Jučer je objavljen sažetak NPOO-a iz kojeg smo izvukli pet ključnih poruka:
- Općenito se radi o jako važnoj stvari
Hrvatska i Grčka su najviše dobile (u % BDP-a) kroz Europski fond za oporavak i otpornost. To je program Iduća generacija EU koji je konačno dogovoren potkraj 2020. Tada su slomljeni otpori Mađarske i Poljske koje su se bojale uskrate sredstava ako neka od starih članica potegne pitanje vladavine prava kao uvjeta za pristup novcu. Fond (engl. Recovery and Resilience Facility, RRF) je težak 750 milijardi €, što je oko 4% BDP-a EU. O značaju ovih sredstava za Hrvatsku svjedoči alokacija od oko 13% hrvatskog BDP-a (bespovratna sredstva u iznosu 6,3 milijarde €) i oko 7% BDP-a za povoljne zajmove i garancije u iznosu od 3,6 milijardi.
Ove godine se kroz predfinanciranje može povući do 13% sredstava (6 milijardi kuna). Do kraja iduće godine treba ugovoriti 70% sredstava, a do kraja 2023. sve, pri čemu povlačenje sredstava može trajati još tri godine do kraja 2026.
Radi se o ogromnim sredstvima koja će priteći povrh sredstava iz redovnog EU proračuna za prethodno proračunsko razdoblje (iz tog izvora dolazi još 5-6 milijardi eura) i novih redovnih sredstava koja će priteći iz proračunskog okvira 2021-2027 ( više od 10 milijardi – taj dio obično nazivamo “EU fondovi”). Preklapanje tri izvora europskoga novca narednih će godina stvoriti dotok sredstava od oko 7% BDP-a na godinu, što nije zabilježeno u Hrvatskoj povijesti, osim možda u nekim kraćim povijesnim razdobljima kada je Austro-ugarska bila najpotentnija i najviše usmjerena na razvoj (dobre procjene o toj dalekoj povijesti nemamo, jer se nitko u Hrvatskoj ne bavi ozbiljno gospodarskom poviješću).
NPOO do kraja mjeseca ide u Bruxelles zajedno s Nacionalnim planom reformi. Nad NPOO-om se ipak nadvija jedna sjena: pred Ustavnim sudom u Karlsruheu vodi se spor o njemačkom financiranju tog programa. Realno, nije za očekivati da bi pravni problemi u Njemačkoj mogli naknadno srušiti EU program koji ulazi u fazu realizacije; bila bi to politička atomaska bomba. Stoga ćemo u nastavku pretpostaviti da se nitko neće usuditi pritisnuti crveni taster za nuklearno oružje. Također, NPOO tek treba biti formalno prihvaćen od strane Komisije i Vijeća. I tu možemo zamisliti komplikacije, no one su malo vjerojatne.
- Plan je oblikovan uz minimalne ili nikakve konzultacije s javnosti
NPOO možemo označiti kontroverznim jer je oblikovan uz nikakve ili minimalne javne konzultacije. Politički realisti će reći da je jedino bitno tolike novce na ovaj ili onaj način dovući u zemlju. Ključno da cijela stvar prođe u Komisiji i na Vijeću, pa politički realitet nalaže da je puno važnije da birokrati sve usuglase i opreme izričajem koji prolazi u Bruxellesu, nego da mi kod kuće budemo demokratski čistunci; ionako se ni oko čega ne bismo mogli dogovoriti. U tome ima neke istine, ali ne više od pola. Postojao je i drugačiji put.
Dakle, kako je – tako je. Eventualne izmjene i dopune kroz javne konzultacije u zadnji čas mogu biti samo kozmetičke naravi, pa ne očekujemo da će se mnogi dionici sada osobito potruditi kako bi bitno utjecali na konačan izgled dokumenta. Činjenica da je dokument objavljen tek jučer zapravo je neizrečena poruka administracije: mi smo odradili najbolje što znamo, imamo know-how što može proći u Bruxellesu, a ne vi, i odlučili smo stoga više od 90% posla učiniti bez vas i trebamo svi biti sretni što će novac doći.
