednički – javni, hrvatski – uz približavanje zida kojem se približavamo s dvjesto na sat.
- Obnova o kojoj je riječ ne odnosi se na unutarnju obnovu stanova ili energetsku obnovu zgrada i bojanje stubišta, nego je riječ o konstrukcijskoj sanaciji zgrada u protupotresnome smislu. Moguća je i cjelovita obnova, ali građani ju moraju platiti sami.
- Nije upitno treba li Zagrepčanima sada pomoći u konstrukcijskoj sanaciji njihovih zgrada pogođenih potresom (mislim da treba), ali upitan je financijski i ekonomski model; mislim da bi bilo pravednije da se Zagreb odnosno Zagrepčani u većem dijelu povoljno zaduže na vrlo dugi vremenski rok (u tome im može pomoći država odnosno ostatak Hrvatske) i da taj dug pomalo vraćaju s razmjernim teretom na leđima onih građana čija će vrijednost imovine zahvaljujući obnovi dugoročno rasti.
- Formulu podjele troška treba tumačiti i kroz prizmu političkih odnosa u Gradu Zagrebu, gdje se sve priprema za borbu kakvu do sad u Hrvatskoj još nismo vidjeli: HDZ protiv krajnje ljevice Možemo!. Kako je HDZ politički kameleon koji pobjeđuje tako da se učini što sličnijim svome suparniku, bilo im je politički logično krenuti s prijedlogom radikalne preraspodjele kojoj se Možemo! ne može suprotstaviti. Da su išli s nekakvim modelom makar i povoljnog zaduživanja, radikalna ljevica bi napadom na HDZ dobila dodatni vjetar u leđa na predstojećim lokalnim izborima u Zagrebu.
5 Osvrt na Zakon o obnovi Zagreba za kraj
U podlozi prijedloga zakona je Tehnički propis (NN 75/20) koji jasno daje do znanja kako neće biti nepotrebnog šrafljenja po stubištima. Naravno, vlasnici/suvlasnici mogu u projekt uključiti i cjelovitu obnovu zgrade, no razliku troškova moraju financirati sami i za to dati odgovarajuće osiguranje. Dakle, u namjeri je riječ o komercijalnom odnosu u tom dijelu. Zasad treba zaključiti kako se u subvencioniranom dijelu (opravdani troškovi rekonstrukcije) radi o mehaničkoj obnovi konstrukcija zgrada u odnosu na opasnosti od potresa.
Zahvati ove vrste financirat će se iz Fonda za obnovu koji osnivaju Vlada, Grad i pogođene županije, a vlada osigurava sredstva u proporciji od 60% opravdanog troška konstrukcijske obnove u državnom proračunu. To je sve što u formalnom smislu za sada treba znati o ovom prijedlogu zakona. U suštinskom smislu, ostaje temeljna dilema: gdje je fer moralna i politička ravnoteža između dijela koji će povrh vlasnika i Grada financirati država, i koliko unutar toga državnog dijela treba biti bespovratno, a koliko povoljan zajam (koji jamči da se trošak obnove neće socijalizirati / teretiti potrošače iz ostalih dijelova Hrvatske).
Tu je i pitanje nepotizma i korupcije. Ako građani širom Hrvatske osjete da je zagrebačka obnova rupa bez dna, da je analizu konstrukcijskih oštećenja radila „široka ruka“, da se kroz proračun plaća dio neopravdanih troškova po babi i stričevima (jer, tko to uopće može kontrolirati?), da cijela operacija kratkoročno stvara pritisak na rast cijena građevinskog materijala i usisava građevinske radnike, što će se reflektirati na druge dijelove Hrvatske kroz poskupljenje građevinskih radova i nedostatak radnika, i ako se sve to skupi na hrpu u skorom razdoblju, onda će biti jako teško Hrvatima kojima kuće nisu stradale u potresu objasniti da je predloženi model bio pravedan. Osim toga, veliki dodatni trošak iz državnoga proračuna ići će za cjelovitu obnovu kulturno-spomeničke baštine i zgrada javne namjene, od čega će najviše koristi opet imati – Zagreb odnosno Zagrepčani, koji tako dobivaju dvostruko – kroz sanaciju privatne imovine i kroz sanaciju javnih dobara koja ih okružuju.