Odlučite sami kupujute li tu priču ili ne ali imajte na umu da bi ultra-transparentan proces pisanja dokumenta doista bio sporiji i vjerojatno doveo do većih nesuglasica s Komisijom, pa pričekajte dok pročitate do kraja.
U nastavku, evo kako je sve ispalo na papiru. Šest je ključnih područja plana, a u zagradi su postoci alokacije ukupnog budžeta za svako od područja:
- Gospodarstvo i zelena tranzicija (alokacija 54%)
- Javna administracija, pravosuđe i državna imovina (10%)
- Obrazovanje, znanost i istraživanja (15%)
- Tržište rada i socijalna zaštita (4%)
- Zdravstvo (5%)
- Obnova zgrada (12%)
Zanimljivo je pogledati alokacije u prva dva dijela (poslužit ćemo se kunama da vam što bolje približimo namjere kreatora politike): Za konkurentnost i zelenu tranziciju 6 milijardi kuna. Za energetsku tranziciju 5. Za vodoopskrbu i upravljanje otpadom 6,5. Za transport 5,5. Za prirodu i lance nabave hrane 1, za održivi turizam 2,2. U dijelu javne administracije i pravosuđa ključna je digitalizacija s 3 milijarde kuna. Ozbiljan je to novac s kojim se puno toga može napraviti. Ali opet, može i malo ili ništa ako se time loše upravlja, jer ipak nije riječ o iznosima koji se ne bi mogli spržiti u zgradama koje se neće koristiti, prugama kojima se neće nitko voziti i aplikacijama koje se neće pokrenuti.
Vrag je dakle u detaljima, a detalji su ono čega nema.
Ciljevi su definirani općenito. Na općoj kvalitativnoj razini teško im je naći zamjerke, jer sve ključne riječi su tu: digitalno, održivo, otporno, zeleno, razvoj, reforma, obnova, izgradnja, konkurentnost, poslovno okružje, privlačenje ulaganja i smanjenje para-fiskalnih nameta. Ima netko nešto protiv? Nema.
Konkretni projekti su navodno razrađeni u cjelovitom dokumentu koji prema pričama ima oko 800 stranica, no nitko ga izvan administracije još nije službeno vidio. U predočenom dokumentu postoje tek naznake projekata; trase tri-četiri pruge, spominju se subvencionirani krediti i alternativni izvori financiranja, rekonstrukcija rafinerije Sisak, reforma politike plaća u javnom sektoru … Više teže providnih projekata (npr. koja je razlika između pametne poljoprivrede i digitalizacije u poljoprivredi?).
Iako se o konkretnim projektima u ovoj fazi ne treba trošiti previše riječi jer su fluidni, ipak vrijedi zabilježiti dio zapisa u poglavlju o državnoj imovini jer tamo je naša rak-rana: državna poduzeća. Reforme u tom dijelu su: revidiranje popisa poduzeća od posebnog državnog interesa (zar je to doista reforma koju će financirati EU?), unaprjeđenje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima, ali ne samo to, nego kao posebna reforma i jačanje ljudskih kapaciteta u provođenju korporativnog upravljanja u državnim poduzećima (to su dvije reforme?). Spominje se i čudo koje nitko od tumača NPOO-a ne prevaljuje preko usana kako se ne bi nepotrebno uznemiravala javnost – privatizacija dijela državnih poduzeća. Ajde da i to vidimo.
- Programu nedostaje jedan važan dio
U dokumentu se spominje ukupna cifra od 49 milijardi kuna za koje očito postoje nekakvi projekti. To približno odgovara bespovratnim sredstvima. Bespovratna sredstva iz RRF-a (eng. Recovery and Resilience Facility) naročito su privlačna, jer za razliku od redovnih “EU fondova” ne uključuju nacionalnu komponentu financiranja. 100% “besplatan novac”! Da, besplatan ako zanemarimo činjenicu da se RRF financira iz obveznica Europske komisije čiju će otplatu osigurati novi prihodi zajedničkog europskog proračuna čije detalje tek treba dogovoriti. I Hrvatska će participirati u otplatama, ali po mnogo manjoj kvoti od kvote koju je dobila u raspodjeli sredstava. Osim što ova napomena pokazuje da “besplatan novac” ipak ne postoji (iako postoji djelomično besplatan novac), ona je i podsjetnik na to da u Planu nema alokacije za sredstva iz povoljnih zajmova i garancija – to je onih drugih 3,6 milijardi ili 7,3% BDP-a. O tome u sažetku NPOO nije ništa rečeno, pa se postavlja pitanje jesmo li odustali od te komponente ili je alokacija zajmova i garancija ostavljena za daljnju razradu kao mamac privatnome sektoru koji se već mjesecima buni zbog toga što nije mogao utjecati na Plan i ne prepoznaje se u njemu?
Vlada na to odgovara da očekuje kako će barem 30% bespovratnoga dijela završiti u privatnom sektoru i kako podjela na javno i privatno u kontekstu NPOO nema smisla. No, to se iz dokumenta ne može iščitati na uvjerljiv, brojkama podržan način. Možemo samo nagađati kako će (a to je očito) najveći dio novca ići za javnu infrastrukturu i usluge, no privatni sektor sve to treba izgraditi i opremiti serverima i aplikacijama, pa tih navodnih 30 ili koliko već postotaka za privatni sektor treba tumačiti kao meku za IT-evce i građevinare čiji su sektori ionako već u ekspanziji (zaposlenost im je rasla i u pandemiji). Dodamo li tome instalatere zelenih energetskih postrojenja, identificirali smo tri glavna kanala kojima će se novac prelijevati privatnom sektoru. Iako, zadnje što nam treba je još jači građevinski bum koji će se ionako desiti zbog obnove nakon potresa. Nekako se u zraku njuši eskalacija cijena građevinskog materijala ili velik uvoz što uključuje i radnu snagu u građevinarstvu jer mi ju nemamo; Hrvati stariji od 18 godina ionako su uglavnom u penziji, iseljeni ili rade za državu. Bauštela može, ali ne ovdje.
Ipak, nešto je novca predviđeno i za turizam koji jest privatan sektor (2,2 milijarde ili oko 4% ukupnih bespovratnih sredstava) pa će i taj sektor imati neke koristi, ali se postavlja pitanje nije li se većom alokacijom za održivi turizam u kratkom roku moglo postići mnogo više (jer krajnji cilj ovog programa ipak nije dugoročan razvoj nego ubrzanje izlaska iz korona krize u kojoj je upravo taj sektor bio najviše pogođen). Osim što je najviše pogođen (pa mu treba najveći poguranac), turizam je možda u najvećoj potrebi za strukturnom transformacijom i to dvostrukoga tipa: (a) famozno produženje sezone radi smanjenja sezonalnosti ukupne ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj i (b) uvođenje novih modela upravljanja lokalnim infrastrukturama kako bi se sezonska vršna opterećenja učinila podnošljivijima, a konzumacija lokalnih prirodnih i drugih resursa održivom. Taj dio izostaje; 2,2 milijarde je zapravo vrlo malo za takav sektor.
Zaključno, u ovom dijelu možemo reći da Planu nedostaje jasnija slika odnosa između privatnog i javnog, također mu nedostaje jasnija slika jačeg anti-cikličkog “poguranca” nakon korona krize, te jasnija ideja o tome kako će se koristiti dio budžeta za povoljne zajmove i garancije (oko 7% BDP-a nije za baciti).