Sve u svemu, ova politička, moralna i financijska slagalica jako je komplicirana. S vremenom će proizvoditi mnoge uzgredne, neočekivane efekte. Toliko ih je, da bi mnogi mogli polomiti zube. HDZ, ukoliko se unutar stranke počnu postavljati pitanja o preraspodjeli unutar Hrvatske i ako se na sličnom tragu postavi pitanje tko će biti dobitnici magičnih 60%. Možemo!, ukoliko ostane bez municije protiv HDZ-a na lokalnim izborima i ako ih građani percipiraju kao aktiviste koji se ne mogu transfomirati u ozbiljne tehnologe vlasti koji mogu upravljati složenim procesom obnove Grada (građanima su aktivisti simpatični, ali više vole “izvođače” s gardom). Fokus, Huić i aktivisti na društvenim mrežama s uskim fokusom na relacije bogati-siromašni i odgovorni-neodgovorni gube zbog toga što se ovaj problem ne može razmatrati bez uključivanja koncepta solidarnosti za što u ovoj priči ima osnove, samo je pitanje kako, i što je fer. Ostali, koji mudro šute, čine to zato što znaju da na ovome mogu polomiti zube, no problem je takav da bi i šutnja mogla završiti isto kao šaka u usta.
Ovim sam tekstom želio pokazati da se i pitanjima morala može pristupiti racionalno. To je moguće učiniti ako se prvo sagledaju svi politički i ekonomski odnosi, tokovi preraspodjele, zatim se brojke stave na stol, a onda otvoreno razgovara o tome što bi bilo fer u pogledu udjela državnog proračuna (i njegovog financiranja), i u okviru toga, u pogledu strukture transfera (bespovratnih sredstava) vs. (povoljan) dug.
O kojim je brojkama konkretno, riječ? To sam ostavio za kraj, kao nagradu vama koji ste ostali samnom do kraja. Ukupna šteta procijenjena je na 86 milijardi kuna, no trošak obnove koji je pokriven ovim prijedlogom zakona procijenjen je na 42 milijarde kuna. To je 10,5% BDP-a koji je ostvaren 2019. Prema tome, predložena je formula podjele, konkretno: oko 25 milijardi ili nešto više od 6% BDP-a 2019. država kroz proračun, oko 9,5 milijardi ili 2,25% BDP-a Grad, i isto toliko vlasnici nekretnina. Međutim, ne odnosi se sve na zgrade u kojima ljudi stanuju. Dio se odnosi na javne zgrade. Nigdje nisam pronašao procjenu za taj dio, pa ne znam koliko treba smanjiti gornje iznose za dio koji nema veze s privatnim vlasnicima. Iz medija znamo da je bilo puno oštećenja vrtića, bolnica, škola … Osim toga, iznosi se smanjuju i proporcionalno korištenju bespovratnih EU sredstava za ove namjene, no zasad nije poznato koliko bi ta sredstva mogla iznositi. Dakle, zakon donosimo prije cjelovitog preliminarnog proračuna projekta obnove. Tako smo i autoceste gradili.
I u obrazloženju prijedloga zakona nedostaje mnoštvo detalja. Nema tehničkih podataka, tipskih sanacijskih troškovnika i njihovih detalja, nema statističkih detalja o zgradama prema broju stanova i stanara, kvadrata, godina starosti, nema mnoštva stvari na temelju kojih bi zainteresirani mogli shvatiti tko će dobiti, koliko i zašto.
Na kraju, još jednom: u ovom slučaju, nemam ništa protiv solidarnosti. Samo trebamo pronaći njenu pravu mjeru, uz dobru kontrolu. Jer, ako se pod krinkom solidarnosti počinje švercati neki interes koji nije interes stvarno ugroženih ljudi, onda ćemo uskoro, kao i toliko puta do sada, svi postati ogorčeni i ljuti. A to kompromitira samu plemenitu ideju solidarnosti.