- Treba razlikovati kratkoročne i dugoročne učinke: pitanje javnog duga
To nas dovodi do teme razlikovanja kratkoročnih i dugoročnih efekata. Ako se prepustimo perspektivi kratkoga roka, zaključit ćemo dvije stvari:
- Ne pitaj puno, važno je da novac što prije stigne (logika “Poklonjenom konju se ne gleda u zube”).
- HNB je upravo objavio da je javni dug 2020. išao znatno iznad vladina plana od 86% BDP-a i završio na okruglih 89% (330 milijardi kuna na kraju 2020. vs. 293 milijarde potkraj 2019.), što znači da je Hrvatska “zahvaljujući” koroni postala ozbiljno prezadužena država, pa je u tom smislu dobro da se država u financiranju svojih funkcija što više prebaci na EU sredstva jer bi svako daljnje veće (novo, neto) zaduživanje na otvorenom tržištu prijetilo velikim rastom kamatnih stopa. Drugim riječima (malo cinizma), samo nek se državni sektor napaja iz tuđeg novca, manje će iz našeg.
No, iskusni ljudi dobro znaju: cash flow je jedno, a realni resursi su drugo. Novac pokreće resurse, a resursi (faktori proizvodnje) u dugom roku rade dobro, loše ili nikako, pa to što u jednom trenutku imate višak para i pokrećete projekte (kapital i radnike), u nekom sljedećem trenutku može značiti ne samo da pare nećete imati, nego ćete možda imati i povećane troškove (npr. amortizacija – održavanje imovine), a vaš subjektivni pogled na to što se desilo bit će preplavljen žaljenjem, pa ćete plakati nad izgubljenim “obiteljskim srebrom”. Zvuči poznato?
Ali, ima još: zove se oportunitetni trošak. Ako ste kapital i rad zbog viška novca u jednom trenutku ubacili u aktivnost A ne pazeći i ne misleći pritom previše, faktori proizvodnje dugo će ostati “zaključani” u A umjesto u B gdje su povrati (pa i potencijali za dugoročno održivo zapošljavanje) mnogo veći. Zvuči kao teorija, ali zbog takvih stvari neke su zemlje razvijene, a neke baš i nisu. Danas nemamo dovoljno informacija da bismo mogli reći jesmo li s ovim Planom na stazi A ili na stazi B.
- Što mi želimo sami sa sobom
Bilo bi pretenciozno NPOO-u davati konačnu ocjenu u ovoj fazi. Jasno je kao dan da slabi kapaciteti našeg glomaznog javnog sektora bude sumnju (veliku kao kuća) da se moglo bolje. S druge strane, spomenuti podaci o zaduženosti države navode na zaključak da i nemamo puno izbora: take the money and run uopće nije tako glupa strategija! Ako još veće “navlačenje” javnog sektora na europski novac znači da nećemo imati krizu javnih financija i skokove kamatnih stopa, da će nešto od tih para kapilarno doći do privatnog sektora, da će EU novac pomoći javnom sektoru da dovede financije u red do te mjere da udovoljimo uvjete za uvođenje eura i ako od svih tih projekata na kraju doista bude nešto od toliko spominjanih digitalizacija, efikasnosti, brzine, reformi i diversifikacije energetskih izvora, onda poklonjenom konju doista možda i ne treba gledati u zube.
Takvi smo kakvi jesmo, i bez obzira što mislili o papirima koji su nužan uvjet uključivanja u program oporavka i otpornosti, samo će o nama – našoj efikasnosti, kontroli korupcije, pameti i umješnosti u izvedbi projekata – zavisiti kakav će trag od svega ostati za desetak godina (tada će se svoditi kvalitativna bilanca učinka vodopada tuđeg novca). I malome Ivici je jasno da ovaj eurski balon nosi i opasnosti poput daljnjeg širenja i jačanja para-privatnog sektora koji će bujati uglavnom na poslovima s državom, no prilično sam siguran da će Hrvatska, kada se budu svodili računi, biti razvijenija zemlja nego što je to danas, jer ispod ovakvog vodopada novca ni staro natrulo drvo ne može ostati suho.